Meni osobno poslije Isusa najdraži gnostik, mislilac, pisac i učitelj, i zato za ovaj Božić imam potrebu ponovo pisati o njemu i njegovoj gnozi, i njegovom dijelu Pistis Sophia

Valentinova Gnoza

«Sretanje onaj tko se vratio samome sebi i probudio se, i blažen onaj tko je otvorio oči slijepima...»
Evanđelje istine

Valentin, najveći gnostički učitelj svih vremena, rođen oko 100. godine na području Kartage. U mladosti podučavan je od učenika jednog od izvornih Isusovih apostola kojemu je ime Theodas. Već zarana napušta svoj rodni dom: najprije odlazi u Aleksandriju, a potom u Rim gdje je bio izuzetno uvažen i cijenjen, te zamalo postao rimskim biskupom - papom. Nakon dvadeset godina boravka u Rimu vraća se u Aleksandriju.

Svoj mistički nauk Valentin ima zahvaliti numinoznom iskustvu koje je popraćeno ekstazom. U toj viziji, Valentin vidi novorođenče koje na njegov upit odgovara da je Logos. Naravno, ovo će iskustvo uvelike utjecati na formiranje njegove kršćanske misli u gnostičkom svjetlu.

Valentin tvorca vidi kao nevidljivog Oca koji iz sebe emanira u niže oblike. Trideset emanacija čini vrhovne eone Plerome odakle proizlaze sva zemaljska zbivanja. Čovjek svoj život može zahvaliti demijurgu baš kao i sve što ga okružuje. Stanovnik je nižeg svijeta u kojemu je zarobljen, te stoga žudi za povratkom u prvobitno jedinstvo koje se nalazi van utjecaja demijurga. Razlog što on toliko čezne jest latentna iskra koju posjeduje u sebi, a dana mu je neposredno od jedinog Boga Oca bez demijurgova znanja. Ovaj će zametak, ukoliko se pojedinac za života «osvijesti», postupno rasti i na taj način izvršiti konačni cilj: vratiti izgubljenu dušu makrokozmosu, jedinstvu s Vječitim Ocem.

Prema Valentinu Krist je dakle arhetip palim dušama, onaj čiji nauk treba slijediti i vlastitim ga iskustvom primijeniti na ovome svijetu. Kršćanski kritičari nastojali su ovdje pronaći dokaz više u prilog Valentinova krivovjerja, ali i unatoč njihovu mišljenju, Valentin je izuzetno cijenio Isusa što je slikovito opisao u «Evanđelju istine». No i unatoč tome Valentin od Krista ne očekuje spasenje: ono je po njemu izlišno ukoliko čovjek ne poradi na sebi i putem duhovne samospoznaje ne dosegne posvemašnju unutarnju transformaciju.

Valentinov stav da probuđeni «unutarnji čovjek» ne oslobađa sebe u duši, koja je posljedica nedostatka, već u duhu, odnosno onom njegovom latentnom dijelu: taj proces jest izbavljenje i njega je nemoguće izvršiti bez gnoze. Time on Logos promatra kao pomoćnika u procesu koji čovjek sam ima izvršiti. Ne postoji otkupiteljska pomoć izvana osim kao smjerokaz. Čovjek je sam taj koji sebe oslobađa i čini to sveukupnom transformacijom vlastitog duševno-tjelesnog bića u Svjetlost. Sam Isus, reći će Valentin, rođen je pod stanovitom sjenom koju kasnije «odvaja od sebe» (Adversus Haereses, I 11,1): Carl Gustav Jung, analizirajući njegov nauk, smatra da ta «sjena» znači židovski zakon pod kojim je Isus rođen. Čovjek se dakle oslobađa od svega što pripada grubo tvarnom svijetu, i sve dok se ne odreče i posljednje svoje vezanosti, neće postići izbavljenje.

