Petrova je propovijed na dan Duhova odlučila o budućim planovima i aktivnostima većine apostola u njihovim nastojanjima da proglase evanđelje kraljevstva. Petar je bio istinski utemeljitelj kršćanske crkve; Pavao je pronio kršćansku poruku nežidovima, dok su je grčki vjernici proširili cijelim Rimskim carstvom.

Dok su Židovi – koji su bili sputani tradicijom i dominacijom svećenstva – kao narod odbili prihvatiti bilo Isusovo evanđelje o Božjem očinstvu i bratstvu ljudi ili Petrov i Pavlov proglas Kristova uskrsnuća i uzašašća (buduće kršćanstvo), pokazalo se da je ostatak Rimskog carstva bio spreman prihvatiti kršćanska učenja koja su bila u procesu formiranja. Ondašnja je zapadna civilizacija bila intelektualna, umorna od ratovanja i puna skepticizma prema postojećim religijama i kozmičkim filozofijama. Narodi zapadnog svijeta, baštinici grčke kulture, su imali cijenjenu tradiciju znamenite prošlosti. Izgradili su bogatu baštinu velikih postignuća u filozofiji, umjetnosti, književnosti i političkom napretku. Ali sa svim tim postignućima, nisu imali religiju koja je mogla zadovoljiti čovjekovu dušu. Njihove duhovne čežnje nisu bile utažene.

Na takvu su scenu ljudskog društva iznenada stupila Isusova učenja u okviru kršćanske poruke. I tako je gladnim srcima tih zapadnih naroda predočen novi način življenja. Ova je situacija smjesta uzrokovala sukob između starijih religioznih običaja i nove kršćanske verzije Isusove poruke svijetu. Takav sukob je morao voditi bilo odlučnoj pobjedi novog učenja, pobjedi starog učenja ili nekom stupnju kompromisa. Povijest pokazuje da se borba završila kompromisom. Kršćanstvo se osmjelilo pružiti mnogo više nego što je bilo koji narod bio u stanju asimilirati u jednoj ili dvije generacije. Ono nije bilo Isusov jednostavni duhovni poziv ljudskim dušama; rano je zauzelo odlučan stav prema vjerskim obredima, obrazovanju, magiji, medicini, umjetnosti, književnosti, pravu, vladi, moralu, seksualnim pravilima ponašanja, mnogoženstvu i u nekoj mjeri, čak i ropstvu. Kršćanstvo nije došlo samo kao nova religija –na što su cijelo Rimsko carstvo i sav Orijent čekali – već kao novi poredak ljudskog društva. A takva je pretencioznost brzo dovela do iznenadnog društveno-moralnog sukoba ove dobi. Isusovi ideali, u interpretaciji grčke filozofije i u podruštvljenju kršćanstva, hrabro su djelovali kao izazov tradicijama ljudskog roda utjelovljenim u etici, moralu i religijama zapadne civilizacije.

Kršćanstvo je isprva pridobilo obraćenike jedino iz nižih društvenih i ekonomskih slojeva. No, od početka drugog stoljeća, najbolji dio grčko-rimske kulture se sve više počeo okretati ovom novom redu kršćanskog vjerovanja, ovom novom konceptu životnog nauma i cilja egzistencije.

Kako je ova nova poruka židovskog porijekla koja je umalo doživjela neuspjeh u svojoj rodnoj zemlji, bila u stanju tako brzo i učinkovito pridobiti najbolje umove Rimskog carstva? Trijumf kršćanstva nad filozofskim religijama i mističkim kultovima treba zahvaliti:

1. Organizaciji. Pavao je bio odličan organizator i njegovi sljedbenici su nastavili slijediti njegov primjer.
2. Kršćanstvo je temeljito helenizirano. Ono je usvojilo najbolje aspekte grčke filozofije i židovske teologije.
3. Ali najbolje od svega, sadržavalo je novi i visoki ideal, odjek Isusovog života darivanja i odraz njegove poruke spasenja za cijelo čovječanstvo.
4. Kršćanske vođe su bile spremne učiniti takve kompromise s Mitraizmom da je bolja polovica njegovih sljedbenika prišla antiohijskom kultu.
5. Kasnije generacije kršćanskih vođa su također bile voljne učiniti nove kompromise s poganizmom, tako da je čak i rimski car Konstantin prešao na novu religiju.

No, kršćani su se mudro pogodili s poganima tako što su usvojili pagansku ritualnu raskoš, dok su u isto vrijeme naveli pagane da prihvate heleniziranu verziju Pavlovog kršćanstva. Bolje su se nagodili s poganima nego s poklonicima mitraičkog kulta, ali su i iz ovog kompromisa izašli kao pobjednici jer su uspjeli ukloniti dosta nemoralnosti kao i mnoge istinski prijekorne običaje ove perzijske misterije.

Mudro ili ne, ove rane kršćanske vođe su svjesno kompromitirale Isusove ideale u nastojanju da spase i unaprijede mnoge njegove ideje. I pri tome su bili jako uspješni. Ali pazite, jer se i pored ovih kompromisa Učiteljevi ideali još uvijek kriju u njegovom evanđelju i oni će na kraju nametnuti svoju punu snagu nad svijetom.

Ovom poganizacijom kršćanstva, stari poredak je izvojevao mnoge manje pobjede ritualističke prirode, ali kršćani su stekli sljedeće prednosti:

1. Nastupio je novi i daleko viši stadij ljudske moralnosti.
2. Svijet je primio novu i znatno napredniju koncepciju Boga.
3. Nada u vječni život je postala dijelom uvjerenja priznate religije.
4. Čovjekova gladna duša je dobila Isusa iz Nazareta.

Dok su u ovim ranim kompromisima umalo izgubljene mnoge velike istine koje je Isus poučavao, one se još uvijek pritajeno kriju u ovoj religiji poganiziranog kršćanstva – ustvari Pavlovoj verziji života i učenja Sina Čovječjega. A čak i prije poganizacije, kršćanstvo je prvo temeljito helenizirano. Kršćanstvo duguje mnogo, mnogo toga Grcima. Jedan se Grk, porijeklom iz Egipta, usudio tako hrabro zauzeti za svoje ideje u Niceji i uputiti tako neustrašiv izazov okupljenim slušateljima da se nisu usudili previdjeti ideju Isusove prirode, zahvaljujući čemu svijet nije izgubio stvarnu istinu o njegovom darivanju. Ime ovog Grka je Atanazije i da nije bilo rječitnosti i logike ovog vjernika, prevladala bi Arijeva uvjerenja.

UTJECAJ GRKA

Helenizacija kršćanstva je ozbiljno započela tog znamenitog dana kada je apostol Pavao stajao pred Vijećem Areopagusa i rekao atenjanima o "nepoznatom Bogu." Tu, u sjeni Akropole, ovaj je rimski državljanin proglasio tim Grcima svoju verziju nove religije koja je začeta u židovskoj zemlji Galileji. Grčka filozofija je bila neobično slična mnogim Isusovim učenjima. Vezivao ih je zajednički cilj – teženje za pojavom individue. Grci su težili za društvenom i političkom pojavom; Isus je težio za moralnom i duhovnom pojavom. Grci su učili intelektualni liberalizam koji vodi političkoj slobodi; Isus je učio duhovni liberalizam koji vodi religioznoj slobodi. Ove dvije ideje su zajednički stvorile novu i snažnu povelju ljudske slobode; nagovijestile čovjekovu društvenu, političku i duhovnu slobodu.

Kršćanstvo se pojavilo i prevladalo nad svim drugim religijama prvenstveno zbog sljedeće dvije činjenice:
1. Grčki um je bio voljan posuditi nove i napredne ideje čak i od Židova.
2. Pavao i njegovi sljedbenici su bili spremni na lukave kompromise; bili su oštroumni teološki trgovci.

U vrijeme kad je Pavao u Ateni održao propovijed o "Kristu i Onome koji je razapet," Grke je morila duhovna glad; iskreno su tragali za duhovnom istinom s velikom znatiželjom i dubokim zanimanjem. Ne zaboravite da su se Rimljani isprva protivili kršćanstvu, dok su ga Grci prihvatili, i da su zatim Grci doslovce primorali Rimljane da prihvate ovu novu religiju u njezinom novom i izmijenjenom obliku, kao dio grčke kulture.

