"I really like you, Midori"
“You’re really cute,” I said.
“- Midori,” she said, “Say my name”.
“You’re really cute, Midori,” I corrected myself.
“What do you mean really cute?”
“So cute the mountains crumble and the oceans dry up.”
Midori lifted her face and looked at me. “You have this way special way with words.”
“I can feel my heart softening when you say that,” I said, smiling.
“Say something even nicer”.
“I really like you, Midori. A lot.”
“How much is a lot?”
“Like a spring bear”, I said.
“A spring bear?” Midori looked up again. “What’s that all about? A spring bear”.
“You’re walking through a field all by yourself one day in spring, and this sweet little bear cub with velvet fur and shiny little eyes comes walking along. And he says to you ‘Hi, there, little lady. Want to tumble with me?’ So you and the bear cub spend the whole day in each other’s arms, tumbling down this clover covered hill. Nice huh?”.
“Yeah. Really nice”.
“That’s how much I like you”.”
~Haruki Murakami - Norwegian wood
Pjesma o Roselini Narcis-krezubić i Jastuku Bijeliću
Imam jednu narcis naviku. Volim se gledati u ogledalo.
Ranije sam ogledalo izbjegavala kao vrag tamjan a vampir češnjak.
Sada tražim ogledalo, bilo koju ravnu površinu iole bistru da može odraziti ljudski lik realno, bez
popratnih efekata.
...blažena web kamera bila, čiji objektiv gleda ravno u moju cjenjenu njušku i raspoloženja koja ona odražava tako savršeno da se može usporediti sa najsavršenijim ogledalom.
Moja njuška nije uvijek ista, a prije par trenutaka mi se učinila taman usklađena sa svime što u svojoj biti jesam i s onim što želim biti. Aktualna glavobolja i raskuštrana kosa kao dodatak ne kvari doživljaj ni najmanje.
...čak sam morala sklepati i jedan stih, potaknuta frustracijom zbog gospodina koji mi se vječito gura u kadar.
'Roselina i jastuk boje bijele
svakodnevno isti kadar dijele
Ma koliko se njena njuška ljutila
jastuk sa njegovog mjesta nije izgurala
On i dalje sasvim tih na krevetu živi
i uči Roselinu kako da se smiri
Na kraju se Roselina pomiri s jastukom bijelim
i shvati da se sve u životu s nekim dijeli
Sada Roselina i jastuk bijele boje u miru u kadru stoje’
Valja? Valja!
(smajlić kreiran po uzoru na moj osmijeh, isti ja, majku mu njegovu virtualnu!)
Dok čekam, dok čekaš...
Samo nešto kratko. Nešto meni lijepo. Nešto nad čime mogu natren zaustaviti misli i osmjehnuti se iz svoje nutrine.
Odgovor u pogledu
"Tko je ova žena oko koje plešu ružine latice...?"
Pita jedan čovjek ženu pored sebe, dok su zajedno stajali na jednoj krivini vrlo vijugave ceste i gledali prema neznanki koja im se činila bliskom.
"...pssst. Zovu je Roselina".
Odgovori mu ona sa zaigranim i tajnovitim pogledom kojeg je pratio smiješak.
Čovjek je shvatio, i uzvratio joj pogled kojim ju ljubi.
Živjela "pravila" i Pravila
Zbilja se iz sasvim običnog i naizgled nezanimljivog trenutka može roditi misao koja taj trenutak preoblikuje u nešto šire i dublje.
Sinoć, u jednom dnevniku, mislim Nove tv, primijetim kako ministar poduzetništva i još nečega, Gordan Maras ima crni kačket na glavi dok daje izjavu novinarima. Pomislim se, kako staromodno. Pa gdje je samo našao taj kačket kakav je za svog života nedeljom nosio moj sad već odavno pokojni djed?
...i tada si pomislim da ne može na posao na Markovom trgu ići s pletenom vunenom kapom ili šiltericom, a čovjek je ćelav i vjerojatno mu je hladno po goloj glavici.
