roselinin zapis 95
Roselina zivi svoje dane jedan po jedan. Kao i svi drugi ljudi koji postoje.
Ali, ja, Roselina, nastojim svoje dane provoditi sa sto vise osjecaja koji su topli, koji slice njeznim zrakama Sunca koje u podnevima kasne zime zagrijavaju zrak i beton izlozen svjetloscu.
Dugo nisam uopce znala sto ja zelim. Sto mi najsnaznije nedostaje u zivotu kojeg imam. Nisam bila svjesna sto mi nedostaje, ali sam snazno osjecala nedostatak toga. Osjecala sam nesto slicno mrkom i sivom oblaku koji je kao lancima okovan iznad svoda moje psihe, ali nisam znala za cim ceznem. Za svjetlom Sunca ili Mjeseca? Za mirisom bozura ili dodirom ostre divlje trave?
...sada znam sto je predmet moje ceznje ciji nedostatak osjecam kao oblak od tinte.
Zelim se osjecati dobro sa samom sobom. Bez odbojnosti ili ravnodusnosti spram vlastitog postojanja u svakodnevici koju prozivljavam.
...zelim biti sposobna osmjehnuti se svojoj osobnosti i svom tijelu. Gotovo cijeli dosadasnji zivot -osim ranog djetinjstva- je bilo vise nego dovoljno vremena za iskustvo nesigurnosti, osjecaja osobne nekvalitete u odnosu na druge osobe, nemoci i tuge zbog skolioze kraljeznice.
Sasvim dovoljno vremena pod oblakom od tinte.
...zrak se napokon mijenja, i znam kamo trebam ici. Svakog dana pravim sitne i postojane korake prema cilju na kojem cu docekati samu sebe s osmijehom koji isijava kroz kozu.
roselinin zapis 96
Volim biti njezna i meka, opustena u zagrljaju vlastite osobnosti i tijela...
...jer od njih ne mogu pobjeci. Od same sebe se ne mogu skriti. Mogu si pruziti svileni zagrljaj ili bodez.
Cemu vise naginjem...?
Uvijek me dodir svile mami i sapuce mi glasom jedva cujnim od silne mekoce 'dodji, dodji k sebi s njeznoscu', a hladne ostrice tako cesto znaju razderati svu svilu koju sebi dajem.
Ne tudje ostrice... ne bodezi iskovani u tudjim djelovanjima, vec stvorene samo u mojoj najintimnijoj zbunjenosti i sumnji...˙
roselinin zapis 97
Lezim na desnom boku, lica jako zaronjenog u mali anatomski jastuk, tijela zarotiranog toliko da gotovo lezim na trbuhu, ali ipak sam na boku. Taj mi je polozaj silno udoban jer mi se ledja na taj nacin znatno ispruze i odmaraju.
Polovica lica (vidi rime slucajne...) mi je sve do nosa pritisnuta na jastuk. Vidim samo lijevim okom i disem kroz lijevu nosnicu.
U tom polozaju se osjecam sneno i senzualno, slatko otezalo i spremno na prepustanje odredjenim mislima.
...danas sam odlucila da necu utonuti u san, vec umjesto toga razmisljati o necem sto silno zelim. Razmisljati na nacin kao da je to stvarnost ciju prisutnost osjecam u tkivu moje svakodnevice i mog iskustva.
Joseph Murphy savjetuje da se vjezbe podsvijesti rade u stanju prije ili poslije sna, u polu-budnom stanju.
...poslusala sam ga danas. Ali bit cu dobra curica za sebe i dobra praktikantica za njega tek kad sirovom snagom vlastite volje pocnem te i ostale vjezbe podsvijesti raditi svaku vecer pred spavanje i jos tijekom dana.
Mojoj je volji doista potrebna batina iz Raja, jer sklona sam popustanju pred vanjskim utjecajima i mojim vlastitim slabostima.
roselinin zapis 98.
Pisanje je postalo neodvojivi dio mene. Kao moja koza.
Od davnih dana mog djetinjstva kad sam pisala u tadasnji popularni spomenar, zatim nevinih dnevnickih zapisa, sve do februara 2007. kad sam na desetke papira presavijanih tako da su unutar radijusa mog pokreta ruke dok lezim na boku, pisala o vlastitim dotad meni nepoznatim osjecajima.
