Tradicionalna Tibetanska Bön tehnika za okretanje negativne situacije u pozitivnu


U životu je ponekad potrebno promijeniti negativnu situaciju u pozitivnu kako bi mogli krenuti naprijed. Da bi se to učinilo potrebno je upotrijebiti moć snažne, pozitivne misaone energije. Prema tome, kako ćete uočiti negativnu situaciju i mogućnost da ju se promijeni? Trebate učiniti slijedeće tri stvari:

1. Identificirajte uzrok negativne situacije i koliko dugo traje.
2. Pogledajte na koji način ljudi reagiraju na nju i koliko mnogo
energije investiraju u to i vjeruju li u promjenu.
3. Pogledajte koji će mogući izlaz biti ako se negativna situacija
promijeni u pozitivnu i da li će jednom promijenjena trajati i postati
snažna.

Kada učinite ove tri stvari iskreno i pažljivo naći ćete sirovi materijal koji treba promijeniti. Učinite to na slijedeći način:

Sjednite mirno. Zamislite vatru kako gori ispred vas i kako stavljate mirisna ulja na nju. Tada uzmite ono što ste otkrili kao sirovi materijal negativne situacije i bacite ga u vatru. Vidjet ćete kako se topi i dok se topi pomoću snage vaših misli i topline vatre mentalno usmjerite da on postane pozitivan, ugodan, snažan i koristan. Kako se situacija mijenja vatra se također mijenja; narančasti plamenovi postaju sjajno plavo-bijeli stup svijetla. Ovo svijetlo se zatim kreće u vaše tijelo i u vašu kičmu, zatim struji u vaš mozak i srce. Iz vas ono struji u svijet, široko zračeći snažnu i pozitivnu misaonu energiju koja će promijeniti negativnu situaciju u pozitivnu.
Rezultate ćete dobiti smjesta nakon ove vježbe.

- Iz knjige: Tibetansko umijeće pozitivnog mišljenja od Christopher Hansarda

OVAJ POST POSVEĆUJEM MATERIJALNIM DOKAZIMA O NEPREKINUTOJ VISOKOJ KULTURI ILIRA-HRVATA JOŠ IZ DAVNE POVJESTI A SISTEMATSKI GUŠENOJ ISTINI O NAMA OD STRANE NAŠIH OSVAJAČA SA ISTOKA I ZAPADA, SRBA I RIMLJANA. NAŽALOST SRPSKO UDBAŠKA MAFIJAI DANAS IMA ZNAČAJNI UTJECAJ U JAVNOSTI KOD NAS TE SE ZBOG TOGA NE MOGU POKRENUTI PROJEKTI KOJI BI TO I DOKAZALI.
1. Iliri - Daorsoni
Meksički autor Roberto Salinas Price je 1980-ih oduševljeno govorio o grčkoj Troji u Hercegovini; domaći arheolozi su, na osnovu pronađenih novčića sa natpisom “daorson” grad nazvali Daorsonom, a njegove graditelje Ilirskim plemenom Daorsoni; treći su mu dali ime Gradina Ošanići po obližnjem selu.
Doba nastanka Grada treba postaviti u period nakon potapanja Atlantide prije 12.000 godina? Ko su bili pripadnici razvijene civilizacije sa građevinskim i inžinjerskim znanjima da podignu ovakav Grad kada u “starijem neolitu jedva da imamo pećinskog čovjeka u ovom dijelu svijeta”?, Iliri naravno.

Nekoliko kilometara strmog i uskog asfaltnog puta iznad Stoca završava u malom selu Ošanići. Nikakvih tabli za arheološko nalazište Daorson nema.

Gradske zidine su napravljene od velikih obrađenih kamenih blokova. Blokovi su ogromni, kvadratni, krečnjačkog porijekla, neki po 3 metra dugački. Zid je dugačak 63 metra, dva i po metra širok i mjestimično po 4 metra visok, blokovi nisu samo kvadratni, već razlicčtih oblika. Ima ih pravougaonih i romboidnih. Teško je naći dva bloka iste veličine. Tipična gradnja koja pripada civilizacijama pod utjecajem civilizacija Lemurije (Mu) i Atlantide. Kada dođete pred ovakvo arheološko nalazište ostajem zadivljen i zbunje.

