Mani je rođen 216.godine u gornjem Babilonu. Njegov otac pripadao je vjerskoj zajednici judeokršćana Elkasitima, koja je bila vijerna asketskom načinu života. Manija je otac uveo u zajednicukao dijete i tu je proveo svoje djetinstvo i mladenaštvo do svoje 25.godine života. U međuvremenu Mani je nekoliko puta imao mistična iskustva a najvažnija su ona iz vremena prije nego će napustiti zajednicu. To iskustvo Mani je opisao slijedećim riječima:
"Gospodin mi posla mog prijatelja, moga dvojnika...kada je on došao, oslobodio me okova, odvojio me i oslobodio od Zakona pod kojim sam rastao. Tako me oslobodio i odvojio od tih ljudi". Anđeo je Manija odredio za misionara nove univerzalne religije koja će nastupiti na mjestu starih, iskrivljenih i zaboravljenih. Mani je uvjerenja da su religije Buddhe, Zaratruste i Isusa izvrnute upravo zato što oni za sobom nisu ostavili pisanu riječ, pa su ljudi pribjegavali vlastitim interpretacijama što je ugrozilo njihov izvorni smisao. Zato je opis Manijevih dijela velik ali su uslijed progona s Zapada i Istoka većina uništena. No 1900 godine pronađeni su u jednoj kineskoj provinciji brojni tekstovi a 30.godina kasnije u Egiptu na koptskom jeziku.
Mandeji su naučavali da je Jahve (Yan Shamaya- Jah Nebesa) sekundarna emanacija vrhovne trijade, i da je Adam njegova emanacija. Ovdije su udareni temelji kabalističke gnoze. Mandejski nauk uvelike je utijecao na Manija ali on se oslanjao na druge religije, nastojeći u svakoj od njih otkriti njihov izvorni, netaknuti smisao. Unatoč težnji da sintetizira razna religijska učenja, Mani se smatrao Isusovim apostolom.
Mani se smatra dostojnim Parakleta, najavljenog u Ivanovim Otkrivenjima. isus ga šalje s namjerom da očuva izvornost svog učenja. Poput Mandejaca i Mani smatra da starozavetni Jahve nije Bog svijetla, već samo jedna njegova emanacija. mani je zbog svoje jasne vizije uokvirene u čvrst koncept s lakoćom razotkrivao sva prokletstva ovog svijeta i na taj način zamjerio tadašnjim vladajućim elitama i crkvama na Istoku i Zapadu. na zapadu je 297.godine car Dioklecijan određuje spaljivanje vođa manihejske vjere u Africi, a osam desetljeća kasnije car valentinjan nalaže im zapljenu imovine. Neshvaćen od vođa, omrznut od svećenika, izdemoniziran od praznovjernih kršćana, Mani je konačno uhvaćen te mučeničkom smrću okončao svoj život u jednom od Babilonskih kazamata.