Stotine i stotine i stotine recenica moje prve introspekcije tijekom koje sam se grcila u muci dok sam otkrivala u sebi osobine koje mi nisu mile.
Grc. Bol. Odbojnost. Suze. Ravnodusnost. Prihvacanje. Olaksanje.
Tim redoslijedom su se nizali moji osjecaji za vrijeme otkrivanja unutarnjih slojeva moje osobnosti.
Nedugo nakon toga sam pocela pisati moj prvi blog... kojem sam upamtila samo ime: una mujer sin nombre. Odabirom tog "imena" sam se zeljela osloboditi svega osim moje najdublje srzi, ukljucujuci bilo koje osobno ime ili opis.
...kroz pisanje tih prvih postova sam nastojala osvijestiti vlastite osjecaje te ih podijeliti s drugima, u nadi da ce se naci jos netko slican meni i utjesiti me samim svojim postojanjem... dokazati mi da nisam jedina, da moji emocionalni i psihicki problemi nisu unikat medju svim slicnim problemima.
...nije se nasla takva osoba, ne na blogu, ali sam na drugim internet stranicama shvatila da niposto nisam jedina... te da mi nije vazno cak i da jesam.
Moj jedinstveni otrov? Moj jedinstveni lijek.
Eckhart Tolle je bio savrsen lijecnik specijalist za moju emocionalnu muku. Najposlije...i sam je slicnu iskusio.
I dan po dan, mjesec po mjesec... kroz mnoge mijene Mjeseca i kroz mnoge plesove Zemlje oko Sunca ja sam pisala i pisala. Postalo mi je nezamislivo da ne pisem.
Mojoj naravi je pisanje blisko. Pisanje je unutar mojih fizickih mogucnosti, ono me zanima, sposobna sam izraziti svoje misli i osjecaje na nacin koji mi se svidja, a u potpunosti mi je dostupno, posluzeno u svakom trenutku kojeg zivim.
Pokusala sam ne-pisati. I tada nisam radila nista. Samo sam osjecala, razmisljala, slusala muziku i ponekad citala.
...te se ponovo vratila pisanju o necemu.
Sad sam na novoj prekretnici. Nakon svih ispovjedi samoj sebi, iznosenja zanesenih spoznaja i misljenja, pisama Boginji, 20tak erotskih prica, ja sam ponovo suocena s jednim: zelim se baviti necim sto volim. A pisanje je zasad jedino sto doista volim i sto mi je omoguceno.
I dalje sam sama sebi kao namreskana povrsina vode, kao tihi i daleki zvuk na dnu zdenca, kao maglovito jutro nad poljem u kojem cujem nekakvo glasanje ali ne znam cemu ili kome pripada.˙
artist- Andrzej Malinowski
Jutarnji dar
Who is a Goddess
~
A woman who is in the process of learning to know, accept and love herself on all levels: mind, body and soul.
A woman who, because she focuses on personal growth and self awareness, experiences a life, increasingly filled with peace, love, joy, passion and fun.
A woman that understands that she has unlimited capacity to make her life anything she wants.
A woman who is inspired to give to those around her because of her sense of gratitude and abundance.
SavantFoumoi
art credit:
the-wild-within
~
Zbilja se susrećem s dokazima o tome da uvijek nailazimo na riječi, slike, zvukove, događaje koji su nam snažno prisutni u podsvijesti, koji su nam potrebni, koje želimo...
roselinin zapis 99.
Danas je 16. Februar i dan je bio izuzetno blag i topao. Prepun svjetlosti koja se samo ponekad ublazila ako se neki koprenasti ili jastucasti oblak nasao direktno ispred njenog izvora.
Setala sam puna 3h, sasvim polako, uzemljena u svoje tijelo, s raspustenom kosom samo djelomicno obuzdanom s dva pramena, kako mi ne bi pala na lice previse.
Prvi put ove godine sam dodirnula betonski temelj jedne ograde kraj koje prolazim, jer mogla sam ruku pomaknuti bez da mi pokret sputava kruti rukav zimske jakne.
...mila Majko, koliko je taj beton topline upio. Na dodir je bio gotovo zivuce topal.