E, sada. Zašto naši arheolozi misle da su “Ilirska plemena” morali dizati svoje gradove pod nečijim utjecajem? Na primjer, utjecajem razvijene antičke kulture stare Grčke? Jasno mi je da je u tom slučaju zgodno povezati ovaj nemogući inžinjerski i građevinski poduhvat sa sasvim realnom gradnjom starih Grka. Međutim, neka čitaocu koji nije imao prilike otići u Mikenu bude dano na znanje da je Mikenska gradnja inferiornija u odnosu na ovaj Ilirski Grad. Moglo je biti samo obrnuto. Da Grci preuzmu znanja i utjecaj sa hercegovačkog krša (koji tada očigledno nije bio krš).

Nadalje, trebalo bi konačno raskrstiti sa tom složenicom “Ilirska plemena”. Plemenski nivo organizovanja ne daje tako impozantne civilizacijske produkte kao što je kompleksni Grad.
same dimenzije kamenih blokova (do 4 metra debljine!) upućuju na visok nivo organizovanja koji se ne može vezati za plemena. Zapravo, tek znatno dublje u prošlost, u doba s kraja zadnjeg ledenog doba (12 500 godina) postoje dokazi o razvijenim civilizacijama koji bi bili u stanju dizati takve gradove.

Nažalost, autori koji su se bavili fenomenom Grada, su se uglavnom fokusirali na zidine i donekle, na unutrašnjost. Prvobitno, granice Grada su bile znatno veće. O tome svjedoče kamene gromade, manje i veće, u široj okolini. Ali, da bi se predočile dimenzije Grada moramo drugačije pristupiti njegovom proučavanju. Prvo, takozvane “zidine” nisu imale odbrambenu svrhu. Zar bi se četiri metra debeli kameni blokovi dovlačili na vrh brda za odbranu od drugih “plemena”? Za takve svrhe bi i puno manje dimenzije bile sasvim dovoljne. Ne, ovi kameni blokovi su imali drugu svrhu.

Drugo, život u gradu i objekti kao tržnica, rezidencijalne i javne zgrade nisu bile samo “unutar” zidina. Oslobodimo se zablude da je ovdje riječ o srednjevjekovnom gradu/utvrdi i da su svi bili sklonjeni na sigurno u slučaju napada.

Ne vidimo podzemna energetska strujanja i čakre Planete; zaboravili smo koja svojstva ima kamen u interakciji sa energetskim zračenjima. Više i ne znamo kakve nam beneficije nosi viši energetski nivo.

Civilizacije prethistorije su imale ta znanja. Originalni graditelji ovog hercegovačkog Grada su imali ta znanja. Ne čudi da je odmah do zidina bila i kamena piramida. Domaći arheolozi su je nazvali “hram” i razrušili je ne bi li našli blago u njoj. Blaga nije bilo, kameni blokovi su završili u podnožju litice. Da su se rukovodili biogeometrijom znali bi da se “blago” krije u obliku koje kameni blokovi formiraju (piramida), a ne u mogućim artefaktima koji su sakriveni u unutrašnjosti. Naravno, za pravilno shvatanje naših davnih predaka trebaju drugačija, šira, manje limitirana znanja.

