To je jedna od značajnih propovijedi Isusove javne službe, koja obuhvaća punu i cjelovitu raspravu o kraljevstvu nebeskom. Isus je bio svjestan zbrke koja je vladala u umovima njegovih apostola i učenika o značaju i značenju pojmova "kraljevstvo nebesko" i "kraljevstvo Božje," koje je on naizmjenice koristio u vezi sa svojom misijom darivanja. Iako je sam izraz "kraljevstvo nebesko" trebao biti dovoljan da ga odvoji od svake veze sa zemaljskim kraljevstvima i svjetovnim vladama, to nije bio slučaj. Ideja svjetovnog kralja bila je preduboko ukorijenjena u židovskom umu kako bi bila uklonjena u jednoj generaciji. Stoga se Isus isprva nije otvoreno protivio ovom dugo njegovanom konceptu kraljevstva.

Isus je pokušao razjasniti nauk o kraljevstvu nebeskom; vodio je rasprave na tu temu sa svakog stajališta i nastojao je pojasniti mnoga različita mnijenja u kojima se taj pojam javljao.

KONCEPCIJE KRALJEVSTVA NEBESKOG

U vezi s Isusovom propovijedi valja napomenuti da se kroz hebrejska pisma provlači dvostruka koncepcija kraljevstva nebeskog. Proroci su predstavljali kraljevstvo Božje kao:

1. Sadašnju stvarnost; i kao

2. Buduću nadu – kad se kraljevstvo treba ostvariti u punini prilikom pojave Mesije. To je koncept kraljevstva koji je učio Ivan Krstitelj.

Od samog su početka Isus i apostoli učili oba ova koncepta. Postojale su još dvije ideje o kraljevstvu koje treba imati na umu:

3. Kasniji židovski koncept općepriznatog i transcendetalnog kraljevstva nadnaravnog porijekla i čudesnog ustoličenja.

4. Perzijska učenja koja opisuju uspostavu božanskog kraljevstva kao ostvarenje trijumfa dobra nad zlom na kraju svijeta.

Neposredno prije Isusove pojave na zemlju, Židovi su pomiješali sve te ideje o kraljevstvu i spojili ih u svojoj apokaliptičnoj koncepciji o dolasku Mesije da utemelji doba židovskog trijumfa, vječno doba Božje vrhovne vlasti na zemlji – novi svijet – doba u kojemu će cijelo čovječanstvo obožavati Jahvu. U odabiru ove koncepcije kraljevstva nebeskog, Isus je odlučio prilagoditi najvitalniju i kulminirajuću baštinu židovske i perzijske religije.

Kraljevstvo nebesko, kako je ono pravo ili krivo shvaćano kroz stoljeća kršćanske ere, obuhvaćalo je četiri različite skupine ideja:

1. Koncept Židova.
2. Koncept Perzijanaca.
3. Isusov osobno-iskustveni koncept – "kraljevstvo nebesko u čovjeku."
4. Složene i zbrkane koncepte koje su osnivači i objavljivači kršćanstva nastojali predočiti svijetu.

U različitim vremenima i pod različitim okolnostima, čini se da je Isus prezentirao brojne koncepcije "kraljevstva" u svojim javnim učenjima, ali je svoje apostole uvijek učio da kraljevstvo obuhvaća čovjekovo osobno iskustvo u odnosu s njegovim bližnjima na zemlji i s Ocem na nebu. Što se tiče kraljevstva, njegova posljednja riječ je uvijek bila: "Kraljevstvo je u vama."
Tri faktora su zaslužna za višestoljećnu zbrku koja je vladala oko značenja pojma "kraljevstvo nebesko," a to je:
1. Zbrka koja je nastala razmatranjem više progresivnih faza ideje "kraljevstva" kako su ovu ideju definirali Isus i njegovi apostoli.
2. Zbrka koja je neminovno pratila prijenos ranog kršćanstva s židovskog na pogansko tlo.
3. Zbrka koja je bila svojstvena činjenici da je kršćanstvo postalo religija organizirana oko središnje ideje Isusove ličnosti; evanđelje kraljevstva je tako sve više i više postajalo religija o njemu.

ISUSOV KONCEPT KRALJEVSTVA

Isus je razjasnio da kraljevstvo nebesko mora započeti od i biti usredotočeno na dvojni koncept istine da je Bog otac i s njime povezane činjenice da su svi ljudi braća. Prihvaćanje ovog učenja, tvrdio je Isus, oslobađa čovjeka od dugogodišnjih okova životinjskog straha i u isto vrijeme obogaćuje ljudsko življenje sa sljedećim darovima novog života duhovne slobode:

1. Posjedovanjem nove hrabrosti i uvećane duhovne moći. Evanđelje kraljevstva čovjeku daje slobodu i nadahnuće da se usudi nadati vječnom životu
2. Evanđelje je nosilo poruku novog uzdanja i iskrene utjehe za sve ljude, čak i za siromašne.
3. Ono je samo po sebi bilo novi standard moralnih vrijednosti, novo etičko mjerilo ljudskog ponašanja. Evanđelje je zorno prikazalo ideal rezultirajućeg novog poretka ljudskog društva.
4. Učilo je o nadmoći duhovnog u usporedbi s materijalnim; veličalo je duhovne stvarnosti i uzdizalo nadljudske ideale.
5. Ovo novo evanđelje je prikazivalo duhovno postignuće kao istinski cilj življenja. Ljudski život je dobio novi dar moralne vrijednosti i božanskog dostojanstva.
6. Isus je poučavao da su vječne stvarnosti rezultat (nagrada) pravednog zemaljskog nastojanja. Čovjekov smrtni boravak na zemlji stekao je nova značenja kao rezultat spoznaje čovjekove plemenite sudbine.
7. Novo evanđelje je potvrdilo da je ljudsko spasenje otkrivenje dalekosežnog božanskog nauma koji će biti ispunjen i ostvaren u budućoj sudbini beskrajne službe spašenih Božjih sinova.

