Ljepota obicne svijesti i Lune
Nebo se sinoc prelijevalo iz blijede i mirne plave boje u najmeksu ruzicastu. Na juznom i jugoistocnom nebu. Ispred stare kuce jedne stare zene, najdobrodusnije i najzivahnije, su dva visoka cempresa, pred njenim ulazom. Kao dva mirna cuvara koji su odolili i olujama i ratu i ljudskim glupostima. Volim ih...
U njihovom je drustvu mirno i tiho. Pokraj njih sam razgovarala s jednim deckom, na mom prvom i zasad jedinom sastanku s nekim muskim stvorenjem.
...ali on je otisao i nije se vratio da me ponovo vidi, a cempresi su tu.
I sinoc je na tom mirnom nebu puni Mjesec uranjao u sami vrh cempresa, kako sam ja klizila kolicima tako je on zalazio za krosnju.
Pomislila sam kako jedna pjesma Ivane Jordan bas lijepo pristaje tom ozracju, i pocela sam ju pjevusiti saptom, a onda mi je dosao zakljucak da je pjesma samo lijepi dodatak tim trenucima, i da su nebo, Luna, cempresi i moja svijest o sebi i njima sasvim dostatni. Takvi kakvi jesu, i lijepi kakvi jesu.
Ipak, napisat cu stihove Ivanine pjesme, volim ih.
~Uvek isti je san, jedan svanuce dan, da se skupe svi prosli dani rasuti.
Dan da sever se sam, vetra odrekne svog, da bez jedra sam do luke dodje brod...
Dan da reke brane razbiju, pa se sasvim lako razliju... Duga bit ce tad, od srca do srca nit, cekam dan da dodjes ti...~
