been to hell,lived to tell

Evo jedne priče da vidin vaše mišljenje bez naslova je i by the way imate li možda ideje za naslov ????

Pustam vodu u kadu, para se odvaja od vruce tekucine... Palim svijece jednu po jednu, na svakoj titra drugaciji plamen, plesu ne mareci za nista drugo, bezbrizni. Svlacim majcu, grudnjak, oble grudi svijetlosmedih bradavica se se objesile u trenutku kada sam se sagnula i otpustila vezice na cipelama. Vec rutinski otkopcavam traperice, spustam ih, gacice odmah poslije njih, otkrivam tanku crtu, a zatim ih oboje podizem s poda. Odlazem ih nemarno na stolicu razmisljajuci >hocu li ih koristiti ikad vise...?<
Skidam kopcu s kose, razletjela se posvuda, napokon slobodna... Okrecem se oko sebe same, izgubljena pomalo, kao da sve drugo nestaje. ne znam koliko je istine u svemu tome, znam samo ono sto duboko u sebi osjecam. Sjedam na rub kade, vodi kao da ne vidim dna, znam samo da je vrela, ali govorim si >neka!< Ulazim unutra, koza mi zari, ignoriram sebe, ignoriram svijet, jer sto je moja koza, sto je zivot? Ma nije me briga!
Nista vise nije kako je bilo, vidim tamu koja me gusi, svijece su sve blijede negdje u daljini. Zatvaram oci, sto uopce tu ima da mi zaokupi pozornost. Koncentracija me napustila, vidim samo svoje suze, bol me ne napusta vec zatupljuje sve drugo... Uranjam glavu, koliko mogu izdrzati? Ne dugo... Kosa je sljepljena, po licu po prsima, kao crne zmije. Ni do toga mi nije stalo. Naslanjam se na bijelu kadu, gledam u strop ali ga ne vidim-sve je crno, mozda tako i ostane...
Ovo je sumrak mog zivota, crna rupa koja guta sve pred sobom... osim mene... nemam buducnost, nemam volju za zivotom, prazno sam tijelo koje prezirem... Izgubljen um u tuzi koja me obiljezava vec citav zivot. Zasto imam tu zagusljivu sjenu u srcu, taj taman oblak iznad cela, koji stalno grmi, ne da mi mira... Zasto ne vjerujem u bolje sutra? Zasto se ne pokrenem i ostavim svoj trag... Mogu li vjecnost biti izgubljena, nikada ne pronaci svoj cilj? Jeli moguce lunjati kroz sjene i nikada ne steci onaj tracak nade koji je svima drugima duboko usaden...
Uzimam zilet sa ruba, tanak komad metala. Kao djetetu mi je bio jedna strasna stvar, jer on reze, a to boli, zasto bi itko zelio da ga boli? Sad, a sto da vam kazem kad znate i sami...
Povlacim tanke crte po unutrasnjoj strani ruke, nista ozbiljno samo tanke crte. Ne zelim vise sipati besmislene rijeci. Koncentriraj se! Krv izvire iz svake crte, ispunjava ju i polako se preljeva van, kap po kap. Uranjam tu ruku u vodu. Cinilo se kao puno, ali voda je razrijedila taj dio moga tijela, isprala, zasto ga ne vidim... Crvena koza, dok je druga ruka tako bijela, njezna, netaknuta... Pa to nikako nije u redu. Hajde da popravimo stvar! Repriza. Osjecam li se bolje? Pa bas i ne! Samo par redaka mira je proizaslo iz svega... To mi nikako ne pruza zadovoljstvo, nije dovoljno... U kojoj sam zemlji? mOzda na nekom tripu? Pritiscem snazno, zilet mi ozljeduje prste, ali ono bitnije, presjekao je ono plavo ispupcenje ispod tanke koze zgloba. Mlaz crvenila se kovitla pod vodom, vidim ga tako jasno, bas kao da je crna tinta! Previse je krvi u tako malo vode.. Jesam li ja to napokon uspjela? Jesam li to prerezala zilu? Mogu li sada umrijeti? Mislila sam da ce boljeti vise, jedva da sam osjetila... Izgleda da mi je bilo potrebno samo ovo stanje bunila... voda lijepo izgleda... zagrizem metal zubima, podignem drugi zglob... hoce li sada biti drugacije? Naglo trznem... Ruka mi padne, jos jedan mlaz. Pustam zilet, okusim krv u ustima, izgleda da sam malo porezala jezik, nema veze, ne smeta. Naslanjam glavu jos jednom, oci mi se sklapaju bez posebne zelje...
Mrak je, osvjetljena je samo ta sada sudbonosna kada, uranjam u tu krv i ponovno izranjam hvatajuci zrak. Sa svakim mojim trzajem ona pljusne vani, uzburkana, ljuta... Ne znam sto se dogada, ali i ta slika blijedi... Ostaje mi samo mrak i tisina... Gubim se, moje misli vise ne postoje, ne postojim vise ja... Nisam li bas to prizeljkivala...