Rat na zemlji neće prestati sve dok se nacije budu držale varljivih pojmova o neograničenoj nacionalnoj vlasti. Postoje samo dvije razine relativnog suvereniteta na naseljenom svijetu: duhovna slobodna volja individualnog smrtnika i kolektivna suverenost čovječanstva kao cjeline. Između razine individualnog ljudskog bića i razine ukupnog čovječanstva, sve skupine i udruge su relativne, prolazne i vrijedne samo u mjeri u kojoj poboljšavaju dobrobit, blagostanje i napredak pojedinca i sveukupnog planetarnog zbroja – čovjeka i čovječanstva.

Religiozni učitelji uvijek moraju zapamtiti da duhovna vlast Boga nadilazi sve međupostojeće i posredne duhovne odanosti. Jednoga dana građanski vladari će naučiti da Svevišnji vlada u kraljevstvima ljudi.
Ova vlast Svevišnjeg u kraljevstvima ljudi neće donijeti naročitu korist bilo kojoj pojedinoj privilegiranoj skupini smrtnika. Vladavina Svevišnjeg, vrhovnog upravitelja političke evolucije, je vlast koja je osmišljena za poticanje najvećeg dobra za najveći broj svih ljudi i za najdulje vrijeme.

Suverenitet je moć, a ona raste s organizacijom. Ovaj je razvoj organizacije političke moći dobar i ispravan, jer teži obuhvaćanju sve većih segmenata cijelog čovječanstva. No, taj isti rast političkih organizacija stvara problem u svakoj interventnoj fazi između početne i prirodne organizacije političke moći – obitelji – i konačne konzumacija političkog rasta – vlade cijelog čovječanstva, u kojoj sudjeluje cijelo čovječanstvo, u korist cijelog čovječanstva.

Počevši od roditeljske moći u obiteljskoj grupi, politička vlast evoluira putem organizacije povezivanjem različitih obitelji u srodne klanove koji se zatim, iz različitih razloga, ujedinjuju u plemenske jedinice – političke grupacije koje nadilaze krvno srodstvo. A onda, pomoću poslovanja, trgovine i osvajanja, plemena se ujedinjuju u nacije, dok se nacije s vremenom ujedinjuju u carstva.

Kako vlast prelazi s manjih skupina na veće, smanjuje se broj ratova. To jest, smanjuju se manji ratovi između manjih nacija, ali se povećava mogućnost izbijanja većih ratova, kako suverene nacije postaju sve veće i veće. S vremenom, kad cijeli svijet bude istražen i zauzet, kad nacije postanu malobrojne, snažne i moćne, kad se granična područja između ovih snažnih i tobože suverenih nacija počnu dodirivati i kad ih samo oceani budu razdvajali, tada će nastupiti uvjeti za velike ratove, općesvjetske sukobe. Takozvani suverene nacije ne mogu trljati dlanove bez stvaranja sukoba i izazivanja ratova.

Teškoća u evoluciji političke vlasti od obitelji do sveobuhvatnog čovječanstva leži u inertivnom otporu na svim prijelaznim razinama. Obitelji su često pokazivale otpor formairanju klanova, dok su klanovi i plemena često podrivali suverenitet teritorijalne države. Svaki novi i napredniji korak u evolucija političke vlasti staje na put (kao što je i prije uvijek činio) "prijelaznim fazama" prethodnih zbivanja u političkoj organizaciji. I to je istina jer se ljudska odanost, nakon što je mobilizirana, teško da promijeniti. Ista odanost koja omogućuje evoluciju plemena, otežava evoluciju nadplemenena – terirorijalne države. Ista odanost (patriotizam) koja omogućuje evoluciju teritorijalne države, znatno komplicira evolucijski razvoj vlade cijelog čovječanstva.
Politički suverenitet se stvara predavanjem prava na samoopredjeljenje, najprije pojedinca u obitelji, a potom obitelji i klanova u plemenu i većim skupinama. Ovaj je progresivni prijenos samoopredjeljenja s manjih na sve veće grupe političke organizacije općenito tekao nesmetano na Istoku od uspostave Ming i Mogul dinastije. Na Zapadu je ovaj pravac vladao kroz više od tisuću godina sve do kraja Prvog svjetskog rata, kada je retrogradni pokret na žalost privremeno stao na put ovom prirodnom trendu, vodeći ponovnoj uspostavi vlasti brojnih malih grupa u Europi koje prije nisu imale suverenitet. Tek se nakon završetka drugog svjetskog rata i uspostavom Europske Unije process ponovo vratio.

Zemlja neće uživati u trajnom miru sve dok takozvane suverene nacije inteligentno i cjelovito ne predaju svoje suverene moći u ruke bratstva Ljudi – vlade cijeloga čovječanstva. Internacionalizam—Ujedinjeni narodi – nikada ne mogu donijeti trajni mir čovječanstvu. Svjetske konfederacije mogu učinkovito spriječiti manje ratove i prihvatljivo kontrolirati manje nacije, ali neće spriječiti svjetske ratove, niti će kontrolirati tri, četiri ili pet najmoćnijih vlada. Uoči stvarnih sukoba jedna od tih svjetskih sila uvijek može povući članstvo iz UN-a i objaviti rat. Ne možete spriječiti nacije od ratovanja dokle god budu zaražene obmanjivim virusom nacionalnog suvereniteta. Internacionalizam je korak u pravom smjeru. Međunarodna policija može spriječiti mnoge manje ratove, ona neće biti učinkovita u sprječavanju velikih ratova, sukoba između velikih vojnih sila zemaljskih vlada.

Kako opada broj istinski suverenih nacija (velikih sila), tako raste mogućnost i potreba za uspostavom vlade cijelog čovječanstva. Kako na svijetu postoji tek nekoliko istinski suverenih (velikih) sila, one moraju bilo stupiti u rat na život i smrt za nacionalnu (imperijalnu) nadmoć ili se dobrovoljno odreći određenih povlastica suvereniteta, stvoriti bitnu jezgru supernacionalne sile koja će poslužiti kao početak stvarnog suvereniteta cijelog čovječanstva.

Mir neće doći na Zemlju sve dok takozvane suverene nacije ne predaju svoju bojnu moć u ruke reprezentativne vlade cijelog čovječanstva. Politički suverenitet je prirodno pravo svih svjetskih naroda. Kad svi narodi Zemlje stvore svjetsku vladu, oni će imati pravo i moć da učine takvu vladu SUVERENOM; i kad takva zastupnička ili demokratska svjetska sila bude upravljala svjetskim kopnenim, zračnim i pomorskim snagama, na zemlji če vladati mir i dobra volja među ljudima – ali ne do tada.

Nacije će jednom stvoriti supernacionalni suverenitet planetarne vlade cijelog čovječanstva u cilju vlastite koristi i za dobrobit svih ljudi. Građani ne dolaze na svijet kako bi služili vladama; vlade su organizacije stvorene i izmuljene u korist ljudi. Ne može doći do kraja evolucije političkog suvereniteta osim u pojavi suverene vlade svih ljudi. Svi ostali oblici suvereniteta imaju relativnu vrijednost, posrednički značaj i potčinjeni status.
Sa znanstvenim napretkom, ratovi postaju sve razorniji, dok ne postanu gotovo stvar rasnog samoubojstva. Koliko puta moramo voditi svjetske ratove i koliko se puta moramo uvjeriti u nedjelotvornost Ujedinjenih Naroda, prije nego budemo spremni uspostaviti vladu cijelog čovječanstva i početi uživati u blagodatima trajnog mira i prosperiteta dobre volje - općesvjetske dobre volje – među ljudima?

ZAKON, SLOBODA I SUVERENITET

Ako jedan čovjek teži nezavisnosti – slobodi – on mora imati na umu da svi ostali ljudi teže toj istoj slobodi. Skupine takvih slobodoljubivih smrtnika ne mogu zajednički živjeti u miru ako sebe ne podrede zakonima, pravilima i propisima koji svakoj osobi daju isti stupanj slobode, dok u isto vrijeme pružaju taj isti stupanj slobode svim njihovim bližnjima. Ako jedan čovjek ima apsolutnu slobodu, tada drugi mora postati apsolutni rob. A relativna priroda slobode je istina društveno, ekonomski i politički. Sloboda je dar civilizacije koji počiva na prinudi ZAKONA. Religija duhovno omogućuje ostvarenje bratstva ljudi, ali jedino općesvetska vlada može regulirati društvene, ekonomske i političke probleme povezane s takvim ciljem ljudske sreće i učinkovitosti.

Bit će ratova i glasina o ratovima – narod će ustati protiv naroda – dokle god svjetski politički suverenitet bude podijeljen i dokle god nepravedno bude u rukama neke skupine nacionalnih država.
Drugi svjetski rat je naučio takozvane suverene nacije da formiraju neku vrstu federacije, stvarajući mehanizam za sprječavanje manjih ratova, ratova među manjim nacijama. Ali svjetski će ratovi postojati sve do pojave vlade cijelog čovječanstva. Globalni suverenitet može spriječiti svjetske ratove – ništa drugo ne može.
Ne radi se o pitanju naoružanja ili razoružanja. Niti pitanja regrutacije ili dobrovoljne vojne službe ulaze u razmatranje ovih problema održavanja svjetskog mira. Ako se moćnijim nacijama oduzme svaki oblik suvremenog mehaničkog naoružanja i sve vrste eksploziva, boriće se šakama, kamenjem i toljagama, dok se budu držale iluzija o božanskom pravu na nacionalni suverenitet.
Rat nije čovjekova velika i strašna bolest; rat je simptom, rezultat. Prava bolest je virus nacionalnog suvereniteta. Zemaljske nacije nisu posjedovale pravi suverenitet; one nikada nisu imale suverenitet koji bi ih zaštitio od razornih posljedica i pustošenja svjetskih ratova. Izgradnjom svjetske vlade čovječanstva, nacije ne odustaju od svog suvereniteta koliko stvaraju pravi, istinski i trajni svjetski suverenitet koji će biti u potpunosti u mogućnosti da ih se zaštiti od svih ratova. Lokalne vlade upravljaju lokalnim poslovima; nacionale vlade upravljaju nacionalnim poslovima; svjetska vlada upravlja međunarodnim poslovima.

Svjetski mir se ne može očuvati pregovorima, diplomacijom, inozemnom politikom, savezima, ravnotežom vlasti ili bilo kojom drugom vrstom improviziranog žongliranja s nacionalističkim suverenitetom. Morati će se uvesti svjetski zakon i uspostaviti svjetsku vladu – suverenu vlast cijelog čovječanstva.
Individualni ljudi će uživati mnogo više slobode pod okriljem svjetske vlade. Danas, državljani velikih sila pate od gotovo nesnosnog tereta oporezivanja, regulacije i kontrole, ali dosta tih zapreka individualnoj slobodi treba nestati kada nacionalne vlade budu spremne povjeriti svoj suvernitet u pogledu međunarodnih poslova u ruke svjetske vlade. Pod svjetskom vladom, nacionalne skupine će imati pravu priliku za ostvarenje i uživanje osobnih sloboda istinske demokracije. Doći će do kraja zabludama samoopredjeljenja. S globlanom regulacijom novca i trgovine nastupa nova era svjetskog mira. Uskoro može evoluirati jedan svjetski jezik, a tu će biti barem neka nada za buduću uspostavu svjetske religije – ili religija sa svjetskim gledištima.
Kolektivna sigurnost nikada neće priuštiti mir dok kolektivnost ne uključi cijelo čovječanstvo.
Politički suverenitet zastupničke vlade čovječanstva donosi trajan mir na zemlji, a duhovno bratstvo ljudi zauvijek osigurava dobru volju među svim ljudima. I ne postoji drugi način kojim se može ostvariti mir na zemlji i dobra volja među ljudima.

Oznake: rat

Iako Europski plavi čovjek (potomak današnje „bijele rase“) prije 50 000 godina nije sam po sebi postigao veliku kulturnu civilizaciju, on se opskrbio biološkim temeljima koji su nakon miješanja adamiziranih loza sa kasnijim anditskim napadačima, proizveli jedan od najmoćnijih sojeva za postizanje agresivne civilizacije koji se ikad pojavio na Zemlji od vremena ljubičaste rase (izvornih Atlantiđana) i njezinih anditskih nasljednika.