Godine 229. pr. Krista, Rimljani su sakupili protiv Teute vojsku od 20.000 vojnika, 2000 konjanika i 200 ratnih brodova. To je bio početak prvoga rimsko-ilirskoga rata.
Nakon napada Rimljana na Teutinu državu, Teuta je zatražila primirje. Ugovor o miru bio je vrlo težak za Teutu i ilirsku državu, pa je ona odstupila s prijestolja. Grčke kolonije sačuvale su političku autonomiju, ali pod nadzorom Rima.
Desetak godina kasnije došlo je do drugog rimsko-ilirskoga rata. Nakon izdaje ilirskoga vojskovođe Dimitrija Hvaranina, rimska vojska zauzela je grad Dimallum, koji se nalazio kod mjesta Berata u Albaniji.
I već spomenuti makedonski kralj Filip II. napao je Rimljane pa je, nakon toga rata, potpisano primirje 205. godine pr. Krista, no iza pobjede Rimljana nad Kartažanima, oni su opet napali Makedonce i pobijedili sih u ratu u Tesaliji.
Rimski vojskovođa Lucije Anicije Galo, sa 30.000 vojnika, osvojio je ililrski glavni grad Scodru (Skadar) u sjevernoj Albaniji.
Treći rimsko-ilirski rat, u kome su Rimljani pobijedili i osvojili ilirsko kraljevstvo, trajao je samo 30 dana.
Nakon propasti ilirske države, Rim je zavladao čitavim ilirskim područjem i vodio ratove s ilirskim plemenom Dalmatima, 156. godine pr. Krista, koji su Rimljane porazili kod Narone (današnji Sv. Vid kod Metkovića).
Rimljani su ipak osvojili ilirski grad Deminium (Duvno). Trideset godina nakon ovoga rata, Rimljani su opet ratovali s ilirskim plemenima Ardiejcima, Pierejcima i Histrima.
Protiv spomenutih plemena poduzeli su Rimljani prvi pohod 221. godine pr. Krista. Rimljani su ratovali i s ilirskim plemenom Japodima koji su obitavali u današnjoj Lici i Gorskom kotaru. Japode i Liburne pobijedio je rimski vojskovođa Casius Sempronius Tridetanus.
I rimski car Oktavijan ratovao je, 35. godine pr. Krista, protiv Dalmata i drugih ilirskih plemena.
Između 6. i 9. godine poslije Krista naredio je rimski car Tiberije da se unovače ilirski Desitijati za rat protiv Germana.
Protiv toga ustao je vojskovođa Desitijata Baton u tzv. Batonovom ustanku. Ustanicima su se pridružila i druga ilirska plemena, među kojima su se istakli Iliri Breuci s kraljem Pinnesom i vojskovođom koji se zvao također Baton.
Baton iz plemena Breuci bio je poražen u Sirmiumu (Srijemu), a onaj drugi Baton bio je ranjen pod gradom Salonom (Solin kod Splita).
Germani su porazili Rimljane kod Srijemske Mitrovice. Ovaj rat bio je najteži poslije rata Rimljana s Kartažanima. Iliri su pružili veliki otpor Rimljanima u gradu Ardubi (današnji Vranduk). Tom prilikom ilirske žene su se ubijale s djecom, da ne dođu u rimsko ropstvo.
Zarobljeni Iliri počeli su se isticati u Rimu, pa je nekoliko rimskih careva bilo ilirskog porijekla. Ilir Decije koji se proglasio rimskim carem 248. godine, ratovao je protiv barbara i poginuo sa sinom 251. godine.
Od 262. do 264. godine rimskim carstvom vladao je Ilir Klaudije II. koji je s uspjehom ratovao s Gotima. Njega je na prijestolju naslijedio Ilir Aurelijan koji je vladao od 270. do 275. godine.
Iz Srijema (Sirmiuma) bio je rodom Ilir i car Probus (276.-282.) koji je bio vrstan vojskovođa, pa su ga vojnici proglasili za cara. 282. godine ubili su ga njegovi pobunjeni vojnici.
Najveći rimski car ilirskog porijekla bio je bivši pastir Valerije Dioklecijan (239.-313.) koji je vladao od 284. do 305. godine. On je rođen u Diokleji (Duklji) u Crnoj Gori. Njegov suvladar bio je Maksiminian, također Ilir.
Dioklecijan je progonio i ubijao kršćane te je dao svetoga Vida živoga prepiliti napola. U Splitu je sagradio kaštel i u njemu veliki mauzolej (grobnicu) u kojemu je bio pokopan.
Nakon pobjede kršćanstva, Dioklecijanovo tijelo je izbačeno iz mauzoleja, pa je ovaj preuređen u krasnu crkvu svetoga Dojmija (Duje).
Porijeklom Ilir bio je i sveti Jeronim (340.-420.) koji je napisao na latinskom jeziku: "Dalmata natus sum" (Rođen sam Dalmatinac). On je preveo Sveto pismo (Stari zavjet) s grčkog na latinski jezik. Ovaj prijevod poznat je pod imenom Vulgata pa je i danas u upotrebi u Katoličkoj crkvi.
U drugom stoljeću poslije Krista provalili su u rimsko carstvo divlji i barbarski narodi Markomani i Kvadi, koji su pljačkali i ubijali rimsko stanovništvo.
U 4. stoljeću provalili su barbarski Huni pod vodstvom kralja Atile (435.-453.). Oni su sve uništavali, što je opisao sveti Jeronim u jednom pismu. Hune su porazili Rimljani na Katalaunskim poljima u Francuskoj, 451. godine.

