nedjelja, 03.05.2009.
O osamljenosti
Biti sâm jest jedini način na koji se može spuštati sa svojih starih vrhova. Suputnici na takvim putevima bi mogli biti samo štetni, jer bi ih razvodnili i učinili blatnjavima - jedina osoba koja može pokušati ne-biti stranac vlastitosti jest njen subjekt. Istinska vlastitost, u trenucima kada u potpunosti dolazi do izražaja, kao što su trenuci propadanja, inzistira na osamljenosti. Svako iskustvo takve vlastitosti jest drugomu nespoznatljivo (tek ako ono to nije, treba se zabrinuti), stoga bilo kakav pokušaj dijeljenja tog iskustva samo to iskustvo devalorizira i time deapsolutizira - ono zahtijeva osamljenost upravo jer u svom doživljaju hoće biti apsolutno. Tada spuštanje biva u potpunosti svoje.
Naravno, svako takovo iskustvo u kojemu se ono bitno sebe, te time ustvari i sâm bitak (na/u kojem sebe-bit počiva), hoće ne samo dotaknuti nego i raščistiti i nanovo otkrivati, gotovo da nagnava čovjeka da se pogne pred njegovom zastrašujućom golemošću koja pritišće prsa i drob iznutra, a ramena odozgora. Shvatljivo je stoga da se traži ruka za držanje, makar samo kao oslonac, no snažan duh će zbog spomenutih razloga tom porivu odoljeti sve dok svoj spust ne dovrši u potpunosti sâm. Tek tada dopustiti će sebi ponovnu prisutnost drugih.
U tjeskobi osamljenosti pri propadanju treba, dakle, na svoj način znati bivati - prepustiti se težini tereta koje takvo apsolutno iskustvo nameće i, shodno učinku na svoju bit koju se hoće propitati te prevrednovati, u njemu uživati i patiti (naizmjence ili istovremeno), te iz svega toga, onako usputno, ujedno i samospoznavati nova prostranstva sebe. Time se stvara plodno tlo za to da se sebe jednom opet igrom nanovo ozbiljuje (što jest krajnja svrha propadanja).
