Jutros sam nekako umorna. I ljutim se na sebe...jer sam jucer previse pojela i ne osjecam lakocu u tijelu kakvu sam osjecala zadnjih tjedan dana, pocevsi od "prisilnog glavoboljskog posta".
Moram se disciplinirati, i paziti da mi je ispod izbocenih kostiju grudnog kosa trbuh dovoljno spusten.
Volim dodirnuti taj dio mog tijela...osobito kad mi je koza gola. Mislim da je odmah ispod nje moj zeludac, barem mi se tako cini...a fino je mojim mekim vrhovima prstiju pritisnuti i pomaziti moj zeludac. Tako je zivo to moje tijelo iznutra. Taj moj mozak koji je odmah tu blizu iza mojih ociju, cela, ispod koze mog tjemena.

Jucer sam lezala na ledjima...s jednom rukom na dijelu trbuha ispod pupka, a s drugom na mjestu gdje mislim da je zeludac...s jastukom ispod koljena, kao uvijek. No u jednom trenutku sam se zamislila i usmjerila u unutrasnjost mog tijela. Iznutra u moju glavu i taj mozak koji sadrzi toliko toga, prisutnog i moguceg a neostvarenog.
I bio mi je to lijep osjecaj...cak mislim da sam ljubavlju dodirnula sebe.

Djevojko...to je tako dobro za tebe, za tvoje izmucene osjecaje koje sama cinis takvima.