On, Ludilo i Ja
Onoj koja ima nevinije ruke (part 1)
Otkad sam čula da je u igri neka druga žena (veeeć!!!), razmišljam o tome što bih joj rekla kad i ako je sretnem. Puno se oprečnih emocija u tom mom misaonom ringišpilu izmjeni, od prezira, čak mržnje, do sažaljenja i zahvalnosti.
Prvo bih joj se predstavila. "Pozdrav, ja sam ona druga strana priče." - rekla bih joj. "Tebe ta druga strana priče ne zanima, znam, ali to ne znači da ona ne postoji i da nije bitna. Trebala bi te zanimati, ali nisam ja tu da te u to uvjeravam. Slobodno ti budi slijepa pored zdravih očiju. Ni prva ni zadnja. Jer ti je tako lakše. Jer ti to odgovara. Jer si usamljena i jadna pa želiš vjerovati u njegovu stranu priče. Želiš vjerovati da sam ja kučka koja ga je izvarala i srce mu slomila. A ti ćeš ga sad zakrpati. Izliječiti od mene. Spasiti. Učiniti sretnim i živim. Ti njega i on tebe."
Taj scenarij bi se i mogao odviti, da stvarno postoji samo jedna strana priče. Ali kao i sve dobre priče tako i ova, na tvoju žalost, ima tu drugu stranu samo je pitanje, želiš li je saznati?
Pitaš li ga ikad, baš me zanima, da ti ispriča što se točno i kako dogodilo? Spomene li tada on snimke koje je napravio dok me potajce špijunirao? Pitaš li ga da ti pusti te snimke da na svoje uši čuješ zvukove prevare i izdaje? Zvukove zabadanja noža u srce? Naravno da ne pitaš jer onda bi otkrila da je priča šuplja. Da ne drži nimalo vodu. A to ne želiš. Toga se bojiš.
Pitaš li ga što mi je još radio da bi potvrdio svoje gnjusne sumnje? Nije ti sigurno rekao da me na poligraf vodio. Da sam dobrovoljno u tu stolicu sjela i to sretna kao malo dijete, misleći kako će to biti dovoljno! Kako će mu taj dokaz moje iskrenosti i neprijetvornosti, stvarno biti dovoljan da pobijedi to jebeno ludilo u sebi. I znaš šta? Cijelih 5-6 mjeseci je bio. Poligraf je dokazao da ne lažem ni ne varam. Imala sam to crno na bijelo! Vrijedilo je svake kune (cijelih 5000 kuna!) i preživljenog poniženja. Ljubav je cvjetala. Bili smo u tzv "novom braku" u kojem nema mjesta nikakvim lažima, pričali smo o svemu i zaista rasli u ljubavi. Cijelih 5-6 mjeseci.
I onda baaam!!! Mozak opet uključi ludilo, ja opet postajem najgora od najgorih, poligraf sam lažirala (tako što sam zavela poligrafistu!), sve je laž, on tako ne može, moram ići...Potjera me. Odem. Za 2 dana me na koljenima moli da se vratim jer shvaća da je bolestan. Želi se liječiti i moli mene da mu pomognem. Obećava brda i doljne. Rijeke maslinovog ulja. I ono najpotrebnije, mir. Vratim se jer sam ono "u dobru i zlu, zdravlju i bolesti" obećano na tu našu staru godinu, stvarno i mislila. Vratim se u privremeni mir i blagostanje koji svako malo opet postaje kaos i tako 3 godine. On-off. Ludilo dirigira našim životima. Kao marioneta, bespomoćno visim i molim. Uzdam se u Njegovu pomoć. Molim i čekam.
Kao što znaš, nisam dočekala svoj happy end.
Dočekala sam to da nakon samo 5-6 mjeseci od mog odlaska, točnije izgona iz vlastite kuće, druga žena po njoj hoda. Kuva kavu mome mužu u džezvi koju sam ja odabrala i svako jutro mu kroz skoro 10 godina iz nje kavu servirala. Druga žena sjedi za mojim stolom, jede s mojih tanjura i spava u mome krevetu, na mojim lancunima. I osjeća se, uvjerena sam, kao kraljica. A u biti je ptica kukavica.
