|
Sad sam velika. I pod punom odgovornošću izjavljujem da se polako ali oh, kako sigurno pretvaram u žemskinju. I to koju! Nakon odvaljenih četvrt stoljeća po prvi su mi puta (dobro, skoro prvi) u tijek misli mi nabacanih ušle potpetice i mogućnost kupnje istih. Evo, ovako nekakvih.
A onda sam odgledala "Vrag nosi Pradu" i - vid' vraga - svidio mi se. Guštala sam k'o prase u puno blata (izvin't ćete mi na ovoj neženstvenoj usporedbi) pasući oči na svim onim Chanelovim čizmama, Jimmy Choo cipelama (ne mogu vjerovat da sam već jednom na blogu o njima pisala, ja, koja nikad ne odgledah nijednu - dobro, skoro nijednu - epizodu "Seksa i grada") te Oscar de la Renta kreacijama. Eto, prvog dokaza da sam kokoš koja se pravi da to nije. Dok guglarije na Rubijinom blogu tjeraju prosječnog čitatelja na pomisao kako je dotična vlasnica bloga pretežno pornografskog sadržaja (uzmimo za primjer "diskasting black womans", recimo), do mog će bloga ljudi moć' doć' jednostavnim utipkavanjem bilo koje dizajnerske marke u najčuveniju nam tražilicu. Trendy & Fashionable blog imam ja, o da! Dokazi su, dakle, protiv mene i mog snobovskog "ja se samo pravim da me nije briga" stavu. Više se nikad (o tuge, o nesreće) neću smjet' (bar s pravom) narugat tetama koje pobožno kampiraju ispred Replay-a subotom ujutro, grabeći priliku da se dočepaju raznoraznih objekata želje iliti želja, mnogih. O, ne. Sad sam one of them. Asimilirala sam se, ni ne znajući, u taj potrošački svijet.
Tješim se, tješim da mi je taj potrošački hir koji rezultira u window-shoppingu (Dakle, priljepljivanju nosa na izloge noću. A i danju. Nemam srama, ne.) samo još jedan od mnogih načina razonode te puštanja mozga na pašu (pih, kao da ga upotrebljavam u tolikoj mjeri).
A o čemu se, zapravo, radi?
O tome da mi je svakodnevno mozak tj. um tj. svijest i nesvijest pretrpana informacijama, nepotrebne prirode, uglavnom. Stresa. Zahtjeva svačijih i svakakvih, od koji je svaki važniji od onog drugog. O tome da mi je 24/7 (dobro, skoro) i najmanja rupica života(renja) ispunjena nečim šta se mora uradit. I to hitno, dakako.
I normalno je da pucam po šavovima. Normalno da, nakon tako provedenog dana, hodam po gradu k'o muha bez glavurde, gledajući od izloga do izloga što bih iduće mogla kupit da se razveselim. I zaboravim, kobajagi, na taj dan i na sve te sitne i malo manje sitne stresove koji su ga popunili.
Iskreno rečeno, pomalo mi se gadi ta moja navika. Jer mi se, kao, čini da se pretvaram u sve te ljude koje sam kritizirala. A istina jest da sam oduvijek bila jedna od njih. Gradsko dite, na prijelazu stoljeća i režima. U kvazi-kapitalističkoj državi, koja je prigrlila sve najgore od Zapada u svoja njedra. Ono što mi je prije značilo kupovanje Melody Makera i New Musical Express-a u jedinoj trafici u gradu koja je u to vrijeme te listove držala, pisanje posebne-i-neshvaćene poezije u dobro zatamnjenoj sobi, opsesija cigaretama i kavom te sa istomišljenicima i supatnicima beskonačno prevrtanje tema tipa tko mi se trenutno sviđa i jesam li nabavila onaj prvi album Joy Division, to mi sad znači lampanje po gradu i tupavo gledanje izloga.
A romantika? Gdje je tu romantika, pitat ćete se?
Nema je više, barem ne onakve kakvom sam ju zamišljala u nježnim mi godinama. Pisanje pjesama, taj trend tako prisutan među napaćenom klinčadijom, dozlogrdilo mi tamo negdje, pri kraju prve godine faksa, kad sam doživjela prvu pravu depresiju i kad me život prvi put pravo, momački drmnuo u glavu. Šetnje uz more u posljednje su mi vrijeme postale dobar vid rekreacije i, kao takve, korisne. Romantične, to ne. Kad si u vezi četiri i kusur godine, pomalo ti se zagubi svrha snubljenja, nesigurnih razgovora i svih tih dosadnih treperenja koja su prisutna na počecima veze.
Kad znaš kako nekome ujutro smrdi iz usta, kad znaš da taj netko zna kako podbuhlo izgledaš nakon slabo prospavane noći, kad se i dalje volite znajući da ste oboje, šta se ono kaže, krvavi ispod kože, i doslovno i figurativno - e, to je igra. Tada život počinje. Ovo sve do toga je samo le uvertira.
Iako, voljela bih ponekad početi iznova. Ne vezu, već život. Ne znam ni sama zašto, jer sumnjam da bih nešto puno mijenjala. Tek, možda, tu i tamo pokoju krivo tempiranu rečenicu. Ili poneki dan započet na lijevoj nozi. Možda.
A u stvarnosti, guštam s njim gledat izloge, ići u kino i glumit stari bračni par. Možda u tome nije smisao života, možda sam se pretvorila u moju mamu a on u svog starog. Al' se volimo i živimo, nekako, kako najbolje znamo.
Možda je najteže nekome kao šta sam ja prihvatit da život nije drama. Već baš ovo sad, ovo šta se dešava.
(Ovo je, daklem, moj stoti, ujedno i naj-zbrda-zdola post.)
|