Zagledala sam se u jagodice svojih punasnih i sitnih prstiju lijeve ruke. Jako su mekane.
Zvijezdo vodiljo, trebam te
Sja Sunce, a zrak je hladan. Potrebno mi je malo takve bistrine i hladnoće u vlastitim mislima koje kreiraju ovaj blog.
Jer nešto sam shvatila. Roselina želi pisati o nečem određenijem, usmjeriti misli i emocije na određenu temu koja joj je bliska i slijediti ju kao pomorac zvijezdu na nebu. Podrazumijeva se da bih ovisno o trenutnoj inspiraciji pisala svemu za što osjetim potrebu.
...ne mogu nastaviti ovako. Ovaj blog će umrijeti ako ga na životu budu održavale povremeni zapisi nabujalih osjećaja; znam to i osjećam, jer takva mi je priroda.
A zarekla sam se samoj sebi da će Roselina živjeti, i tako će biti, samo treba joj smjernica, poput daha i vode života.
Oj curice, gdje si ti...
Sjecam se ovog filma iz djetinjstva, gledala sam ga kao djevojcica na VHS-u, sto svakako nije bilo primjereno za moje djetinje oci i um. Ali s druge strane... mene su vrlo rano pocele zanimati sasvim ne-djecje stvari, vrlo odrasle. Za njih sam se interesirala u istoj mjeri kojom sam voljela bajke i basne.
Paralelno s mojim mislima odrasla je i moja svijest, moj senzibilitet koji se osobito razvio prema nekim vremenima i iskustvima koja nisam direktno osjetila u svom zivotu.
Sada gotovo da mogu osjetiti Slavoniju i njena sela s pocetka 20.stoljeca; doba tako blisko a opet udaljeno stotinu godina... Doba kad su polja bila tiha, zimi ledena a ljeti uzarena, uvijek dirana vjetrom koji struji i obavija se oko stabala zasadjenih oko sela i pustara, vjetra koji dira povrsine rijeka, Drave, Vuke... Karasice.
Zamisljam kako su u to vrijeme mlade i zrelije zene bile brizno zakopcane u ustirkane bluze i haljine; odgajane da budu smjerne kceri i poslusne zene koje obavljaju kucanske poslove s ostalim zenama iz obitelji... Idu u crkvu nedjeljom, spustaju pogled pred muzevima koji prije ili poslije dodju po njih.
I pitam se, da li je koja od njih sacuvala prirodnu toplinu i otkucaj slobode u svojim njedrima...? Da li je ijedna sacuvala to svoje blago koje je mozda cesto bilo potiskivano odgojem i teskim zivotom seljaka?
Da li su neke od seoskih zena iz Slavonije naisle na muza koji im je sa svojim dolaskom donio milost i slast.
...da li se u nekim domacinstvima Nasica, Valpova, Beketinaca dogodilo da uz tradicionalni brak i svakodnevni rad stoji i slasna, topla ljubav?
...da li se ijedna zena stidljivo osmjehivala muskarcu s kojim zivi, koji ju blisko gleda ispod oboda seljackog sesira.
Da li ju je Jovo Stanisavljevic zvani Caruga iskusio prije nego je u svojim mladim godinama dosao na vjesala? Nekako sumnjam u to. Ali bez obzira na sve sto je ucinio svom vlastitom zivotu, mislim da je barem jednom izgorio u plamenu obicnog zadovoljstva sto je ziv.
Caruga, mislim da je tvoj grob u Osijeku propao, da ga je zatrlo vrijeme i nemar, da je nestao kao i slavonski zivot tog ne tako davnog ali drukcijeg vremena od ovog sadasnjeg...
Mozda se dobre stvari tog vremena mogu ponovo probuditi. Polja su i dalje ovdje. Nijedan od besmislenih i nametnutih ratova ih nije unistio. Zemlja je tu... ljeta i zime su tu... zene i muskarci Slavonije su tu.
'Oj curice sil dil daj' i dalje moze biti otpjevana, i necija se koza moze najeziti na nju ovako kako se moja najezi kad ju cujem.
Biserni osjećaj
Toplo je i lijepo osjecati se mirno i dobro u svojoj vlastitoj kozi… i sa svime onim sto nosimo ispod nje.
