On, Ludilo i Ja
Naučena - izgubljena
"Kad te naučim, izgubit ću te!" - govorio mi je, nimalo s visoka, već s ljubavlju i određenom dozom mudrosti i tajnovitosti. Kao da se u tim riječima krila neka njegova filozofija života, iskustvo života koji ti (zna on) nekad nešto daje, ali onda duplo uzima.
Uvijek su te riječi dolazile sa slatkim osmijehom pa se nisam nikad ljutila niti bi feminizam u meni proradio. "Neka me uči, želim od njega učiti!" - mislila sam. Ali da će me izgubiti, stvarno smiješno i nelogično, isto sam mislila.
Pokazalo se da sam krivo mislila. Pokazalo se, još jednom, da je njegovo iskustvo života dublje od moga i da, makar intuitivno, neke stvari zna.
Učio me on tako, kako nekad treba reći NE. I kad voliš i kad ti savjest govori da, zbog sebe ipak nekad smiješ reći NE. Učio me kako je odraz u ogledalu koji me frustrira, samo subjektivni privid, kako ljepota stvarno leži u očima promatrača. I vidjela sam tu ljepotu sebe kroz njegove oči.
Učio me da pronađem svoju snagu i da dignem glavu visoko jer mi nitko ništa ne može! Učio me da sam nepobjediva, a onda me on pobijedio. Razorio. Sa zemljom sravnio. Nije on, nego njegovo Ludilo. Prvo je pobijedilo njega, a onda mene. Srušilo sve u ljubavi građeno. Ubilo nadu. Ubilo vjeru. Ostavilo bezbroj neodgovorenih pitanja. I ogromnu odgovornost. Odgovornost za dva nevina dječja života. Odgovornost da oni dobiju istinu. Da dobiju vjeru i nadu. To me nije naučio prije nego me izgubio.
To ću izgleda morati naučiti sama.
