nedjelja, 07.03.2010.
O životoplesanju
Tko još umije životom plesati? Ne tek hodati i u mraku tapkati, već skakati i sam sebi svjetlo biti; ne tek željeti, nego uzimati; ne iščekivati, nego grabiti; ne samo moći, nego i biti što se ima biti! To znači biti nesposoban shvatiti kako život može biti išta drugo do beskrajna sloboda plesanja - neumorna, radosna, erotična, nasmijana, ispunjena, samosvjesna, nezaustavljiva i neustrašiva. Tko se još umije pri tom plesu iskreno smijati i tim smijehom izazivati sve što se izazivati dade, uključujući i samoga sebe? Životom plesati je vječna nezasitnost igranja; to je vječno gorenje bez da se izgori. Tko još umije vidjeti intrigu tamo gdje drugi vide granice, izazov tamo gdje drugi vide nepremostivu opasnost, samodostatnost tamo gdje drugi vide samoću, priliku za ponos i iskrenost koja ne zna konvencija tamo gdje drugi vide tek mogućnost poniznosti i uljudnosti? Tko se umije radovati vlastitom propadanju i propadanjem samoga sebe nadilaziti? Zar će netko još reći da imam granica koje si nisam sâm postavio?!
Ne znam što je sreća jer sam zaboravio što je nesreća - jedino što znam je apsolutno sve uzimati s ljubavlju i to primati naivnošću i radoznalošću djeteta. Zar će mi netko reći da me nešto može dotući, poraziti?! Zar da od čega drugoga zazirem osim od samog zaziranja? Zar da ne prihvaćam s oduševljenjem svaki teret koji mi se stavlja na leđa, zar da se ne divim svakoj težini koju ugledam? Ta tko još umije imati težine i težinom biti?! Životom plesati ovdje znači smrt zadirkivati, čak upirati prstom u nju i rugati joj se, prokazivati paradoks njene krajnje irelevantnosti kao posljedicu njene apsolutne relevantnosti - i to još raditi sasvim spontano, ničim potaknuto.
Pitam vas: tko još umije životom plesati?