Iz Ilirskoga porijekla i pekva za pečenje kruha na ognjištu. Na ovaj način peče se i danas kruh u nekim krajevima u Hrvatskoj.
Ilirsko pleme Japodi nosili su metalne kape, a takve, samo od tkanine, nose se i danas u Lici.

Glavni objekt kulta Ilira bilo je božanstvo Sunce već u prapovijesno doba. Iliri su, pod utjecajem Rimljana, svojim bogovima dizali spomenike. Oni su, došavši u sastav Rimskog carstva, identificirali svoja božanstva s pojedinim božanstvima iz rimskoga Panteona.
Ilirsko pleme Liburni obožavali su božicu ljubavi Anzoticu. To je, kod Rimljana, bila božica ljubavi Venera.
Japodi su imali božanstvo Bindusa. To je, kod Rimljana, bio Neptun, bog mora (kod Grka Posejdon).
Ilirski bog izvora bio je bog Vidasus. U Topuskom, na brdu Sv. Nikole, pronađeni su ostaci hrama s natpisima posvećenim Silvanu, bogu šuma, pašnjaka i izvora.
U Bosni i Hercegovini štovali su boga rata Armallusa. Bog plodnosti bio je Prijap, sin rimskoga boga vinogradarstva Dioniza i boginje ljubavi Afrodite. Svetište plemena Histra bilo je u gradu Nezakciju kod Pule.

ODLUČIO SAM POKRENUTI I NAPISATI VIŠE POSTOVA O POVJESTI HRVATA NA OVOM PROSTORU, O KOME SE VRLO MALO ZNA, A U SVJETLU OTKRIĆA PIRAMIDA U BIH.
NAJNOVIJA ISTRAŽIVANJA I REZULTATI ANALIZE GENETSKOG MATERIJALA U OKVIRU SVJETSKOG PROJEKTA POTRAGE ZA PRVIM ČOVJEKOM POTVRDILI SU STAROST ILIRA NA 27 000 GODINA, DA SU IZVORNO NASTALI NA BALKANU I DA NJIHOV GENSKI HAPLOTIP EU 07 DANAS PRETEŽNO IMAJU HRVATI I (BOŠNJACI) U HR I BIH ŠTO NEDVOJBENO POKAZUJE DA SU NAM IZVORNI PRECI I DA HRVATI NISU NA BALKAN DOSELILI NEGO SU STAROSJEDIOCI. U ČITAVOJ EUROPI NAJSTARIJI NAROD SU BASKI (40 000 GODINA)

POSEBNO ĆU OBRADITI ARHEOLOŠKE NALAZE VELIKIH I ZNAČAJNIH GRAĐEVINA KOJE POVJESNA ZNANOST NE MOŽE SVRSTATI U NITI JEDNU KATEGORIJU A DOKAZUJU VISOKI KULTURNI I CIVILIZACIJSKI DOSEG ILIRA

