OPSA blog

Ne prvi puta, Europska unija je pred institucionalnom krizom. Nakon što je nesuđeni EU ustav pao pred francuskim i nizozemskim biračima na referendumu 2005., Irci su ovaj tjedan odbacili Lisabonski ugovor (sporazum), kao što su prethodno 2001. rušili onaj aktualni iz Nice, ali potom ga i prihvatili na ponovljenom referendumu 2003. godine. Međutim, ovaj puta irski premijer "prijeteći" najavljuje kako ponavljanja referenduma neće biti!

Aktualni dokument iz Nice koji uređuje djelovanje EU napisan je za 27 zemalja članica, pa se u Hrvatskoj mnogi ovih dana pitaju da li će Irsko "Ne" značiti i zaustavljanje Hrvatske na putu u Uniju? Naime, veliki broj dužnosnika zemalja EU-a najavljivao je prije usklađivanja dogovora oko Lisabonskog ugovora, a nakon pada planiranog ustava, da bez novog dogovora nema govora o daljnjem širenju Unije! Svima je tada laknulo nakon što se sve dogovorilo, i nakon što je Lisabonski ugovor krenuo u ratifikaciju, pa je velikom brzinom i prihvaćen u 18 zemalja članica. Ipak, Irsko "Ne" sada postavlja brojna pitanja.

Potrebno je pronaći rješenje. Naravno da bi ono najelegantnije bilo ponavljanje referenduma u Irskoj, što će se najvjerojatnije i dogoditi. Irska je jedina zemlja koja Ugovor mora prihvatiti na referendumu, dok ostalih 26 članica ratifikaciju potvrđuje u parlamentu. Za očekivati je kako će se ratifikacija nastaviti provoditi u preostalih osam zemalja, kako bi se Irski referendum sačuvao za kraj i ponovio kao što je to već jednom i učinjeno. Tada bi bio prisutan i realni pritisak na Irsku, kao jedinu koja nije ratificirala Ugovor. Predgovor takvom razvoju priče već daju brojni analitičari, pa i poneki političari najavljujući čak i isključenje Irske iz Unije ukoliko ona jedina ne potvrdi "spasonosni" Ugovor.

Iako Bruxelles ovih dana šalje umirujuće poruke po kojima daljnji put Hrvatske prema Uniji nije ugrožen, te se izvlače i nova rješenja, poput amandmana na Ugovor iz Nice, posve je jasno kako novonastala situacija ne ide u korist našim pregovorima. Optimistične želje o Hrvatskoj kao 28-oj članici u 2010. godini sada postaju iznimno nerealne. Usprkos snažnoj podršci od nekih članica Unije, postoje i one suzdržanije koje neće gledati Hrvatskoj kroz prste, a dodatno zbog novonastale krize, pogotovo ukoliko ne provodimo nužne reforme.

Očigledno je kako se u Irskoj događa ono što je prisutno u cijeloj Uniji. Građani EU-a naime ne znaju baš previše o Uniji pa se i protivnici projekta ujedinjenja Europe mogu bez većih problema služiti sa porukama bez temelja, potkopavajući povjerenje u sustav koji je primjerice upravo Irskoj i omogućio napredak i mjesto među najrazvijenijim zemljama Europe. Činjenica je kako komunikacija koju Unija vodi prema svojim građanima nije dostatna i da se po tom pitanju treba još dosta napraviti. No, prije toga treba znati što je uopće cilj Unije, i kamo ona ide!

Denis Avdagić