Dobro i zlo nije ništa drugo nego riječi koje simboliziraju relativne razine ljudskog shvaćanja uočljivog svemira. Etički lijen i društveno ravnodušan čovjek može usvojiti tekuće društvene običaje kao standard onog što je dobro. Duhovno neaktivan i moralno neprogresivan čovjek može prihvatiti religiozne radnje i tradicije svojih suvremenika kao mjerilo dobrog. Ali duša koja svojim opstankom nadilazi vrijeme i koja se pomalja u vječnosti mora izabrati između dobra i zla na živući i osoban način koji će biti utemeljen na istinskim vrijednostima duhovnih mjerila uspostavljenih unutarnjim božanskim duhom koji nebeski Otac šalje u ljudska srca. Ovaj unutarnji duh predstavlja standard koji odlučuje o opstanku ličnosti.

Dobrota je poput istine uvijek relativna i nepogrešivo kontrastivna naspram zla. Upravo zahvaljujući spoznaji ovih osobina dobrote i istine, evolutivna ljudska duša može donijeti osobne odluke slobodnog izbora koje osiguravaju vječni opstanak.

Duhovno slijepa osoba koja logično slijedi znanstvene zapovijedi, društvene norme i dogmatske strandarde religije dovodi svoju moralnu i duhovnu slobodu u smrtnu opasnost. Takva duša s vremenom neminovno postaje intelektualna papiga, društveni automan i rob religioznog autoriteta.