Ovaj nauk obuhvaća proširenu ideju kraljevstva, kakvu je Isus učio. Ovaj veliki koncept nije bio dio jednostavnih i zbrkanih učenja Ivana Krstitelja.

Apostoli nisu bili sposobni shvatiti pravo značenje Isusovih riječi o kraljevstvu. Naknadno izvrtanje Isusovih učenja, kao što su ona zabilježena u Novom zavjetu, je posljedica toga što su koncepcije pisaca evanđelja bio obilježene uvjerenjem da je Isus bio odsutan sa svijeta samo na kratko vrijeme; da se uskoro trebao vratiti da utemelji kraljevstvo u moći i slavi – upravo onu ideju koju su imali dok je Isus bio s njima u tijelu. Ali Isus nije povezivao uspostavu kraljevstva s idejom o svom povratku na ovaj svijet. To što je prošlo više stoljeća bez bilo kakvog znaka o dolasku "Nove dobi," ni na koji način nije u neskladu s Isusovim naukom.

Veliki trud koji je utjelovljen u ovoj propovijedi je pokušaj prevođenja koncepcije kraljevstva nebeskog u ideal ideje o vršenju Božje volje. Učitelj je dugo učio svoje sljedbenike da se mole: "Dođi kraljevstvo tvoje, budi volja tvoja"; a u ovom trenutku ih je iskreno nastojao potaknuti da odbace korištenje pojma Božjeg kraljevstva u korist praktičnijeg i njemu ravnog pojma Božje volje. Ali u tome nije uspio.

Isus je želio zamijeniti ideju kraljevstva, kralja i podanika s konceptom nebeske obitelji, nebeskog Oca i oslobođenih Božjih sinova koji sudjeluju u radosnom i dobrovoljnom služenju svojim bližnjima i u uzvišenom i inteligentnom obožavanju Boga Oca.

Do tada su apostoli stekli dvostruko stajalište o kraljevstvu; oni su ga smatrali kao:

1. Stvar osobnog iskustva koja je već živjela u srcima istinskih vjernika, i
2. Pitanje rasnih ili svjetskih događaja; to je bilo buduće kraljevstvo, koje su s veseljem iščekivali.


Oni su gledali dolazak kraljevstva u srca ljudi kao postupni razvoj, poput kvasca u tijestu ili rasta gorušičinog sjemena. Vjerovali su da će dolazak kraljevstva u rasnom ili svjetskom pogledu biti iznenadan i spektakularan. Isus se nikad nije umorio govoreći da je kraljevstvo nebesko njihovo osobno iskustvo ostvarivanja viših kvaliteta duhovnog življenja; da se te stvarnosti duhovnog iskustva postupno prevode na nove i više razine božanske sigurnosti i vječnog veličanstva.
Ovog puta je Isus je jasno predočio novi koncept dvostruke naravi kraljevstva tako što je zorno prikazao sljedeće dvije faze:

Prvo. Kraljevstvo Božje u ovom svijetu, vrhovnu težnju k vršenju Božje volje, nesebičnu ljubav prema čovjeku koja donosi dobre plodove poboljšanog etičkog i moralnog ponašanja.

Drugo. Kraljevstvo Božje na nebu, cilj smrtnih vjernika, stanje u kojem je ljubav prema Bogu usavršena i gdje se Božja volja božanstvenije izvršava."

Isus je poučavao da čovjek po vjeri ulazi u kraljevstvo sada. U različitim diskursima je učio da su neophodne dvije stvari kako bi se vjerom ušlo u kraljevstvo:
1. Vjera, iskrenost. Čovjek treba ući kao malo dijete, primiti darivanje posinjenja kao poklon; treba se podvrći izvršenju Očeve volje bez ispitivanja i s punim povjerenjem i iskrenim uzdanjem u Očevu mudrost; treba doći u kraljevstvo oslobođen o svih predrasuda i unaprijed stvorenih zaključaka; treba biti otvoren i spreman na učenje kao nerazmaženo dijete.
2. Glad za istinom. Žeđ za pravednošću, promjena uma, stjecanje motiva da bude poput Boga i da pronađe Boga.

Isus je učio da grijeh nije rezultat izopačene prirode, nego djelo razumnog uma pod dominacijom nepokorne volje. Što se tiče grijeha, on je učio da je Bog već oprostio; da mi činimo taj oprost osobno dostupnim kad oprostimo svojim bližnjima. Kada čovjek oprosti svome bratu u tijelu, tada njegova duša dobija kapacitet za primanje stvarnosti Božjeg oprosta njegovih vlastitih nedjela.

Kad je apostol Ivan počeo pisati priču o Isusovom životu i nauku, rani kršćani su već doživjeli toliko problema u vezi ideje Božjeg kraljevstva kao uzroka progona, da su u velikoj mjeri odbacili upotrebu ovog pojma. Ivan govori mnogo o "vječnom životu." Isus je često govorio o njemu kao o "kraljevstvu života." On ga je također nazivao "kraljevstvom Božjim u vama." Jednom je govorio o takvom iskustvu kao "obiteljskom zajedništvu s Bogom Ocem." Isus je pokušao uvezti više različitih pojmova na mjesto ovog pojma kraljevstva, ali uvijek bez uspjeha. Između ostalog, koristio je: Božja obitelj, Očeva volja, Božji prijatelji, bratstvo vjernika, bratstvo ljudi, Očevo stado, djeca Božja, zajedništvo vjernih, Očeva služba i oslobođeni sinovi Božji.