Moderni bijeli narodi sadrže preživjele loze Adamičkih sojeva koji su postali izmiksani sa šangiškim rasama, nešto crvene i žute, ali prije svega s plavom. Postoji znatan postotak izvornog Anditskog soja u svim bijelim rasama, kao i još veći postotak ranih Noditskih loza.

1.ADAMITSKI ULAZAK U EUROPU

Prije posljednjeg Anditskog protjerivanja iz doline Eufrata, mnoga njihova braća su ušla u Europu kao pustolovi, učitelji, trgovci i ratnici. Tijekom ranijih dana ljubičaste rase, Mediteran je bio skroz zaštićen Gibraltarskom prevlakom i Sicilijanskim kopnenim mostom. Jedan dio čovjekove rane pomorske trgovine bio je osnovan na ovim jezerima u unutrašnjosti, gdje se plavi ljudi sa sjevera i saharski sa juga susreću sa Noditima i Adamitima s istoka.

U istočnom Mediteranu Noditi su osnovali jednu od njihovih najopsežnijih kultura i iz tih centara su neki prodrli u južnu Europu, a pogotovo u sjevernu Afriku. Širokoglavi Noditsko-Andonitski Sirijci su vrlo rano uveli keramiku i poljoprivredu u svezi sa njihovim naseljima smještenim u delti Nila koja se u to vrijeme polako izdizala. Oni su također uvozili ovce, koze, goveda i druge domaće životinje i doveli do značajnog unaprijeđenja metoda za obradu metala, a Sirija je tada bila središte te industrije.

Više od trideset tisuća godina Egipat je primao neprekidan tok Mezopotamijskih ljudi, koji su donijeli svoju umjetnost i kulturu i obogatili dolinu Nila. No, ulazak velikog broja saharskih naroda uveliko je pogoršao ranu civilizaciju u dolini Nila, tako da je Egipat dosegao najnižu kulturnu razinu prije nekih petnaest tisuća godina.

No, tijekom tih ranijih vremena bilo je malo zapreka na putu zapadne migracije adamita. Sahara je bila jedan veliki otvoreni pašnjak prepun stočara i težaka. Ovi ljudi sa Sahare se nikad nisu bavili proizvodnjom, niti su gradili gradove. Oni su bili indigo-crna grupa koja je nastala kao rezultat miješanja brojnih loza izumrle zelene i narančaste rase. Ali oni su dobili vrlo ograničenu mjeru ljubičastog nasljedstva prije nego što su aksijalni pomak zemljišta i skretanje kišonosnih vjetrova raspršili ostatke ove prosperitetne i mirne civilizacije.

Adamova krv je podijeljena s većinom ljudskih rasa, ali neki su si osigurali više od drugih. Mješovite rase u Indiji i tamniji afrički narodi nisu bili privlačni Adamitima. Oni bi se slobodno pomiješali sa crvenim čovjekom da nije bio protjeran u Ameriku, a ljubazno su bili naklonjeni žutom čovjeku, ali on je bio isto tako teško pristupačan u dalekoj Aziji. Stoga, bilo da su išli na avanturističke ili altruističke misije ili su bježali pred progonom iz doline Eufrata, vrlo prirodno su izabrali sjedinjenje s plavim rasama u Europi.

Plavi ljudi, koji su tada dominirali u Europi, nisu imali vjerske običaje odbojne adamitima koji su tu ranije migrirali, a tu je vladala i velika privlačnost za seks između ljubičaste i plave rase. Najbolji plavi ljudi smatrali su velikom čašću da im bude dopušteno pariti se sa adamitima. Svaki muškarac iz plave rase imao je ambiciju da postane tako vješt i umjetnički spretan, da osvoji naklonost neke adamitske žene, dok je to bila najveća težnja vrhunskih plavih žena da zadobiju interes adamita.

Polako ovi migracijski sinovi Edena su sjedinjeni s višim vrstama plave rase, osnažujući njihove kulturne prakse, dok su nemilosrdno istrijebili zaostale loze neandertalaca. Ova tehnika rasnog miješanja, u kombinaciji s eliminacijom slabijih loza, proizvela je desetak ili više snažnih i progresivnih grupa vrhunskih plavih ljudi, od kojih znamo Kromanjonca.

Iz tih i drugih razloga, jedan od kojih su bili povoljniji putovi za migraciju, rani valovi mezopotamske kulture su išli gotovo isključivo u Europu. I to su te okolnosti koje određuju prethodnice moderne europske civilizacije.

2. KLIMATSKE I GEOLOŠKE PROMJENE

Rano širenje ljubičaste rase u Europi je bilo prekinuto određenim prilično naglim klimatskim i geološkim promjenama. Uz povlačenje sjevernih ledenih polja, kišonosni vjetrovi sa zapada skrenuli su na sjever, što je postupno pretvorilo velike otvorene pašnjake na području Sahare u neplodnu pustinju. Ova suša je raspršila tamnooke smeđokose ljude nižeg stasa i duguljastih glava koji su živjeli na velikoj Saharskoj visoravni.

Čišći indigo elementi (crni ljudi) su se preselili na jug u šume središnje Afrike, gdje su ostali do sada. Mješovitije grupe šire se u tri smjera: Superiorna plemena na zapadu migriraju u Španjolsku i odande u susjedne dijelove Europe, a ona čine jezgru kasnijih mediteranskih smeđokosih rasa izdužene glave. Najmanje progresivni dio migrira istočno od Saharske visoravni premještajući se na Arabijski poluotok i odatle preko sjeverne Mezopotamije i Indije na daleki Cejlon. Središnja skupina se preselila na sjever i istok u dolinu Nila i u Palestinu. To je taj sekundarni šangiški supstrat koji sugerira određeni stupanj srodstva među modernim narodima raspršenim od Dekana preko Irana, Mezopotanije i uz obje obale Sredozemnog mora.

U vrijeme tih klimatskih promjena u Africi, Engleska je bila odvojena od kontinenta, Danska izranja iz mora, dok je tjesnac Gibraltar, koji štiti zapadni bazen Sredozemlja, popucao usljed potresa, što je vodilo brzom podizanju ovog unutrašnjeg jezera na razinu Atlantskog oceana. S vremenom potopljen je Sicilijski kopneni most, što je učinilo Mediteran morem i povezalo ga s Atlantskim oceanom. Ova kataklizma prirode rezultirala je potapljanjem velikog broja ljudskih naselja i prouzrokovala je najveći gubitak života od svih poplava u cijeloj svjetskoj povijesti.

Ovaj zaljev mediteranskog bazena odmah ograničava zapadni prodor Adamita, dok veliki priliv saharskih ljudi navodi sve veći broj njihovih pripadnika da traže smještaj sjeverno i istočno od Edena. Kada su potomci Adama krenuli prema sjeveru iz doline Tigrisa i Eufrata, zatekli su planinske barijere i onda prošireno Kaspijsko more. I kroz više generacija su adamiti lovili, čuvali stada i obrađivali zemlju oko svojih naselja raspršenih kroz Turkestan. Polako ovi veličanstveni ljudi su proširili svoje teritorije u Europi. Ali sada adamiti ulaze u Europu s istoka i nalaze kulturu plavog čovjeka koja je zaostajala više tisuća godina za Azijskom jer je ovo područje gotovo u cijelosti bilo izvan dodira s Mezopotamijom.

3. KROMANJONSKI PLAVI ČOVJEK

Drevna središta kulture plavog čovjeka su se sva nalaze uz rijeke u Europi, ali samo Somma sada teče u istom koritu u kojem je tekla u predledeno doba.

Kad kažemo da su plavi ljudi prožimali europski kontinent, oni su se sastojali od velikog broja različitih rasnih tipova. Čak prije trideset pet tisuća godina, europske plave rase su već uveliko bile pomiješane s ljudima koji su nosili loze crvene i žute rase, dok su na Atlantskim otocima i na području današnje Rusije apsorbirali znatnu količinu andonitske krvi, a na jugu su bili u kontaktu sa saharskim narodima. No, bilo bi beskorisno pokušati nabrojiti ove mnogobrojne rasne skupine.

Europska civilizacija tog ranog post-Adamičkog razdoblja je bila jedinstven spoj snage i umjetnosti plavih ljudi s kreativnom maštom adamita. Plavi ljudi su bili rasa velike vitalnosti, ali su znatno pogoršali kulturni i duhovni status adamita. Bilo je vrlo teško za potonje prenijeti njihovu religiju na Kromanjonca zbog njihove sklonosti za prevaru i zavođenje djevojaka. Tijekom deset tisuća godina religija u Europi je bila na niskim razinama u usporedbi s kretanjima u Indiji i Egiptu.

Plavi ljudi su bili savršeno iskreni u svim svojim poslovima i bili su u potpunosti slobodni od seksualnih poroka mješovitih adamita. Oni su poštovali djevojaštvo i jedino su pribjegavali poligamiji kada je rat uzrokovao manjak muškaraca.

Ti kromanjonski narodi su bili hrabra i dalekovidna rasa. Imali su učinkovite metode kulturne naobrazbe djece. Oba roditelja su sudjelovala u odgoju, a oslanjali su se i na pomoć starije djece. Svako dijete je pažljivo obučeno u brizi o špilji, u umjetnosti i obradi kremena. U ranoj dobi žene su bile dobro upućene u domaće umjetnosti i grubu poljoprivredu, dok su muškarci bili vješti lovci i hrabri ratnici.

Plavi ljudi su bili lovci, ribari i sakupljači hrane; bili su stručni brodograditelji. Oni su izrađivali kamene sjekire, sjekli stabla, podizali brvnare koje su bile dijelom ispod zemlje i natkrivene s kožama. A postoje narodi koji još uvijek grade slične kolibe u Sibiru. Južni Kromanjonci su općenito živjeli u špiljama i grotama.

Nije bilo neobično za vrijeme surove zime da se njihovi noćni stražari koji su čuvali ulaz u pećine smrznu do smrti. Imali su hrabrosti, ali prije svega su bili umjetnici; Adamička smjesa je iznenada ubrzala stvaralačku maštu. Visoka umjetnost plavog čovjeka datira od prije nekih petnaest tisuća godina, prije nego su rase tamnije puti došle na sjever iz Afrike preko Španjolske.

Prije oko petnaest tisuća godina, alpske šume su se opsežno proširile. Europski lovci su se bili potisnuti u doline rijeka i morske obale istim metodama klimatske prisile koje su pretvorile sretna svjetska lovišta u suhe i neplodne pustinje. Kako su se kiša i vjetar pomaknuli prema sjeveru, veliki otvoreni pašnjaci Europe postali su pokriveni šumama. Ove velike i relativno nagle klimatske promjene navele su rase Europe da promjene svoje aktivnosti od lovaca na otvorenom prostoru u stočare, te u određenoj mjeri u ribare i orače tla.

Te promjene, dok su rezultirale kulturnim napretkom, vodile su određenim biološkim retrogresijama. U prethodnom razdoblju koje je bilo obilježeno lovom, vrhunska plemena su izmiješana s višim vrstama ratnih zarobljenika, dok su neminovno uništavala one koje su smatrali manje vrijednima. No, kada su počeli uspostavljati naselja i uključivati se u poljoprivredu i trgovinu, počeli su ostavljati na životu mnoge od njihovih osrednjih zarobljenika kao robove. I potomci tih robova su naknadno uveliko pogoršali cijelu kromanjonsku vrstu. Ovo nazadovanje kulture nastavilo se sve dok nije primljen novi nalet s istoka prilikom konačne i masovne invazije mezopotamskih plemena širom Europe, koja su brzo apsorbirala kromanjonsku vrstu i kulturu i inicirala civilizaciju bijele rase.

4. ANDONITSKA ŠIRENJA U EUROPI

Dok anditi ulaze u Europu u neprekidnom toku, bilo je sedam velikih provala, a zadnja invazija je je bila dolazak na konjima u tri velika vala. Neki su ušli u Europu preko otoka Egejskog mora i preko doline Dunava, ali je većina ranijih i čistijih loza migrirala u sjeverozapadnu Europu sjevernim rutama preko pašnjaka Volge i Dona.

