|
Čula sam danas jednu prastaru stvar, koja me instant podsjetila na srednjoškolske dane. Eto, kakva sam. Taman kad sebi obećam da se osvrtat za mme Prošlost neću, dese se dva takta neke poznate pjesme i ja letim li, letim. Maštam, da se još mogu onako zanosit. Maštam, da me još uvijek glazba začarat može.
Disarm you with a smile
And cut you like you want me to
Cut that little child
Inside of me and such a part of you
Ooh, the years burn
Sjetila sam se moje V. i dana kad smo ispred gimnazije, prije početka popodnevne smjene vucarale ploče Pink Floyda, nastojeći fascinirati izvjesnog tipa, Indijancu-nalik, jako zgodnog, kojem još ni danas ime ne znam. Paradirale smo mi tako, paradirale, svaki dan sa drugom pločom pod miškom, kako bi dokazale i njemu i sebi i svima drugima na tom školskom dvorištu kako smo strašno kul. Jer slušamo Floyde. I King Crimson. Ne onu dosadnu Janis i Jima, za koje svi znaju.
Ajme, koji lipi dani...
V. sad živi u glavnom gradu, radi 0-24 posao, sa momkom je u on-off vezi i kupila je stan. Ja sam se vratila doma i tu namjeravam ostat, u nevjerojatno sam stabilnoj vezi i podstanar sam na neodređeno. Vidjele smo se ovo ljeto i vidjet ćemo se ponovo oko Božića. Popit ćemo kavu, izać jednom vani, te ćemo u tu jednu večer pokušat prepričat događanja od par mjeseci. Grintat ćemo kako smo ostarile. Šutit ćemo. I pit. I pričat, opet, o glupostima.
Zna ona i da imam blog, al' ne znam jel' me čita. Potajno se nadam da ipak jest.
I used to be a little boy
So old in my shoes
And what i choose is my choice
What's a boy supposed to do?
The killer in me is the killer in you
My love
I send this smile over to you
Smashing Pumpkins, "Disarm"
V., nije ni važno kad ćemo se opet srest. Bit će ovdje, u ovom blesavom srcu i ludoj glavi, uvik mista za tebe.
|
