U prethodnom postu sam počeo razmišljati o uzrocima današnjih nesretnih događanja na našoj planeti. Noje mišljenje da je misao i misaoni obrasci pojedinca te prevladavajuće misli naroda-regije sa međupovezanim djelovanjem na cijelom planetu stvorili takvo stanje na Zemlji.

Zanima me odakle uzroci i poslijedice takvih misli koje su danas vladajuće na zemlji. Vede, Biblija, Kuran… su dobar izvor informacija iz kojih možemo nazrijeti korijene današnje preovladavajućeg stanja svijesti većine ljudi na Zemlji. Pokušavajući svojim skromnim znanjem postaviti pretpostavku da je misao pojedinca i grupe osnovni preduvijet i pokretač djelovanja svakog od nas pojeding kao i cijelog naroda i države te čovječanstva, potrebno je istražiti korijene takve današnje preovladavajuće misli a da bismo mogli djelovati za svoje najviše dobro, svojih porodica, naroda i cijele planete. Jedan tekst u Bibliji (poalanica Hebrejima st.7.) me potaknuo da post počinem sa Melkizedekovim učenjima u Salemu i njegovim učenicima koji su djelovali prije više od 4000 godina.

Salemski učitelji su bitno doprinijeli pročišćenju i uzvišenju mezopotamijskih religija, oni nisu uspjeli navesti različite narode ovog podneblja na trajno prihvaćanje jednog Boga. Popularnost jednobožačkih učenja raste tijekom više od stotinu pedeset godina, nakon čega postupno gubi na snazi pod utjecajem starijih mnogobožačkih vjerovanja.

Salemski učitelji su umanjili brojnost mezopotamijskih bogova koje su u jednom razdoblju uspjeli svesti na sedam glavnih božanstava; bili su to: Bel, Samas, Nabu, Anu, Ea, Marduk i Sin. Uoči samog vrhunca ovih novih učenja, salemski učitelji su postavili tri boga iznad svih ostalih; tako je nastala babilonska trojka--Bel, Ea i Anu--bogovi zemlje, mora i neba. U drugim oblastima su se javile druge trojke, uveliko nalik anditskim i sumerskim učenjima o trojstvu, utemeljene na salemitskom vjerovanju u melkizedeški simbol triju koncentričnih kružnica.

Salemska učenja nikad nisu posve nadišla popularnost Ištara, majke bogova i duha spolne plodnosti. Dok su bitno doprinijeli pročišćenju obožavateljskog procesa ove boginje, babilonjali i njihovu susjedi nikad nisu u cjelosti prevazišli zamaskirane oblike obožavanja spolnosti. Širom cijele Mezopotamije je vladao običaj da se svaka djevojka najmanje jednom prilikom prepusti naručju nepoznatog muškarca; ljudi su vjerovali da je ova odanost bila nešto što je od njih zahtijevala boginja Ištar i da je na ovom spolnom žrtvovanju počivala njihova plodnost.

Rani napredak Melkizedekovih učenja je bio jako povoljan sve dok nisu odlučili poduzeti organiziran napad na široko rasprostranjeni običaj hramskog bludništva. Ali Salemski misionari nisu uspjeli postići društvenu preobarazbu i prilikom ovog neuspjeha i poraza, izgubljena su sva njihova bitnija duhovna i filozofska učenja.

Neposredno za ovoim porazom Salemskog evanđelja slijedi uvećanje popularnosti ištarskog kulta, rituala koji se već proširio Palestinom kao Astora, Egiptom kao Izida, Grčkom kao Afrodita i sjevernim plemenima kao Astarta. I upravo u vezi s ovim buđenjem obožavanja Ištara, Babilonski svećenici nanovo posvećuju pažnju promatranju zvijezda; astrologija doživljava svoj posljednji veliki procvat u Mezopotamiji, gatanje poprima na popularnosti, dok naredna stoljeća svjedoče sve veću deterioraciju svećenstva.