Grci su štovali ljepotu, Židovi su štovali svetost, dok su oba naroda voljela istinu. Grci su stoljećima ozbiljno razmišljali i raspravljali o svim ljudskim problemima –društvenim, ekonomskim, političkim i filozofskim – samo ne o religiji. Mali broj Grka je obraćao ozbiljniju pažnju na religiju; čak ni svoju vlastitu religiju nisu uzimali ozbiljno. Židovi su stoljećima zanemarivali ova druga misaona područja, dok su se predano posvećivali religiji. Oni su uzimali svoju religiju vrlo ozbiljno, čak preozbiljno. Prosvijetljen Isusovom porukom, sjedinjeni proizvod višestoljećne misli ovih dvaju naroda je ovom prilikom postao pokretačkom snagom novog poretka ljudskog društva i, u određenoj mjeri, novog poretka ljudskog religioznog vjerovanja i prakse.

Utjecaj grčke kulture se već bio proširio zemljama zapadnog Mediterana, kada je Aleksandar proširio helenističku civilizaciju bliskoistočnim svijetom. Dok su Grci živjeli u manjim gradovima-državama prilično su ih dobro služile njihova religija i politika, ali problemi su nastupili čim se makedonski kralj odvažio proširiti Grčku i stvoriti carstvo koje se pružalo od Jadranskog mora do Indijskog gorja. Umjetnost i filozofija Grčke su bile pripravne zadaći imperijalnog proširenja, ali to nije bio slučaj s grčkom političkom administracijom i religijom. Nakon što su se gradovi-države Grčke proširili u carstvo, njihovi su ponešto provincijalni bogovi počeli djelovati čudno. Grci su istinski tragali za jednim Bogom – većim i boljim Bogom – u vrijeme njihova susreta s kršćanskom verzijom starije židovske religije.

Helenističko carstvo, kao takvo, nije moglo opstati. Njegov kulturni utjecaj se nastavio, ali se mogao održati samo nakon što je od Zapada osigurao rimsku političku sposobnost za imperijalnu administraciju i nakon što je od Istoka primio religiju s jednim Bogom koji je imao imperijalno dostojanstvo.

U prvom stoljeću poslije Krista, helenistička kultura je već dostigla svoju najvišu razinu; njezina retrogresija je već započela; učenje je napredovalo, ali je genij bio u opadanju. Upravo u to vrijeme su Isusove ideje i ideali, djelomično utjelovljeni u kršćanstvu, postali dijelom onoga što je ostalo od grčke kulture i učenja.

Aleksandar je krenuo u napad na Istok s kulturnim darom grčke civilizacije; Pavao je napao Zapad kršćanskom verzijom Isusovog evanđelja. A gdje god je širom Zapada prevladala grčka kultura, tu se ukorijenilo helenizirano kršćanstvo.

Unatoč tome što je istočna verzija Isusove poruke ostala vjernija njegovim izvornim učenjima, nastavila je slijediti Abnerov beskompromisni stav. Nikad nije napredovala kako je napredovala helenizirana verzija, i s vremenom se izgubila u islamskom pokretu.

RIMSKI UTJECAJ

Rimljani su hrabro preuzeli grčku kulturu, stavljajući reprezentativnu vladu na mjesto vlade birane ždrijebom. A ta je promjena pogodovala širenju kršćanstva kako je Rim upoznao zapadni svijet s novom tolerancijom prema stranim jezicima, narodima, pa čak i religijama.

Velik dio ranog progona kršćana u Rimu bio je isključivo posljedica njihovog nesretnog korištenja izraza "kraljevstvo" u javnim propovijedima. Rimljani su bili trpeljivi prema svim mogućim religijama, ali nisu bili spremni prihvatiti ni najmanji nagovještaj političkog rivalstva. I tako, po okončanju ovih ranih progona koji su u velikoj mjeri počivali na nesporazumu, bila su širom otvorena vrata za širenje religiozne propagande. Rimljanin se zanimao za političku upravu; malo se zanimao za bilo umjetnost i religiju, ali je bio neobično trpeljiv prema oboma.

Istočnjački zakon je bio strog i proizvoljan; grčki zakon je bio prilagodljiv i umjetnički; rimski zakon je bio dostojanstven i ugledan. Rimsko obrazovanje je poticalo neusporedivu i tupavu odanost. Rani Rimljani su bili politički odane i blaženo posvećene osobe. Bili su iskreni, entuzijastični i odani svojim idealima, ali nisu imali religiju vrijednu tog imena. Nije čudo da su ih njihovi grčki učitelji bili u stanju uvjeriti da prihvate Pavlovo kršćanstvo.

I ovi Rimaljni su bili izvanredan narod. Bili su u stanju vladati Zapadom zato što su bili u stanju vladati sobom. Takvo neusporedivo poštenje, odanost i nepokolebljiva samokontrola su bili idealno tlo za primitak i rast kršćanstva.

Ovi grčko-rimski žitelji su postali jednako duhovno odani institucionalnoj crkvi kao što su bili politički odani državi. Rimljani su se protivili crkvi samo kad su u njoj vidjeli rivala državi. Rim, koji je imao malo nacionalne filozofije i domaće kulture, spremno je usvojio grčku kulturu i hrabro prihvatio Krista kao svoju moralnu filozofiju. Kršćanstvo je postalo moralna kultura Rima, ali se teško može reći da je postalo njegova religija u smislu individualnog iskustva u duhovnom rastu onih koji su u tako velikom broju prihvatili ovu novu religiju. Istina, mnoge su osobe doista uspjele prodrijeti ispod površine ove državničke religije i nahraniti svoje duše stvarnim vrijednostima značenja koja su se krila u latentnim istinama heleniziranog i poganiziranog kršćanstva.

Stoik je svojim čvrstim apelom na "prirodu i savjest," pripremio cijeli Rim za primitak Krista, barem u intelektualnom pogledu. Rimljanin je po prirodi i učenju bio odvjetnik; štovao je sve zakone, čak i prirodne. A ovom prilikom, u kršćanstvu, on je razabrao u zakonima prirode Božje zakone. Narod koji je mogao proizvesti Cicerona i Vergilija, bio je zreo za Pavlovo helenizirano kršćanstvo.

I tako su ti romanizirani Grci primorali Židove i kršćane da dopune svoju religiju filozofijom, da koordiniraju svoje ideje i sistematiziraju svoje ideale, da prilagode svoje vjerske prakse postojećem tijeku života. A svemu ovome je jako pomogao prijevod hebrejskih svetih knjiga i kasnija zabilješka Novog zavjeta na grčkom.

Grci su, za razliku od Židova i mnogih drugih naroda, već dugo provizorno vjerovali u besmrtnost – u neki oblik života poslije smrti – i kako je to bila sama bit Isusovog nauka, kršćanstvo ih je neminovno snažno dojmilo.

Zahvaljujući nizu pobjeda grčke kulture i rimske politike, mediteranske zemlje su konsolidirane u jedno carstvo s jednim jezikom i kulturom, što je pripremilo zapadni svijet za jednog Boga. Dok je Judaizam dao ovog Boga, on nije bio prihvatljiv ovim romaniziranim Grcima. Filon je djelomično ublažio njihove primjedbe, ali kršćanstvo im je pružilo bolju koncepciju jednog Boga koju su odveć spremno prihvatili.

POD RIMSKIM CARSTVOM

Po učvršćenju rimske političke vlasti i po proširenju kršćanstva, kršćani su imali jednog Boga – veliki religiozni koncept – ali nisu imali države. Greko-Rimljani su se našli u velikom carstvu, ali nisu imalo Boga koji bi poslužio kao prihvatljiv religiozni koncept imperijalnog bogoslužja i duhovnog ujedinjenja. Kršćani su usvojili carstvo; carstvo je usvojilo kršćanstvo. Rimljani su osigurali jedinstvo političke vlasti; Grci su osigurali jedinstvo kulture i učenja; kršćanstvo je osiguralo jedinstvo religiozne misli i prakse.

Rim je prevazišao tradiciju nacionalizma svojim imperijalnim univerzalizmom i po prvi put u povjesti stvorio uvjete za zajednički suživot različitih rasa i nacija koje su ako ništa drugo, barem nominalno prihvatile jednu religiju.