Između treće i četvrte invazije, horde andonita su ušle u Europu sa sjevera, dolazeći iz Sibira preko ruskih rijeka i Baltika. Oni su odmah bili asimilirani u sjeverna anditska plemena.

Ta ranija proširenja čistije ljubičaste rase bila su daleko miroljubivija od njihovih kasnijih poluvojničkih anditskih potomaka koji su išli u ratne pohode. Adamiti su bili miroljubivi; Noditi su bili ratoborni. Miješanjem ovih rasnih loza, kao i kasnijom primjesom šangiških rasa, nastali su visoko sposobni i agresivni anditi koji su doista išli u vojna osvajanja.

Ali konj je bio presudni evolucijski faktor u dominaciji andita na Zapadu. Konj je dao anditima prilikom njihova raspršivanja novu prednost u njihovoj mobilnosti, omogućujući posljednjim skupinama anditskih konjanika brzo obilaženje oko Kaspijskog jezera i zauzimanje cijele Europe. Svi prethodni valovi andita su se kretali tako polako da su bili skloni raspadu na bilo kojoj velikoj udaljenosti od Mezopotamije. No, ti kasniji seleći valovi su tako brzo putovali da su stigli u Europu kao koherentne skupine, još uvijek zadržavajući neku mjeru visoke kulture.

Cijeli naseljeni svijet, izvan Kine i regije Eufrata, je napravio vrlo ograničeni kulturni napredak za deset tisuća godina, kada su anditski lovci na konjima počeli svoj nastup u šestom i sedmom tisućljeću prije Krista. Dok su se selili na zapad preko ruskih ravnica, apsorbirajući najbolje primjerke plavog čovjeka i istrjebljujući one najgore, oni su postali izmiješani u jedan narod. To su bili preci takozvanih nordijskih rasa, praočevi skandinavskih, njemačkih i anglo-saksonskih naroda.

Nije prošlo dugo prije nego što su anditi u potpunosti apsorbirali vrhunske plave loze po cijeloj sjevernoj Europi. Samo u Laponiji (i do određene mjere u Bretanji) su stariji andoniti zadržali čak i prividan identitet.

5. ANDITSKO OSVAJANJE SJEVERNE EUROPE

Plemena sjeverne Europe su stalno ojačana i uzdignuta neprekidnim tokom migranata iz Mezopotamije preko Turkestana i južnih regija Rusije, a kada su zadnji valovi anditske konjice prodrli širom Europe, bilo je već više ljudi s Anditskom baštinom u toj regiji nego što se moglo naći u svim drugim dijelovima svijeta.

Tijekom tri tisuće godina, vojni stožer sjevernih andita je bio u Danskoj. Od ove središnje točke zapuhnuli su uzastopni valovi osvajanja koji su bili sve manje anditski i sve više bijeli kako su stoljeća prolazila, do konačnog stapanja mezopotamskih osvajača sa osvojenim narodima.

Dok je plavi čovjek bio apsorbiran na sjeveru i dok je konačno podlegao bijeloj konjici napadača koji su prodrli na jug, plemena mješovite bijele rase koja je na taj način napredovala, nailaze na tvrdoglavi i dugotrajni otpor Kromanjonaca, ali zahvaljujući vrhunskoj inteligenciji i sve naprednijim biološkim rezervama, bili su u stanju da izbrišu stariju rasu iz postojanja.

Odlučujuće borbe između bijelog i plavog čovjeka su se desile u dolini Somme. Ovdje je cvijet plave rase gorko zapriječio put južnog napredovanja andita i kroz više od petsto godina je Kromanjonac uspješno branio svoje teritorije prije nego što je kapitulirao pred naprednom vojnom strategijom bijelih napadača. Tor, pobjednički zapovjednik vojske na sjeveru u finalnoj bitci na Sommi, postao je junak sjevernih bijelih plemena, a kasnije je bio cijenjen kao bog nekih od njih.

Utvrde plavog čovjeka koje su opstale najduže bile su u južnoj Francuskoj, ali posljednji veliki vojni otpor je prevladan uz Sommu. Poslije osvajanja napredovali su u poslovnim prodorima sa pritiskom na stanovništvo duž rijeke i nastavili su sa miješanim brakovima sa naprednima, zajedno sa nemilosrdnim istrebljenjima inferiornih.

Kada su plemenska vijeća anditskih starješina prosudila da je neki inferiorni zarobljenik bio nepodoban, bio je u raskošnoj svečanosti predan šamanskim svećenicima koji su ga odveli do rijeke i upravili obredom inicijacije na "sretna lovišta" – smrtonosno potapanje. Na taj način bijeli napadači u Europi su istrijebili sve narode koje su susreli a koje nisu brzo upili u svoje redove, čime je plavi čovjek doveden do kraja – i to brzo.

Kromanjonski plavi čovjek predstavlja biološki temelj modernih europskih rasa, ali on je preživio samo kad je bio apsorbiran u redove kasnijih muževnih osvajača koji su zaposjeli njihove domovine. Plava loza je pridonijela mnogim čvrstim osobinama i velikoj fizičkoj snazi bijele rase u Europi, ali humor i mašta pomiješanih europskih naroda su izvedeni iz andita. Ova anditsko-plava unija, koja je rezultirala pojavom sjevernih bijelih rasa, vodi neposrednom raspadu anditske civilizacije, retardaciji koja je imala prolaznu prirodu. Na kraju, latentna superiornost tih sjevernih barbara se očituje i kulminirala u današnjoj europskoj civilizaciji.

5000 godina prije Krista, razvijajuće bijele rase su bile dominantne u cijeloj sjevernoj Europi, uključujući i sjevernu Njemačku, sjevernu Francusku i Britanske otoke. Srednja Europa je za neko vrijeme bila pod kontrolom plavih ljudi i andonita okrugle glave. Potonji su uglavnom bili smješteni u dolini Dunava, a anditi ih nikada nisu u potpunosti raselili.

6. ANDITI U DOLINI NILA

Nakon razdoblja posljednjih anditskih seoba, kultura je nazadovala u dolini Eufrata, tako da je neposredno središte civilizacije pomaknuto u dolinu Nila. Egipat je postao nasljednik Mezopotamije kao sjedište najnaprednije grupe na svijetu.

Dolina Nila je počela patiti od poplava neposredno prije mezopotamskih dolina, ali je prošla puno bolje. Ove rane smetnje bile su više nego nadoknađene nastavkom toka anditskih imigranata, tako da se kultura u Egiptu, iako zapravo proizlazi iz regije Eufrata, naočigled kretala naprijed. No, 5000 godina prije Krista, za vrijeme poplavnog razdoblju u Mezopotamiji, bilo je sedam različitih skupina ljudskih bića u Egiptu; a sve, osim jedne, su došle iz Mezopotamije.

Kad je posljednji val iz doline Eufrata pristigao, Egipat je bio sretan u stjecanju toliko vještih umjetnika i obrtnika. Ovi Anditski obrtnici su se našli doista kao kod kuće, kako su bili dobro upoznati sa životom na rijeci, riječnim poplavama, irigacijom i suhim sezonama. Oni su uživali u zaštićenom položaju doline Nila; tamo su bili znatno manje izloženi neprijateljskim prepadima i napadima nego uz Eufrat. Uveliko su unaprijedili vještinu obrade metala Egipćanima. Ovdje su vadili željezne rudače iz Sinajske gore, umjesto iz regija Crnog mora. Egipćani su vrlo rano okupili svoja komunalna božanstva i sabrali ih u izradi nacionalnog sustava bogova. Oni su razvili veliku teologiju i imali jednako veliko svećeništvo koje im je bilo na teret. Nekoliko različitih čelnika je nastojalo oživjeti ostatke ranih vjerskih učenja Šeta, ali ta nastojanja su bila kratkog vijeka. Anditi su izgradili prve kamene strukture u Egiptu. Prvu i najveću izvrsnu kamenu piramidu je podignuo Imhotep, anditski arhitektonski genij, dok je radio kao premijer. Prethodne zgrade su građene od opeke i dok su mnoge kamene strukture podignute u različitim dijelovima svijeta, ovo je bila prva u Egiptu. Ali umjetnost izgradnje stalno je nazadovala od dana ovog velikog arhitekta.

Ova briljantna epoha kulture je bila prekinuta unutarnjim ratovanjima u dolini Nila, a zemlja je uskoro bila pregažena, kao i u Mezopotamiji, sa nižim plemenima iz negostoljubive Arabije i crncima s juga. Kao rezultat toga, društveni napredak stalno je padao za više od pet stotina godina.

7. ANDITI NA MEDITERANSKIM OTOCIMA

Tijekom pada kulture u Mezopotamiji tamo traje neko vrijeme napredna civilizacija na otocima istočnog Mediterana. Oko 12.000 godina prije Krista briljantno pleme andita migrira na Kretu. To je bio jedini otok naseljen tako rano ovakvom vrhunskom skupinom i to je bilo gotovo dvije tisuće godina prije nego su se potomci tih pomoraca proširili na susjedne otoke. Ova grupa je imala uske glave i pripadala je anditima manjeg stasa koji su se izmiješali s vanitskom granom sjevernih nodita. Oni su svi bili visoki otprilike metar i osamdeset centimetara i doslovce su bili protjerani s kopna pod pritiskom njihovih krupnijih i nazadnijih bližnjih. Ti iseljenici koji dolaze na Kretu su bili vrlo vješti u obradi tekstila, metala, keramike, vodovoda i u korištenju kamena kao građevinskog materijala. Oni su bili pismeni i radili su kao stočari i težaci.

Gotovo dvije tisuće godina nakon utemeljenja Krete skupina visokih potomaka Adamsona (Adamovog i Evinog najstarijeg sina) prelazi preko sjevernog otočja u Grčku, gdje dolaze gotovo izravno iz svojih brdskih kuća sjeverno od Mezopotamije. Ovim praocima Grka bio je vođa Sato, izravni potomak Adamsona i Rate, koji ih je poveo prema zapadu.

Grupa koja se konačno naselila u Grčkoj sastojala se od tristo sedamdeset pet izabranih i vrhunskih ljudi koji su činili kraj druge civilizacije adamsonita. Ti kasniji sinovi Adamsona su nosili tada najvrijednije loze bijele rase koja je bila u nastajanju. Oni su bili visoko intelektualni i fizički najljepši ljudi od dana prvog Edena (ovjekovječeni u grčkim kipovima).

S vremenom, Grčka i regija Egejskih otoka su zauzele mjesto Mezopotamije i Egipta kao Zapadnjačka središta trgovine, umjetnosti i kulture. I kao što je to bio slučaj u Egiptu, gotovo sva umjetnost i znanost Egejskog svijeta je izvedena iz Mezopotamije, osim kulture adamsonita, koji su preteča Grka. Sva umjetnosti i genijalnost ovih potonjih ljudi je izravno nasljeđe potomstva Adamsona, prvog sina Adama i Eve, i njegove izvanredne druge supruge čija loza slijedi neprekinuto od čistih Nodita iz osoblja kneza Kaligastije. Nije ni čudo da su Grci imali mitološke tradicije koje govore o njihovom izravnom porijeklu od bogova i nadljudskih bića.

Egejska regija je prošla kroz pet različitih kulturnih faza od kojih je svaka bila duhovno sve nazadnija, a uskoro je posljednja slavna era umjetnosti iščezla pod težinom brzo množećih osrednjih potomaka podunavskih robova koji su bili uvezeni kao sluge kasnijih generacija Grka.

Tijekom ovih godina na Kreti je vladao kult majke koji je bio rasprostranjen među Kajinovim potomcima i koji je dostigao svoje najmasovnije prihvaćanje. Ovaj kult slavi Evu u vidu obožavanja "velike majke." Slike Eve su bile posvuda. Tisuće javnih svetišta je podignuto u cijeloj Kreti i Maloj Aziji. I taj kult majke je ustrajao sve do vremena Krista, gdje postaje kasnije ugrađen u ranokršćansku vjeru pod krinkom veličanja i obožavanja Marije, Isusove zemaljske majke.

Oko 6500 godina prije Krista, dolazi do velikog pada duhovne baštine andita. Potomci Adama su raspršeni i gotovo su ih progutale starije i brojnije ljudske rase. A to nazadovanje anditske civilizacije, zajedno s nestankom njihovih religioznih normi, ostavilo je duhovno osiromašene svjetske rase u jadnom stanju.