Ministri ne mogu odjenuti na sebe ono što žele, ne dok se nalaze na svom poslu koji zahtjeva ozbiljan i odgovoran izgled, koji treba biti vanjski odraz njegove unutarnje odgovornosti prema svojoj dužnosti. Iako, čisto sumnjam da status ministra nužno podrazumijeva ikakvu odgovornost, a kamoli da ima ikakve veze sa manje službenim stilom odijevanja.
No, činjenica ostaje da pravila postoje. Kreirana su u davnim vremenima, i nalažu ljudima koji su na određenim funkcijama da se odijevaju i ponašaju u ozbiljnom i marljivom duhu.
Pravila u raznim životnim situacijama postoje, preživljavaju, provlače se kroz živote običnih ljudi, upravljaju njima slabijim ili snažnijim intenzitetom, okrutno ili jedva primijetno. Ljudi im se predaju svojevoljno ili prisilno, neki od njih se od najranije dobi odgajaju da provode pravila i zakone okoline u kojoj su rođeni i u kojoj odrastaju, a neki im pristupaju svojom vlastitom voljom.
Postoje ljudi koji ne podnose određena pravila i zakone, bez obzira jesu li odrasli u njihovim strogim okvirima. Iz nekog misterioznog razloga koji je možda plod urođene sklonosti ka slobodi i individualnosti, oni se odupiru onome što im se nameće a što im uzrokuje nelagodu ili dublje nezadovoljstvo.
...oni su poput elementa vode koji nalazi razne načine da iskaže svoju pravu prirodu. I to im polazi za rukom, kroz jasno izraženu pobunu ili barem kroz nijanse u mislima i ponašanju.
Djevojčice iz šerijatskog muslimanskog svijeta koje ustraju u svojoj odluci da se školuju su primjer dramatične i snažne pobune protiv nametnutih pravila.
Stil odijevanja bivše ministrice Mirele Holy je primjer savršene prilagođenosti pravilima uz očuvanje izražaja vlastite vrlo individualne prirode.
Kačket Gordana Marasa je primjer savršene dosljednosti i poštovanja pravila o odijevanju na službenoj dužnosti, iako duboko sumnjam da je kačket njegov izbor u slobodnom vremenu.
...moja izjava (živjela i slava joj bila) pri popisu stanovništva da sam agnostik je savršen primjer mog odbijanja da se izjasnim kao kršćanka samo zato jer se to od mene očekuje i jer sam odrasla u okolini gdje se poštuju određeni sveci iako nitko ne zna ni tko su oni bili niti znaju za ijednu Isusovu zapovjed.
...živjela pravila. Živjela ljudska sposobnost da ih krši ukoliko su licemjerna i štetna za istinske ljudske vrijednosti koje nemaju nikakve opravdane veze sa strogim stilom odijevanja.
Neka bude bijelo
Dolazi zima, Roselino.
...i ne mogu reći da joj se ne radujem. Niti najmanje ne osjećam nezadovoljstvo zbog najave snijega krajem ovog tjedna, bijele pahulje, sivilo neba i hladan zrak me ne plaše. Neka dođu. Ovo doba godine, ovaj dio na kotaču godine pripada njima, samo njima, na ovoj sjevernoj polutki. I zbilja nije u redu da se iskazuje ljutnja prema prirodnim vremenskim prilikama.
Neka pada, koliko god malo ili puno- neka pada u miru.
Ja ću promatrati iz tople sobe, kroz prozor, ako budu plesale pahulje po zraku.
Nije mi preporučljivo izlaziti na niske temperature, zbog osjetljivih dišnih puteva koji mi se lako prehlade, a hladni vjetar je tu "najopasniji", tako da zbilja mi ne vrijedi igrati se svojim zdravljem kako bih na 15min izašla van kuće i jezikom dočekivala pahulje kako bi ih za pola trenutka otopila.
Radije ću u dobrodošloj toplini hvatati pahulje pogledom.
...ova slika, u samo par poteza crnom bojom na bijelom platnu savršeno prikazuje savršen zimski krajolik.
Jer što su ljudske prilike i oblici u prirodi nego snažan i taman kontrast spram čiste bijeline? Dovoljno je par poteza kistom da ih se prikaže.
Jer što su ljudske prilike i oblici u prirodi nego snažan i taman kontrast spram čiste bijeline? Dovoljno je par poteza kistom da ih se prikaže.
