U prethodnom postu sam slikom pokušao predoćiti veličinu SVEMIRA, na temelju čega bi svaki pojedinac mogao zamisliti put koji će slijediti milionima godina u težnji da dostigne blizinu Boga
Put vodi kroz fizičke živote na različitim solarnim sustavima i njihovim planetama, a tijelo je vozilo sa kojim taj put prolazimo. Naravno da poslije smrti ovog tijela na Zemlji duša neće i ne mora imati istu vrstu i oblik tijela na drugim planetama

Kad se počne približavati Božić uvijek se vraćam na nauk i misli Valentina , najvećeg gnostičkog učitelja svih vremena, rođenog oko 100. godine na području Kartage. U mladosti podučavan je od učenika jednog od izvornih Isusovih apostola kojemu je ime Theodas. Već zarana napušta svoj rodni dom, najprije odlazi u Aleksandriju, a potom u Rim gdje je bio izuzetno uvažen i cijenjen, te zamalo postao rimskim biskupom (danas kažemo - papom). Nakon dvadeset godina boravka u Rimu vraća se u Aleksandriju.
Svoj mistički nauk Valentin ima zahvaliti numinoznom iskustvu koje je popraćeno ekstazom. U toj viziji, Valentin vidi novorođenče koje na njegov upit odgovara da je Logos. Naravno, ovo će iskustvo uvelike utjecati na formiranje njegove kršćanske misli u gnostičkom svjetlu. Valentin tvorca vidi kao nevidljivog Oca koji iz sebe emanira u niže oblike. Trideset emanacija čini vrhovne eone Plerome odakle proizlaze sva zemaljska zbivanja. Čovjek svoj život može zahvaliti demijurgu baš kao i sve što ga okružuje. Stanovnik je nižeg svijeta u kojemu je zarobljen, te stoga žudi za povratkom u prvobitno jedinstvo koje se nalazi van utjecaja demijurga. Razlog što on toliko čezne jest latentna iskra koju posjeduje u sebi, a dana mu je neposredno od jedinog Boga Oca bez demijurgova znanja. Ovaj će zametak, ukoliko se pojedinac za života «osvijesti», postupno rasti i na taj način izvršiti konačni cilj: vratiti izgubljenu dušu makrokozmosu, jedinstvu s Vječitim Ocem.Valentinov stav da probuđeni «unutarnji čovjek» ne oslobađa sebe u duši, koja je posljedica nedostatka, već u duhu, odnosno onom njegovom latentnom dijelu: taj proces jest izbavljenje i njega je nemoguće izvršiti bez gnoze. Time on Logos promatra kao pomoćnika u procesu koji čovjek sam ima izvršiti. Ne postoji otkupiteljska pomoć izvana osim kao smjerokaz. Čovjek je sam taj koji sebe oslobađa i čini to sveukupnom transformacijom vlastitog duševno-tjelesnog bića u Svjetlost.
Zanimljiva je Valentinova podjela ljudi na tri kategorije: on vidi hylice, tvarne ljude, psihike, ljude koji rukovode vlastitim umom i pneumatike, koji već rođenjem zadobivaju tu sposobnost da budu otvoreni djelovanju Logosa. S obzirom na kasniju podjelu kršćana na klerike i pneumatike, očito je da je sam Valentin već zarana uočio nejednakost među ljudima u pogledu pristupa božanskom otajstvu. Zato su psihici niži kršćani kojima su potrebni vodiči od krvi i mesa, dok pneumatika vodi sama Božja Riječ koja mu pomaže da izvrši sjedinjenje s Pleromom. Psihika uvjeravaju da je rođen s grijehom, i da je naš životni sustav siromašan zato što smo ga sami stvorili takvim; no pneumatik zna da je ovaj svijet suštinski manjkav, te da njegova nesavršenost nije posljedica naših grijeha već same njegove prirode koja samo oponaša beskrajnu ljepotu Vječitog Jednoga. Stoga je u Valentinovu nauku očita težnja da skine s čovjeka uteg grijeha i odgovornosti za ovaj svijet, pa svu pozornost usmjerava na izbavljujući potencijal koji nosimo u sebi. Svijet u kojemu živimo tek je iluzija kojom se zavaravamo, i koliko za nj prianjamo, utoliko teže dolazimo do izbavljenja. Valentin prihvaća heraklitovski nebitak ovoga svijeta i upravo to snaži njegovo uvjerenje da ovaj svijet nije konačan plod Vječitog Oca. Naravno, čovjek koji živi u strahu pred Bogom je onaj koji vjeruje u demijurga, naš pravi istinski Bog je van ovoga svijeta i ne poznaje metode zastrašivanja kojima uza se nastoji vezati one koji ga ljube.
Put povratka u jedinstvo s Bogom nemoguć je dakle bez mentalne alkemije. Čovjek koji želi k Bogu mora svoje duševno-tjelesno jedinstvo podrediti unutarnjoj snazi Duha. Čin koji se od čovjeka očekuje jest alkemijsko vjenčanje čime duša stupa u zagrljaj svog Oca i s njime postaje JEDNO. To je nemoguće izvršiti ako čovjek sasvim ne izmijeni svoj život. Zakone treba primjenjivati ljubavlju prema bližnjem i praštanjem te željom za uzašašćem k Bogu, koji je u nas usadio neuništivu iskru čijim plamenom možemo ogrijati sve svoje biće. Taj proces pojedinac vrši individualno čime samospoznaja postaje osnovni princip i ne prianja uz kolektivni obrazac koji nudi Crkva, jer on nije zadovoljavajuć. Sakramenti vjenčanja i izbavljenja, spomenuti u Filipovom evanđelju, nedvojbeno nam daju na znanje o kakvom je «vjenčanju» riječ. Unutarnje elemente čovječje psihe treba natrag sjediniti i time nadmašiti ne samo vlastitu dvostruku ćud, već ujedno i sav ovaj svijet koji je suštinski dualan.