5000 godina prije Krista, tri najčišće loze Adamovih potomaka su bile u Sumeru, sjevernoj Europi i Grčkoj. Cijela se Mezopotamija polako pogoršala dotokom mješovitih i tamnijih rasa koje nadiru iz Arabije. A dolazak tih lošijih naroda je doprinio daljnjem raspršenju bioloških i kulturnih ostataka andita. Iz cijelog plodnog polumjeseca, pustolovniji narodi su se izlili prema zapadnom otočju. Ti doseljenici uzgajali su žitarice i povrće i sa sobom su donijeli domaće životinje.

Oko 5000 godina prije Krista, moćan vladar progresivnog mezopotamskog naroda preselio se iz doline Eufrata i naselilo na otoku Kipru; ta civilizaciju je izbrisana s lica zemlje oko dvije tisuće godina nakon ovog razdoblja invazijom barbarskih horda sa sjevera.

Još jedna velika kolonija se naselila na Mediteranu u blizini kasnijeg mjesta Kartage. A iz sjeverne Afrike u velikom broju anditi su ušli u Španjolsku, dok su se kasnije u Švicarskoj miješali s njihovom braćom koja su ranije došla u Italiju iz Egejskih otoka.

Kada je Egipat slijedio Mezopotamiju u kulturnom padu, mnoge od moćnijih i naprednijih obitelji su pobjegle na Kretu, što je uveliko unaprijedilo tu već naprednu civilizaciju. A kada dolazak slabije skupine iz Egipta kasnije prijeti civilizaciji na Kreti, više kulturane obitelji se sele na zapad u Grčku.

Grci nisu bili samo veliki učitelji i umjetnici, oni su također bili najveći svjetski trgovaci i kolonizatori. Prije podlijeganja poplavi inferiornosti koja je na kraju zahvatila njihovu umjetnost i trgovinu, uspjeli su u sadnji toliko centara kulture na zapadu da je velik broj napredaka u ranoj grčkoj civilizaciji ustrajao u kasnijim narodima južne Europe, a mnogi od mješovitih potomaka tih adamsonita su ušli u sastav plemena susjednih oblasti u unutrašnjosti.

8. PODUNAVSKI ANDONITI

Anditski narodi iz doline Eufrata su migrirali na sjever Europe gdje su se miješali sa plavim ljudima, kao i na zapad, u mediteranske regije, gdje su se miješali s ostacima dolazećih saharskih ljudi i južnih plavih ljudi. A ove dvije grane bijele rase su bile, kao što su i danas, razdvojene preživjelim širokoglavim planinskim plemenima ranijih Andonita koji su dugo živjeli u tim središnjim regijama.

Ovi potomci Andona su raspršeni kroz većinu planinskih regija središnje i jugoistočne Europe. Oni su često ojačani imigrantima iz Male Azije, koju su zauzeli sa znatnim snagama. Drevni Hetiti potječu izravno iz andonitske loze; njihova svijetla koža i široke glave su tipične toj rasi. Ova vrsta je ušla među Abrahamove pretke i doprinijela mnogim karakterističnim crtama lica kasnijim židovskim potomcima koji su, dok kulturno i religijski proizlaze iz andita, govorili vrlo drugačijim jezikom. Njihov jezik je bio izrazito andonitski.

Plemena koji su živjela u kućama podignutim na pilonima ili stupovima širom jezera Italije, Švicarske i južne Europe bila su širi nadovezak afričkih, egejskih i prvenstveno podunavskih migracija.

Podunavski su andoniti bili poljoprivrednici i stočari koji su ušli u Europu preko Balkanskog poluotoka, te su polako išli prema sjeveru putem Podunavlja. Oni su pravili keramiku i obrađivali zemlju, a najradije su živjeli u dolinama. Najsjevernije naselje Podunavskih andonita je u Liežu u Belgiji. Ta plemena su brzo nazadovala kako su se selila dalje od centra i izvora njihove kulture. Najbolje posuđe je proizvod ranijih naselja.

Podunavski andoniti su postali vjernici u kult majke kao rezultat rada misionara s Krete. Ta plemena su se kasnije stopila s grupama andonitskih mornara koji su doplovili brodovima od obale Male Azije, a koji su također bili poklonici kulta majke. Velik dio srednje Europe tako je rano naseljavan ovim mješovitim vrstama ljudi široke glave, pripadnika bijele rase koji su bili poklonici kulta majke i religioznih obreda kremiranja mrtvih, jer je kult majke imao običaj spaljivati svoje mrtve u kamenim kolibama.

9. TRI BIJELE RASE

Rasne mješavine u Europi pred kraj anditskih migracija uopćeno se dijele na tri bijele rase kao što slijedi:

1. Sjeverna bijela rasa. Ova takozvana nordijska rasa sastojala se prvenstveno od plavog čovjeka miješanog s anditima, ali također sadržava znatnu količinu andonitne krvi, zajedno s manjim količinama crvene i žute šangiške. Sjeverna bijela rasa na taj način obuhvaća ove četiri najpoželjnije ljudske loze. No, najveće je nasljedstvo koje dolazi od plavog čovjeka. Tipičan rani nordijski čovjek je bio visok i plav i imao izduženu glavu. No, davno su ove rase postale temeljito miješane sa svim granama bijelih naroda.

Primitivna kultura u Europi koju su noditi sreli pri svojoj invaziji, bila je kultura nazadnog Podunavskog čovjeka pomiješanog sa plavim čovjekom. Nordijsko-Danska i Podunavsko-andonitska kultura su se susrele i pomiješale na Rajni kako svjedoči postojanje dvaju rasnih skupina u Njemačkoj danas.

Nordijci se nastavljaju baviti trgovinom jantarom iz Baltičkih obala i uspostavljaju veliku trgovinu sa širokoglavim ljudima iz Podunavlja preko Brenner Passa. Taj produženi kontakti sa Podunavskim rasama vodio je te sjevernjake u kult majke i za nekoliko tisuća godina kremiranje mrtvih je bilo gotovo univerzalno u cijeloj Skandinaviji. To objašnjava zašto se ostaci ranijih bijelih rasa, iako su zakopani po cijeloj Europi, ne mogu naći – samo njihov pepeo u kamenim i glinenim urnama. Ovi bijeli ljudi su gradili nastambe; oni nikada nisu živjeli u pećinama. I opet to objašnjava zašto postoji tako malo dokaza o postojanju rane kulture bijelog čovjeka, dok je raniji kromanjonski tip dobro očuvan, kako je sigurno bio zapečećen u špiljama i grotama. Takoreći, jedan dan u sjevernoj Europi postoji primitivna kultura nazadnih Podunavskih ljudi i plavog čovjeka, a sutradan iznenada se pojavljuje znatno superiorniji bijeli čovjek.

2. Središnja bijela rasa. Iako ova skupina uključuje loze plave, žute i anditske rase, to su uglavnom andoniti. Ti ljudi su širokoglavi, crnomanjasti i zdepasti. Oni su pritegnuti kao klin između nordijske i mediteranske rase, sa širokim staništem u Aziji i vrhuncem koji prodire u istočnu Francusku.

Za gotovo dvadeset tisuća godina, anditi su istiskivali andonite sve dalje na sjever središnje Azije. Oko 3000 godina prije Krista, povećana suhoća je vodila ove andonite natrag u Turkestan. Prodor ovih andonita prema jugu traje više od tisuću godina, s cijepanjem oko Kaspijskog i Crnog mora i prodorom u Europu putem Balkana i Ukrajine. Ova invazija uključuje preostale skupine Adamsonovih potomaka, a tijekom druge polovice invazijskog razdoblja, prodrli su uz njih i u znatnijem broju iranski anditi kao i mnogi od potomaka svećenika Šeta.

2500 godina prije Krista pritiskom prema zapadu pristigli su andoniti u Europu. Ovo osvajanje cijele Mezopotamije, Male Azije i Podunavlja barbarima iz Turkestanskih brda predstavlja najozbiljniji i najdugotrajniji kulturni zastoj do tog vremena. Ovi doseljenici su definitivno andonizirali karakter srednjoeuropskih rasa koji je od tada ostao karakteristično Alpski.

3. Južna bijela rasa. Ova rasa smeđokosih Mediteranaca sastojala se od mješavine anditskih i plavih ljudi s manjom andonitskom lozom nego na sjeveru. Ova grupa također upija znatnu količinu sekundarnih šangiških krvnih linija kroz saharske ljude. U kasnijim vremenima ova južna grana bijele rase bila je prožeta jakim anditskim elementima iz istočnog Mediterana.

Mediteranski otoci nisu, međutim, postali prožeti anditima do vremena velikih nomadskih invazija oko 2500 godine prije Krista. Promet i trgovina gotovo su obustavljeni tijekom tih stoljeća, kada nomadi napadaju iz istočnih Mediteranskih okruga. Taj poremećaj u kopnenom putovanju doveo je do velikog proširenja pomorskog prometa i trgovine; Sredozemna pomorska trgovina bila je u punom jeku prije nekih četiri i pol tisuća godina. A taj razvoj pomorskog prometa je rezultirao naglim širenjem potomaka andita na cijelom obalnom području Mediterana.

Ove rasne mješavine su postavile temelje za južnu europsku rasu, najmješovitiju od svih. A od te dobi ova rasa je dobila daljnje primjese, osobito s plavo-žuto-anditskim narodima Arabije. Ova mediteranska rasa je, u stvari, tako slobodno izmiksana s okolnim narodima da je gotovo neprimjetna kao zaseban tip, ali općenito njezini članovi su niski, dugoglavi i imaju smeđu kosu.

Na sjeveru su anditi, kroz rat i brak, izbrisali plave ljude, ali na jugu plavi ljudi su preživjeli u većem broju. Baski i Berberi predstavljaju opstanak dvije grane ove rase, ali čak i ti ljudi su temeljito izmiješani sa saharskim ljudima.

To je slika mješavine rasa prikazana u srednjoj Europi oko 3000 prije nove ere. Unatoč djelomičnog adamičkog pobačaja, superiornije vrste su izmiješane.

To su vremena mlađeg kamenog doba koja se preklapaju s nadolazećim brončanim dobom. U Skandinaviji je brončano doba povezano sa kultom majke. U južnoj Francuskoj i Španjolskoj je mlađe kameno doba povezano sa klanjanjem suncu. To je vrijeme izgradnje kružnih i nenatkrivenih sunčevih hramova. Europske bijele rase su bile energični graditelji, koji su s radošću stavljali veliko kamenje kao simbol sunca, kao što su njihovi kasniji potomci radili u Stonehengeu. Običaj obožavanja sunca upućuje na to da je ovo veliko razdoblje poljoprivrede u južnoj Europi.

Sujevjerja ovog relativno nedavnog doba klanjanja suncu čak i sada ustraju u folkloru Bretanje. Iako je kršćanstvo tu prisutno više od tisuću pet stotina godina, ti Bretonci još uvijek koriste amajlije iz mlađeg kamenog doba kao zaštitu od uroka. Oni još uvijek drže kamen kremenac u dimnjaku kao zaštitu od munje. Bretonci se nikada nisu pomiješali sa Skandinavskim Nordijcima. Oni su preživjeli potomci izvornih andonita, stanovnika zapadne Europe, pomiješani sa mediteranskom lozom.

Ali, zabluda je pretpostaviti da se mogu klasificirati bijeli narodi kao nordijski, alpski i mediteranski. Bilo je sveukupno previše miješanja da bi se mogla dopustiti takva grupiranja. U jednom trenutku postojala je prilično dobro definirana podjela bijele rase u takve razrede, ali došlo je do rasprostranjenog miješanja, tako da više nije moguće jasno povući te crte. Čak 3000 godina prije Krista drevne društvene skupine nisu više sardžavale jednu rasu nego što se to danas može reći za stanovnike Sjeverne Amerike.

Ova europska kultura tijekom pet tisuća godina nastavlja rasti i do neke mjere se miješati. No, jezična barijera spriječavala je puni reciprocitet različitih zapadnih naroda. Tijekom prošlog stoljeća ova kultura doživljava svoju najbolju priliku za miješanje u kozmopolitskim stanovnicima Sjeverne Amerike; i budućnost toga kontinenta bit će ordređena kvalitetom rasnih čimbenika kojima će biti dopušteno da uđu u sastav njezinog današnjeg i budućeg stanovništva, kao i razinom društvene kulture koja se tu održava.