Barem na jedan trenutak koji je svojom promjenjivoscu slican nijansi kojom sunce oboji oblak.
Makar na jedan trenutak koji je svojom duzinom jednak nasem dahu.
Bitno je barem na trenutak ili dva moci osjetiti se ugodno sa onim sto jesmo, a potom mnoziti takve osjecaje i nizati ih poput bisera, ne ostaviti samo jedan na pletenoj niti naseg zivota.
U sebi, sa sobom
I dalje sam u ljubavi s tobom. Sa zvucima koje tvoji prsti stvaraju.
...došla sam do toga da me tvoja glazba asocira samo na najljepša
iskustva ugodne samoće i uzemljenosti u vlastitom tijelu.
Znala sam da je moguće biti sam sa sobom, ali nisam znala da je
u tolikoj mjeri lijepo, i da će meni to iskustvo biti posluženo na dlanu
običnog trenutka u prosječnom životu.
Mala roselinska poezija na siromašnom engleskom dio 2.
Where do you want to escape?
Who do you think you are?
You are what you are, there is no person who is identical to you.
There is no place you can hide from yourself.
Your body is the holy grail of your life.
Your consciousness is your mighty creator of miracles.
Who do you think you are?
You are what you are, there is no person who is identical to you.
There is no place you can hide from yourself.
Your body is the holy grail of your life.
Your consciousness is your mighty creator of miracles.
Mala roselinska poezija na siromašnom engleskom dio 1.
Open your eyes. Open your mind.
You have a beautiful opportunity to do what you want.
…please, open your inner flower.
You have a beautiful opportunity to do what you want.
…please, open your inner flower.
Mraz i lotos
Hladno jutro je vani. Ali se mraz u pogledu kojeg vidim u zrcalu otapa.
Zrake topline izvlačim iz nekog dubokog i neopipljivog dijela svoje nutrine,
poput krhkih svjetlosnih niti.
Od njih pletem fleksibilno uže kojim omatam samu sebe, pažljivo ga povlačim
po linijama tijela, i obavijam one emocije, one misli koje su ogrezle u hladnom
blatu.
Neka toplina svjetlosnog užeta izmami cvijet lotosa na površinu; jer to je cvijet koji se rađa iz blata.
Onog trenutka kad se njegove latice pojave, znam da ću ga njegovati svakim svojim dahom.
A dotad ću otapati mraz i plesti, strpljivo i neprekidno.
Nejasno a prisutno
Ne osjetim često u sebi svu snagu bijesa. Napetost koja ga prati, koja me pritiska u grudima, rukama, vratu, glavi, te uz sebe vodi suze koje su svakog trena spremne da se izliju preko trepavica.
Taj bijes me ipak ponekad ispuni, a najnoviji njegov dolazak je bio osobito težak zbog toga jer mu nisam znala razlog. Nisam mogla sama sebi reći ‘zbog toga i toga se ne osjećam dobro i ne zanima me nitko na ovome svijetu’. Bio je sav zavijen u mrak, kao gluho doba zimske noći. A uvijek je ljudskom biću najteže nositi se s teretom kojeg ne može procijeniti, boriti se s protivnikom kojem ne vidi lice ali oštro osjeća njegovu mučnu prisutnost.
...jer tako je komplicirano pružiti ruku pomirenja nečemu što ne poznaješ, ali ono je ipak vrlo stvarni dio tebe.
Teško je osmjehnuti se nečemu što se nalazi u gustoj tmini i čak mu ni obrise ne možemo naslutiti.
Tako sam se danas osjećala. Kao boca eksploziva koja u svakom sićušnom trenutku može eksplodirati i neminovno uzrokovati tužnu i bolnu štetu svuda oko sebe, svemu što okružuje centar njenog postojanja.
Bijes. Ljutnja. Netolerancija. Hladnoća i neosjetljivost na emocije bilo kojeg bića oko mene, možda i bilo kojeg drugog bića koje uopće živi. Nezainteresiranost za ikoga osim za mene samu, zasićenu svojim
emocijama i napetošću.
Ne događa mi se to često, osobito ne pod okriljem mraka i maske neznanja.
artist: Li Wendao