Kršćanstvo je zadobilo naklonost u Rimu u vrijeme velikog sukoba između entuzijastičnih učenja stoika i mističnih kultova koji su obećavali spasenje. Kršćanstvo je dalo novu i vitalnu utjehu i oslobađajuću snagu duhovno gladnim narodima čiji jezik nije imao riječi za "nesebičnost."

To što je dalo najveću snagu kršćanstvu bio je način na koji su njegovi vjernici živjeli živote služitelja, pa čak i način na koji su umirali zbog svoje vjere u vrijeme najranijih drastičnih progona.

Zahvaljujući nauku o Kristovoj ljubavi prema djeci, ukinut je nekoć široko rasprostranjeni običaj ubijanja neželjene djece, osobito djevojčica.

Rani način kršćanskog bogoštovlja uglavnom je preuzet iz židovske sinagoge, modificiran mitraičkim ritualizmom; kasnije je uveliko dopunjen poganskom pompom. U osnovi ranokršćanske crkve su bili pokršteni grčki obraćenici na judaizam.

Od cijele svjetske povijesti, drugo stoljeće poslije Krista je najbolje pogodovalo širenju dobre religije zapadnim svijetom. Kršćanstvo je tijekom prvog stoljeća uspjelo stvoriti situaciju – borbom i kompromisom – gdje je bilo spremno za ukorijenjenje i brzo širenje. Kršćanstvo je usvojilo cara; car je kasnije usvojio kršćanstvo. Bilo je to odlično doba za širenje nove religije. Vladala je religiozna sloboda; ljudi su putovali s kraja na kraj, dok je misao bila nesputana.

Duhovni poticaj nominalno prihvaćenog heleniziranog kršćanstva je stigao u Rim suviše kasno da spriječi već poodmaklo moralno nazadovanje i sve veću rasnu deterioraciju. Ova nova religija je bila kulturna nužda carskog Rima i vrlo je žalosno što nije postala sredstvom duhovnog spasenja u širem smislu.

Čak ni dobra religija ne može spasti veliko carstvo od neminovnih posljedica nedostatnog osobnog sudjelovanja u državničkim poslovima, pretjeranog paternalizma, previsokog oporezivanja i zloupotrebe prihoda, neuravnotežene trgovine s Levantom kojom je Rim gubio zlato, raskalašenih gozbi, rimske standardizacije, degradacije žena, ropstva i rasne dekadencije, epidemija i državne crkve koja je institucionalizirana gotovo do točke duhovnog mrtvila.

Uvjeti, međutim, nisu bili tako loši u Aleksandriji. Rane škole su očuvale daleko više Isusovih učenja bez kompromisa. Panten je prvo poučio Klementa, a zatim je slijedio Natanija u naviještanju Krista u Indiji. Dok su u izgradnji kršćanstva žrtvovani neki Isusovi ideali, ispravno je zabilježiti da su na kraju drugog stoljeća praktično svi veliki umovi grčko-rimskog svijeta usvojili kršćanstvo. Bližio se konačni trijumf.

A to Rimsko carstvo trajalo je dovoljno dugo da osigura opstanak kršćanstva i nakon svog raspada. No, često puno njih razmišlja što bi se dogodilo u Rimu i u cijelom svijetu da je evanđelje kraljevstva bilo prihvaćeno na mjestu grčkog kršćanstva.

EUROPSKI SREDNJI VIJEK

Crkva, kao privezak društva i saveznik politike, bila je osuđena sudjelovati u intelektualnoj i duhovnoj propasti takozvanog europskog "mračnog doba."Tijekom tog razdoblja, religija je postajala sve više i više monasticizirana, asketicizirana i legalizirana. U duhovnom smislu, kršćanstvo je bilo u hibernaciji. Tijekom te dobi, usporedo s ovom uspavanom i sekulariziranom religijom, tekla je nepresušna rijeka misticizma, fantastičnog duhovnog iskustva koje je graničilo s nestvarnosti i koje je filozofski nalikovalo panteizmu.

Za tih mračnih i očajnih stoljeća, religija je gotovo sasvim postala iskustvo iz druge ruke. Individualni čovjek se gotovo sasvim izgubio pred zasjenjujućim autoritetom, tradicijom i diktatima crkve. Nova duhovna opasnost je prijetila od pojave cijele galaksije "svetaca" za koje su ljudi smatrali da imaju posebni utjecaj na božanske sile i da se, navodno, mogu zauzeti za ljude pred Bogovima ako im se ljudi pravilno obrate molitvom.

Ali kršćanstvo je bilo dovoljno podruštvljeno i poganizirano da je, unatoč svojoj nemoći da se odupre nastupajućem mračnom dobu, bilo bolje pripremljeno da preživi ovo dugo razdoblje moralne tame i duhovne stagnacije. I ono je uistinu preživjelo dugo pomračenje Zapadne civilizacije i pri svanuću preporoda nastavilo djelovati kao moralni svjetski utjecaj. S rehabilitacijom kršćanstva, po okončanju mračnog doba, došlo je do pojave brojnih sekti kršćanskih učenja, vjerovanja koja su bila prilagođena posebnim intelektualnim, emocionalnim i duhovnim vrstama ljudskih ličnosti. I mnoge od tih posebnih kršćanskih skupina – ili religioznih obitelji – još uvijek postoje.

Povijest kršćanstva pokazuje da je nastalo iz nenamjerne preobrazbe Isusove religije u religiju o Isusu. Nadalje ukazuje na povijest helenizacije, poganizacije, sekularizacije, institucionalizacije, intelektualne deterioracije, duhovne dekadencije, moralne hibernacije, prijetećeg izumiranja, kasnijeg preporoda, rascjepa i skorije relativne rehabilitacije. Takva rodovnica ukazuje na usađenu vitalnost i veliku sposobnost rehabilitacije. A to isto kršćanstvo je danas prisutno u civiliziranom svijetu Zapadnih naroda gdje je suočeno s borbom za opstanak koja je kobnija i teža čak i od strašnih kriza koje obilježavaju njegovu negdašnju borbu za prevlast.

Religija je danas suočena s izazovom novog doba znanstvenih umova i materijalističkih tendencija.U toj ogromnoj borbi između svjetovnog i duhovnog, na kraju će pobijediti Isusova religija.

SUVREMENI PROBLEM

Dvadeseto stoljeće je donijelo nove probleme kršćanstvu i svim drugim religijama. Sa sve većim napretkom civilizacije, sve je bitnije "prvo tražiti nebeske stvarnosti" u svim čovjekovim nastojanjima da stabilizira društvo i olakša rješenje svojih materijalnih problema.

Istina često djeluje zbunjujuće, pa čak i obmanjujuće kad se rasparča, fragmentizira, izolira i previše analizira. Živuća istina može biti dobra učiteljica tragatelju za istinom samo ako je prihvaćena u cjelovitosti i kao živuća duhovna stvarnost, a ne kao činjenica materijalne znanosti ili nadahnuće umjetničke intervencije.

Religija čovjeku daje otkrivenje njegove božanske i vječne sudbine. Religija je posve osobno i duhovno iskustvo koje se zauvijek mora razlikovati od čovjekovih drugih viših oblika misli, kao što su:
1. Čovjekov logični stav prema pitanjima materijalne stvarnosti.
2. Čovjekovo estetsko cijenjenje lijepog u suprotnosti s ružnim.
3. Čovjekovo etičko priznanje društvenih obveza i političke dužnosti.
4. Čak i čovjekov smisao ljudske moralnosti nije, sam po sebi, religiozan.

Religija je osmišljena da nađe te vrijednosti u svemiru koje priznaju vjeru, povjerenje i sigurnost; religija dostiže vrhunac u iskazanju obožavanja. Religija otkriva duši te vrhovne vrijednosti u suprotnosti s relativnim vrijednostima koje su otkriće uma. Čovjek može imati takav nadljudski uvid samo kroz istinsko religiozno iskustvo.

Trajni društveni sustav utemeljen na duhovnim stvarnostima koji u sebi nema moralnosti, ne može postojati dulje nego solarni sustav bez gravitacije.

Nemojte pokušati zadovoljiti znatiželju ili utažiti sve pritajene pustolovne težnje duše u jednom kratkom životu u tijelu. Budite strpljivi i ne dopustite da vas zavede iskušenje da posrnete u stidne i ništavne pustolovine. Obuzdajte svoje energije i zauzdajte svoje strasti; mirno čekajte veličanstveni razvoj događaja beskrajne karijere progresivne pustolovine i uzbudljivog otkrića.

