Umorno jutro, podnevna oluja, sljez koji mazi usne,
Djevojko...jutro te je docekalo ponovo i ponovo sa glavoboljom koja tinja. Umor i napetost u tvojoj slijepoocnici i vratu... No ipak komentari dragih blogera su mi nasmijesili usne. Volim te osmjehe neuvjetovane fizickim stanjem i okolnostima...
...nedugo poslije podneva stvorio se mracni oblak na nebu i dosla je oluja. Jaki vjetar koji fijuce i kisa koja je toliko ravno padala da je poput zavjese zaklonila polje oko kuce.
Nisam svojim ocima vidjela...necije druge su oci gledale tu kisnu zavjesu i prenijele mi to. Ali sam ja slusala vjetar dok sam napola drijemala nadajuci se da ce se stezanje u glavi stisati...i sa svakim udarom vjetra moje je srce uzbudjeno udarilo. Oluja... Roselina ju voli uistinu. Paralelno sa strahom od stete koju moze prouzrociti.
I kako to obicno bude...vrijeme se smirilo i osuncalo jednako brzo kako se i smrklo i podivljalo.
Veceras sam vozala sebe...i pomazila si usne laticom duboko crvenog sljeza cija se visoka stabljika spustila prema cupriji ravno u visinu mojih grudi. Spustila sam malo glavu, lagano se nagnula nad cvijet i pomazila ga usnama. Jedno drugo smo pomazili. U ovom tihom sumraku sa mekim sivim oblacima koji se stapaju sa bistrim i mirnim nebom. Volim tisinu. Samo moj dah i poneki cvrcak...ptica koja se oglasi.
Laka mi noc... Zelim si miran san, ambrozijski san...i ugodnu tezinu u tijelu..