RAZVOJ SUVREMENE CIVILIZACIJE

Neovisno o usponima i padovima koji su pratili pobačaj planiranog svjetskog unaprijeđenja Kaligastijinom i Adamovom misijom, osnovna organska evolucija ljudske rase se nastavila kretati u pravcu daljeg ljudskog napretka i rasnog razvoja. Evolucija može biti odgođena, ali ne i zaustavljena.

Unatoč tome što nije uspjela dostići planiranu brojnost, ljubičasta rasa je ostvarila civilizacijski napredak koji je od Adamovog doba na dalje, daleko nadmašio gotovo cjelokupni napredak dotadašnje milijungodišnje egzistencije čovječanstva.

1. KOLIJEVKA CIVILIZACIJE

Gotovo trideset pet tisuća godina nakon Adamovog doba, kolijevka civilizacije je počivala u jugozapadnoj Aziji, šireći se od doline Nila prema istoku i djelomično u pravcu sjevera preko sjeverne Arabije, te preko Mezopotamije i Turkestana. I klima je bila presudni činitelj pri utemeljenju civilizacije u ovom podneblju.

Velike klimatske i geološke promjene koje su zahvatile sjevernu Afriku i zapadnu Aziju predstavljaju utjecaj koji je okončao migracije adamita, spriječivši dalji prodor ovog naroda u Evropu proširenjem Mediterana i skrenuvši tijek njihovih migracija prema sjeveru i istoku u Turkestan. Tijekom posljednjih godina formiranja ovih zemljišnih uzvišenja povezanih s klimatskim promjenama, otprilike 15,000 pr.K., civilizacija je dostigla mrtvu točku razvoja po svemu izuzev anditskog kulturnog kvasca i biološkog potencijala koji je još uvijek bio ograničen Azijskim gorjima na istoku i sve širim Evropskim šumskim oblastima na zapadu.

Klimatska evolucija je ovog časa bila u prilici postići to što se nije moglo postići ni jednim drugim metodom--primorati Evroazijskog čovjeka da se odrekne lova u korist naprednijih stočarskih i zemljoradničkih aktivnosti. Dok može biti spora, evolucija je strašno djelotvorna.

Kako su zemljoradnici već počeli iskorištavati robove pri izvršenju poljoprivrednih aktivnosti, lovci i stočari su gledali na poljoprivrednike s puno prezira. Obrada zemlje je stoljećima smatrana poslužničkom aktivnošću; odatle vjerovanje da je obrada zemlje prokletstvo, dok je ustvari najveće blaženstvo. Čak i za vrijeme Kajina i Abela, stočarske žrtve su uživale veću naklonost od žrtvi zemaljskih plodova.

Čovjek je normalno prihvaćao zemljoradnju prijelazom kroz stočarsko razdoblje i premda se ovo odnosi i na andite, češće je bio slučaj da je klimatska evolutivna nužda navodila cijela plemena na izravan prijelaz s lova na uspješno bavljenje obradom zemlje. Ali ova pojava izravnog prijelaza s lova na zemljoradnju obuhvaća jedino oblasti obilježene visokim stupnjem ljubičaste rasne primjese.

Evolutivni narodi (prvenstveno Kinezi) su rano naučili sijati zrnje i uzgajati usjeve jednostavno tako što su slučajno otkrili da zrnje pokopano kao hrana preminulima klija pri kontaktu s vodom. Ali širom jugozapadne Azije, duž plodnih oblasti riječnih korita i obližnjih ravnica, anditi su se bavili naprednijim poljoprivrednim aktivnostima koje su naslijedili od svojih predaka posvećenih poljoprivredi i vrtlarstvu kao glavnim aktivnostima u okviru drugog vrta.

Tisućama godina, Adamovi potomci su uzgajali pšenicu i ječam, žitarice unaprijeđene u Vrtu, širom visinskih oblasti gornjih granica Mezopotamije. Potomci Adama i Adamsona su uspostavili uzajamni odnos, trgovinu i društveni kontakt.

Upravo ove prisilne promjene u životnim uvjetima predstavljaju utjecaj koji je naveo tako velik broj pripadnika ljudske rase da prihvati spoj mesožderstva i vegetarijastva. I ovaj dodatak pšenice, riže i povrća životinjskom mesu obilježava značajno unaprijeđenje u zdravlju i kondiciji ovih starih naroda.

2. CIVILIZACIJSKA ORUĐA

Kulturni razvoj počiva na razvoju civilizacijskog oruđa. I oruđa koja su bila u upotrebi pri čovjekovom usponu od divljaštva imaju djelotvornost upravo do mjere do koje su oslobodila čovjekove moći za postignuće viših aktivnosti.

Svi vi koji živimo u suvremeno doba kulturnog razvoja i početnog napretka društvenih djelatnosti, koji imatamo ako ništa drugo ono malo slobodnog vremena koje možemo posvetiti razmišljanju o društvenim i civilizacijskim pitanjima, ne smijemo previdjeti činjenicu da naši rani preci nisu imali vremena za dublju meditaciju i društvenu misao.

Prva četiri bitna koraka u napretku ljudske civilizacije počivaju u:

1. Kontroli vatre.
2. Pripitomljenju životinja.
3. Porobljenju zatočenika.
4. Privatnoj imovini.

Dok je vatra--prvo bitno otkriće--s vremenom otvorila vrata znanstvenog svijeta, ova njezina uloga nije bila bitna primitivnom čovjeku. Ljudi su u ovo doba odbijali prihvatiti prirodne zakone kao objašnjenje svakodnevnih pojava.

Kao odgovor na pitanje o porijeklu vatre, umjesto jednostavne pripovijedi o Andonu i kremenu, primitivni čovjek je izmislio legendu o Prometeju koji je ukrao vatru s neba. Divljaci su dugo tražili nadprirodno objašnjenje svih prirodnih pojava izvan okvira svojih shvaćanja; i mnogi suvremeni ljudi nastavljaju s ovim običajem. Trebalo je više stoljeća kako bi se sprovela depersonalizacija takozvanih prirodnih pojava, i ovaj proces još uvijek traje. Ali suvremena znanost predstavlja rezultat čovjekove iskrene, poštene i neustrašive potrage za prirodnim uzrocima: Znanost je pretvorila astrologiju u astronomiju, alkemiju u kemiju i magiju u medicinu.

Prethodno izumu strojeva, čovjek je jedino bio u stanju obaviti posao koristeći životinje. Po pripitomljenju životinja stekao je živuće oruđe, dok je inteligentna upotreba ovog oruđa pripremila put razvoju poljoprivrede i prijevoza. I bez pomoći životinja, čovjek se ne bi bio u stanju uzdići od svog primitivnog stadija do budućih civilizacijskih razina.

Životinje pogodne za pripitomljenje su se uglavnom mogle naći u Aziji, naročito u centralnim i jugozapadnim oblastima ovog kontinenta. Ovo između ostalog objašnjava brži razvoj civilizacije u ovoj oblasti nego u drugim dijelovima svijeta. Više životinja je dvaput prošlo procesom pripitomljenja, dok su za anditskog doba ponovo morale biti pripitomljene. Ali pas je ostao vjeran lovcima otkad je prvi put pripitomljen, dugo prije ovog razdoblja.

Turkestanski anditi su bili prvi narod koji je tako ustrajno radio na pripitomljenju konja, što jednako tako objašnjava dugotrajnu prevlast njihove kulture. Prije 5,000 pr.K., Mezopotamijski, Turkestanski i Kineski zemljoradnici su počeli uzgajati ovce, koze, krave, deve, konje, perad i slonove. Govedo, deva, konj i jak su korišteni kao teretne životinje. Sam čovjek je u jednom razdoblju igrao ulogu teretne životinje. Određeni vladar plave rase je imao u svom posjedu, kao dio kolonije teretnih životinja, stotinu tisuća ljudskih bića.

Institucije robovlasništva i privatog vlasništva nad zemljom su se javile s pojavom zemljoradnje. Robovlasništvo je podiglo gospodarev standard življenja i stovrilo više slobodnog vremena za razvoj društvene kulture.

Divljak je bio rob prirode, dok znanstvena civilizacija polako poklanja sve veću slobodu ljudskom rodu. Uz pomoć životinja, vatre, vode, elektriciteta i drugih za sada nepoznatih energetskih izvora, čovjek se oslobodio i nastavlja se oslobađati od nužde neprestanog rada. Unatoč privremenim problemima povezanim s preobilnim izumom i izgradnjom strojeva, neprocjenjive blagodati moraju biti konačni rezultat ovih mehaničkih izuma. Civilizacija nikad ne može uznapredovati, a naročito ne može biti utemeljena, sve dok čovjek ne bude imao vremena za razmišljanje, planiranje i zamišljanje novih i boljih solucija.

Čovjek je isprva jednostavno prisvajao prebivališta, živeći pod grebenima i u spiljama. Zatim je počeo usvajati drvo i kamen, prirodne materijale koje je koristio pri izgradnji obiteljskih kućica. Na kraju je kročio u stvaralačku fazu izgradnje, ovladavši proizvodnjom cigle i drugih građevinskih materijala.

Narodi Turkestanskih gorja predstavljaju prvu suvremeniju rasu koja je gradila naseobine od drveta, kućerke koji se nisu puno razlikovali od ranih brvnara američkih pionira. Širom ovih ravnica, nicale su ciglene ljudske naseobine; u kasnijem razdoblju, bile su građene od paljene opeke.

Kasnije rase iz riječnih dolina su gradile kolibe zabadujući kolce u obliku kruga; nakon što bi povezali vrhove kolaca, dobili bi građevinski okvir koji je, poprečno isprepleten trskom, nalikovao unutrašnjosti ogromne košare. Namazana grubom žbukom koja se sušila na suncu, ova bi građevina pružala odličan nepromočivi zaklon.

Upravo na temelju ovih kućeraka, samostalno se javila ideja o pletenju različitih vrsta košara. Iz observacije djelovanja vlažne žbuke na građevinskoj osnovi načinjenoj od zabodenih kolaca, među određenom grupom se rodila ideja o grnčarskoj djelatnosti. Umijeće kaljenja lončarskih proizvoda je otkriveno prilikom požara koji je slučajno uhvatio jednu od ovih primitivnih koliba. Prastara umijeća su vrlo često bila rezultat slučajnih događaja koji su pratili svakodnevni život ranih naroda. Ako ništa drugo, ovo se gotovo u cjelosti odnosi na evolutivni razvoj čovječanstva sve do Adamovog dolaska.

Dok je Knezovo osoblje prije otprilike pola milijuna godina bilo prvo koje je ljude upoznalo s lončarstvom, ovaj je zanat pratkično prestao postojati tijekom gotovo stotinu pedeset tisuća godina. Jedino su presumeranski Noditi u obalnom pojasu zaljeva nastavili praviti lončarsto posuđe. Lončarska umjetnost je ponovo oživjela u Adamovo doba. Ova se umjetnost proširila istovremeno s proširenjem pustinjskih oblasti Afrike, Arabije i centralne Azije i proširila se u uzastopnim naletima sve naprednije vještine od Mezopotamije širom cijele istočne polutke.

Nije uvijek moguće slijediti razvoj ovih civilizacija anditskog doba na temelju različitih stadija lončarske ili bilo koje druge umjetnosti. Gladak tijek ljudske evolucije je jako zakompliciran Dalamatijskim i Edenskim režimima. Često izgleda kao da su kasnije vaze i oruđa inferiorni u usporedbi s ranijim proizvodima nemiješanih anditskih naroda.
Klimatsko uništenje bogatih otvorenih travnih oblasti Turkestana koje su pogodovale lovu i ispaši, koje je započelo otprilike 12,000 godina pr.K., primoralo je ljude iz ovih oblasti da se posvete novim oblicima industrije i grubih oblika ručne proizvodnje. Jedni su se okrenuli uzgoju udomaćenih životinja, drugi obradi zemlje ili prikupljanju ribe, dok su se viši oblici anditskih umova posvetili trgovini i ručnoj proizvodnji. Čak je bio običaj da se cijelo pleme posveti razvoju određene industrije. Od doline Nila pa sve do indijskog Huša i od Gangesa do Žute rijeke, osnovno zanimanje nadmoćnih plemena se sastojalo od obrade zemlje, s trgovinom kao sporednim zanimanjem.