Ali on nije mogao izbjeći upotrebu ideje kraljevstva. Više od pedeset godina kasnije, nakon što je Rimska vojska uništila Jeruzalem, ovaj se koncept počeo mijenjati u kult vječnog života kako je kršćanska crkva, koja se brzo širila i kristalizirala, preuzela njegove društvene i institucionalne aspekte.

U VEZI PRAVEDNOSTI

Isus je uvijek pokušavao uvjeriti svoje apostole i učenike da oni moraju steći, po vjeri, pravednost koja će premašiti pravednost ropskih djela koje su neki pismoznanci i farizeji tako tašto paradirali pred svijetom.

Iako je Isus učio da je vjera – jednostavno djetinje vjerovanje – ključ koji otvara vrata kraljevstva, on je također učio da, nakon što čovjek uđe kroz ova vrata, tu postoje progresivni koraci pravednosti kojima se svako dijete vjere mora uspeti kako bi dostiglo puni uzrast kršnih Božjih sinova.
Dostignuće pravednosti kraljevstva je otkriveno u razmatranju tehnike primanja Božjeg oproštenja. Vjera je cijena koju čovjek plaća za prijem u Božju obitelj; ali oproštenje je akt Boga koji prihvaća čovjekovu vjeru kao cijenu prijema. A kada vjerovatelj u kraljevstvo primi Božje oproštenje, taj čin u sebi nosi određeni i stvarni doživljaj koji se sastoji od sljedeća četiri koraka unutarnje pravednosti u kraljevstvu:
1. Božji oprost je doista dostupan čovjeku i on ga može osobno doživjeti do mjere do koje oprašta svojim bližnjima.
2. Čovjek neće iskreno oprostiti svojim bližnjima ako ih ne voli kao što voli samoga sebe.
3. Voljeti bližnjeg svoga kao samoga sebe je najviša etika.
4. Moralno ponašanje – istinska pravednost – je dakle prirodni ishod takve ljubavi.

Stoga je očito da istinska i unutarnja religija kraljevstva nepogrešivo i sve više teži svom ispoljenju kroz praktične puteve društvene službe. Isus je poučavao živu religiju koja je navodila svoje vjernike da sudjeluju u izvršenju službe ljubavi. Ali Isus nije postavio etiku na mjesto religije. On je govorio o religiji kao uzroku, a etici kao posljedici.

Pravednost bilo kojeg čina mora biti mjerena motivom; najviši oblici dobra su stoga nesvjesni. Isus se nije bavio pitanjima morala ili etike samih po sebi. On je u potpunosti bio zaokupljen tim unutarnjim i duhovnim zajedništvom s Bogom Ocem koje se tako sigurno i otvoreno očituje kao vanjska služba ljudima koja je utemeljenja na ljubavi. On je učio da je religija kraljevstva iskreno osobno iskustvo koje nitko ne može sadržavati u sebi; da svijest o pripadanju obitelji vjernika neizbježno vodi prakticiranju propisanog obiteljskog ponašanja, služenju svojoj braći i sestrama u nastojanju da se unaprijedi i poveća bratstvo ljudi.

Religija kraljevstva je osobna, individualna; njezini plodovi – rezultati – su obiteljski, društveni. Isus nikada nije prestao uzdizati svetost pojedinca u suprotnosti sa zajednicom. Ali on je isto tako isticao da se čovjekov karakter razvija nesebičnom službom; da se njegova moralna priroda obznanjuje u odnosima s njegovim bližnjima koji se temelje na ljubavi.

Poučavajući da je kraljevstvo u čovjeku – veličajući pojedinca – Isus je zadao smrtni udarac starom društvu i uveo novu razdiobu istinske društvene pravednosti. Svijet još nije upoznao ovaj novi društveni poredak, jer je odbio prakticirati načela evanđelja kraljevstva nebeskog. A kad to kraljevstvo duhovne prevlasti doista dođe na zemlju, neće se očitovati u pukom poboljšanju društvenih i materijalnih uvjeta, već u slavi tih uzvišenih i obogaćenih duhovnih vrijednosti koje obilježavaju nadolazeće doba poboljšanih ljudskih odnosa i naprednih duhovnih postignuća.

ISUSOVO UČENJE O KRALJEVSTVU

Isus nikada nije dao preciznu definiciju kraljevstva. U jednom trenutku je govorio o jednoj fazi kraljevstva, a u drugom je raspravljao različite aspekte bratstva Božje vlasti u ljudskim srcima. U toku ovog subotnjeg poslijepodneva, Isus je u svojoj propovijedi pomenuo ne manje od pet faza ili epoha kraljevstva, a to su:
1. Osobno i unutarnje iskustvo duhovnog života zajedništva individualnih vjernika s Bogom Ocem.
2. Rastuće bratstvo vjernika u evanđelje, društvene aspekte unaprijeđenih morala i oživljene etike koji proizlaze iz vladavine Božjeg duha u srcima individualnih vjernika.
3. Nadljudsko bratstvo nevidljivih duhovnih bića koje prevladava na zemlji i na nebu, nadljudsko kraljevstvo Božje.
4. Obećanje savršenijeg ispunjenja Božje volje, napredak u ostvarenju novog društvenog poretka povezanog s uzvišenijim duhovnim življenjem – naredno doba čovjeka.
5. Kraljevstvo u njegovoj punini, buduće duhovno doba svjetla i života na zemlji.