Kad se nađete zbunjeni pitanjem čovjekovog porijekla, ne gubite iz vida njegovu vječnu sudbinu. Ne zaboravite da je Isus ljubio čak i dječicu i da je uvijek isticao veliku vrijednost ljudske ličnosti.

Promatrajući svijet, sjetite se da su crne mrlje zla koje vidite uočljive samo u kontrastu s bijelom pozadinom najvišeg dobra. Vi ne vidite samo bijele mrlje dobra koje su lako uočljive zahvaljujući užasu crne pozadine zla.

Kad je svijet prepun dobrih istina koje trebate publicirati i proglasiti, čemu usmjeravati toliku pažnju na zlo u svijetu, samo zato što djeluje činjenicom? Ljepote duhovnih vrijednosti istine su daleko ugodnije i inspirativnije od fenomena zla.

U religiji, Isus je zagovarao i slijedio iskustvenu metodu, upravo kao što suvremena znanost slijedi ekperimentalnu vještinu. Čovjek nalazi Boga vodstvom duhovnog uvida, ali on prilazi ovom uvidu duše kroz ljubav prema lijepom, težnju za istinom, odanost dužnosti i obožavanje božanske dobrote. A od svih tih vrijednosti, ljubav je ta koja vodi stvarnom uvidu.

MATERIJALIZAM

Znanstvenici su nenamjerno gurnuli čovječanstvo u materijalističku paniku; započeli su proces nepromišljenog pražnjenja konta višestoljećnih moralnih resursa, ali ta banka ljudskog iskustva ima na depozitu bogate duhovne resurse; ona ima dovoljno resursa da zadovolji obveze koje mu se nameću. Samo nerazborit čovjek može pasti u paniku zbog duhovnih resursa ljudskog roda. Po okončanju materijalističko-sekularne panike, Isusova religija neće bankrotirati. Duhovna banka kraljevstva nebeskog mora isplatiti vjeru, nadu i moralnu sigurnost za sve koji se oslanjaju na nju "u Njegovo ime."

Bez obzira na prividni sukob između materijalizma i Isusovih učenja, budite uvjereni da će u budućim dobima u potpunosti pobijediti Učiteljev nauk. U stvarnosti, istinska religija ne može biti upletena u bilo kakav sukob sa znanošću; ona se ni na koji način ne bavi materijalnim pitanjima. Religija je jednostavno ravnodušna, premda suosjećajna, prema znanosti, dok je jako zainteresirana za znanstvenika.

Potraga za pukim znanjem, bez popratnog tumačenja mudrosti i duhovnog uvida religioznog iskustva, na kraju vodi pesimizmu i ljudskom očaju. Malo znanja je doista obeshrabrujuće.

Sada je završen nagori dio materijalističkog doba; već počinje svitati dan boljeg razumijevanja. Filozofija viših umova znanstvenog svijeta više nije posve materijalistična, iako običan svijet još uvijek naginje u tom smjeru zbog ranijih učenja. Ali ovo doba fizičkog realizma je samo jedna prolazna epizoda u čovjekovom životu na zemlji. Suvremena znanost je ostavila istinsku religiju – Isusova učenja prevedena u živote njegovih vjernika – nedirnutu. Znanost se samo može pohvaliti uništenjem djetinjastih iluzija pogrešnih tumačenja života.

Znanost je kvantitativno iskustvo, a religija je kvalitativno iskustvo, što se tiče čovjekova života na zemlji. Znanost se bavi pojavama; religija se bavi izvorima porijekla, vrijednostima i ciljevima. Navesti određene uzroke kao objašnjenje određenih fizičkih posljedica znači priznati vlastito neznanje o postojanju krajnosti i na koncu samo vodi znanstvenika ravno do prvog uzroka – Oca Svih na Raju.

Čovjek je uznemiren iznenadnim prijelazom iz doba čuda u doba strojeva i umjetne inteligencije. Oštroumnost i dosjetljivost lažnih filozofija mehanizma pobijaju svoje vlastite mehanističke tvrdnje. Fatalistična dosjetljivost uma čovjeka-materijaliste zauvijek opovrgava sve njegove tvrdnje da je svemir slijepi i besciljni fenomen energije.

Mehanistički naturalizam nekih navodno obrazovanih ljudi i nepromišljeni sekularizam običnog svijeta se isključivo bave stvarima; oni nemaju stvarnih vrijednosti, ovlaštenja i zadovoljstava duhovne naravi, niti imaju vjere, nade i vječne sigurnosti. Jedan od velikih problema suvremenog života je da čovjek misli da je suviše zauzet da nađe vremena za duhovnu meditaciju i vjersku odanost.

Materijalizam svodi čovjeka na razinu bezdušnog automata koji nije ništa drugo nego aritmetički simbol koji beznadežno ulazi u matematičku formulu jednog neromantičnog i mehanističkog svemira. No, odakle dolazi sav taj golemi svemir matematike, ako ne od Glavnog Matematičara? Znanost može voditi duge rasprave o konzervaciji tvari, ali religija opravdava očuvanje ljudskih duša – ona se bavi njihovim iskustvom s duhovnim stvarnostima i vječnim vrijednostima.

Suvremeni materijalistički sociolog prouči društvenu zajednicu, napiše izvješće o stanju stvari i ostavi ljude onako kako ih je i našao. Prije dvije tisuće godina, neuki Galilejci su vidjeli kako je Isus položio svoj život kao duhovni doprinos čovjekovom unutarnjem iskustvu, i zatim su otišli i okrenuli naglavačke cijelo Rimsko carstvo.

No, religiozne vođe čine veliku grešku kad pozivaju suvremene ljude u duhovnu bitku služeći se srednjovjekovnim trubama. Religija mora naći nove i ažurne parole. Ni demokracija niti bilo koja druga politička panaceja neće zauzeti mjesto duhovnog napretka. Lažne religije mogu biti stvar izbjegavanja stvarnosti, ali Isus je u svom evanđelju doveo smrtnog čovjeka do samog ulaza u vječne stvarnosti duhovnog napretka.

Reći da se um "pojavio" iz materije ne objašnjava ništa. Da svemir nije ništa drugo nego mehanizam i da um nije odvojen od materije, nikad ne bi mogla postojati dva različita tumačenja bilo koje pojave. Pojmovi istine, ljepote i dobrote ne ulaze u sastav bilo fizike ili kemije. Stroj ne može znati, a pogotovu ne može znati istinu, težiti za ispravnošću i njegovati dobrotu.

Znanost može biti fizička disciplina, ali um znanstvenika koji raspoznaje istinu odmah postaje nadmaterijalan. Materija ne zna istinu, ne može voljeti milost i ne može uživati u duhovnim stvarnostima. Moralna uvjerenja utemeljena na duhovnom prosvjetljenju i ukorijenjena u ljudskom iskustvu, jednako su stvarna i sigurna kao matematički zaključci utemeljeni na fizičkim opažanjima, samo na drugoj i višoj razini.

Da čovjek nije ništa više nego stroj, ljudi bi reagirali manje ili više jednako na materijalni svemir. Ne bi bilo individualnosti, a još manje ličnosti.

Činjenica apsolutnog mehanizma Raja u središtu svemira nad svemirima, u prisutnosti bezuvjetne volje Drugog Izvora i Centra, zauvijek onemogućuje da kozmički zakoni postanu isključivi deterministički faktori. Materijalizam postoji, ali nije isključiv; mehanizam postoji, ali nije bezuvjetan; determinizam postoji, ali nije jedini.

Konačni svemir materije bi s vremenom postao jednolik i deterministički da nije spojene prisutnosti uma i duha. Utjecaj kozmičkog uma neprestano unosi spontanost čak i u materijalne svjetove.

Sloboda ili inicijativa u bilo kojoj domeni egzistencije izravno je proporcionalna stupnju duhovnog utjecaja i kontrole kozmičkog uma; u ljudskom iskustvu, to znači stupnju aktualnosti činjenja "Očeve volje." I tako, kada jednom krenete u potragu za Bogom, to je uvjerljiv dokaz da je Bog već pronašao vas.

Iskrena potraga za dobrotom, ljepotom i istinom, vodi do Boga. A svako znanstveno otkriće potvrđuje da u svemiru istodobno postoje sloboda i jednolikost. Osoba koja učini otkriće prvo mora imati slobodu otkrića. Kad predmet opservacije ne bi bio stvaran i naizgled jednolik, on ne bi mogao postati poznat kao predmet.

