So is all this only...A dream?
NAPISANO: 10.06.2008., utorak
Instead of the Sun that lightens up your day, I'd rather be the moon to shine up on you in your darkest hour
|
Prvi nastavak. Grozan je al što ću mu ja. Bum. Začuo se tresak. Anatra je nepomično stajala, usred ničega i čekala da to nešto dotutnji do nje. Bum. Još jedan prasak. Nije se bojala. Zapravo nije znala zašto se ne mrda. Stajala je jer je imala osjećaj kao da mora. Bum. Sve glasnije i glasnije. Približava se. Bum. Poprilično je blizu...Nije svjesna ničega...Samo stoji...Kao paralizirana... Bum. Ravno je...ispred nje! A tad sam se probudila. ~Opet isti san...~ pomislila sam i zijevajući se strovalila s kreveta. Svake noći sanjam to tutnjanje. Nikad ne dobijem priliku vidjeti što to je. Odgegala sam do kuhinje i napravila si kakao, te pospano sjela za stol i ispila kakao. Sjedila sam i pila kakao desetak minuta, a onda, napol u snu, otišla natrag u sobu. Otapkala sam do planera na unutrašnjoj strani vrata. -Danas..- promrmljala sam i stavila kvačicu pored "1. Wake up". -Još samo survive i onda mogu natrag spavat.- opet sam promrmljala, zalupila vratima i presvukla se. Pet minuta kasnije hopsala sam po kući. Kakao stvarno razbudi ljude. Začula sam jauk iz sobe pored moje. Nasmijala sam se i odhopsala u sobu. -Dobro jutro sunašce!- viknula sam pri ulasku. Razotkrila sam zavjese i bacila se na krevet osobe koja je spavala u toj sobi, tj. Lune. -Miči se.- odgurnula me s kreveta na što sam ja uz tresak pala, a zatim je uzela pokrivač, pokrila se preko glave, okrenula se i nastavila spavati. Zagunđala sam i otkrila ju. -Diž se!- viknula sam, a ona nije trzala. -Ajde, idemo do Andyc. Opet isti san?- potvrdno je zahroptala. -E, ja isto. Možda i ona. Možda danas otkrijemo u čem je štos. -Nmd ne krmjem...- nešto je rekla Luna, al budući da si je metnula jastuk preko glave, ništa nisam čula. -Što veliš? -Nikad ne otkrijemo! Osim toga, od kad si ti optimistica? -Od sad. Ajde idemo!- viknula sam i bacila mali jastuček na Lunu, na što me ona istjerala iz sobe i vjerojatno nastavila spavati. Za sat vremena je doduše izašla. Krenula smo kod Andree i došle do nje. Što i nije bilo tako teško budući da je živjela tek koju ulicu od nas. Možda 10-tak minuta. Uglavnom, pokucale smo i začule odgovor "dolazim!". Iako smo se dobro načekale dok Andrea otvori vrata. Pustila nas je unutra i odmah smo otišle u njezinu sobu. Jedan zid je bio tamne ljubičaste boje, dok su ostali bili svijetle ljubičaste. Iako je njezina soba odisala usamljenošću, davala je i osjećaj sigurnosti. -Opet isti san?- pitala sam Andreu, uzimajući kex kojim me ponudila. -I mi.- rekle smo Lumec i ja u isto vrijeme. -Mislite da to ima neku...značajku?- upitala nas je Andrea. -Mah. Zaboli me. Zapravo me i boli glava više od sanjanja toga.- odgovorila sam. Andrea je zgrabila napolitanku i počela ju grickati. -Daj zamisli...da ono tutnjanje dotutnji do nas.- rekla je napokon. -E, dotutnjilo bi i? Probudile bi se, kao uvijek, ipak je to samo s...- započela je Luna, ali ju je prekinulo cvičanje sa mobitela. -Alarm. Škola...