Reformacija kršćanske crkve jednom mora zaći dovoljno duboko kako bi rezultirala povratkom izvornim i neiskrivljenim religioznim učenjima Isusa, autora i dovršitelja naše vjere. Lako je propovijedati religiju o Isusu, dok je bitno živjeti Isusovu religiju. U oduševljenju koje je pratilo Duhove, Petar je nehotice uveo novu religiju, religiju uskrslog i slavljenog Krista. Apostol Pavao je kasnije preinačio ovo novo evanđelje u kršćanstvo, religiju koja je utjelovila njegova vlastita teološka gledišta i predstavila njegovo osobno iskustvo s Isusom na putu za Damask.

Evanđelje kraljevstva počiva na temeljima osobnog religioznog iskustva Isusa iz Galileje, kršćanstvo se gotovo isključivo temelji na osobnom religioznom iskustvu Apostola Pavla. Gotovo cijeli Novi Zavjet je posvećen, ne predstavi Isusovog znamenitog i inspirativnog religioznog života, već raspravi Pavlovog religioznog iskustva i predstavi njegovih osobnih religioznih uvjerenja. Izuzev određenih dijelova Evanđelja po Mateju, Marku i Luki, jedine značajne iznimke ovoj tvrdnji su Poslanica Hebrejima i Jakovljeva poslanica. I Petar se u svom zapisu samo jednom pozvao na osobni religiozni život svoga Učitelja. Dok Novi Zavjet predstavlja veličanstven kršćanski zapis, teško da se može smatrati Isusovskim.

Isusov život na zemlji predstavlja transcendentan religiozni razvoj od ranih ideja primitivnog strahopoštovanja i duboke ljudske naklonosti kroz višegodišnje duhovno zajedništvo, sve do konačnog postignuća napredne i uzvišene svjesnosti vlastitog jedinstva s Ocem. Isus je uznapredovao od posve ljudske svjesnosti osobnog religioznog iskustva do uzvišenih duhovnih visina čvrste spoznaje svoje božanske naravi i postignuća svjesnosti svoje bliske povezanosti s Ocem Svih pri upravi nad svemirom. Uznapredovao je od niskog statusa smrtničke ovisnosti koji ga je spontano naveo da kaže onome koji ga je nazvao dobrim učiteljem, "Zašto me zoveš dobrim? Samo je Bog dobar," do te blažene svjesnosti dostignute božanstvenosti koja ga je vodila da uzvikne, "Tko će mi od vas dokazati neki grijeh?" I ovaj napredni uspon od ljudskog do božanskog predstavlja posve smrtničko dostignuće. I kad je postigao božanstvenost, još uvijek je bio onaj isti čovjek Isus, Sin Čovječji kao i Sin Božji.

Evanđelja po Marku, Mateju i Luki u sebi nose djelomičnu predodžbu ljudskog Isusa koji se veličanstveno bori da utvrdi i izvrši božansku volju. Ivan predstavlja predodžbu pobjedonosnog Isusa koji je živio na zemlji potpuno svjestan svoje božanstvenosti. Učenici Gospodinovog života jako griješe spoznajući Učitelja kao posve ljudsku ili posve božansku osobu. Tijekom cijelog svog životnog iskustva, istinski je nosio i ljudska i božanska obilježja, kao što to i danas čini.

Ali najveća greška počiva u tome što, dok je ljudski Isus bio poznat kao čovjek s religijom, božanski Isus (Krist) je gotovo preko noći postao religija. U nastojanju da osigura poštovanje božanskog Krista, Pavlovo kršćanstvo je gotovo u cjelosti izgubilo iz vida napaćenog i hrabrog Isusa iz Galileje, čovjeka koji se s hrabrošću svoje osobne religiozne vjere i svog unutarnjeg Fragmenta Boga, uspeo od niskih razina čovječnosti kako bi se sjedinio s božanstvenošću, tako postavši novi i živi put kojim se svi smrtnici mogu uspeti od čovječjeg do božanskog statusa. Smrtnici svih razina duhovnosti na svijetu, mogu naći u Isusovom osobnom životu nešto što će ih osnažiti i nadahnuti pri napredovanju od niskih razina duha do najviših božanskih vrijednosti, od početka do svršetka cijelog osobnog religioznog iskustva.