~slikar Yamaoka Tesshu, slikarski stil shodo
Ljubav na drugi sluh
Postoje li ljubavi na drugi pogled? Ne one koje nas prožmu prvog trenutka kad se sretnemo s nekom osobom, pjesmom, slikom, knjigom, ne one koje toliko snažno prodru u vene našeg unutarnjeg bića, već one kojih postajemo svjesni tek pri ponovnom susretu, kojem je vrlo moguće prethodilo razočaranje, emocionalna ravnica, sasvim mlaka toplina koja se jedva i osjeća.
Postoje li takve ljubavi? One koje nas tek naknadno i vrlo polako počnu ispunjavati, obuhvaćati, poput svilenkastog tkanja koje se isprepliće u našem umu i osjećajima, sve dok ih ne postanemo svjesni, i ne osjetimo njihovu dubinsku snagu i iskrenost. Dok ne postanemo svjesni vlastite predanosti nečemu čemu smo umalo okrenuli leđa bez ijednog darovanog trenutka sebi i toj stvari ili osobi.
Samo jedan trenutak u kojem dajemo priliku otvorenu kao nebo, da vidimo prirodu stvari s kojom smo se susreli i našu iskrenu reakciju na nju oslobođenu svakog samoočekivanja i nevjere.
...ja nisam dala potreban trenutak prilike glazbi jednog južno korejskog pijanista. Okrenula sam se i zaboravila ga, jer nije u meni raspirio moćnu buktinju ljubavi pri prvom našem susretu. Ostala sam ravnodušna, i zanemarila iskru koja je bila rođena, žar koja je gorjela. Okrenula sam leđa svoje pažnje i usmjerila pogled na neke druge i neke tuđe melodije.
Sve sam to učinila samo zato da bih sada spoznala vlastitu naglost, da bih mu se vratila širom raskriljenih grudi, jer sam shvatila u kolikoj je mjeri njegova glazba savršena i korisna za dio mene i mog života. Bez truna pretjerivanja.
...ljubav na drugi, treći, deseti, ili devedeseti pogled uistinu postoji. Samo ako postoji sasvim mala iskra žari, i dovoljno prostora u nama da joj omogućimo da se rasplamsa.
Yiruma, ljubavi moja, volim te.
...i ne želim odustati.
Učim samu sebe nešto. Sinoć sam uspjela…bila sam dovoljno uporna, I dovoljno zadovoljna, odlučna u namjeri da sljedeće večeri ponovim isto. Sada…ovaj trenutak dok pišem ove riječi samoj sebi, ovlaženih usana i vrata nagnutog nad prsa, znam da neću ponoviti to što želim, jer sam previše umorna fizički i psihički. Suočavam se po tko zna koji put sa vlastitim odustajanjem, vlastitom slabošću, i jedino što mi preostaje je da ne trujem sebe nezadovoljstvom, da ne okrećem glavu od svoje nutrine, kakva god ona bila.
Idem leći na bok, na kauč, naviti sat na mobitelu, pustiti određenu muziku i uraditi željeno na drukčiji način.
…sve to skupa se čini tako beznačajno, tako nekorisno. Ali meni je važno, meni je korisno, i ne želim odustati.
Jia Lu, 'Kyoto'
Neka bude sadašnjost
'Dragi prijatelju,
obećajem ti, popraviću se: neću više prežvakavati ono malo
zla što nam priroda miješa u hranu, kao što sam dosad činio;
uživat ću u sadašnjosti, a prošlost neka bude prošlost.
Da, imaš pravo, dragi moj, manje bi patnje bilo među ljudima kada se ljudi
- Bog zna zašto su tako stvoreni! - ne
bi sa toliko upornosti pa i maštovitosti patili da vraćaju
uspomene na pretrpljena zla umjesto da podnose ravnodušnu
sadašnjost.'
Patnje mladog Werthera, J.W.Goethe
~
Neka bude sadašnjost. Može biti vrlo jednostavna, onkraj sve svoje kompliciranosti.
Sadašnjost je ovaj tren koji sada živimo, na putu kroz naše življenje koje ima svoj vijek trajanja.