Iliri su bili prastari europski narod koji je obitavao na jugoistoku Europe. Oni izvorni narod na Balkanskom poluotoku
Prema starogrčkom piscu Apolodoru, praotac Ilira bio je Illyrios, sin kralja Kadma i njegove žene Harmonije.
U legendi o Kadmu, Illyrios je u vezi sa zmijom koja ga je ovila nakon rođenja prenijevši u njega svoju magičnu moć.
Nijemac O. Gruppe prvi je doveo ime Illyrios u vezu s grčkom riječi: okretati, ovijati.
Kada je grčki bog Zeus, pretvorivši se u bika, odveo Kadmovu sestru Europu, kćer feničkoga kralja Agenora, na otok Kretu i s njom imao djece, naložio je spomenuti kralj Agenor sinovima Feniksu, Fineju, Kadmu, Kiliksonu i Tasu da je potraže i dovedu kući. Feničani su bili semitskoga porijekla. Zemlja Fenikija nalazila se između planine Libanona i Sredozemnoga mora. Iz feničkog pisma razvio se grčki alfabet.
Ilirsko pleme Enhelejci osnovalo je najstariju ilirsku državu na jugu. U ratu sa susjednim Ilirima pritekao je Enhelejcima u pomoć Kadmo pa su ga oni, nakon pobjede, izabrali za kralja.

Oko 13. stoljeća prije Krista, Iliri su zauzimali čitavo jadransko primorje. Do grčke granice došlo je ilirsko pleme Talanti. Do talijanske rijeke Po, koja se tada zvala Eridan, došli su Veneti, a na istok Dardanci. U Posavini obitavali su Panonci, a na rijeci Neretvi Ardiejci.
Moćni narod Kelta (Gala) provalio je na Balkanski poluotok i porazio ilirsko pleme Ardiejce koji su imali sjedište u Rizonu (Risan u Boki Kotorskoj) i u Skhodri na Skadarskom jezeru.
Ilirsko pleme Delmatia obitavalo je između rijeke Neretve i rijeke Krke sa sjedištem u gradu Delminiju (Duvno).
Duvno se sada zove Tomislavgrad u kojemu se je krunio prvi hrvatski kralj Tomislav 925. godine.
Po plemenu Delmata dobila je ime hrvatska pokrajina Dalmacija.
Ilirsko pleme Liburni obitavalo je od rijeke Krke koja se je tada zvala Katarbates i sve do rijeke Raše (Rasciae) u Istri, planine Dinare i Velebita, sa sjedištem u Scardoni, današnji grad Skradin na rijeci Krki.
Ilirsko pleme Japodi imalo je sjedište u Metulumu kod Postojne u Sloveniji. Ilirsko pleme Colapiani obitavalo je na prostoru od rijeke Sutle do rijeke Kupe (Colapis) sa sjedištem u Sisku (Segestica, Siscia).
Uz rijeku Dravu boravilo je ilirsko pleme Iassi koji su, kod Varaždinskih Toplica, imali lječilište Acquae Iassae (lječilište Jasa).
Između rijeke Save i Drave, do Osijeka, i u susjednoj Posavini, obitavali su ilirski Breuci. U Srijemu (Sirmiumu) živjeli su Amantini, u porječju rijeke Vrbasa Sardeati, a kod donje Drine Mezejci. Na području planine Dinare obitavalo je ilirsko pleme Dindari.
U 3. stoljeću prije Krista, ilirski kralj Agron osnovao je jaku ilirsku državu pa su Iliri, kao gusari, došli u sukob s Rimljanima, koji su porazili Agronovu suprugu i nasljednicu kraljicu Teutu, i Agronova se država raspala.


Kad su Rimljani pokorili Ilire, osnovali su provinciju Illyricum koja se, kasnije, raspala na više provincija.

O svojoj povijesti Iliri su ostavili malo podataka, jer su u zadnjem tisućljeću prije kr. Bili stalno potiskivani sa istoka od srba, a sa zapada od rimljana. Prvo pismo na ovim prostorima, bosančica, kao pismo koje je prethodilo glagoljici je danas jedini dostupni pisani trag o Ilirima.
Podatke o njima ostavio je grčki pisac Pseudo-Skylaks u 2. st. prije Krista, u djelu "Periplus", u kojemu je napisao da su Iliri narod koji poštuje svoje bogove i narod pun vrlina.
Iliri su nastavali područje od Istre, gdje su živjeli Histri, sve do današnje Albanije na Balkanskom poluotoku, koji se, tada, zvao Haemus, a Turci su ga preimenovali u Balkanski poluotok.