RANJIVOST MATERIJALIZMA

Kako je glupo kad čovjek- materijalista dopusti da ga tako ranjive teorije kao što su ideje mehanističkog svemira liše bogatih duhovnih resursa osobnog iskustva istinske religije. Činjenice se nikad ne protive stvarnoj duhovnoj vjeri; no, to može biti slučaj s teorijama. Znanost se prije treba posvetiti uništenju praznovjerja, nego nastojanju da opovrgne religioznu vjeru – čovjekovo vjerovanje u duhovne stvarnosti i božanske vrijednosti.

Znanost čovjeku treba biti materijalno na usluzi onako kako mu religija treba biti duhovno na usluzi: proširiti njegove životne vidike i uvećati njegovu ličnost. Istinska znanost ne može održati dulji spor s istinskom religijom."Znanstveni metod"nije ništa drugo nego intelektualno mjerilo materijalnih pustolovina i fizičkih postignuća. Ali kako je u svojoj prirodi materijalna i posve intelektalna, znanost je doslovce beskorisna u procjeni duhovnih stvarnosti i religioznih iskustava.

Tu počiva nedosljednost suvremenog mehaniste: Da je ovo posve materijalan svemir i da čovjek nije ništa drugo nego stroj, ne samo što takav čovjek ne bi bio u stanju sebe prepoznati kao stroj, već takav ljudski stroj ne bi bio svjestan činjenice postojanja takvog materijalnog svemira. Materijalistička zbrka i očaj mehanističke znanosti nisu uspjeli prepoznati prisutnost duha u umu znanstvenika koji formira tako pogrešne i samokontradiktorne pojmove materijalističnog svemira.

Rajske vrijednosti vječnosti i beskonačnosti, kao i istine, ljepote i dobrote, počivaju u činjenicama fenomena vremensko-prostornih svemira. No, samo oko vjere smrtnika koji je rođen od duha može otkriti i raspoznati ove duhovne vrijednosti.

Stvarnosti i vrijednosti duhovnog napretka nisu "psihološka projekcija" – uzvišeno sanjarenje materijalnog uma.Takve stvari su duhovni nagovještaji Ispravljača koji živi u umu, Božjeg duha u umu čovjeka. Ne dopustite svojim diletantskim idejama maglovitih spoznaja "relativiteta" da ometu vašu spoznaju Božje vječnosti i beskonačnosti. U svom pokušaju postignuća samoizražaja, ne zaboravite ostaviti prostora izražaju Fragmentu Boga, manifestaciji vašeg stvarnog i boljeg "ja."

Da materijalni čovjek stvarno živi u posve materijalnom svemiru, on nikada be bio u stanju stvoriti ideju o mehanističkom karakteru takve isključivo materijalne egzistencije. Ovaj mehanistički koncept svemira je sam po sebi nematerijala umna pojava – a sav um ima nematerijalno porijeklo – unatoč tome što se čini da njime upravljaju materijalni uvjeti i mehanistička kontrola.

Djelomično razvijen mentalni mehanizam smrtnog čovjeka nije obdaren značajnijom dosljednošću i mudrošću. Čovjekova uobraženost često nadilazi njegov razum i izmiče njegovoj logici.

Pesimizam najpesimističnijeg materijaliste je sam po sebi dovoljan dokaz da svemir tog pesimiste nije posve materijalan. Optimizam i pesimizam su konceptualne reakcije u umu koji je svjestan vrijednosti kao i činjenica. Da je svemir doista ono za što ga materijalista drži, čovjek kao ljudski stroj ne bi mogao svjesno spoznati tu činjenicu. Da um koji je rođen od duha nema svijesti o konceptu vrijednosti, taj čovjek ne bi mogao prepoznati bilo činjenicu kozmičkog materijalizma ili mehanističke fenomene kozmičkog djelovanja. Niti jedan stroj ne može biti svjestan prirode ili vrijednosti drugog stroja.

Mehanistička filozofija života i svemira ne može biti znanstvena, jer znanost prepoznaje i priznaje samo materijalne predmete i činjenice. Filozofija neminovno nadilazi znanost. Čovjek je materijalna činjenica prirode, ali njegov život kao fenomen nadilazi materijalne razine prirode tako što ispoljava kontrolna obilježja uma kao i stvaralačke osobine duha.

Čovjekovo iskreno nastojanje da postane mehanist predstavlja tragičan dokaz njegovog uzaludnog nastojanja da počini intelektualno i moralno samoubojstvo. Ali on to ne može učiniti.

Da je svemir posve materijalan i da je čovjek samo stroj, ne bi bilo znanosti koja znanstveniku daje hrabrosti da postulira ovu mehanizaciju svemira. Strojevi ne mogu mjeriti, klasificirati niti ocijeniti sami sebe.Takvo znanstveno djelo jedino može proizvesti entitet koji nadilazi status stroja.

Da kozmička stvarnost nije ništa više nego jedan veliki stroj, čovjek bi morao biti vanjski i zaseban dio svemira da bude u stanju prepoznati takvu činjenicu i postati svjestan vlastitog uvida u takvu procjenu.

Da je čovjek samo stroj, kakvom bi vještinom došao do uvjerenja ili tvrdnje da zna da je samo stroj? Iskustvo samosvjesne procjene vrijednosti svoga “ja” nikada nije osobina pukog stroja. Samosvjestni i javno priznati odanik mehanizma je najbolji mogući odgovor na mehanizam. Ako je mehanizam činjenica, ne može postojati samosvjesni odanik mehanizma. Također je istina da čovjek prvo mora biti moralna osoba da može počiniti nemoralna djela.

Sama obrana materijalizma podrazumijeva nadmaterijalnu svijest uma koji se usuđuje založiti za takve dogme. Stroj može nazadovati, ali ne i napredovati. Strojevi ne mogu misliti, stvarati, sanjati, težiti, idealizirati, gladnjeti za istinom ili žednjeti za ispravnosti. Oni ne mogu nadahnuti svoje živote težnjom da služe drugim strojevima i ne mogu odabrati za cilj svog vječnog napretka vrhovni cilj pronalaženja Boga i nastojanja da budu poput njega. Strojevi ne mogu biti intelektualni, emocionalni, estetski, etički, moralni ili duhovni.
Umjetnost dokazuje da čovjek nije nalik stroju, ali ne dokazuje njegovu duhovnu besmrtnost. Umjetnost je smrtna morontija, posrednička domena između materijalnog čovjeka i duhovnog čovjeka. Poezija je čovjekovo nastojanje da pređe s materijalnih stvarnosti na duhovne vrijednosti.

U visokoj civilizaciji, umjetnost humanizira znanost, dok nju samu produhovljuje istinska religija – uvid u duhovne i vječne stvarnosti. Umjetnost predstavlja ljudsku i vremensko-prostornu procjenu stvarnosti. Religija je božansko prihvaćanje kozmičkih vrijednosti i podrazumijeva vječni napredak u duhovnom usponu i ekspanziji. Vremenska umjetnost je opasna samo ako postane slijepa pred standardima duha božanskih uzoraka koji su odražaj vječnosti u stvarnosnim sjenama vremena. Istinska umjetnost je djelotvorna manipulacija materijalnih predmeta života; religija je oplemenjujuća preobrazba materijalnih činjenica života koja naprestano teži duhovnoj procjeni umjetnosti.

Kako je glupo pretpostaviti da čovjek-automat može biti u stanju spoznati filozofiju automatizma i kako se smiješno usuditi formirati takve koncepcije o svojim bližnjim kolegama kao automatima!

Ni jedno znanstveno tumačenje materijalnog svemira nema vrijednosti, osim ako pruža dužno priznanje znanstveniku. Ni jedna ocjena umjetnosti nije autentična ako ne poklanja vrijedno priznanje umjetniku. Nikakva procjena morala nije vrijedna ako ne uključuje moralistu. Nikakvo priznanje filozofije ne može biti poučno ako zatvori oči pred filozofom, a religija ne može postojati bez stvarnog iskustva religioniste koji u sastavu i u procesu ovog iskustva nastoji pronaći i upoznati Boga. Ni sam svemir nad svemirima nema vrijednosti bez JA JESAM, beskonačnog Boga koji je njegov stvoritelj i upravitelj.