...zbilja, ako nam ijedna naša sposobnost kao bića slobodne volje može naškoditi, onda je to
posvećivanje naših misli onome što je prošlo u našem životu. U slučaju da se radi o lošim ili
bolnim iskustvima to bavljenje prošlošću je konzumiranje otrova koji ne gubi snagu.
U slučaju da je riječ o lijepim iskustvima, to je hrana koja nas neće učiniti sitima i dati nam energiju.
Prošlost je magla u kojoj se ljudsko biće može gušiti, i gubiti svijest o svojoj sadašnjosti poput kisika.
Individualna osoba ne posjeduje vječni život u jednom tijelu. Rađa se i umire. U trenucima dok živi
bi bilo dobro da kreira svoju sadašnjost, da bude svjesna svoje odgovornosti i slobode izbora.
...jer doista, svaki kut i svaku oštricu onoga što je bilo i onoga što će biti, sadašnjost može obuhvatiti
svojom kružnicom koja se sastoji od svijesti da imamo izbor; pokloniti svoju pažnju sadašnjem trenutku
i stvaranju, ili predati misli nepovratnoj prošlosti i nejasnoj budućnosti.
Djevojka iz Seine
Čudesno... I priča i to nježno lice koje kao da svojim izrazom poručuje nešto... sasvim tiho a sasvim određeno...
~Beživotno telo mlade žene izvađeno je iz Sene i po običaju koji je bio aktuelan tih godina (sedamdesete i osamdesete godine 19. veka) izloženo je u gradskoj mrtvačnici u nadi da će je neko identifikovati. Tu ju je video patolog koji je, zaintrigiran neobičnim izrazom njenog lica, a naročito osmehom, od modelara tražio da napravi gipsani kalup oblika njenog lica.
Maska bez imena nazvana je prosto: Nepoznata žena iz Sene (L’Inconnue de la Seine).
Modelar je masku postavio ispred svoje radionice na obali Sene i ubrzo su Parižani počeli da naručuju replike. Njeno lice je počelo da krasi sve više domova, postalo inspiracija za umetnike, pisce i pesnike poput Nabokova, Rilkea, Kamija i Anais Nin, a dame su sve više oponašale njen izgled i izraz.
Jedan drugi slučaj davljenja, iz 1955. godine, osigurao je, međutim, mesto zagonetnog lica u medicinskoj istoriji. Lutkar Asmund Lerdal je 1955. godine spasao život svog sina tako što mu je, nakon izvlačenja beživotnog tela iz vode, "poljupcem života" pročistio disajne puteve.
On je u to vreme bio uspešni norveški proizvođač igračaka, koji se specijalizovao za pravljenje dečjih lutaka i automobila od mekane plastike. Nekoliko godina kasnije došli su mu sa molbom da napravi pomagalo za vežbanje novonastale tehnike kardiopulmonalne reanimacije (KPR), kombinacije grudnih kompresija i "poljupca života" koja može da spasi život pacijentu čije je srce stalo.
Ubrzo je napravio telo lutke koja simulira beživotnog pacijenta, a želeći da izgleda što manje zastrašujuće, dao joj je žensko lice, ali ne bilo koje. Asmund se setio maske sa zida svojih bake i deke, koja ga je opčinjavala kao dečaka. Radilo se o "devojci iz Sene".
Lutka je nazvana "Spasite Eni", a kako su na njoj milioni učili KPR tehniku, ona se popularno naziva i najljubljenijim licem svih vremena.~
kopirano sa blic.rs
Nadahnute cvijećem
Ovu sliku doživljavam vrlo osobno... a Catwoman zna zašto.
Tanaka-san, arigato...
Komentari dviju žena koje očaravaju jedna drugu~
Catwoman: Roselina draga, sjetih se kako sam, baš nekako u tvojim godinama, 7nala ubrati ružu, staviti je u jednostavnu va7u ( usku, visoku čašu ) i promatrati ... u nedogled. Kasnije sam shvatila kako sam spontano na taj način ula7ila u meditativno stanje. A 7a i7vjesnog Krishnamurtija kažu da se prosvijetlio kada je ugledao cvijet. Shri Chinmoy, pak, na svakoj, ali baš svakoj fotografiji drži po jedan cvijet u ruci. Nije cviijeće lijepo samo 7ato da bi privlačio leptire i pčele ( njima je dovoljan samo ukusan miris, 7ar ne ' ), već ga je Stvoritelj namijenio ljudima da, očaravajući im čula, širi njihovu svijest svojom čudesnom Ljepotom.