Zato moramo uvijek ispitati Isusov nauk kako bi sa sigurnošću znali na koju od ovih pet faza se odnosi pojam kraljevstva nebeskog. Ovim procesom postupnog mijenjanja ljudske volje i na taj način utjecanja na ljudske odluke, Isus i njegovi suradnici su isto tako postupno ali sigurno promijenili cijeli tijek ljudske evolucije, društvene i druge.

Isus je ovom prilikom naglasio sljedećih pet točaka koje predstavljaju osnovna obilježja evanđelja kraljevstva:
1. Prevlast individualnog čovjeka.
2. Volju kao odlučujući faktor u čovjekovom iskustvu.
3. Duhovno zajedništvo s Bogom Ocem.
4. Najviša zadovoljstva koja proizlaze iz službe bližnjima koja je motivirana ljubavlju.
5. Uzvišenost duhovnog nad materijalnim u ljudskoj ličnosti.

Ovaj svijet nije nikada pokušao ozbiljno, iskreno i otvoreno isprobati ove dinamične ideje i božanske ideale Isusovog nauka o kraljevstvu nebeskom. Ali neka nas ne obeshrabri naizgled spori napredak koncepcije kraljevstva na Zemlji. Ne treba zaboraviti da je progresivna evolucija s vremena na vrijeme podvrgnuta iznenadnim i neočekivanim prevratima u materijalnom kao i duhovnom svijetu. Darivanje Isusa kao utjelovljenog Sina bilo je upravo takav čudni i nenadani događaj u duhovnom životu svijeta. I ne treba učiniti kobnu grešku u tome da, dok tragamo za epohalnom manifestacijom kraljevstva, previdimo osigurati njegovu uspostavu u svojim vlastitim dušama.

Premda je Isus govorio o jednoj fazi kraljevstva kao budućoj pojavi i premda je u više navrata natuknuo da se takav događaj može javiti u okvirima svjetske krize; i dok je sasvim sigurno, u nekoliko navrata, definitivno obećao da se jednog dana namjerava vratiti na Zemlju, trebamo zabilježiti da nikada nije čvrsto vezivao ove dvije ideje. On je obećao novo otkrivenje kraljevstva na zemlji i u neko buduće vrijeme; on je također obećao da se jednog dana osobno vrati na ovaj svijet; ali nije rekao da se ova dva događaja trebaju podudariti. Iz svega što znamo, ta se obećanja mogu ali ne moraju odnositi na jedan te isti događaj.

Njegovi apostoli i učenici su zasigurno povezali ova dva učenja. Kako nije došlo do ostvarenja kraljevstva kao što su oni očekivali, sjećajući se Isusovog nauka o budućem kraljevstvu i njegovog obećanja da će ponovo doći, skočili su na zaključak da se ta obećanja odnose na jedan te isti događaj; i zato su živjeli u nadi u njegov skori dolazak da utemelji kraljevstvo u punini i u slavi i moći. I tako su buduće generacije vjernika koje su živjele na zemlji gajile istu ovu inspirativnu nadu koja im je jedino donijela razočaranje.

KASNIJE IDEJE O KRALJEVSTVU

Za vrijeme prvih stoljeća kršćanske propagande, na ideju kraljevstva nebeskog strahovito su utjecale tada brzo šireće ideje grčkog idealizma, ideja da je prirodni svijet sjena duhovnih stvarnosti – da je zemaljsko sjena vječnog.

Ali veliki korak koji je označio presađivanje Isusovih učenja iz židovskog u pogansko tlo dogodio se kada je Mesija kraljevstva postao Otkupitelj crkve, religiozne i društvene organizacije koja je izrasla iz aktivnosti Pavla i njegovih učenika, a koja se temeljila na Isusovim učenjima nadopunjenim Filonovim idejama i perzijskim doktrinama dobra i zla.

Ostvarenje Isusovih ideja i ideala, utjelovljenih u nauku o evanđelju kraljevstva, skoro je propalo s obzirom da su njegovi sljedbenici s vremenom iskrivili njegove izjave. Isusov koncept kraljevstva je značajno izmijenjen dvjema bitnim strujama:

1. Židovski vjernici su ustrajali u smatranju da je bio Mesija. Oni su vjerovali da se Isus ubrzo trebao vratiti da uspostavi svjetsko i manje ili više materijalno kraljevstvo.
2. Poganski kršćani su vrlo rano počeli prihvaćati Pavlove doktrine koje su postupno vodile općem vjerovanju da je Isus bio Otkupitelj djece crkve, novi i institucionalni baštinik ranijeg koncepta isključivo duhovnog bratstva kraljevstva.

Crkva, kao društveni izdanak kraljevstva, bila je u potpunosti prirodna, čak i poželjna. Zlo crkve nije bilo njezino postojanje, već što je skoro u potpunosti istisnula Isusov koncept kraljevstva. Pavlova institucionalizirana crkva je doslovce zauzela mjesto kraljevstva nebeskog koje je Isus proglasio.

Ali nemojte sumnjati da će jednom doći dan kad će isto ovo kraljevstvo nebesko, za koje je Isus govorio da živi u srcu vjernika, biti proglašeno ovoj kršćanskoj crkvi kao i svim ostalim religijama, rasama i nacijama na zemlji – čak i svakom pojedincu.

