četvrtak, 23.04.2009.
O osvrtanju i simbolima
Pri spuštanju, prirodno je osvrtati se prema onome iza što još uvijek buči poput gromova. Ono je više i snažnije od tebe, a još uvijek dovoljno u tvom vidokrugu da se ne možeš ne osvrtati. Stoga se ne treba opirati, nego se treba osvrnuti kad god se to srcu prohtije, eda bi se znalo gdje se bilo i što se napušta. Bol svojstvena osvrtanju je također nešto što ne samo da treba prigrliti, nego i poticati, kako se duh ne bi zavarao (jer on to često hoće činiti) kako se spustio do kraja i nema kuda dalje. Tako se jamči da će propadanje biti potpuno, te da će ono Ja postati opet Ništa.
Kada se ide putevima koji vode u nizine, uvijek se prolazi pored simbola koji nas podsjećaju na to kako smo došli do vrhunaca: sve bitke koje smo dobili, sve nagrade koje smo svojevali, sve poticaje koje smo nailazili. Oni stvaraju želju za povratkom istim tim vrhuncima, no povratka više nema, jer je put prema gore isključivo jednokratne upotrebe, te više ne postoji. Jedino što postoji je dolje, beskrajno dolje. Na neki način, sada se hoće osjećati da smo si te uspomene pored puta ostavljali upravo kako bismo se znali vratiti; dakle, kao svojevrsne putokaze. No toliko ih je puno i toliko su intenzivne da nadmašuju sve ostale možebitne osjećaje, stoga jedino u potpunom propadanju leži tek mogućnost novih osjećaja. Upravo zato je izbor u tome da se hoće propasti još niže, a ne se opirati, kako bi zaglušujuća, zaslijepljujuća i paralizirajuća sinestezija slika, zvukova, okusa, dodira, i nadasve, mirisa napokon popustila. Sve dok je tu, ne može se biti ni mrtav ni živ.
Osvrtanje i simboli-uspomene služe, dakle, tomu, da se zna da je propadanje jedina mogućnost, dapače - jedina mogućnost mogućnosti uopće.