Odanici mehanizma – humanisti – imaju tendenciju da se besciljno predaju materijalnim strujama. Idealisti i odanici spiritizma se usuđuju inteligentno i energično koristiti svoja vesla da izmijene naočigled čisto materijalni pravac energetskih struja.

Znanost postoji zahvaljujući matematici uma; glazba izražava tempo emocija. Religija je duhovni ritam duše u vremensko-prostornom skladu s višim i vječnim melodijskim mjerilima Beskonačnosti. Religiozno iskustvo je nešto u ljudskom životu što uistinu nadilazi matematiku.

U jeziku, abeceda predstavlja mehanizam materijalizma, dok riječi izražavaju značenje tisuću misli, velikih ideja i plemenitih ideala – ljubavi i mržnje, kukavičluka i hrabrosti – predstavljajući umne izvedbe koje podliježu okvirima materijalnog kao i duhovnog zakona, a kojima upravlja snaga volje određene ličnosti, u granicama postojećeg obdarenja okolnosti.

Svemir ne nalikuje zakonima, mehanizmima i jednolikostima koje su predmet znanstvenog otkrića i koje znanstvenici smatraju znanošću, nego nalikuje znatiželjnom, misaonom, kreativnom, asocijativnom, odabirnom znanstveniku koji na taj način promatra kozmičke pojave i klasificira matematičke činjenice koje su svojstvene matematičkim fazama materijalne strane tvorevine. Svemir također ne nalikuje umjetnikovoj umjetnosti, nego poletnom, zanesenom, aspirativnom i progresivnom umjetniku koji želi transcendentirati svijet materijalih predmeta u nastojanju da postigne duhovni cilj.

Znanstvenik, a ne znanost, spoznaje stvarnost evolucijskog i progresivnog svemira energije i materije. Umjetnik, a ne umjetnost, demonstrira postojanje prolaznog morontija svijeta koji posreduje između materijalne egzistencije i duhovne slobode. Religionist, a ne religija, pruža dokaza postojanju stvarnosti duha i božanskih vrijednosti koje se susreću u procesu vječnog napretka.

SEKULARNI TOTALITARIZAM

Ali čak i nakon što materijalizam i mehanizam budu više ili manje iščezli, za njima će ostati poražavajući utjecaj sekularizacije dvadesetog i dvadeset prvog stoljeća koji će nastaviti zagorčavati duhovno iskustvo više milijuna bezazlenih duša.

Suvremeni sekularizam proizlazi iz dva svjetska utjecaja. Otac sekularizma je zatucani i bezbožni stav takozvane znanosti devetnaestog i dvadesetog stoljeća –ateističke znanosti. Majka suvremenog sekularizma je totalitarna srednjevjekovna kršćanska crkva. Sekularizam je začet kao rastući protest protiv gotovo potpune dominacije institucionalizirane kršćanske crkve nad zapadnom civilizacijom.

U prvoj trećini dvadesetog stoljeća, dominantna intelektualna i filozofska klima u europskom i američkom životu je izrazito sekularistička – humanistička. Kroz tristo godina, zapadna misao je postajala sve više sekularizirana. Religija je postajala sve više i više nominalan utjecaj, uglavnom ritualistička praksa. Takozvani kršćani zapadne civilizacije su u stvarnosti u velikoj većini nesvjesno postali sekularisti.

Bila je potrebna ogromna snaga, moćni utjecaj, da se život i misao zapadnih naroda oslobode od umrtvljujućeg stiska toltalitarne crkvene dominacije. Sekularizam je uspio raskinuti okove crkvene kontrole, ali on trenutno prijeti uspostavom novog i bezbožnog oblika vlasti nad srcima i umovima suvremenih ljudi. Ugnjetačka i diktatorska politička država je izravan proizvod znanstvenog materijalizma i filozofskog sekularizma. Teko što sekularizam oslobodi čovjeka od dominacije institucionalizirane crkve, on ga smjesta prodaje u ponizno robovanje totalitarnoj državi. Sekularizam oslobađa čovjeka od robovanja crkvi samo da ga izdajnički proda u tiraniju političkog i ekonomskog robovanja.

Materijalizam poriče Boga, a sekularizam ga jednostavno ignorira; barem je to bio njegov raniji stav. U novije vrijeme, sekularizam je usvojio militantniji stav, usuđujući se da zauzme mjesto religije čijem se totalitarnom ropstvu nekoć opirao. Sekularizam 20-tog i 21 stoljeća podržava tvrdnju da čovjek ne treba Boga. Ali pazite, ova bezbožna filozofija ljudskog društva jedino može voditi nemirima, neprijateljstvu, nesreći, ratu i općesvjetskoj katastrofi.

Sekularizam ne može donijeti mir čovječanstvu. Ništa ne može zauzeti mjesto Boga u ljudskom društvu. Obratite pažnju na ovo pitanje i nemojte olako izgubiti vrijedne plodove sekularne pobune protiv crkvenog totalitarizma. Zapadna civilizacija danas uživa mnoge slobode i zadovoljstva koja su proizašla iz ovog sekularnog revolta. Velika pogreška sekularizma je ovo: U revoltu protiv gotovo potpunog crkvenog autoriteta nad ljudskim životom i nakon oslobođenja od takve crkvene tiranije, pobornici sekularizma su krenuli u pobunu protiv samog Boga, bilo otvorenim ili pritajenim metodama.

Upravo ovoj sekularističkoj pobuni treba zahvaliti nevjerojatnu kreativnost američkog industijalizma i neviđeni materijalni napredak zapadne civlizacije. I kako je sekularistički revolt otišao predaleko i izgubio iz vida Boga i istinsku religiju, za njim je uslijedila neželjena žetva svjetskih ratova i poremećaja u međunarodnim odnosima.

Nije potrebno žrtvovati vjeru u Boga da se uživaju blagodati suvremenog sekularističkog revolta: tolerancija, društvena služba, demokratska vlast i građanska sloboda. Sekularisti nisu morali antagonizirati istinsku religiju da unaprijede znanost i obrazovanje.

Ali sekularizam nije jedini koji je vodio ostvarenju tih skorijih postignuća naprednijeg življenja. Iza tih dobitaka 20-tog i 21 stoljeća kriju se ne samo znanost i sekularizam, već i neprepoznati i nepriznati duhovni učinci učenja i života Isusa iz Nazareta.

Bez Boga – bez religije – znanstveni sekularizam nikada ne može koordinirati svoje snage, uskladiti svoje različite i proturiječne interese, rase i nacionalizme. Sekularističko ljudsko društvo, unatoč svom neusporedivom materijalnom postignuću, je u polaganom raspadu. Glavna kohezivna sila otpora ovom antagonističkom raspadu je nacionalizam. A nacionalizam je najveća zapreka svjetskom miru.

Usađena slabost sekularizma je to što odbacuje etiku i religiju u politici i moći. Jednostvano ne možete utemeljiti bratstvo ljudi dok ignorirate ili negirate Božje očinstvo.

Sekularni društveni i politički optimizam je iluzija. Bez Boga, nema te nezavisnost ili slobode, imovine ili bogatstva, koji će dovesti do mira.

Potpuna sekularizacija znanosti, obrazovanja, industrije i društva može dovesti samo do katastrofe. Tijekom prve polovine dvadesetog stoljeća, žitelji Zemlje su ubili više ljudskih bića nego tijekom cijele prijašnje povijesti kršćanstva i predkršćanskog doba. A ovo je tek početak kobne žetve materijalizma i sekularizma; svijet će ugledati još strašnija uništavanja.

PROBLEM KRŠĆANSTVA

Nemojte previdjeti vrijednost svog duhovnog nasljeđa, rijeku istine koja teče iz stoljeća u stoljeće, čak i u jalovim vremenima materijalističkog i svjetovnog doba. U svim svojim vrijednim nastojanjima da se oslobodite od praznovjernih religija prošlosti, čvrsto se držite vječne istine. Ali imajte strpljenja jer po svršetku suvremenog revolta protiv praznovjerja, istine Isusovog evanđelja moraju nastaviti blistavo osvjetljivati novi i bolji put.