Zanimljiva je Valentinova podjela ljudi na tri kategorije: on vidi hylice, tvarne ljude, psihike, ljude koji rukovode vlastitim umom i pneumatike, koji već rođenjem zadobivaju tu sposobnost da budu otvoreni djelovanju Logosa. S obzirom na kasniju podjelu kršćana na klerike i pneumatike, očito je da je sam Valentin već zarana uočio nejednakost među ljudima u pogledu pristupa božanskom otajstvu. Zato su psihici niži kršćani kojima su potrebni vodiči od krvi i mesa, dok pneumatika vodi sama Božja Riječ koja mu pomaže da izvrši sjedinjenje s Pleromom. Psihika uvjeravaju da je rođen s grijehom, i da je naš životni sustav siromašan zato što smo ga sami stvorili takvim; no pneumatik zna da je ovaj svijet suštinski manjkav, te da njegova nesavršenost nije posljedica naših grijeha već same njegove prirode koja samo oponaša beskrajnu ljepotu Vječitog Jednoga.

Stoga je u Valentinovu nauku očita težnja da skine s čovjeka uteg grijeha i odgovornosti za ovaj svijet, pa svu pozornost usmjerava na izbavljujući potencijal koji nosimo u sebi. Svijet u kojemu živimo tek je iluzija kojom se zavaravamo, i koliko za nj prianjamo, utoliko teže dolazimo do izbavljenja. Valentin prihvaća heraklitovski nebitak ovoga svijeta i upravo to snaži njegovo uvjerenje da ovaj svijet nije konačan plod Vječitog Oca. Naravno, čovjek koji živi u strahu pred Bogom je onaj koji vjeruje u demijurga: naš pravi istinski Bog je van ovoga svijeta i ne poznaje metode zastrašivanja kojima uza se nastoji vezati one koji ga ljube.

Put povratka u jedinstvo s Bogom nemoguć je dakle bez mentalne alkemije. Čovjek koji želi k Bogu mora svoje duševno-tjelesno jedinstvo podrediti unutarnjoj snazi Duha. Čin koji se od čovjeka očekuje jest alkemijsko vjenčanje čime duša stupa u zagrljaj svog Oca i s njime postaje JEDNO. To je nemoguće izvršiti ako čovjek sasvim ne izmijeni svoj život. Zakone treba primjenjivati ljubavlju prema bližnjem i praštanjem te željom za uzašašćem k Bogu, koji je u nas usadio neuništivu iskru čijim plamenom možemo ogrijati sve svoje biće. Taj proces pojedinac vrši individualno čime samospoznaja postaje osnovni princip i ne prianja uz kolektivni obrazac koji nudi Crkva, jer on nije zadovoljavajuć. Sakramenti vjenčanja i izbavljenja, spomenuti u Filipovom evanđelju, nedvojbeno nam daju na znanje o kakvom je «vjenčanju» riječ. Unutarnje elemente čovječje psihe treba natrag sjediniti i time nadmašiti ne samo vlastitu dvostruku ćud, već ujedno i sav ovaj svijet koji je suštinski dualan.
Spas je dakle u JEDNOM. Tko sebe učini JEDNIM, sve je postigao.


«Zato me poslušaj, o Svjetlosti nad svjetlima, jer sada pjevam Tvoju pjesmu hvale u trinaestom eonu, području iz kojeg sam otišla.
Spasi me, o Svjetlosti, u Tvomu velikomu misteriju i oprosti moj grijeh prema Tvojoj velikoj trpeljivosti. Krsti me, oprosti mi grijehe i očisti me od mojih prijestupa.
Moj je prijestup snaga s lavljom glavom, koja pred Tobom nikad neće ostati skrivenom; jer zbog nje sam sišla.
Od svih nevidljivih, u čijem području sam se nalazila, samo sam ja zgriješila i sama sam sišla u kaos. Pred Tobom sam zgriješila, kako bi Tvoj zakon bio ispunjen."
Pistis Sophia I, 57