Roselina: Majstorice. Upravu si...tako si predivno upravu... Jer zbilja, što leptiri i pčele imaju od te vizualne ljepote? Cvijeće ima svoju dubinu...i pomaže nama da uronimo u svoju vlastitu...samo ako poželimo.
Catwoman: Pogotovo ruze... njihove su latice spiralno uvijene kao svemirske maglice.
Jedna roselinska želja
Imam jednu želju.
Ta želja nije želja za izlječenjem i odsutstvom mog invaliditeta.
Nije želja za uživanjem u vlastitim vrlinama koje se zrcale kao površina rijeke na suncu ranog proljeća.
Nije želja da mi se življenje sastoji od većinskih sretnih događaja.
Jedina želja mi je da kad se nađem sama sa sobom, s invaliditetom koji imam, s manama koje nemaju sjaja, s promjenjivim okolnostima,
nasmiješim smireno i zahvalim za svoj jedinstveni svijet koji imam.
Predivno sama
Nisam mozda ni svjesna u kolikoj mi je mjeri postalo vazno da se osjecam sama dok pisem, neizlozena spoznaji da ce ono sto zapisem za koji trenutak biti procitano od strane neke osobe koja ce zatim kreirati svoje misljenje o mojim emocijama koje sam izrazila kroz slova.
Dok pisem moram znati da sam sama. Da su moji misli i osjecaji zasticeni poput suma mora u skoljki, kojeg nitko ne moze iznijeti na svjetlost dana. Moze ga se tek cuti sasvim izbliza, kad skoljka dodiruje obraz ljudskog bica.
A ja… ja sam skoljka sa vlastitim slobodnim izborom, i ja cu odluciti da li cu moj unutarnji sum podijeliti s drugim bicem.
Doista, nisam ni svjesna koliko mi je vazno pisati o svojim mislima uz spoznaju da sam predivno sama…
Ti, ti, Ti...
...zbog tebe sam se u jednom jedinom trenutku pretvorila u jedno golemo srce koje se smješi od uha do uha.
Sa svaku stvarčicu koju sam dobila šaljem ti najtoplije zagrljaje i puse, ne trostruko već neograničeno, jer samo to zaslužuješ, ti, draga i najdraža vještice!!
Ne znam koja mi je ljepša, definitivno, ali znam da obje savršeno pristaju na boji moje kože i da ću ih nositi cijelo Božje ljeto, kad mi ruke budu gole i narukvice budu maksimalno istaknute.
Lili...Norin život u 2013.
Zadnjih mjeseci redovno pratim novosti o Nori na stranici koju vode njeni roditelji. Oni bilježe mnoštvo trenutaka njenog života, i pomažu joj da ih proživi što kvalitetnije i ispunjenije.
Ja po svojoj navici vjerujem u čuda, do zadnjeg daha, i uopće ne razmišljam o tome da Nora može umrijeti prije nego što je njen red. A po nekom prirodnom tijeku to bi trebalo biti za nekih 70g, najranije.
...djevojčice, moja slatka, bistra, šarmantna SMA sestrice, ja vjerujem u tvoje individualno čudo, kreirano samo za tebe.
Maleni Hristos
Sretan Božić, Hristos se rodi.
U ovom anđeoskom glasu se nalazi sve što svakoj osobi mogu poželjeti, bila ona vjernik ili ne, a to su toplina, unutarnje obilje, vanjska skromnost, uzajamna nježnost.
Ja osobno nisam u vjeri kao pripadnica nijedne religije, ali najiskrenije poštujem i potičem svakoga tko sa iskrenošću i trudom slijedi vjeru u Boga i Njegovog Sina čije se rođenje danas obilježava u pravoslavnom kršćanstvu.
Svi vi koji danas slavite, provedite ovaj dan u miru sa svojim bližnjim, a bližnji vam je svatko tko je čovjek poput vas. Maleni Hristos se rodio kako bi vas to naučio.