Ali poganizirano i podruštvljeno kršćanstvo treba uspostaviti novi kontakt s Isusovim učenjima u njihovom predkompromisnom obliku; kršćanstvo pati od nedostatka nove vizije Isusovog života na zemlji. Novo i punije otkrivenje Isusove religije mora izvojevati pobjedu nad dominacijom materijalističkog sekularizma i skrenuti svijet sa staze mehanističkog naturalizma. Zemlja trenutno podrhtava na samom rubu jedne od najuzbudljivijih i najčarobnijih epoha društvene prilagodbe, moralnog preporoda i duhovnog prosvjetljenja.

Isusova učenja, iako znatno izmijenjena, su prvo preživjela misterijske kultove iz vremena njihova rođenja, te zatim neznanje i praznovjerje mračnog doba, dok sada polako ostvaruju pobjedu nad materijalizmom, mehanizmom i sekularizmom dvadesetog stoljeća. A u takvim razdobljima velikih iskušenja i prijetećeg poraza, uvijek dolazi do velikih otkrivenja.

Religiji trebaju nove vođe, duhovni muškarci i žene koji će imati hrabrosti ovisiti samo o Isusu i njegovim nenadmašivim učenjima. Ako kršćanstvo nastavi zanemarivati svoju duhovnu misiju, dok se i dalje bavi društvenim i materijalnim problemima, duhovni preporod mora pričekati na dolazak novih učitelja Isusove religije koji će se isključivo posvetiti čovjekovoj duhovnoj obnovi. A ove duhom rođene duše mogu vrlo brzo preuzeti vodstvo i donijeti inspiraciju za uspostavu nove društvene, moralne, ekonomske i političke organizacije svijeta.

Suvremeno doba odbacuje religiju koja je u suprotnosti s činjenicama i u neskladu s najvišim shvaćanjima istine, ljepote i dobrote. Bliži se ponovno otkriće izvornih i stvarnih temelja kršćanstva koje danas postoji u izboličenom i kompromitiranom obliku – bliži se otkriće Isusovog stvarnog života i učenja.

Primitivni čovjek je živio u praznovjernom robovanju religioznom strahu. Suvremeni, civilizirani čovjek strahuje od misli da može pasti pod dominaciju snažnih religioznih uvjerenja. Razboriti čovjek je uvijek strahovao od religiozne kontrole. Kad snažna i dinamična religija zaprijeti dominacijom nad čovjekom, on je uvijek pokuša racionalizirati, tradicionalizirati i institucionalizirati, u nadi da će tako nad njom steći kontrolu. Takvim postupkom, čak i religija otkrivenja mora postati čovjekovo djelo i doći pod čovjekovu dominaciju. Suvremeni inteligentni muškarci i žene izbjegavaju Isusovu religiju zbog straha od onoga što će učiniti od njih – i s njima. I svi takvi strahovi su dobro utemeljeni. Isusova religija uistinu dominira nad svojim vjernicima i izaziva njihovu preobrazbu, zahtijevajući da ljudi posvete svoje živote nastojanju da upoznaju volju Oca na nebu i da posvete svoje energije nesebičnoj službi bratstvu ljudi.

Sebični muškarci i žene jednostavno ne žele platiti takvu cijenu čak ni za najveće duhovno blago koje je ikad ponuđeno smrtnom čovjeku. Tek kada čovjek postane dovoljno otriježnjen žalosnim razočaranjima glupih i obmanjujućih težnji njegove sebičnosti, te dalje otkrićem neplodnosti formalizirane religije, on će biti voljan da se svesrdno okrene evanđelju kraljevstva, religiji Isusa iz Nazareta.

Svijetu treba više religije iz prve ruke. Čak i kršćanstvo – spoj najboljih religija dvadesetog stoljeća – nije samo religija o Isusu, već je u tako velikoj mjeri religija koju ljudi doživljavaju iz druge ruke. Oni u cijelosti primaju svoju religiju onakvu kakvu im daju njihovi prihvaćeni religiozni učitelji. Svijet bi doživio takav preporod da može vidjeti kako je Isus stvarno živio na zemlji i znati – iz prve ruke – njegova životonosna učenja! Opis ljepote ne može biti upečatljiv kao sam prizor ljepote, a religiozne parole ne mogu nadahnuti ljudske duše kao samo iskustvo poznavanja Božje prisutnosti. A iščekivanje vjere uvijek mora čuvati vrata nade čovjekove duše otvorenim za vječne duhovne stvarnosti božanskih vrijednosti drugih svjetova.

Kršćanstvo se usudilo uniziti svoje ideale pred iskušenjem ljudske pohlepe, ratobornog ludila i požude za moći; ali Isusova religija i dalje stoji kao neokaljani i transcendentni duhovni poziv onome što je najbolje u čovjeku da se uzdigne iznad svih ovih ostavština životinjske evolucije i da milostivo postigne moralne visine istinske ljudske sudbine.

Kršćanstvu prijeti spora smrt od formalizacije, pretjerane organizacije, intelektualizacije i drugih neduhovnih tendencija. Suvremena kršćanska crkva više nije bratstvo dinamičnih duhovnih vjernika koje je Isus pozvao na neumoran rad na duhovnoj transformaciji novih generacija čovječanstva.

Takozvano kršćanstvo je postalo društveni i kulturni pokret, kao i religiozno uvjerenje i praksa. Rijeka suvremenog kršćanstva u sebi nosi mnoge drevne ustajale poganske vode i mnoge barbarske močvare; mnogi se zastarjeli kulturni slivovi ulijevaju ne samo u ovu suvremnu kulturnu rijeku, već i u galilejske visoravni koje navodno predstavljaju njezin isključivi izvor.

BUDUĆNOST

Kršćanstvo je doista učinilo veliku uslugu svijetu, ali ono što je sada najpotrebnije je Isus. Svijet ponovo treba ugledati Isusov zemaljski život u iskustvu smrtnika rođenih u duhu koji će Učitelja uspješno obznaniti svim ljudima. Uzaludno je govoriti o preporodu primitivnog kršćanstva; morate ići naprijed s mjesta na kojem se nalazite. Suvremena kultura mora postati duhovno krštena novim otkrivenjem Isusovog života i osvijetljena novim razumijevanjem njegova evanđelja vječnog spasenja. A nakon što ovako uzdignete Isusa, on će k sebi privući sve ljude. Isusovi učenici moraju biti više od osvajača, oni moraju biti preobilni izvori nadahnuća i uzvišenijeg življenja svim ljudima. Religija je samo uzvišeni humanizam ako nije obožanstvljena otkrićem stvarnosti Božje prisutnosti u osobnom iskustvu.

Ljepota i blaženstvo, humanizam i božanstvenost, jednostavnost i jedinstvenost Isusovog života na zemlji predstavljaju tako dirljivu i upečatljivu sliku spasonosne obznane Boga, da se teolozi i filozofi nikada ne smiju upustiti u formiranje teoloških sustava duhovnog ropstva iz tako transcendentalnog darivanja Boga u obliku čovjeka. U Isusu je svemir proizveo smrtnog čovjeka u kojem je duh ljubavi izvojevao pobjedu nad materijalnim poteškoćama vremena i nadvladao činjenicu tjelesnog porijekla.

Uvijek imajte na umu – Bog i čovjek trebaju jedan drugoga. Oni su uzajamno potrebni za potpuno i konačno postizanje vječnog iskustva ličnosti u božanskoj sudbini kozmične finalnosti.

"Kraljevstvo Božje je u vama," je vjerojatno najveća izreka koju je Isus ikada napravio, uz izjavu da je njegov otac živući duh ljubavi.

Kada nastojite pridobiti duše Isusu, znajte da to nije prvi kilometar prisile, dužnosti i konvencionalnosti, koji će preobraziti čovjeka i njegov svijet, već drugi kilometar dobrovoljne službe i odane ljubavi, koji obilježava čovjekovo Isusovsko nastojanje da ljubavlju dopre do svog brata i da ga duhovnim vodstvom povede prema višem i božanskom cilju smrtne egzistencije. Kršćanstvo i danas voljno ide prvim kilometrom, ali čovječanstvo vene i propada u moralnoj tami jer je mali broj ljudi iskreno voljan poći drugim kilometrom – vrlo mali broj takozvanih Isusovih sljedbenika istinski živi i voli onako kako je Isus učio svoje učenike da žive i vole i služe.

