napomena:Ovaj post nema veze sa mojim stvarnim životom...
Lutam između ulica,
Praznoglavo, kao da nikada nisam bila ovdje…A odavno sam već prešla svaki korak kojim sada kročim u taj poznato-nepoznati dio svog života. Opet iznova tražim ono što sam našla, tražim nešto novo. Nešto što me čeka između redaka stare priče, što će ju produbiti dok ne postane tako zapetljana i ne izgubi smisao…Tada ću spaliti sve te papire koje sam potrošila dok sam tražila sebe među riječima koje me nisu znale opisati… Dok sam tražila tebe ondje gdje te nije bilo. Tog trena priznati ću samoj sebi da nijednom kad sam te optužila da te nema baš kada sam najviše željela biti nečija nisi bio kriv. Jednostavno sam se vrtila u krug, tražila te u istoj ulici previše puta. Bojala sam se ići naprijed, napraviti korak u nepoznato, u zabranjeno. Baš kada sam trebala živjeti po tom svom motu 'tko ne riskira ne profitira' ja sam bila kukavica. A sad kad si ti našao mene ja to sebi ne mogu priznati. Ne mogu priznati poraz da si bio brži od mene dok su drugi uvijek kasnili, ne mogu priznati poraz i ostaviti ljubav koju sam krivo izabrala. Bila sam uvjerena da je on ti. Opet sam po običaju zajebala stvar. I kažem neka prošlost to i ostane, treba ići naprijed, ali što ako je prošlost sadašnjost? Kako da pobjegnem iz ovoga sata i minute? Ako to i učinim, sve će se promijeniti. Onda ću po prvi put ja kasniti. A tebe više neće biti.
|