Sue je žena koja jednostavno ne osjeća sebe kao jedno biće sa tragičnom ograničenošću. Ona roni sa podvodnim inv.kolicima, roni na način prilagođen njenim fizičkim mogućnostima. To je tako lagano.
I pitam sebe dok gledam nju kako lebdi kroz more, kako je moguće da još
uvijek, i sada, nakon svog napretka koji je ljudski rod iskusio, postoje osjećaji sažaljenja i tragičnosti, odvojenosti, prema onim ljudima koji imaju neku vrstu onesposobljenosti, nepravilnosti, bilo fizičke ili mentalne?
Bolesti, poremećaji, ozljede s trajnim posljedicama, su dio stvarnosti. Oni postoje. Dio su ljudskog življenja. I radi čega njihovim nositeljima osporavati ostatak njihovih ljudskih potreba i mogućnosti?
Radi čega ljude s nekim oštećenjima smatrati "čudnima", na neki način ne-ljudskima?
Oni su samo ljudi koji sadrže u sebi ili na sebi neku vrstu onesposobljenosti.
Ali mogu čak i roniti, samo na način prilagođen njima.