Melkizedek je upozorio svoje učenike da šire učenje o jednom Bogu, univerzalnom Ocu i Stvoritelju, i da poučavaju evanđelje o postignuću božanske naklonosti jedino putem vjere. Ali učitelji nove istine često griješe nastojeći postići previše, nastojeći postaviti ubrzano otkrivenje na mjesto usporene evolucije. U Mezopotamiji malkizedeški misionari podižu moralni standard na razinu koja je bila neprihvatljiva ondašnjem svijetu; oni pokušavaju postići previše i njihove plemenite namjere doživljavaju poraz. Dok su prema uputi trebali širiti jasno i jednostavno evanđelje, proglasiti istinitost stvarnosti Oca Svih, oni su upuštaju u naočigled vrijedne pokušaje reformacije društvenih običaja, mijenjajući smijer misije i susrećući frustraciju i zaborav.

Nije trebalo više od jedne generacije da se ukine salemsko sjedište u Kišu i da se doslovce okonča vjerovanje u jednog Boga širom cijele Mezopotamije. Ali pri tome nisu uništeni ostaci salemskih škola. I dalje postoje manje raštrkane grupe koje vjeruju u jednog Stvoritelja protiveći se idolopoklonstvu i nemoralnosti mezopotamijskih svećenika.

Nakon što je svijet odbacio njihova učenja, salemski misionari iz ovog razdoblja pišu mnogobrojne psalme iz Starog Zavjeta koje su kasniji porobljeni židovski svećenici imali prilike otkriti urezane u kamen i uključiti u sastav zbirke pjesama koje navodno imaju židovsko porijeklo. Ovi lijepi psalmi iz Babilona nisu bili napisani u hramovima Bel-Marduka; oni predstavljaju djela ranijih salemskih misionara, uveliko se razlikujući od magičnih zbirki koje su pisali babilonski svećenici. Knjiga o Jobu predstavlja prilično vjeran odraz salemskih učenja koja su prevladavala u kiškoj školi kao i širom cijele Mezopotamije.

Velik dio mezopotamijske religiozne kulture prodire u židovsku književnost i liturgiju putem Egipta i radom Amenotepa i Iknatona. Egipćani odlično uspijevaju očuvati učenja o društvenim obvezama koja vuku porijeklo od ranijih anditskih žitelja Mezopotamije i koja se najvećim dijelom gube u učenjima kasnijih babilonskih okupatora eufratske doline.
Izvorna Melkizedekova učenja ustvari pružaju najdublje korijene u Egiptu, odakle su se zatim šire cijelom Evropom. Evolutivna religija koja je postojala u dolini Nila s vremenom postaje uzvišena s dolaskom nadmoćnih loza noditskih, adamitskih te nešto kasnije anditskih naroda u dolinu Eufrata. Sumeri s vremena na vrijeme djeluju u ulozi više egipatskih civilnih administratora. Jednako kao što Indija u ovo doba predstavlja najveću mješavinu ljudskih rasa, Egipat tako nosi najveću mješavinu religiozne filozofije koja postoji na Zemlji i koja se širi iz doline Nila mnogim drugim dijelovima svijeta. Židovi su primili većinu svojih ideja o postanku svijeta od Babilonaca, dok su od Egipćana primili koncept božanske Providencije.

Političke i moralne, a ne filozofske ili religiozne tendencije predstavljaju to što čini Egipat pogodnijim za salemska učenja od Mezopotamije. Čim se domogao prijestolja, svaki plemenski vođa Egipta je nastojao ovjekovječiti svoju vlast postavkom svog plemenskog boga za izvorno božanstvo i stvoritelja svih drugih bogova. Egipćani su se tako s vremenom navikli na ideju o postojanju nadboga koja je poslužila kao osnova kasnijoj doktrini univerzalnog stvaralačkog Božanstva. Tijekom mnogih stoljeća, jednobožačka shvaćanja Egipta su primala i gubila snagu; unatoč svom neprestanom napretku, vjerovanje u jednog Boga nikad nije uspjelo posve nadvladati evolutivne mnogobožačke ideje.