Vođa hrvatskoga narodnoga preporoda Ljudevit Gaj (1809.-1872.) u djelu "Tko su bili stari Iliri?", hrvatski jezik naziva tkođer ilirskim.

Grčki pjesnik Alemon iz Mileta, 500. godine pr. Krista, u putopisu "Periegesis" opisuje svoje putovanje po istočnoj jadranskoj obali.
On spominje ilirska plemena: Liburne, Montore, Histre te neka druga plemena. No, njegov rukopis nije sačuvan čitav.
Grčki zemljopisac Strabon piše, oko 60. godine pr. Krista, da Iliri nastavaju jadransku obalu od Raše u Istri do Akrokeraunskoga gorja na jugu.
To isto navodi i rimski pisac Gaj Plinije Sekundo (123. - 79.) u djelu "Naturalis historia" (Prirodna povijest).

Rimski pisac Apijan, u djelu "Historia Romana" (Rimska povijest) piše, također, o tome gdje su obitavali Iliri.
Od juga prema sjeveru nastavali su, uz obalu Jonskoga mora, i u Epiru ova ilirska plemena: Alemani, Haonci, Molossi i još neka druga koja su se, postupno, asimilirala s Grcima (Helenima).
Sjeverno od njih boravili su Iliri: Taulanti, Heliodonci, Sesareti, Abri i Partini. Njihovi susjedi bili su Enhellejci. Oko Ohridskoga jezera živjeli su Dasareti, a oko rijeke Crnoga Drima boravili su Penesti, blizu njih Pirusti po kojima je nazvan grad Perast u Bori Kotorskoj.
Oko Skadarskog jezera živjeli su još: Labeati, Scirtoni, Dokleati, Melkumani, Derenisti i Ardiejci. Ova plemena pružila su veliki otpor Rimjanima.
Godine 135. prije Krista, Autarijanci su, nakon poraza od Rimljana, preselili na područje od rijeke Neretve do rijeke Vojuše u Albaniji.
Oko spomenute rijeke Neretve obitavalo je i ilirsko pleme Daorsi koji su imali utvrđeno naselje nedaleko od Stoca u Hercegovini.
Na području današnje Srbije obitavalo je ilirsko pleme Dardanci. Zapadno od njih živjeli su Autarijati i Desitijati koji su bili vrlo moćni. Oni su živjeli i u istočnoj Bosni oko rijeke Tare i rijeke Lima. Blizu njih obitavali su već spomenuti Dindari.
Dvije velike keltske vojske od 152.000 pješaka i 20.000 konjanika krenule su na Grke, no ovi su ih porazili, pa je keltski kralj Erenus počinio samoubojstvo.
Ilirsko pleme Japodi zauzimalo je područje između rijeke Sane, Zrmanje i Velebita. U 5. stoljeću prije Krista, narodom Makedoncima vladao je kralj Filip II., otac vojskovođe Aleksandra Velikoga (356.-323.) koji je osvojio perzijsku državu i stigao sve do Indije. On je osnovao grad Aleksandriju u Egiptu.

Povjesničarka Fanula Papazoglu navodi da je prvi ilirski kralj bio Sirhaj u 5. st. prije Krista. U ratu s Rimljanima ovi su odveli u ropstvo posljednjeg ilirskog kralja Gencija (Genthios). U ilirskoj državi vladalo je 15 domaćih kraljeva, među kojima je bio najpoznatiji već spomenuti Agron sa suprugom kraljicom Teutom.
Agronova savezna država ilirskih plemena nalazila se uz Primorje, u južnoj Hercegovini i Dalmaciji, Crnoj Gori, Albaniji i Metohiji.
Makedonskog kralja Perdiku naslijedio je već spomenuti kralj Filip II. koji je porazio ilirskog kralja Bardijelisa i ilirske Enhelejce, pa su oni priznali vlast Makedonaca. U ratu Makedonaca s Keltima porazio je i podjarmio Makedonce keltski kralj Kselaios.
U 3. st. prije Krista zavladali su Rimljani najprije na zapadnoj obali Jadranskoga mora i osnovali niz kolonija na talijanskoj obali, a kasnije i na istočnoj obali Jadrana.
Ilirsko pleme Dardanci vodilo je rat protiv Makedonaca i Teutine države.
Teuta je, nakon rata u Epiru, vladala područjem od rijeke Neretve prema jugu. U to vrijeme spomenuta ilirska država bila je vrlo velika i moćna na Sredozemlju.