U vrijeme kad je napisan Novi Zavjet, ne samo što su njegovi autori najdublje vjerovali u božanstvenost uskrslog Krista, već su odano i iskreno vjerovali i u njegov naposredni povratak na zemlju kako bi dovršio nebesko kraljevstvo. Ova snažna vjera u Gospodinov neposredni povratak objašnjava njihovu tendenciju da izostave iz zapisa spomen onih događaja koji govore o Učiteljevim posve ljudskim iskustvima i osobinama. Cijeli kršćanski pokret se nastojao udaljiti od ljudske slike Isusa iz Nazareta i veličati uskrslog Krista, slavljenog Gospodina Isusa Krista koji se uskoro trebao vratiti na zemlju.

Isus je utemeljio religiju osobnog iskustva pri izvršenju Božje volje i služenju bratstva ljudi; Pavao je utemeljio religiju u kojoj je slavljeni Isus postao predmet obožavanja dok se bratstvo sastojalo od vjernika u božanskog Krista. Pri Isusovom darivanju, obadva koncepta su se krila u njegovom božansko-ljudskom životu i doista je šteta što njegovi učenici nisu uspjeli stvoriti ujedinjenu religiju koja bi dala prihvatljivo priznanje objema Učiteljevim naravima, ljudskoj i božanskoj, koje su bile tako neraskidivo povezane i veličanstveno ispoljene u izvornom evanđelju kraljevstva.

Neće vas šokirati ili uznemiriti određene Isusove teške izjave ako se sjetite da je Isus bio najvesrdniji i najodaniji religiozni čovjek na svijetu. Bio je potpuno posvećen smrtnik, bezrezervno odan izvršenju volje svoga Oca. Mnoge njegove naizgled teške izjave više predstavljaju osobni izraz vjere i obećanje odanosti, nego naredbe njegovim učenicima. I upravo ova jednousmjerenost cilja i nesebična odanost predstavljaju to što mu je omogućilo da za jednog kratkog života ostvari tako izvanredan napredak u savladanju svog ljudskog uma. Mnoge njegove proglase treba promatrati kao ispovijedi onoga što je zahtijevao od sebe prije nego onoga što je tražio od svojih učenika. U svojoj odanosti kraljevstvu, Isus je za sobom porušio sve mostove, žrtvovao je sve zapreke koje su stajale na putu izvršenja volje njegovog Oca.

Isus je blagoslovio siromahe jer su uglavnom bili iskreni i pobožni; osudio je bogataše jer su često bili obijesni i nereligiozni. Jednako bi bio osudio nereligioznog prosjaka i pohvalio posvećenog i pobožnog bogataša.
Isus je navodio ljude da se u svijetu osjećaju kao kod svoje kuće; izručio ih je iz ropstva tabuima i učio ih da svijet u načelu nije zao. On nije težio bijegu od zemaljskog života; ovladao je odličnom vještinom izvršenja Očeve volje za života u ljudskom obličju. Dok je živio usred realističnog svijeta, postigao je idealističan religiozni život. Isus nije dijelio Pavlov pesimistički pogled na čovječanstvo. Gospodin je promatrao ljude kao Božje sinove dok je predviđao veličanstvenu i vječnu budućnost svih koji izaberu nastavak života. On nije bio moralni skeptik; promatrao je čovjeka pozitivno, a ne negativno. Nije smatrao ljude zlim već slabim, smetenim a ne izopačenim. Ali bez obzira na njihov status, svi su bili Božja djeca i njegova braća.

Poučavao je ljude da sebe visoko poštuju u vremenu i vječnosti. Zbog toga što je toliko cijenio ljude, Isus je bio voljan posvetiti svaki atom svoje snage odanoj službi čovječanstvu. I upravo zahvaljujući ovoj spoznaji beskonačne vrijednosti konačnog, zlatno pravilo je postalo glavni činitelj njegove religije. Koji smrtnik neće biti uzdignut Isusovom izvanrednom vjerom u njega?

Isus nije nudio pravila za društveno unaprijeđenje; njegova misija je bila religiozna, a religija je isključivo individualno iskustvo. Najviši cilj najnaprednijeg društvenog dostignuća se nikad ne može nadati da nadmaši Isusovo bratstvo ljudi utemeljeno na priznanju Božjeg očinstva. Ideal cjelokupnog društvenog dostignića može biti ostvaren jedino po dolasku ovog božanskog kraljevstva.