|
Trebam li uopće napominjati da sam što se tiče fotografije stopostotni laik, i da se u ocjenjivanju je li neka fotografija dobra/loša oslanjam isključivo na vlastiti osjećaj sviđanja i nesviđanja?
Baš iz tih razloga činilo mi se pretenciozno uopće pisati o nečemu kao što je jedna od važnijih svjetskih izložbi ovog tipa, a to je "World Press Photo".
A baš ova izložba usjeći će mi se u pamćenje, zagarantirano. Zato što sam nakon odgledane polovice počela plakati kao malo dijete i tako nastavila do kraja.
Natjerala me na razmišljanje o tome koliko sreće imam što sam se rodila u Splitu a ne u Iraku, Moldaviji, DR Kongu, New Orleansu i uopće na ostale cca 2/3 zemaljske kugle gdje ljudi neprestano pate i proživljavaju najgore moguće životne scenarije. Gdje dvanaestogodišnje klince ubijaju ideologijom zaluđeni malo stariji klinci, gdje petogodišnja djeca umiru od dizenterije, više od polovice stanovništva jedne zemlje je slijepo kao posljedica nikakve ishrane i da više ne nabrajam.
Sutradan, nakon prvotnog šoka, vratila sam se kako bi mogla sve ponovo odgledati i iščitati komentare uz fotografije u kakvom-takvom miru uma. Vani je još bio dan, i kad sam izašla iz prostora nesuđenog splitskog Akvarija, koji izgledom neodoljivo podsjeća na famozni, isto tako nesuđeni, Dom Mladeži (hoću reći: "beton, beton, samo beton") činilo mi se da sam uskočila u paralelni svijet plaže Bačvice, gotovo nestvaran koliko je lijep i blještav bio, u usporedbi sa "onom", nekom tuđom stvarnosti, u kojoj žive less fortunate ones.
Samo jedna mala mudrolija do koje sam došla naknadnim razmišljanjem: fotografija možda najbolje od svih medija zamrzava taj jedan trenutak, toliko neophodan za ispričati priču. Sav mogući užas, ljepota ili samo banalnost i svakodnevnost tog trenutka servirana je gledatelju, kao udarac u glavu. Zato fotografija, ako je poruka, postiže svoj cilj puno, puno lakše od npr. televizije na kojoj su se ljudi navikli gledat slike smrti i bolesti a i one daleko veselije, kao da gledaju film - zato što ne staju na trenutku da se zamisle na njim. Jer ih televizija na to ne prisiljava. A ljudima treba neke stvari nacrtat, i to više puta. Bar meni. Nažalost.
P.S. link na službene stranice izložbe je ovdje
P.P.S. izložba je u Zagrebu od 24. svibnja do 01. lipnja 2006. u NSK, a u Vukovaru od 06. do 11. lipnja u gradskom muzeju Vukovar.
|