Teuta je napala sve grčke kolonije na Jadranu. Ilirska vojska osvojila je otok Issu (Vis), koji je zatražio pomoć od Rima. To je dovelo do intervencije Rima i rata s Ilirima.
Grci su ratovali s Ilirima i s gradom Naronom koji se nalazio na rijeci Neretvi. Grčki tiranin Dionizije Stariji (432.-367.) osnovao je spomenutu koloniju Issu između 397. i 390. godine pr. Krista i koloniju Pharos na mjestu današnjeg Starigrada na otoku Hvaru.
I Issa osniva kolonije i trgovačka uporišta. Ona je osnovala kolonije u današnjoj Lumbardiji na otoku Korčuli, Tragurion (Trogir), Epetion (današnji Stobreč, južno od Splita).
Na istočnoj obali Jadrana sagradili su Grci grad Olcinium (Ulcinj) i Epidaurum (današnji Cavtat).
U toku prvog tisućljeća pr. Krista nadzirali su plovidbu na Jadranskom i Jonskom moru Iliri Liburni koji su osnovali grad Adriu na ušću rijeke Po u Italiji. Po spomenutom gradu nazvano je Mare Adriaticum (Jadransko more).
Iliri su ratovali s Grcima zbog prevlasti nad morima, pa su Grci provalili u Jadransko more i kolonizirali Ilire, što je za ove imalo nedoglednih posljedica za razvoj njihove materijalne i duhovne kulture.
Grčki kolonizatori imali su i jaka trgovačka uporišta na ušću spomenute talijanske rijeke Po.
Ilirska kraljica Teuta kanila je zauzeti sve grčke kolonije na Jadranu. Kada je Teuta dala ubiti jednog rimskog poslanika, Rim je odlučio intervenirati, no oni su bili pobijeđeni od zapovjednika ilirske mornarice Dimitrija Hvaranina koji je, u prvom rimsko-ilirskom ratu, predao Rimljanima grad Korkyru (Korčulu) i prešao u službu Rimljana, kad je vidio da Teuta nema uspjeha.
On je, ujedno, sklopio savez s makedonskim vladarom Antigonom Dosonom.
Nakon Dimitrijeve izdaje, Rimljani su protiv njega uputili vojsku, pa se on sklonio u rodni grad Hvar (Pharos), koji su Rimljani osvojili te je Dimitrije pobjegao u Makedoniju.
Grčko pleme Ahejci istaklo se u pomorskoj bitci kod Paxosa, nedaleko od otoka Krfa u Grčkoj, no oni su bili pobijeđeni pod zapovjedništvom spomenutog vojskovođe Dimitrija Hvaranina.

Važno je učenje. Tko je učitelj, nije važno

Duhovnost svih nas ovisi o nekom drugom, naša sreća o nekom drugom, naše prosvjetljenje o nekom drugom. Navikli smo da nam drugi govore koliko smo uznapredovali, tko, osim nas samih, može reći jesmo li nepokvarivi?
Ja tražim one kojim me pokušavaju razumjeti, koji žele biti slobodni od straha od religije, straha od oslobođenja, od ljubavi, smrti, slobodni od straha od života samog. Osnivati nove organizacije i očekivati nekog "spasitelja" je stvaranje novih kaveza, novih ukrasa za te kaveze. Jedino što me zanima jest apsolutno i bezuvjetno oslobođenje čovjeka.