Kraljevstvo Isusovog nauka, duhovni ideal individualne pravednosti i ideja čovjekovog božanskog zajedništva s Bogom, postupno je postalo uronjeno u mističnu koncepciju Isusove osobe kao Otkupitelja-Stvoritelja i duhovnog poglavara podruštvljene religiozne zajednice. Na taj način formalna i institucionalna crkva je postala zamjena za individualno bratstvo kraljevstva pod upravom duha.

Crkva je bila neizbježan i koristan društveni proizvod Isusovog života i učenja; tragedija je počivala u činjenici da je ova društvena reakcija na učenja o kraljevstvu u tolikoj mjeri zauzela mjesto društvenog koncepta stvarnog kraljevstva koje je Isus učio i živio.

Za Židove, kraljevstvo je bilo izraelska zajednica; za pogane, kršćanska crkva je postala kraljevstvo. Za Isusa, kraljevstvo je bilo zbroj tih individualnih osoba koje priznaju svoju vjeru u očinstvo Boga i koje na taj način iskazuju svoju bezrezervnu predanost vršenju Božje volje, čime postaju članovi duhovnog bratstva ljudi.

Isus je u potpunosti shvaćao da se određeni društveni rezultati moraju pojaviti u svijetu kao posljedica širenja evanđelja kraljevstva; ali on je htio da se sve te poželjne društvene manifestacije pojave kao nesvjesni i neizbježni izdanci ili prirodni plodovi ovog unutarnjeg iskustva individualnih vjernika, ovog čisto duhovnog prijateljstva i zajedništva s božanskim duhom koji živi u svim takvim vjernicima i koji ih aktivira.

Isus je predvidio da će društvena organizacija – odnosno crkva – pratiti razvoj istinskog duhovnog kraljevstva i iz tog se razloga nikad nije protivio kad su apostoli slijedili Ivanov primjer prakticirajući obred krštenja. On je učio da duša koja voli istinu, koja gladuje i žedni za pravednošću – za Bogom – ulazi u duhovno kraljevstvo zahvaljujući svojoj vjeri; apostoli su međutim u isto vrijeme učili da se takav vjernik prima u društvenu organizaciju učenika zahvaljujući vanjskom obredu krštenja.

Kad su Isusovi neposredni sljedbenici spoznali svoj djelomični neuspjeh u ostvarenju njegovog ideala utemeljenja kraljevstva u srcima ljudi kroz dominaciju duha i vodstvo individualnog vjernika, oni su, kako se njegova učenja ne bi potpuno izgubila, krenuli raditi na zamjeni Isusova ideala kraljevstva s postupnim stvaranjem vidljive društvene organizacije, kršćanske crkve. A kada su sproveli ovaj plan zamjene, kako bi se zadržala dosljednost i osiguralo priznanje Isusovog nauka o stvarnosti kraljevstva, oni su odlučili pogurati to kraljevstvo u budućnost. Od trenutka svog utemeljenja, crkva je počela učiti da se kraljevstvo ustvari treba pojaviti na vrhuncu kršćanskog doba, prilikom Kristovog drugog dolaska.

Kraljevstvo je tako postalo pojam povezan s određenom dobi, ideja budućeg posjeta i ideal konačnog otkupljenja svetaca Svevišnjega. Rani kršćani (i previše onih kasnijih) su uglavnom izgubili ideju o Ocu i sinu utjelovljenu u Isusovom nauku kraljevstva, te su na njezino mjesto uveli ideju dobro organiziranog društvenog zajedništva crkve. Crkva je tako postala glavnim društvenim bratstvom koje je učinkovito istisnulo Isusov koncept i ideal duhovnog bratstva.

Isusov idealni koncept je u velikoj mjeri propao, ali na temeljima Učiteljevog osobnog života i učenja uz dodatak grčkih i perzijskih ideja vječnog života i Filonovih doktrina o svjetovnom u suprotnosti s duhovnim, Pavao je izgradio jedno od najnaprednijih ljudskih društava koja su ikada postojala na Zemlji.

Isusov koncept još uvijek živi u naprednim religijama svijeta. Pavlova kršćanska crkva je podruštvljena i humanizirana sjena onoga što je Isus namjeravao da kraljevstvo nebesko bude – i što će zasigurno jednom biti. Pavao i njegovi sljedbenici su djelomično prenijeli pitanja vječnog života od individue na crkvu. Krist je tako postao glava crkve, umjesto što će biti stariji brat svakog individualnog vjernika u Očevoj obitelji kraljevstva. Pavao i njegovi suvremenici su primijenili sve Isusove duhovne implikacije u vezi s njim samim i s individualnim vjernikom na crkvu kao skupinu vjernika; i kad su to činili, oni su zadali smrtni udarac Isusovom konceptu božanskog kraljevstva u srcu individualnog vjernika.

I tako, već stoljećima, kršćanska crkva se nalazi u nelagodnoj poziciji, jer se usudila položiti pravo na te tajanstvene moći i privilegije kraljevstva, moći i privilegije koje se mogu izvršiti i doživjeti samo između Isusa i njegove braće vjernika. I tako to postaje očito da članstvo u crkvi ne mora da znači zajedništvo u kraljevstvu; jedno je duhovno, a drugo je uglavnom društveno.

