Odgovor ti se stalno nudi
Djevojko. Sjediš u jutru koje je prelijepo obasjano suncem. 10 je sati, i započeo je jesenski dan koji je lijep koliko može biti. Sada sjediš ispred računala, u osvjetljenoj sobi, a kasnije ćeš udahnuti energiju dana u svoje grudi, duboko, onako kako ti voliš.
Sada sjediš…i želiš pisati o svojim osjećajima, ovdje…na svom malenom mjestu gdje se sastaješ sa ljudima koji naiđu i pročitaju tvoja slova. Voliš nježnostu u prirodi. Voliš drvo, voliš njegovu teksturu, voliš jednostavnost… a te jednostavnosti koju toliko voliš ima najmanje u tvojim vlastitim osjećajima.
Godinama traje tvoj unutarnji nespokoj, od početka tvojih dvadesetih godina, a sada se lagano bližiš 30-toj. I jedino što želiš je da se nespokoj smiri. Da se tvoj nemir sasvim spontano umiri… i da odgovor na tvoje pitanje postane sasvim jasan…da ga ti postaneš sposobna vidjeti.
Da li je moguće sa određenim mirom prihvatiti sve ono manje dobro u sebi, da li je moguće ne pokleknuti iznutra kad se skupe različite teškoće u življenju?
…je li moguće?
Znam da je odgovor blizu…da ga mogu opipati, samo sam ja poluslijepa u svojoj zbunjenosti…a on mi se nudi i mirisom i dodirom, kao latica ruže, kao trn.