Spas je dakle u JEDNOM. Tko sebe učini JEDNIM, sve je postigao.

Mi možemo naučiti o Bogu promatrajući božanstvenost Isusovog života, a ne oslanjajući se na njegova učenja. Iz Učiteljevog života svaki od nas može usvojiti taj koncept Boga koji predstavlja mjeru naše sposobnosti prijema duhovnih i božanskih stvarnosti, stvarnih i vječnih istina. Ono što je konačno nikad ne može shvatiti to što je Beskonačno, izuzev u slučaju koncentracije Beskonačnog u vremensko-prostornoj ličnosti konačnog iskustva ljudskog života Isusa iz Nazareta.
Isus je dobro znao da čovjek može poznati Boga jedino stvarnostima svog iskustva, on ne može shvatiti Boga jedino naukom uma. Isus je poučavao svoje apostole da zasigurno mogu upoznati Boga jednako kao što su upoznali Sina Čovječjeg, dok se ne mogu nadati punom razumijevanju Boga. Mi možemo upoznati Boga, ne zahvaljujući onom što je Isus rekao, već poznavanjam onog što je Isus bio. Isus je bio otkrivenje Boga. Izuzev kad je citirao Židovska Pisma, Isus je aludirao na Božanstvo s jedino dva imena: Bog i Otac. I kad je Isus govorio o svom Ocu kao Bogu, obično je upotrijebljavao Židovsku riječ koja je označavala množinu Boga (Trojstvo), a ne riječ Jahve koja je obilježavala progresivnu koncepciju plemenskog Boga Židova.
Isus nikad nije nazivao Oca kraljem, jer je jako žalio što je pod utjecajem Židovske nade u uspostavu kraljevstva i Ivanove najave dolazećeg kraljevstva, morao odlučiti da nazove svoje dolazeće duhovno bratstvo nebeskim kraljevstvom. S jednim izuzetkom, tvrdnjom "Bog je duh" Isus nikad nije govorio o Božanstvu na bilo koji drugi način izuzev riječima koje su opisivale njegov osobni odnos s Prvim Izvorom i Centrom Raja.
Isus je upotrijebaljavao riječ Bog kako bi označio ideju Božanstva, a riječ Otac kako bi obilježio iskustvo poznavanja Boga. Svakom prilikom kad se riječ Otac koristi kao obilježje Boga, bitno je shvatiti ovu riječ u njenom najširem mogućem značenju. Kako nije moguće definirati riječ Bog, ona označava beskonačni koncept Oca, dok riječ Otac koja se može djelomično definirati, može označavati ljudski koncept božanskog Oca pri njegovoj vezi s čovjekom za vrijeme smrtničke egzistencije.
Židovi su smatrali Elohime Bogom nad bogovima, dok je Jahva bio Bog Izraela. Isus je prihvatio koncept Elohima, nazivajući ova vrhova bića Bogom. Na mjesto koncepta Jahve koji predstavlja nacionalno božanstvo, uveo je ideju Božjeg očinstva i općesvjetskog bratstva ljudi. Uzvisio je koncept Jahve kao obožanstvljenog nacionalnog Oca u ideju Oca sve ovozemaljske djece, božanskog Oca individualnog vjernika. I dalje je poučavao da su ovaj Bog svemira i njegov Otac svih ljudi bili jedno te isto Rajsko Božanstvo.
Isus nikad nije tvrdio da predstavlja tjelesno očitovanje Elohima (Boga). Nikad nije tvrdio da predstavlja otkrivenje Elohima (Boga) svjetovima. Nikad nije rekao da onaj koji vidi njega vidi i Elohima (Boga). Ali točno je da se proglasio otkrivenjem Oca u tjelesnom obličju i da je rekao da tko god vidi njega vidi i Oca. Kao božanski Sin, tvdio je jedino da predstavlja Oca. Isus je, uistinu, i Sin Boga Elohima, ali u tjelesnom obličju i smrtnim sinovima Boga, on je odlučio ograničiti svoje životno otkrivenje na predstavu karaktera njegovog Oca u onoj mjeri do koje je ovo otkrivenje bilo shvatljivo smrtnom čovjeku. Što se tiče karaktera drugih osoba Rajskog Trojstva, trebamo se zadovoljiti učenjem da su oni poput Oca koji je bio obznanjen u osobnom portretu u životu svog utjelovljenog Sina, Isusa iz Nazareta.
Isus je duhovna leća u ljdskom obličju koja čini vidljivim materijalnim stvorenjima Onog koji je nevidljiv. On je naš stariji brat u tjelesnom obličju koji nam obznanjuje Biće beskonačnih osobina koje čak ni nebeske vojske ne mogu potpuno razumjeti. Ali sve ovo mora postati dijelom osobnog iskustva individualnog vjernika. Bog koji je je duh može biti poznat jedino kao duhovno iskustvo. Bog može biti obznanjen konačnim sinovima materijalnih svjetova jedino kao Otac. Mi možemo poznati Vječnog kao Oca, možemo ga obožavati kao Boga svemira, beskonačnog Stvoritelja svih egzistencija.