Želim biti minijatura
Želim živjeti ovdje... i otpuzati na jedno mjesto gdje svatko sa svakim razgovara mada si ne odgovaraju karakterno, gdje razmjenjuju kapljice iskrenog poštovanja i suradnje zbog toga jer su ljudi a ljudima je svojstvena društvenost.
Želim otpuzati na mjesto gdje zima blista u svojoj svojoj bijelini, gdje su slojevi pahulja toliko debeli i gusti da ljudsko tijelo može zapasti u njih kao u najmekšu postelju a ledene sige se stežu u plavom sumraku januara.
Želim imati sposobnost smanjiti svoje tijelo u minijaturu, useliti se u puževu kućicu koja je poput ove ilustracije, i istraživati mikro svjetove.
p.s. Da li se piše 'svjetovi' ili 'svijetovi'?
p.s.s. Koga briga za savršen pravopis?! Mene...
Unutarnje svjetlo
Ova vrsta umjetnosti je otkriće za mene. Savršena sinkroniziranost žive materije i neopipljive projekcije svjetlosnih efekata. Sasvim su odvojeni a sasvim usklađeni.
I ne mogu a da ne pomislim kako svatko od nas u sebi sadrži svjetlo slično ovome. Mnogo snažnije svjetlo koje možemo probuditi s lakoćom, igrati se s njim. Dobacivati ga drugoj osobi, primati od druge osobe.
Mislite da je nemoguće? Da opisujem samo jednu apstraktnu ideju?
...možda moje riječi samo djeluju tako, ali imaju vodu koja ih drži.
Propali planovi=novi početci
I tako...
...došao je trenutak da nešto napišem, mada se u ovom trenutku osjećam praznije od bunara usred pustinje Namib. Mislim da takav bunar ne postoji, ne na tom mjestu, ali baš ta ideja savršeno opisuje trenutno stanje moje nutrine i moju sposobnost da ju izrazim kroz slova.
Idem nešto opsovati. Prvi dan nove godine je počeo jebeno, a zadnji dan stare godine je završio u istom duhu.
Bila sam tako jadna... napeta, povučena, tužna. Htjela sam obući novi, prelijepi džemper koji sam dobila kao božićni dar, sive boje, vrlo mek i tanak, komotan, sa nekoliko srebrno bijelih zvijezda na prednjici. Htjela sam izaći van pred ponoć, zamotana u deku, i ispuniti si želju da novu godinu dočekam pod otvorenim nebom.
...ništa se od toga nije dogodilo. Bila sam sva jadna, bezvoljna, i jedva sam se uspjela skoncentrirati na to da iole iskreno u ponoć zahvalim na još jednoj godini koju sam dočekala sa svojim jedinstvenim životom.
To sam uspjela učiniti...i krepala bih da nisam, jer sam navikla novu godinu dočekati s molitvom i dobrim, dubokim mislima i emocijama.
Otišla sam spavati u 12:05, te zaspala za par minuta, odlučna da ću uspjeti u svom tradicionalnom naumu da prvog dana nove godine mislim i osjećam samo pozitivne misli i emocije. U sivom džemperu, svježe oprane kose i namazanih usana.
...ali, tko može pobjeći od šugave glavobolje? Da, da, da... probudila sam se sa glavoboljom, i ne samo da mi nije bilo stalo do džempera već nisam imala sposobnosti da mislim o bilo čemu. Jedino sam kosu uspjela oprati, predvečer, a to je bitno, jer bolujem od "sindroma čiste kose".
Glava me je prestala boljeti DANAS popodne.
No evo jedne lijepe stvari... bila sam vani prekjučer, 2.1., i prvi ovogodišnji dan koji sam provela vani je bio prelijepo sunčan. Godio mi je fizički i psihički. I jako mi je to bitno... jer sam si ugravirala u mozak uvjerenje da ono što se radi prvog dana nove godine događat će se i većinu predstojećih dana. Zato sam maksimalno posvećena 1.januaru, a baš mi se tad dogodila glavobolja. I što sad Roselino? Zar da poništim gravuru jer se dogodilo suprotno od željenog?
...neeeee. Posveti se radije novom danu, svakom zasebno, kako god bilo.