Prije ili kasnije doći će jedan drugi i veći Ivan Krstitelj da proglasi kako se "približilo kraljevstvo Božje" – što treba da znači povratak visokom duhovnom konceptu Isusa koji je proglasio da je kraljevstvo volja njegovog nebeskog Oca dominantna i transcendentna u srcu vjernika – i učinit će sve to bez bilo kakvog upućivanja na vidljivu crkvu na zemlji ili na očekivani drugi dolazak Krista. Mora doći do oživljavanja stvarnih učenja Isusa, do takve nove definicije koja može poništiti rad njegovih ranijih sljedbenika koji su htjeli stvoriti sociofilozofski sustav vjerovanja oko činjenice Isusovog boravka na zemlji. U kratkom vremenu nauk ove priče o Isusu gotovo je istisnuo propovijedanje Isusovog evanđelja kraljevstva. Na taj je način povijesna religija istisnula to učenje u kojem je Isus ujedinio čovjekove najviše moralne ideje i duhovne ideale s čovjekovom najvišom nadom za budućnost – vječnim životom. A to je evanđelje kraljevstva.

Upravo zato što je Isusovo evanđelje bilo tako mnogostrano, u roku od nekoliko stoljeća došlo je do rascjepa među učiteljima zapisa njegovog života u velik broj kultova i sekti. Ta nesretna podjela kršćanskih vjernika proizlazi iz njihova neuspjeha da u Učiteljevim mnogostrukim učenjima raspoznaju božansko jedinstvo njegovog nenadmašivog života. Ali jednog dana istinski vjernici u Isusa neće biti tako duhovno podijeljeni u stavu pred nevjernicima. Ljudi se uvijek mogu razlikovati po intelektualnom razumijevanju i tumačenju, čak imati različite stupnjeve podruštvljenja, ali nedostatak duhovnog bratstva je i neoprostiv i prijekoran.

Nemojte pogriješiti! u Isusovim učenjima postoji vječna priroda koja im neće dopustiti da zauvijek ostanu neplodna u srcima razboritih ljudi. Kraljevstvo – kako ga je Isus shvaćao – na zemlji se većim dijelom nije ostvarilo; za sada, vanjska crkva je zauzela njegovo mjesto; ali trebate shvatiti da je ova crkva samo početna faza nepotpuno razvijenog duhovnog kraljevstva, koja ga nosi kroz ovo materijalno doba i uvodi u duhovnije razdoblje kad Isusov nauk može uživati puniju priliku za razvoj. Na taj način takozvana kršćanska crkva postaje čahura u kojoj trenutno drijema Isusov koncept kraljevstva. Kraljevstvo božanskog bratstva je još uvijek živo i sigurno se treba probuditi iz tog dugog sna, upravo onako kako se leptir zasigurno i prekrasno javlja iz svojeg manje privlačnog oblika metamorfnog razvoja.

Oznake: kraljestvo nebesko

Religija najbolje služi društvu kad je najmanje povezana sa svjetovnim institucijama društva. Kako su u prošlim stoljećima društvene reforme bile najvećim dijelom ograničene na moralna područja, religija nije morala prilagoditi svoj stav opsežnim promjenama ekonomskih i političkih sustava. Glavni problem religije je počivao u nastojanju da postavi dobro na mjesto zla u okviru postojećeg društvenog poretka političke i ekonomske kulture. Religija je tako neizravno nastojala ovjekovječiti postojeći društveni sustav, biti potpora održanju tekućeg oblika civilizacije.

Ali religija se ne bi trebala izravno zalagati bilo za stvaranje novih društvenih uređenja ili za očuvanje starih. Istinska religija se opire nasilju kao metodi društvene evolucije, dok se ne opire inteligentnim naporima društva da podesi svoje običaje i prilagodi svoje institucije novim ekonomskim uvjetima i kulturnim zahtijevima.

Religija je u prošlim stoljećima odobrila povremene društvene reforme, dok se u dvadesetprvom stoljeću od nje s pravom traži da se prilagodi opsežnoj i neprekidnoj društvenoj preobrazbi. Uvjeti življenja se mijenjaju tako brzo da se institucionalne promjene moraju uveliko ubrzati, dok se religija mora sve brže prilagođavati ovom novom i mijenjajućem društvenom poretku.

Robotizacija , internet i širenje naorbazbe mijenjaju civilizaciju; kako bi se izbjegla kulturna katastrofa, bitno je učiniti određena ekonomska prilagođenja i društvene promjene. Ovaj novi i nastupajući društveni poredak se neće sasvim stabilizirati kroz cijelo naredno tisućljeće. Ljudska rasa mora prihvatiti niz promjena, prilagođenja i preinaka. Čovječanstvo se kreće prema novoj i neočitovanoj planetarnoj sudbini.

Religija mora postati snažan utjecaj koji će osigurati moralnu stabilnost i duhovni napredak, a koji će imati dinamično djelovanje unatoč svim ovim promjenljivim uvjetima i beskrajnim ekonomskim prilagođenjima.
Društvo se nikad više ne može nadati da će postići staloženost i stabilnost koje su vladale tijekom prošlih stoljeća. Društveni brod je isplovio iz zaklonjenih tjesnaca utemeljene tradicije i počeo krstariti otvorenim morima evolucijske sudbine; i čovjekova duša, kao nikad prije u svjetskoj povijesti, treba pažljivo ispitati karte moralnosti i pomno proučiti kompas religioznog vodstva. Najznačajnija misija religije kao društvenog utjecaja počiva u stabilizaciji ideala čovječanstva za ovih opasnih vremena prijelaznog perioda iz jedne civilizacijske faze u drugu, iz jedne kulturne razine u drugu.
Kako religija nije pozvana da ispuni bilo kakve nove dužnosti, od nje se hitno traži da djeluje kao mudar vodič i iskusan savjetnik pri svim ovim novim i tranzitivnim situacijama koje suočavaju ljudsko društvo. Društvo iz dana u dan postaje sve mehaničnije, kompaktnije, složenije i sve kritičnije međuovisno. Religija se mora pobrinuti da ove nove i uske međupovezanosti ne postanu uzajamno retrogresivne ili čak destruktivne. Religija mora djelovati kao kozmička sol koja će spriječiti fermente napretka da unište kulturni okus civilizacije. Jedino uz pomoć religije, oni novi društveni odnosi i ekonomski preokreti mogu rezultirati trajnim bratstvom ljudi.