Primama pustolovine u izgradnji novog i preobraženog ljudskog društva metodom duhovnog preporoda Isusova bratstva kraljevstva, treba ushititi sve njegove vjernike i to onako kako ljudi nisu bili ushićeni od dana kad su kročili zemljom kao Isusovi zemaljski suputnici.

Ni jedan društveni sustav ili politički režim koji ne priznaje stvarnost Boga ne može na bilo koji konstruktivan i trajan način voditi unaprijeđenju ljudske civilizacije. Ali kršćanstvo, u svom današnjem segmentiranom i sekulariziranom obliku, predstavlja najveću pojedinačnu zapreku daljnjem društvenom napretku; ovo je posebno istina kad se radi o Istoku.

Strogo držanje crkvenih načela je zauvijek nespojivo s tom živućom istinom, tim rastućim duhom i tim iskustvom koje Isusovi prijatelji po vjeri, dionici bratstva ljudi i duhovnog saveza nebeskog kraljevstva, postižu iz prve ruke.Vrijedna težnja za očuvanjem tradicije prošlih postignuća često vodi obrani zastarjelih sustava obožavanja. Dobronamjerna želja za promicanjem drevnih misaonih sustava djelotvorno sprječava stvaranje novih i prikladnijih načina i metoda zadovoljenja duhovnih težnji sve širih i naprednijih umova suvremenih ljudi. Isto tako, kršćanske crkve dvadest prvog stoljeća predstavljaju veliku, premda posve nesvjesnu, zapreku neposrednom promicanju istinskog evanđelja – učenja Isusa iz Nazareta.

Mnoge iskrene osobe koje bi rado posvetile svoju odanost Kristu koji je proglasio evanđelje, nisu u stanju svesrdno prihvatiti crkvu koja pokazuje tako malo duha njegova života i učenja, a za koju im je greškom rečeno da je njegova tvorevina. Isus nije utemeljio takozvanu kršćansku crkvu, ali ju je podržavao na svaki način koji je u skladu s njegovom prirodom, kao najbolji postojeći izdanak njegovog zemaljskog života i rada.

Samo kad bi kršćanska crkva imala hrabrosti prihvatiti Isusov program, tisuće naočigled ravnodušnih mladih osoba bi pojurile da se pridruže takvom duhovnom poduzeću i da se bez imalo oklijevanja u cjelosti odaju toj velikoj pustolovini.

Kršćanstvo je ozbiljno suočeno s prokletstvom utjelovljenim u jednoj od svojih vlastitih parola: "Kuća u sebi razdijeljena ne može stajati.” Nekršćanski svijet teško može kapitulirati pred sektaški podijeljenim kršćanstvom. Živi Isus je jedina nada mogućem ujedinjenju kršćanstva. Istinska crkva – Isusovo bratstvo – je nevidljiva, duhovna i obilježena jedinstvom, ali ne i jednolikošću. Jednolikost je obilježje fizičkog svijeta mehanističke prirode. Duhovno jedinstvo je plod živuće vjere jedinstva s Isusom. Vidljiva crkva više ne smije ugrožavati napredak nevidljivog i duhovnog bratstva kraljevstva Božjeg. A to bratstvo mora postati živući organizam, a ne samo institucionalizirana društvena organizacija. Ono može nastaviti koristiti takve društvene organizacije, ali one ne smiju zauzeti njegovo mjesto.

Ali nemojte prezirati kršćanstvo, čak ni kršćanstvo dvadeset prvog stoljeća. Ono je spojeni proizvod moralnog nadahnuća mnogih ljudi iz više rasa i doba koji su poznavali Boga, i uistinu je bilo jedna od najvećih sila dobra na zemlji koju stoga nitko ne treba olako odbaciti, unatoč njezinim usađenim i stečenim nedostacima. Kršćanstvo je i dalje u stanju pokrenuti umove dubokomislenih ljudi snažnim moralnim emocijama.

Ali ništa ne može opravdati sudjelovanje crkve u trgovini i politici; takvi nesveti savezi nisu ništa drugo nego neprihvatljiva izdaja Isusa. A iskreni ljubitelji istine neće olako zaboraviti da se ista ova moćna institucionalizirana crkva često usuđivala gušiti novorođenu vjeru i progoniti nositelje istine koji su se slučajno javili u nekonvencionalnom ruhu.

Točno je da takva crkva ne bi opstala da u svijetu nisu živjeli ljudi kojima je odgovarao takav način iskazanja obožavanja. Mnoge duhovno lijene duše traže zastarjelu i autoritativnu religiju ritualističkih i svetih tradicija. Ljudska evolucija i duhovni napredak teško mogu sami po sebi navesti sve ljude da odbace religiozni autoritet. A dobro je da nevidljivo bratstvo kraljevstva prihvati obiteljske grupe različitih društvenih i temperamentalnih klasa, ako se one pokažu spremnim slijediti vodstvo duha i i postati Božjim sinovima. No, u tom Isusovom bratstvu nema mjesta za sektaško rivalstvo, osjećaj gorčine među grupama, niti tvrdnje o moralnoj superiornosti i duhovnoj nepogrešivosti.

Ove različite grupacije kršćana mogu pružiti utočište velikom broju različitih tipova potencijalnih vjernika među različitim narodima Zapadne civilizacije, ali takva podjela kršćanstva predstavlja ozbiljnu slabost u pokušaju promicanja Isusovog evanđelja narodima Istoka. Ove rase još uvijek ne razumiju postojanje Isusove religije kao nečeg zasebnog i donekle odvojenog od kršćanstva, koje je s vremenom sve više postalo religija o Isusu.

Velika nada Zemlje počiva u mogućnosti novog otkrivenja Isusa s novom i proširenom predstavom njegove spasonosne poruke koja će duhovno ujediniti brojne obitelji njegovih današnjih takozvanih sljedbenika u službi ljubavi.

Čak bi i svjetovno obrazovanje moglo pomoći u ovom velikom duhovnom preporodu, ako obrati više pozornosti na podučavanje mladih vještinama planiranja života i izgradnje karaktera. Svrha sveg obrazovanja treba počivati u poticanju i unaprijeđenju vrhunskog smisla života – razvoju veličanstvene i uravnotežene ličnosti. Postoji velika potreba za učenjem moralne discipline umjesto toliko samougađanja. Na takve temelje, religija može dograditi svoj duhovni poticaj za proširenje i obogaćivanje smrtnog života, čak i osiguranje i poboljšanje vječnog života.

Kršćanstvo je improvizirana religija i kao takvo uvijek mora djelovati usporeno. Ubrzanije duhovne predstave moraju sačekati novo otkrivenje i šire prihvaćanje Isusove istinske religije. Ali kršćanstvo je moćna religija, ako se uzme u obzir da su svagdašnji učenici raspetog stolara proglasili učenja koja su tijekom tristo godina osvojila rimski svijet, a poslije toga izvojevala pobjedu nad barbarima koji su svrgli Rim.To isto kršćanstvo je osvojilo – apsorbiralo i uzvisilo – cijeli sustav židovske teologije i grčke filozofije. A onda, kad je ta kršćanska religija pala u komu kroz više od tisuću godina pod prevelikom dozom misticizma i poganizma, ona je uspjela samu sebe uskrsnuti i doslovce osvojiti cijeli zapadni svijet. Kršćanstvo u sebi ima dovoljno Isusovih učenja da osigura vlastitu besmrtnost.

Samo kad bi kršćanstvo bilo je u stanju bolje shvatiti Isusova učenja, mnogo bi daleko bolje pomoći suvremenom čovjeku da riješi svoje nove i sve složenije probleme.

Kršćanstvo pati pod velikim hendikepom, jer je postao identificirano u svijesti cijelog svijeta kao dio društvenog sustava, industrijskog života i moralnih standarda Zapadne civilizacije; i tako je kršćanstvo nehotice pružilo podršku društvu koje posrće pod negativnim posljedicama znanosti bez idealizma, politike bez principa, bogatstva bez rada, užitka bez samokontrole, znanja bez karaktera, moći bez savjesti i industrije bez moralnosti.

Nada suvremenog kršćanstva počiva u tome da treba prestati podržati društvene sustave i industrijske metode Zapadne civilizacije, dok se ponizno pokloni pred križom koji tako hrabro veliča, da od Isusa iz Nazareta ponovo nauči najveće istine koje je smrtni čovjek ikada čuo – živuće evanđelje Božjeg očinstva i bratstva ljudi.

Oznake: kršćanstvo