Porast trgovine i ručna prerada sirovih materijala u različitu trgovinsku robu predstavljaju neposredan i bitan utjecaj koji je vodio utemeljenju ranih i polumiroljubivih zajednica koje su utjecale na širenje kulture i civilizacijskih umjetnosti. Prethodno epohi rasprostranjene svjetske trgovine, društvene zajednice su bile plemenske prirode--proširene obiteljske grupe. Trgovina je stvorila zajednice različitih ljudskih bića, doprinjevši bržem kulturnom križanju.

Prije otprilike dvanaest tisuća godina počela se rađati epoha neovisnih gradova. I ovi su primitivni trgovački i proizvodni centri uvijek bili okruženi zemljoradničkim i stočarskim pojasevima. Dok je istina da je industrija vodila povišenju životnog standarda, neka vas ne zavaraju zablude o eventualnim udobnostima ranog gradskog života. Rane rase nisu bile naročito čiste i uredne, te su se rana primitivna naselja tako normalno uzdizala nešto više od pola metra svakih dvadeset pet godina kao rezultat nakupljene prljavštine i smeća. Određeni stari gradovi su se pored toga vrlo brzo uzdigli iznad obližnjih predjela zahvaljujući kratkom vijeku koliba od nepečene žbuke kao i tome što je bilo običaj izgraditi nove naseobine neposredno na ruševinama starih.

Široka upotreba metala obilježava ovo razdoblje ranih industrijskih i trgovinskih gradova. Već ste imali priliku otkriti Turkestansku brončanu kulturu koja vuče porijeklo iz razdoblja od prije 9000 godina pr. K., dok su anditi rano ovladali obradom željeza, zlata i bakra. Ali izvan naprednijih civilizacijskih centrara vladali su posve drugačiji uvjeti. Ne možemo govoriti o kamenom, brončanom i željeznom dobu kao tri različita razdoblja; sva tri su postojala u isto vrijeme na različitim mjestima.

Zlato je bilo čovjekov prvi vrijedni metal; nije ga bilo teško obraditi i isprva je jedino korišteno za ukras. Čovjek je zatim počeo koristiti broncu, premda ne tako opsežno sve dok je nije očvrsnuo primjesom kalaja. Otkriće procesa izrade bronce miješanjem bakra i kalaja vuče porijeklo od turkestanskih adamsonita; njihov rudnik bakra je slučajem bio smješten neposredno pored naslage kalaja.

S pojavom grube ručne proizvodnje i s početkom industrije, trgovina je vrlo brzo postala najmoćnijim utjecajem pri širenju kulturne civilizacije. Zahvaljujući otvaranju kopnenih i pomorskih trgovinskih kanala, unaprijeđeno je putovanje, miješanje kultura i stapanje civilizacija. Nešto prije 5000 godina pr.K., ljudi su uveliko koristili konje širom cijelog civiliziranog ili poluciviliziranog svijeta. Kasnije rase nisu samo koristile pripitomile konje, već i različite oblike putničkih i teretnih kola. Premda su kotači bili u upotrebi prije više stoljeća, ovakva vozila su u ovom razdoblju uopćeno postala dijelom trgovinske i ratne opreme.

Trgovinski i istraživački putnici su više doprinijeli napretku povijesne civilizacije nego svi drugi utjecali zajedno. Vojna osvajanja, kolonizacija i misionarska poduzeća kasnijih religija isto tako igraju ulogu u širenju kulture; ali bili su to sporedni utjecaji u usporedbi s trgovinskim odnosima ubrzanim neprestanim i ubrzanim razvojem industrijske umjetnosti i znanosti.

Miješanjem adamičke loze s ljudskom rasom, ne samo što je ubrzana stopa civilizacijskog razvoja, već je uveliko unaprijeđena ljudska tendencija prema pustolovnosti i istraživanju, tako da su ovi sve brojniji i brojniji potomci s vremenom naseljili najveći dio Evroazije i sjeverne Afrike.

3. MIJEŠANE RASE

Kad se vratimo na početak povijesnog doba, cijela Evroazija, sjeverna Afrika i otoci Tihog oceana su bili naseljeni mješovitim rasama ljudskog roda. I ove suvremene rase predstavljaju rezultat višestrukog miješanja pet osnovnih ljudskih rasa Zemlje.

Sve rase Zemlje imaju određena karakteristična fizička obilježja. Adamiti i noditi imaju izduljene glave; andoniti imaju široke glave. Sangiške rase imaju osrednje glave, dok žuta i plava rasa naginju k širokoglavosti. Nakon miješanja s andonitskom lozom, plave rase su najvećim dijelom bile širokoglave. Lobanje drugorazredne sangiške rase se kreću u rasponu od osrednjih do izduljenih.

Dok oblik i veličina lobanje mogu poslužiti pri tumačenju rasnog porijekla, ostali dio skeletona pruža još riječitiju svjedožbu ovom pitanju. Prilikom ranog razvoja zemaljskih rasa, bilo je moguće razlikovati pet izvornih oblika kosturne građe:
1. Andonišku--izvorne stanovnike Zemlje.
2. Prvotnu Sangišku--crvenu, žutu i plavu rasu.
3. Drugotnu Sangišku--narandžastu, zelenu i indigo rasu.
4. Nodite--potomke dalamačana.
5. Adamite--ljubičastu rasu.

Zahvaljujući opsežnom miješanju ovih pet velikih rasnih grupa, tekući proces miješanja u određenoj mjeri prikriva andonitska obilježja postavljajući na njihovo mjesto premoćnije sangiško nasljeđe. Laponci i eskimi predstavljaju mješavinu andonitske i sangiško-plave rase. U njihovoj se kosturnoj građi najviše očuvao izvorni andonički tip. Ali adamiti i noditi u sebi nose toliko drugih rasnih primjesa da se jedino mogu uopćeno raspoznati kao kavkaska (evropeiska) skupina.

Stoga, uopćeno, pri razmatranju ljudskih iskopina iz posljednjih dvadeset tisuća godina, nemoguće je razlučiti jasnu razliku između ovih pet izvornih oblika. Proučavanje kostura ovih ljudskih ostataka svjedoči o podjeli suvremenog čovječanstva u otprilike tri grupe:

1. Evropsku--anditsku mješavinu noditske i adamičke loze koja je zatim modificirana primjesom prvotnih i (do neke mjere) drugotnih sangiških rasa, te značajnom količinom adamičke loze. Zapadne bijele rase, zajedno s određenim indijskim i uralo-altajskim narodima, također pripadaju ovoj grupi. Sjedinjujući činitelj pri ovoj podjeli počiva u manjoj ili većoj mjeri anditskog nasljeđa.

2. Mongoloidnu--prvotni sangiški tip, uključujući izvornu crvenu, žutu i plavu rasu. Kinezi i amerikanidi pripadaju ovoj grupi. U Evropi, mongoloidni tip je izmijenjen pimjesom drugotnih sangiških i andoničkih rasa, a naročito infuzijom anditske krvi. Premda u sebi nose visok stupanj drugotne sangiške krvi, ovoj skupini pripadaju i Malajski i drugi indonežanski narodi.

3. Negroidnu--drugotni sangiški tip koji je izvorno ubrajao narandžastu, zelenu i indigo rasu. Najbolji primjer ove rase počiva u negroidnim pripadnicima koji se mogu naći širom Afrike, Indije i Indonezije, gdje god su se drugotne sangiške rase kretale.

U sjevernoj Kini je došlo do određenog miješanja evropske i mongoloine rase; na Levantu su se izmiješale evropska i negroidna rasa; u Indiji i Južnoj Americi se mogu susresti sva tri tipa. I još uvijek je moguće raspoznati kosturna obilježja sva tri preživjela oblika i ova informacija može biti korištena u cilju identifikacije kasnijih predaka suvremenih ljudskih rasa.

4. KULTURNO DRUŠTVO

Biološka evolucija i kulturna civilizacija ne moraju biti uzajamno usklađene; kulturna dekadencija ne mora voditi poremećaju organske evolucije određenog doba. Ali ako pogledate dulja razdoblja ljudske povijesti, postaje očigledno uzajamno usklađenje evolutivnog i kulturnog razvoja kao uzroka i posljedice. Dok evolucija može uznapredovati unatoč kulturnom umrtvljenju, kulturna civilizacija ne može uznapredovati bez prethodno utemeljenog rasnog napretka u svojoj podlozi. Dok Adam i Eva nisu upoznali ljudsko društvo s bilo kakvim novim civilizacijskim umijećima, adamička krv je povisila prirođenu rasnu sposobnost i tako ubrzala ekonomski razvoj i industrijski napredak. Adamov dar je unaprijedio moždanu sposobnost ljudskih rasa, uveliko ubrzavši proces prirodne evolucije.

Zahvaljujući zemljoradnji, domaćim životinjama i unaprijeđenju arhitekture, čovječanstvo je postupno bilo u stanju izbjeći najgorem dijelu neprestane borbe za opstanak i početi razmišljati o mogućnosti poboljšanja životnog procesa; i bio je to početak teženja k višim standardima materijalnog blagostanja. Zahvaljujući proizvodnji i industriji, čovjek je postupno povisio zadovoljstvo smrtničkog života.

Ali kulturno društvo nije neki veliki dobrotvorni klub obilježen nasljednim pravom koji pruža bespatno članstvo i jednaka prava svim muškarcima i ženama. Ono je prije uzvišeni i sve napredniji ceh prizemljenih radnika koji prihvaća jedino najplemenitije radnike posvećene svjetskom unaprijeđenju, ljude koje žele ostaviti bolji svijet svojoj djeci i djeci njihove djece u cilju života i napretka budućih stoljeća. I ovaj civilizacijski ceh nameće skupu članarinu, zahtijeva strogu i rigoroznu disciplinu i uvodi najtežu kaznu svim disidentima i nonkonformistima, pružajući mali broj osobnih sloboda i privilegija na stranu od poboljšanja sigurnosti i zaštite od uobičajenih opasnosti i rasnih prijetnji.

Kako su se ljudi već imali priliku uvjeriti, društvena udruženja su vrlo djelotvoran oblik životnog osiguranja; većina ljudi je stoga voljna platiti ove premije samoprijegora i ograničenja osobne slobode koje društvo zahtijeva od svojih članova kao cijenu ovom poboljšanju grupne zaštite. Ukratko, suvremeni društveni mehanizam predstavlja pokusni plan osiguranja koji pruža određenu mjeru zaštite i jamstva protiv negdašnjih užasnih protudruštvenih uvjeta tipičnih ranijih stadijima ljudske rase.

Društvo tako postaje kooperativni mehanizam za osiguranje građanske slobode putem institucija, ekonomske slobode putem kapitala i novih izuma, društvene slobode putem kulture i slobode od nasilja putem policijske regulacije.

Sila ne dijeli pravdu, dok iz generacije u generaciju sila zahtijeva poštovanje općepriznatih prava. Osnovna uloga vlade počiva u definiciji prava, u poštenoj i ispravnoj regulaciji klasnih razlika i prinudnom uvođenju i zakonskoj zaštiti jednake prilike svim građanima. Svako ljudsko pravo je povezano s društvenom dužnošću; grupna privilegija je sigurnosni mehanizam koji nepogrešivo zahtijeva puni isplatak skupih premija grupne službe. I grupna kao i individualna prava, moraju biti zaštićena, uklučujući i regulaciju seksualne žudnje.

Opravdani cilj društvene evolucije počiva u ostvarenju slobode koja ne ugrožava grupne regulacije. Ideja o neograničenoj slobodi nije ništa drugo nego iluzija nestablnih i nepostojanih ljudskih umova.

5. ODRŽANJE CIVILIZACIJE

Dok biološka evolucija nikad nije prestala napredovati, kulturna evolucija je uglavnom tekla iz Eufratove doline u naletima koji su s vremenom sve više gubili na snazi dok se na koncu cijelo čistokrvno adamičko potomstvo nije posvetilo obogaćenju azijske i evropske civilizacije. Dok se rase nisu u cjelosti izmješale, njihove su se kulture u bitnoj mjeri stopile. Kultura se s vremenom polagano proširila cijelim svijetom. I bitno je nastaviti bogatiti i oplemenjivati ovu kulturu jer na svijetu više nema andita koji mogu oživjeti i pobuditi spori napredak evolucije zemaljske civilizacije.