S ljudskog gledišta, čovjekoljublje bez Boga je plemenit čin, ali istinska religija je jedina snaga koja može trajno uvećati sposobnost određene društvene grupe da se odazove potrebama i patnji drugih grupa. Dok je u prošlosti institucionalna religija mogla pasivno promatrati kako više društvene klase zatvaraju oči pred patnjama i potlačenosti bespomoćnih nižih klasa, u suvremeno doba ove niže društvene klase nisu više tako prezreno neuke niti politički bespomoćne.

Religija se ne smije organski uplitati u svjetovne aktivnosti društvene preobrazbe i ekonomskog preuređenja. Ali ona mora aktivno održati korak sa svim ovim civilizacijskim naprecima jasnim i odlučnim preformuliranjem svojih moralnih naloga i duhovnih teorija, svoje napredne filozofije ljudskog življenja i transcendentnog preživljavanja. Duh religije je vječan, dok se oblik njezinog izražaja mora preformulirati pri svakoj preinaci ljudskog riječnika.

Institucionalna religija nije u stanju pružiti nadahnuće i vodstvo pri ovoj predstojećoj općesvjetskoj preobrazbi i ekonomskoj preinaci zbog toga što je na žalost sama više-manje postala sastavnim dijelom društvenog poretka i ekonomskog sustava koji treba podići preobrazbu. Jedino stvarna religija osobnog duhovnog iskustva može biti od kreativne i konstruktivne pomoći pri suvremenim civilizacijskim krizama.

Institucionalna religija se trenutno nalazi u beznadežnom položaju, začarom krugu. Ona ne može preobraziti društvo ako prvo ne preobrazi samu sebe, a kako je u tolikoj mjeri postala sastavnim dijelom utemeljenog sustava, ne može preobraziti samu sebe a da prvo radikalno ne probrazi društvo.

Religiozni ljudi moraju djelovati u društvu, industriji i politici kao individue a ne kao grupe, partije ili institucije. Na stranu od svojih religioznih aktivnosti, religiozna grupa koja si da pravo ovakvog djelovanja odmah postaje političkom partijom, ekonomskom organizacijom ili društvenom institucijom. Religiozni kolektivizam mora smjeriti svoje napore jedino na unaprijeđenje religioznih ciljeva.

Pri društvenoj preinaci religiozni ljudi nisu vrijedniji od nereligioznih, izuzev ukoliko im njihova religija pruži višu kozmičku dalekovidost i nadmoćniju društvenu mudrost koja će biti rezultat njihove iskrene žudnje za uzvišenom ljubavi prema Bogu i ljubavi prema svakom čovjeka kao bratu u nebeskom kraljevstvu. Idealan društveni poredak je taj u kojem svaki čovjek voli svoje bližnje kao samog sebe.
Može djelovati da je u prošlim stoljećima institucionalizirana crkva služila društvo pružajući potporu postojećem političkom i društvenom sustavu, ali kako bi opstala, ona hitno mora obustaviti takvo djelovanje. Jedini ispravan stav crkve počiva u učenju nenasilja, doktrine mirne evolucije umjesto nasilne revolucije, mira na Zemlji i dobre volje među ljudima.

Jedino zato što je sebi dopustila tako korijenitu tradicionalizaciju, dogmatizaciju i institucionalizaciju, suvremena religija nailazi na teškoću pri nastojanju da prilagodi svoj stav naglim društvenim promjena. Suočena s istim ovim društvenim razvojima i ekonomskim preokretima, religija osobnog iskustva lako može prilagoditi svoje stavove i djelovati kao moralni stabilizator, društveni vodič i duhovni pilot. Istinska religija prenosi iz stoljeća u stoljeće kulturne vrijednosti i mudrost koja proizlazi iz čovjekovog poznavanja Boga i nastojanja da bude poput njega.

Rano kršćanstvo nije sudjelovalo u bilo kakvim građanskim vezama, društvenim obvezama ili ekonomskim savezima. Tek je kasnije institucionalizirano kršćanstvo postalo sastavnim dijelom političke i društvene strukture Zapadne civilizacije.
Nebesko kraljevstvo nije društveni niti ekonomski sustav, ono je isključivo duhovno bratstvo individua koje poznaju Boga. Istina, takvo je bratstvo samo po sebi nova i zadivljujuća društvena pojava praćena izvanrednim političkim i ekonomskim posljedicama.

Pogrešno je misliti da religiozni čovjek nema obzira prema društvenim patnjama i građanskoj nepravdi, da nema interesa za ekonomska pitanja i osjetljivosti prema političkom nasilju. Religija ispoljava izravan utjecaj na društvenu preobrazbu tako što produhovljuje i idealizira individualne građane. Neizravno, na kulturnu civilizaciju utječe stav istih onih individualnih religioznih ljudi pri njihovom angažmanu i utjecaju unutar različitih društvenih, moralnih, ekonomskih i političkih grupa.