- uzdahnula je. Zgrabile smo torbe pune knjiga i krenule u najpoznatije nam svemučilište. *~* Bum. Opet tutnjanje. Anatra je opet u svijetu snova. Bum. Glasnije je no prošli put. Glasnije i realističnije. Bum. Anatra samo stoji i čeka. Stoji, usred ničega, na kamenom podu, okružena...ničime. Bjelinom. Čeka. Bum! -Anatra? Anatra!- osjetila sam kako me nešto drma. -Kad je ručak? Neću jogurt...- promrmljala sam i otvorila oči da vidim tko ili što me budi. Andrea. -A, ti si. Ima što zanimljivo?- pogledala sam uokolo. Profesor iz povijesti je i dalje brbljao nešto o oruđima koja su koristili neki tam ljudi. -Nema. Laku noć- zijevnula sam, okrenula se od Andree i naslonila glavu na ruke. -Daj ne možeš sad sp...- započela je, no... -Gospođice Anatra!- viknuo je profesor. -Haj Hitler!- ustala sam kao da su puknuli iz topa. -Oprostite.- promrmljala sam i sjela dok me profesor prijekorno gledao. -Spavate pod nastavom. Zar je moje predavanje toliko loše?! -Ne, ne uopće...- rekla je Luna, također zijevajući. Sat je završio tako da smo Luna i ja dovodile profesora do ludila dok nas je Andrea prekoravala. Dobro, pokušavala je, ali bezuspješno, budući da je i ona umirala od smijeha. Poslije tog sata su nas zbog vrućine pustili doma. *~* -Nego, čujemo se ujutro. Moli Octa i svetog Sira i Kruha da bude i sutra tako vruće da nas puste.- pozdravila nas je Andrea, a Luna i ja smo joj mahnule te produžile do svoje kuće. -Misliš da će noćas biti isto?- upitala me Luna. -Što to? -Pa...san. -Aha...Ma, zaboravi. Samo san.- rekla sam iako nisam vjerovala u to. -Da...valjda...- rekla je i šutjele smo par minuta. onda je nastavila: -A ovaj Anatra? -M? -Ja sam...na neki način... -TRUDNA SI?!- našalila sam se na što smo se nasmijale, a potom me pogledala -.-''' pogledom. -Ne. Koji ti je došao? U snu sam primjetila nešto neobično. -Što to? -Pa neznam zapravo. Znaš kako uvijek stojimo usred ničega...- kimnula sam. -E, sad sam primjetila da nečeg ima. Htjela sam otrčati, dotaknuti to, ali nisam se mogla pomaknuti.- dovršila je. -Hm. Možda se jednom to nešto što si vidjela pokaže. Možda otkrije tajnu sna, ako ju i ima.- rekla sam, osjećajući se uzvišeno. Luna je slegnula ramenima i produžile smo kući. Nakon zadaće obje smo bile prilično umorne. Naime, izgađale smo se jastucima, a poslije kupile svo to perje po kući. Tako da smo otišle drito u sobu i srušile se. I naravno, opet taj san. Samo...sad je i meni nešto čudno. Tutnjanje je i dalje jednako. Samo, oblici... Kao drveće, ali užasno daleko. I nebo se zatamnilo, kao po noći, doduše mrvicu svjetlije. Na nebu kao vatromet, kao da se tisuće traka čarolija isprepliću u različitim bojama. Kao duga kojoj su trake boja išarane svakojakim zvjezdicama, a potom otparane od ostatka i porazbacane posvuda. Prizor je bio veličanstven. I napokon sam se mogla pomaknuti. Osvrnula sam se. Posvuda je bilo to...nešto. Te trake svjetlosti. Potrčala sam par koraka. Sve se činilo isto, kao beskrajni proplanci i livade na kojima je uvijek isto, gdje god da trčiš, ništa se ne mijenja. Ništa se nije dogodilo. Primjetila sam još nešto čudno... Tutnjanje? Gdje je nestalo? Taman kad sam pomislila na to, glasan bum mi se začuo iza leđa i osjetila sam nečije tanke i dugačke prste kako mi stežu rame... Tadam. Uživajte...Ili što već. |