Civilizacija koja se trenutno razvija na predstavlja rezultat i posljedicu siljedeća četiri činitelja:

1. Prirodnih uvjeta. Priroda i stupanj razvoja materijalne civilizacije u velikoj mjeri ovise o raspoloživim prirodnim bogatstvima. Klima, vremenske okolnosti kao i brojni fizički uvjeti predstavljaju činitelje evolucijskog razvoja kulture.

Na početku anditske ere, svijet je imao samo dvije prostrane plodne lovačke oblasti. Jedna je bila Sjeverna Amerika, naseljena amerikanidima; druga--sjeverni Turkestan--je bila djelomično naseljena andoničko-žutom rasom. Rasna i klimatska obilježja predstavljaju presudne činitelje u evoluciji napredne kulture u jugozapadnoj Aziji. Dok su anditi bili izvanredan narod, presudna značajka u tijeku njihove civilizacije počiva u suši koja se počela širiti sve većim dijelom Irana, Turkestana i Sinkianga, koja ih je zahtijevala nove izume i prilagođenje naprednijim metodama življenja u sve neplodnijem okruženju. Konfiguracija kopna kao i druga topografska obilježja predstavljaju bitan utjecaj koji odlučuje ranim i mirnodobskim pitanjima. Rijetki su narodi Zemlje koji su imali tako povoljnu priliku za kontinualan i nesmetan razvoj kakvu su uživali sjevernoamerički narodi--oceansku zaštitu s gotovo sve četiri strane.

2. Kapital. Kultura ne može uznapredovati u siromašnom društvu; ljudi moraju imati slobodnog vremena kako bi se posvetili napretku civilizacije. Dok čovjek ne mora imati materijalno bogatstvo kako bi postigao individualni karakter moralne i duhovne vrijednosti, kulturna civilizacija mora biti rezultat materijalnog blagostanja koji omogućuje bitnu kombinaciju slobodnog vremena i ambicije.

Tijekom primitivnih doba, Zemlja je pružala jedino život obilježen tmurnom ozbiljnošću. I čovječanstvo je naginjalo prijatnijim tropskim klimama upravo iz težnje da izbjegne potrebi za neprestanim i mukotrpnim radom. Dok su ova toplija podneblja pružila određeni predah u intenzivnoj borbi za opstanak, rasne i plemenske grupe koje su nastojale postići takvu nezasluženu lagodnost uglavnom nisu koristile ovo slobodno vrijeme u cilju unaprijeđenja civilizacije. Društveni napredak uvijek predstavlja rezultat misli i planova rasa koje su inteligentnim radom naučile ovladati umijećem življenja sa sve manje napora i sa sve kraćim radnim danom, što im je pružilo priliku za zasluženo i unosno korištenje slobodnog vremena.

3. Plodovi znanosti. Materijalni aspekti civilizacije uvijek moraju pričekati na prikupljanje znanstvenih informacija. Nakon što je izumio luk i stijelu i naučio pripitomiti životinje, čovjeku je dugo trebalo da nauči koristi moć vjetra i vode, što je omogućilo upotrebu vodene sile i proizvodnju elektriciteta. Ali civilizacijska oruđa su s vremenom počela napredovati. Za tkanjem, lončarstvom, upotrebom domaćih životinja i metalurgijom, uslijedilo je doba pismenosti i tiska.

Znanje je moć. Za novim izumima uvijek slijedi ubrzanje kulturnog razvoja na općesvjetskoj razini. Tiskarski stroj je pružio ogromnu korist znanosti i novim izumima, dok je uzajamni utjecaj svih ovih kulturnih i inventivnih aktivnosti uveliko ubrzao stopu kulturnog napretka.

Znanost poučava ljude matematici kao novom jeziku i zahtijeva strožu disciplinu i povišenu preciznost misaonog procesa. I znanost pored toga stabilizira filozofiju eliminacijom nepravilnosti, istovremeno čisteći religiju uništenjem sujevjerja.

4. Društvene snage. Društvene moći igraju neizostavnu ulogu pri proširenju civilizacije. Ako se zanemari svi drugi utjecaji, brojniji narod mora postići dominaciju nad civilizacijom malobrojnije rase. Dok brojna nedostatnost spriječava razvoj punog potencijala nacionalne sudbine, uvećanje pučanstva izvan određenih granica može biti jednako pogubno. Nadilaženje optimalnog odnosa između pučanstva određene teritorije i njezine veličine vodi bilo uniženju životnog standarda ili proširenju teritorijalnih granica, što se može postići mirnim raseljenjem ili bojnim osvajanjem, prinudnom okupacijom.

Dok vas nekom prilikom znaju šokirati ratne pogibelji i pustošenja, trebate prepoznati potrebi za proizvodnjom velikog broja smrtnika kako bi se ostvarili uvjeti za društveni i moralni razvoj; s takvom planetarnom plodnosti, međutim, nastupa ozbiljni problem prenapučenosti. Naseljeni svjetovi su uglavnom mali. Zemlja je srednji, ako ne mali svijet. Optimalna stabilizacija nacionalnog žiteljstva unaprijeđuje kulturu i spriječava ratne sukobe. I mudre nacije uvijek znaju kad treba obustaviti rast.

Ali i najbogatiji kontinent s najvećim prirodnim bogatstvima i najnaprednijom mehaničkom opremom ne može postići veći napredak ako počne gubiti na individualnoj inteligenaciji. Dok znanje počiva na obrazovanju, mudrost u podlozi svake istinske kulture jedino može biti plod iskustva, i to iskustva onih muškaraca i žena koji su obdareni inteligencijom. Takav narod ima sposobnost učenja iz iskustva; on može postići istinsku mudrost.

5. Djelotvornost materijalnih blagodati. Dosta toga ovisi o mudrom korištenju prirodnih blagodati, znanstvenih činjenica, kapitala i društvenih moći. Osnovni činitelj rane civilizacije je bila prinudna moć mudrih društvenih upravitelja; primitivni čovjek je primio civilizaciju silom od svojih nadmoćnijih suvremenika. Organizirane i nadmoćne manjinske grupe su najvećim dijelom vladale ovim svijetom.

Sila ne dijeli pravdu, ali ona odlučuje o suvremenim okolnostima kao i povijesnim pitanjima. Zemlja je tek odskora postigla točku društvenog zanimanja za raspravu etičkih pitanja sile i pravde.

6. Djelotvornost jezika. Civilizacija se ne može proširiti bez jezika. Živući i rastući jezici osiguravaju širenje civiliziranog razmišljanja i planiranja. Tijekom ranih stoljeća, postignut je bitan napredak u jezičkom razvoju. Danas vlada velika potreba za daljim ježičkim usavršavanjem koje treba poslužiti olakšanju izraza sve naprednije ljudske misli.
Jezik se razvio kao posljedica formiranja grupnih udruženja, gdje su pojedinačne grupe razvile vlastiti sistem razmjene riječi. Jezik se razvio gestikulacijom, znakovima, uzvicima, imitativnim glasovima, intonacijom i akcentuiranjem--sve do skorijeg glasovnog formiranja abecede. Jezik je čovjekovo najbitnije i najkorisnije misaono oruđe koje se nije moglo razviti sve dok ljudi nisu ostvarili nešto slobodnog vremena. Iz sklonosti k igri riječi, nastale su nove riječi--žargon. Ako ga većina usvoji, žargon postaje jezik. Porijeklo narječja se najbolje može vidjeti iz primjera dječjeg tepanja u okviru obitelji.

Jezične razlike su uvijek bile velika zapreka širenju mira. Nakon ovladanja narječjima uvijek slijedi širenje kulture u sastavu rase, kontinenta ili cijelog svijeta. Univerzalni jezik pogodouje uspostavi mira, osiguranju kulture i uvećanju sreće. Čak i nakon smanjenja broja velikih svjetskih jezika, nakon što vodeći kulturni narodi ovladaju ovim bitnim jezicima, oni moraju postići općesvjetski mir i prosperitet.

Dok Zemlja nije bitno uznapredovala u uspostavi internacionalnog jezika, postignut je veliki uspjeh u utemeljenju međunarodne trgovinske razmjene. I bitno je posticati i razvijati sve takve internacionalne odnose, bilo da se radi o razvoju jezika, trgovine, umjestnosti, znanosti, natjecateljskih igara ili religije.

7.Djelotvornost mehaničkih strojeva. Civilizacijski napredak uveliko ovisi o razvoju i posjedstvu oruđa, strojeva i distribucijskih kanala. Unaprijeđenje oruđa, domišljatih i djelotvornih strojeva, odlučuje o opstanku zavađenih grupa u areni sve naprednije civilizacije.

U rano doba ljudska snaga je bila jedina energija korištena pri obradi zemlje. Ljudi su se žestoko protivili upotrebi volova jer je ovo stvorilo nezaposlenost. Kanije, strojevi su počeli preuzimati ulogu ljudi u proizvodnom procesu i svaki takav napredak izravno vodi društvenom napretku oslobađajući ljude za postignuće vrijednijih aktivnosti.

Pod upravom mudrosti, znanost može postati čovjekov najveći osloboditelj. Strojarsko doba ima katastrofalne posljedice jedino ako zahvaljujući izuzetno niskoj intelektualnoj razini nacija nije u stanju otkriti mudre metode i djelotvorne načine za usklađenje prijelaznih teškoća prouzrokovanih iznenadnom i masivnom nezaposlenošću, rezultatom iznenadnog izma naprednih strojeva koji ušteđuju ljudski rad.

8. Karakter prosvjetitelja. Zahvaljujući društvenom nasljeđu, čovjek može uživati u plodovima rada i postignuća svih svojih predaka koji su doprinjeli napretku kulture i znanja. Obiteljski život igra osnovnu ulogu u ovom procesu prenošenja kulturnnog nasljeđa s generacije na generaciju. Za obitelji slijede igra i društveni život, dok u tako složenom i visoko organiziranom društvu obrazovne ustanove imaju najmanju premda neizostavnu ulogu.

Kukci dolaze na svijet potpuno opremljeni za život--ali jako ograničenu i posve instinktivnu egzistenciju. Ljudska bića ne dolaze na svijet s naobrazbom; čovjek stoga posjeduje moć izmjene tijeka evolutivne civilizacije zahvaljujući upravnom i obrazovnom utjecaju i poučavanju novih generacija.

U dvadesetom stoljeću, bitno uvećanje putničke aktivnosti i neviđeno unaprijeđenje komunikativnih metoda predstavljaju najbitnije utjecaje koji vode napretku civilizacije i unaprijeđenju kulture. Ali unaprijeđenje obrazovanja nije uspjelo očuvati korak u procesu širenja društvene strukture; niti je suvremena spoznaja vrijednosti etike uspjela uznapredovati u usporedbi s razvojem posve intelektualnih ili znanstvenih disciplina. I suvremena civilizacija miruje na mrtvoj točki u pogledu duhovnog razvoja i po pitanju očuvanja obiteljske institucije.

9. Ideali ljudskog roda. Ideali svake pojedine generacije otvaraju put sudbinskim postignućima njezinih neposrednih potomaka. Ovisno o kvaliteti društvenih prosvjetitelja, civilizacija može ili bilo u smijeru napretka ili u smijeru degradacije. Obitelji, religiozne ustanove i škole svake pojedine generacije odlučuju o karakternim obilježjima narednih generacija. Moralini i duhovni momentum nacionalne ili rasne grupe uveliko odlučuje o stopi i smijeru kulturnog kretanja određene civilizacije.

Ideali obogaćuju izvor društvene struje. I struja nikad ne može nadići svoj izvor, neovisno o svakom obliku pritiska i usmjeriteljskog utjecaja. Čak i kad je riječ o posve materijalnim aspektima kulturne civilizacije, pokretačka snaga uvijek počiva u onim društvenim postignućima koja nose najmanja materijalna obilježja. Inteligencija može ispoljavati kontrolu nad civilizacijskim mehanizmom, mudrost može njime upravljati, dok duhovni idealizam predstavlja energiju koja istinski uzdiže i unaprijeđuje ljudsku kulturu s jedne razine postignuća na drugu.