Kako bi se stvorila visoka kulturna civilizacija prvo je bitno imati idealan tip građanstva, a zatim stvoriti idealne i prikladne društvene mehanizme kojima takvo građanstvo može kontrolirati ekonomske i političke institucije tako naprednog ljudskog društva.

Zbog mnogo lažnog sentimenta, crkva je dugo pomagala potlačenim i unesrećenim osobama, što je jako pohvalno, ali treba naglasiti da je ista ova sentimentalnost rezultirala nepromišljenim produženjem rasno nazadnih loza koje su značajno unazadile civilizacijski napredak.

Dok se glasno odriču institucionalizirane religije, mnoge individue koje rade na društvenoj preobrazbi su, naposljetku, postale žestoko religiozne pri propagiraju svojih društveno reformativnih ideja. Tako je jasno da religiozna motivacija, osobna i više-manje neprepoznata, igra značajnu ulogu u suvremenom programu društvene preobrazbe.

Ovaj neprepoznati i nesvjesni oblik religiozne aktivnosti trpi veliku slabost zbog toga što nije u stanju izvući korist iz otvorenog religioznog kriticizma i tako dostići korisne razine samokorekcije. Činjenica je da religija ne može rasti ako nije disciplinarana konstruktivnim kriticizmom, proširena filozofijom, pročišćena znanošću i osnažena odanim prijateljstvom.

Uvijek je prisutna opasnost da religija postane tako izobličena i izopačena da počne tragati za lažnim ciljevima, upravo kao što za vrijeme rata svaka sukobljena nacija prostituira svoju religiju u cilju vojne propagande. Entuzijazam bez ljubavi uvijek djeluje na štetu religije, dok progon skreće njezine aktivnosti u smijeru ostvarenja određenih socioloških ili teoloških nastojanja.

Čovjek može zaštititi religiju od nesvetih svjetovnih saveza jedino uz pomoć:
1. Kritično korektivne filozofije.
2. Ne povezivanja religije s bilo kakvim društvenim, ekonomskim i političkim savezima.
3. Izgradnje kreativnih, potpornih i druželjubivih zajednica.
4. Progresivnog povišenja duhovnog uvida i cijenjenja kozmičkih vrijednosti.
5. Spriječavanja fanatizama primjenom znanstvenog mentalnog stava.

Kao grupa, religiozni ljudi se ne smiju baviti ni s čim izuzev religijom, dok kao individualni građanin svaki religiozni čovjek može postati istaknutim vođom nekog društvenog, ekonomskog ili političkog pokreta koji se zalaže za društvenu preobrazbu.
Religija ima zadatak da stvori, održi i nadahne kozmičku odanost u u individualnom građaninu koja će osigurati njegov uspjeh pri unaprijeđenju svih ovih teških premda nadasve poželjnih društvenih službi.

Istinska religija čini religioznog čovjeka društveno aromatičnim; ona stvara uvide u duhovnu zajednicu ljudi. Ali formaliziranje religioznih grupa vrlo često uništava same vrijednosti koje su vodile njihovom formiranju. Ljudsko prijateljstvo i božanska religija mogu jedno drugom pomoći i jedno drugo prosvijetliti jedino ako budu rasli proporcionalno i usklađeno. Religija daje novo značenje svim grupnim udruženjima, obiteljima, školama i klubovima. Ona daje novu vrijednost igri i veliča istinski humor.

Duhovni uvid vodi preobrazbi društvenog vodstva; jedino zahvaljujući religiji, kolektivni pokreti ne gube iz vida svoje istinske ciljeve. Pored djece, religija značajno ujedinjuje obiteljski život, i to jedino ako je živuća i rastuća vjera. Obiteljski život ne može postojati bez djece; on može postojati bez religije, premda takav nedostatak značajno uvećava teškoće ovih intimnih ljudskih zajednica. Danas, pored osobnog religioznog iskustva, obiteljski život najviše pati od dekadencije koja prati prijelaz od starih religioznih odanosti u novoformirajuća značenja i vrijednosti.

Istinska religija je smislen način življenja pri kojem se čovjek dinamično suočava s uobičajenim stvarnostima svakodnevnog života. Ali kako bi stimulirala individualnu izgradnju karaktera i uvećala integraciju ličnosti, religija ne smije postati standardizirana. Kako bi podstakla čovjeka da procijeni životna iskustva i kako bi ga navela da posegne za vrijednostima, ona ne smije postati stereotipna. Kako bi unaprijedila vrhovne odanosti, ona ne smije postati formalizirana.

Kakva god bila narav preokreta koji mogu zadesiti društveni i ekonomski rast civilizacije, religija je istinska i vrijedna ako u individui potiče doživljaj istine, ljepote i dobrote, jer takav je istinski duhovni koncept vrhovne stvarnosti. I kroz ljubav i obožavanje, ovo poprima oblik čovjekove duhovne zajednice s ljudima i svijesti da je sin Boga.

Naposljetku, čovjekovo ponašanje i osobna djela ne ovise toliko o njegovu znanju koliko o njegovim vjerovanjima. Posve činjenično znanje ispoljava vrlo slab utjecaj na prosječnu osobu, izuzev ako njime upravljaju emocije. Nasuprot tome, religija stvara nademocionalnu aktivaciju koja ujedinjuje cjelokupno ljudsko iskustvo na transcendentnim razinama kroz kontakt i oslobađanje duhovnih energija u smrtničkom životu.

Oznake: religija