Sismilastavice
Ponovo mi je pogled uronio u bistro i tiho nebo, u vrijeme kad je sunce vec zaslo na Zapad...ili tocnije, u vrijeme kad se dio lica Zemlje na kojem zivim okrenuo od Sunca. Od te vrele i goruce zvijezde.
Moje su oci vrlo cokoladne boje. Ili mozda boje kave? Mislim ipak boje cokolade... i bas mi je njezna i lijepa pomisao na to da cokoladu svojih zjenica mijesam sa najnjeznijim plavetnilom nebeske praznine.
Gledala sam u tom trenutku neke sicusne letace. U prvi tren sam pomislila da su sismisi, ali onda sam pomislila da su mozda i lastavice.
Oboje su krhkih i sicusnih tijela, sasvim njeznih krilaca, streloviti i lagani letaci.
I mislim da se oboje hrane slicno, muhama i kukcima.
Slicna su ta majusna stvorenja...iako su razlicite vrste. A ljudsko odbijanje svega onog sto nije ljupko nadahnulo ih je da te male sisavce povezuju sa necim zlokobnim.
Bez razloga.
Ljupke su i laste i mali sismisi...
Svako na svoj jedinstveni nacin..
Oboje imaju krilca i nagon za prezivljavanjem.. tako da mi uopce nije vazno koga sam sinoc gledala.
Znam da su to zasigurno bile sismilastavice i da sam osjetila njeznost u sebi gledajuci ih...