Život je isprva bio borba za život; danas je stremljenje k višem standardu života; u narednom će biti težnja za kvalitetom razmišljanja, novim zemaljskim ciljem ljudske egzistencije.

10. Koordinacija stručnosti. Rana podjela rada praćena skorijom posljedicom stručnog usavršavanja igra bitnu ulogu pri unaprijeđenju civilizacije. Civilizacija trenutno ovisi o djelotvornoj koordinaciji specijalista. Kako drušvo bude sve više napredovalo, bitno je naći metodu za povezivanje osoba usavršenih u različitim oblastima.

Osobe usavršene u društvenim, umjetničkim, tehničkim i inustrijskim disciplinama moraju nastaviti umnožavati i uvećavati svoju vještinu i stručnost. I ovo uvećanje raznolikosti stručne spreme s vremenom mora oslabiti i razjediniti ljudsko društvo--ako ljudi ne uspiju pronaći i razviti koordinacijske i kooperacijske metode. Ali inteligencija koja se u stanju domisliti takvoj invencioznosti i specijalizaciji mora u cjelosti biti sposobna naći djelotvorne metode kontrole i usklađenja svih problema koji proizlaze iz ubrzanog rasta invencioznosti i ubrzane stope kulturne ekspanzije.

11. Pronalaženje položaja. Nastupajuće doba društvenog razvoja mora biti obilježeno boljom i djelotvornijom kooperacijom i koordinacijom sve većeg i dalekosežnijeg usavršavanja. I s uvećanjem raznolikosti radne snage bitno je naći metode za osiguranje usmjerenja stručne snage na odgovarajuća radna mjesta. Strojevi nisu jedini uzrok nezaposlenosti civiliziranih naroda Zemlje. Problemima iznalaženja odgovarajućih položaja doprinose i ekonomsko usložnjavanje i neprestani porast industrijskog i profesionalnog usavršavanja.

Ljude nije dovoljno obučiti za rad; složeno društvo mora naći djelotvorne metode pronalaženja odgovarajućih stručnih položaja. Prije visokog usavršavanja u pogledu životnih vještina, bitno je obučiti građane u jednoj ili više metoda običnijih stručnih sprema, trgovinskih aktivnosti ili zanimanja na koja se mogu osloniti prilikom privremene nezaposlenosti u okviru visoko usavršene spreme. Ni jedna civilizacija ne može opstati ako u svom sastavu bude morala mositi velike klase nezaposlenih građana. I najbolje osobe s vremenom čeka demoralizacija i iskrivljene s primitkom pomoći iz javne riznice. Čak i privatna dobrotnorna pomoć djeluje štetno ako se dulje vrijeme stavi na raspolaganje sposobnoj radnoj snazi.

Tako visoko usavršeno društvo neće olako gledati na prastare komunalne i feudalne običaje drvnih naroda. Istina, dok je moguće postići prihvatljivo i rentabilno podruštvljenje mnogih javnih službi, najbolje je upravljati visoko školovanim i usavršenim osobama pomoću neme vještine inteligentne kooperacije. U usporedbi s primitivnijim metodama komunizma i diktatorskih regulativnih institucija koje počivaju na sili, modernizirana koordinacija i bratstvena uprava moraju rezultirati trajnijom kooperacijom.

12. Pripravnost k suradnji. Jedna od najvećih zapreka napretku ljudskog društva počiva u sukobu između interesa i blagostanja većih, društvenijih ljudskih grupa i manjih usprotivljenih i nedruštvenih grupa ljudskog roda, da ne govorimo o protudruštvenim pojedincima.

Ni jedna nacionalna civilizacija ne može dulje opstati ako svojim obrazovnim metodama i religioznim idealima ne bude u stanju pobuditi nadahnuće visokog oblika inteligentnog rodoljublja i nacionalne odanosti. Bez takvog inteligentnog rodoljublja i kulturne solidarnosti, nacije se rapadaju kao rezultat provincijske ljubomore i lokalnih samointeresa.

Održanje općesvjetske civilizacije ovisi o tome koliko se ljudska bića nauče zajedničkom življenju u miru i bratstvenosti. Bez djelotvorne suradnje, industrijskoj civilizaciji prijeti opasnosti od previsokog usavršavanja: monotonije, ograničenosti i sklonosti prema nepovjerenju i ljubomori.

13. Djelotvorna i mudra uprava. U okviru svake civilizacije, jako mnogo toga ovisi o entuzijastičnom i djelotvornom duhu trudbenika. Deset ljudi nije od veće koristi od jednog čovjeka kad treba podići teret izuzev ako sjedine snage--ako svi podignu u istom času. I takva suradnja--društvena kooperacija--ovisi upravo o vodstvu. Kulturna civilizacija prošlosti i sadašnjosti počiva upravo na temeljima inteligentne suradnje građana s mudrim i progresivnim vođama; i sve dok ljudi ne budu uznapredovali do viših razina, civilizacija nastavlja ovisiti o mudrom i odlučnom vodstvu.

Visoke civilizacije počivaju na mudrom usklađenju materijalnog blaga, intelektualne moći, morlne vrijednosti, društvene domišljatosti i kozmičkog uvida.

14. Društvene promjene. Društvo nije božanska institucija; ono je fenomen progresivne evolucije; i napredna civilizacija mora doći u zastoj pri svakoj situaciji pri kojoj vođe nisu u stanju spremno odgovoriti na zahtijeve onih promjena društvene organizacije koje igraju bitnu ulogu u održanju koraka sa znanstvenim otkrićima tekućeg doba. Unatoč svemu tome, ne trebate odbaciti stvari samo zato što su stare i nemojte bezuvjetno prihvatati nove ideje samo zato što su nove i neobične.

Čovjek ne treba strahovati od ideje o izvođenju pokusa s društvenim mehanizmima. Ali ova pustolovna društvena usklađenja uvijek moraju počivati pod kontrolom osoba potanko upoznatih s poviješću društvene evolucije; i pri svim takvim inovacijama trema računati na savjet onih koji doživjeli praktična iskustva u domenama planiranog društvenog ili ekonomskog eksperimenta. Ne smijete poduzimati nagle korake pri velikim društvenim ili ekonomskim promjenama. Vrijeme igra bitnu ulogu pri svim oblicima ljudskog usklađenja--fizičkog, društvenog ili ekonomskog. Jedino moralna i društvena usklađenja mogu biti izvedena impulzivno, dok i ostvarenje njihovih materijalnih i društvenih posljedica zahtijeva određeni vremenski period.

Rasni ideali predstavljaju osnovnu potporu i osiguranje tijekom kritičnih razdoblja prijelaza iz jedne civilizacijske razine u drugu.

15. Spriječavanje prijelaznog sloma. Društvo je proizvod višestoljećnih eksperimenata; ono je ostavština koja je preživjela odabir višestrukih usklađenja tijekom više niza stadija ljudskog uspona od životinjskog do ljudskog planetarnog statusa. Velika opasnost prijeti svakoj civilizaciji--svakog časa--od sloma prilikom prijelaza iz razdoblja negdašnjih utemeljenih metoda u te nove i bolje--premda neiskušane--metode budućnosti.

Napredak nije moguć bez vođa. Mudrost, uvid i spoznaja predstavljaju neodvojive činitelje nacionalnog opstanka. Civilizacija neće doći u opasnost sve dok bude imala vođe. I brojnost tako mudrog vodstva nikad nije prevazišla jedan procenat pučanstva.

I upravo ovim stepenicama evolucijskog napretka, civilizacija se uspjela uspeti do stadija koji je omogućio aktivaciju moćnih utjecaja koji kulminiraju u brzom širenju kulture dvadesetog i dvaseset prvog stoljeća. I jedino ako se bude držao ovih bitnih činitelja, čovjek može održati suvremene civilizacije istovremeno ostvarujući uvjete za njihov dalji razvoj i siguran opstanak.

Ovo je bit te duge, duge borbe svjetskih naroda za utemeljenje civilizacije od Adamovog doba. Suvremena kultura predstavlja neto rezultat ove naporne evolucije. Prije otkrića tiska, napredak je bio prilično usporen zato što generacije nisu bile u stanju izvući korist iz ranijih postignuća svojih predaka. Ali ljudsko društvo ovog časa hiti pod silom kumulativnog momentuma svih stoljeća kroz koje je civilizacija s mukom uznapredovala.

Oznake: migracije

Počela je invazija
50 miliona migranata iz Centralne i Sjeverne Afrike počinje nadirati u EU, 20 do 30 milona migranata sa Bliskog Istoka počelo je migraciju u EU. Hrvatska je na putu a i konačna destinacija. S obzirom na broj stanovnika i politiku kontrole migracija sudbina Hrvatske će ubrzano biti zapečaćena, to sigurno više neće biti naša zemlja a vjerovatnost da postane islamska republika je vrlo velika jer će većinsko stanovništvo biti sa područija centralne i sjeverne Afrike, Bliskog i Srednjeg istoka sa isključivo muslimanskom vjerom. To je veliki problem jer su ti migranti na niskom kulturnom , obrazovnom i duhovnom nivou plus toga su i radikalizirani.
Demografski pritisak (kao u Egiptu), klimatske promjene, sukobi i ratovi nestabilni, teokratski, diktatorski režimi će, da bi oslabili demografsk pritisak, poticati milione na migraciju prema EU.

To se sada događa, sve zapadne zemlje, uključujući i našu zemlju su poticale i srušile režime u Sjevernoj Africi posebno u Libiji što je dovelo do sloma kontrole migracije iz Afrike i Bliskog Istoka tako da danas imamo masovni priliv migranata u Italiju a preko Libije. Na to je ubijeni Gadafi i upozoravao 2011 godine, da će njegovim rušenjem u EU doći milioni migranata. Svi političari iz EU su se smijali tome, međutim danas vidimo da je Gadafi bio u pravu a EU je suočen sa milionskom migraciom i to populacijom koja se eksponencijalno razmnožava. Tolika glupost i pokvarenost većine političara u EU će na kraju urušiti i samu EU. Ovo što će se tek dogoditi migracija -invazija 50 do 70 miliona ljudi EU sigurno neće podnjeti.

Migranti koji sada dolaze u Hrvatsku i EU nisu sa ratnog područija, svi su do sada bili smješteni u kampovima Turske, Jordana, Libanona i tamo normalno živjeli, međutim netko im je rekao da idu u EU i oni su organizirano pošli. Glavni sponzori terorističke organizacije ISIS Katar, S.Arabija i Turska ih i potiču na migraciju a sve sa ciljem da oslabe demografski pritisak izbjeglica u regijonu zbog sukoba koji su sami izazvali u Siriji. Hrvatska i EU kao cijelina će platiti visoku cijenu ovakve politike. Iz te regije uključujući i Egipat će zbog demografskog pritiska i sukoba/ratova postepeno ka EU krenuti još 30 do 40 miliona migranata u pravu ljudsku i populacijsku invazija, a pitam se što ćemo onda, hoće li ih Merkelica i dalje zvati da dođu i da bez ispaljenog metka osvoje EU.

Alternativa ili izbor je otpor i rat I N V A Z I J I. Na žalost to je jedini izbor, ne postoji drugi način da se invazija zaustavi i tu je doslovno istina ili mi ili oni, to je situacija golog preživljavanja. Na žalost glupost i korumpiranost europske političke elite lako može uništiti EU a i Hrvatsku. Većina medija je u službi tih istih političara i direktno ispiru mozak domicilnom europskom stanovništvu da sami pomognu invaziju. Nema integracije ovih migranata u EU društva, odmah će početi nametati svoju kulturu, običaje i vjeru domicilnom stanovništvu. Ponavljam to vodi do sukoba i rata na europskom tlu a nažalost domaći i europski političari zatvaraju oči i uši na ovu ogromnu egzistencijalnu prijetnju EU.

Demografi, naši znanstvenici sa PMF Zagreb bi mogli podastrli čitav niz znanstvenih demografskih, historijskih i sigurnosnih dokaza za ovu tvrdnju ali ih političari ne žele čuti.

Oznake: invazija