Napravila sam ovo jer više nemam snage. Prekid s Borisom me totalno dotuknuo unatoč tome što si cijelo vrijeme govorim da budem hrabra i jaka i da će se s vremenom sve srediti. Još uvijek se nadam, duboko u sebi, da će on promijeniti mišljenje, da ću mu nedostajati i da ćemo u skoroj budućnosti, što prije, ponovno biti zajedno.

Nemam volje pisati više. Izgubila sam volju za time, a vjerujem kako vi shvaćate kako se osjećam i da me nećete htjeti zadaviti zbog toga.

Nije me briga tko će od vas pročitati ovu priču do kraja. Sa strane, u Arhivi, su vam linkovi svih poglavlja.

Ja ću prolaziti po svojim blogovima svaki dan, da vidim jeste li nešto objavili jer vas ne želim sada zapostaviti zbog svojih osobnih problema, no, moje psihičko stanje i nije najbolje, pa se nadam da ćete me shvatiti.

Ako me budete trebali, možete me pronaći na fejsu ili msnu, ali sada... ne znam koliko ću vremena provoditi ondje.....

„Doktori su me pustili da prespavam u njegovu sobu.“ –objasnila je Ingrid svojim prijateljima koji su na to klimnuli glavom.
„Treba li ti bilo što?“ –upitala ju je Ariana prislonivši ruku na njeno rame.

Odmahnula je glavom.

„Nazovi me ako ti zatreba. Dolazim što brže mogu!“ –rekla joj je.
„Doktor je rekao da će biti dobro. Dali su mu potrebne lijekove i sada spava.“ –nastavila je. „Ne treba mi ništa, za sada.“
„Onda je najbolje da krenemo. Ne smijemo se više zadržavati!“ –uzvratio je Leonel i dignuo se sa stolice.

Klimnula je glavom.

„Hoćeš li biti dobro?“ –Yoshiro ju je snažno zagrlila upitavši ju tiho.
„Hoću.“ –prošaptala je.
„Dolazimo vam onda sutra u posjet.“ –osmjehnuo se Ryo.
„Vidimo se.“

Zagrlio ju je, potapšao po leđima i razvukao osmijeh od uha do uha. Namjestila je pramen kose iza uha, te im mahnula prije nego su se vrata lifta zatvorila. Tiho je uzdahnula i pogledala u vrata bolničke sobe u kojoj se Riley nalazio. Otvorila je polako vrata, kako ga ne bi probudila, ali bilo je prekasno. Pogledao je u nju pospanim izrazom lica, te skinuo pumpicu koja mu je bila potrebna za disanje.

„Nemoj!“ –prišla mu je i stavila ju ponovno na njegova usta. „Potrebna ti je!“

Odmahnuo je glavom i skinuo ju.

„Bolje mi je.“ –rekao je.
„Jesi siguran?“ –upitala ga je.
„Ovdje si, zar ne?“

Klimnula je glavom.

„Onda mi je bolje.“ –nadodao je.

Odmahnula je glavom i utisnula kratki poljubac na njegovo čelo.

„Možemo li se praviti da su avioni zvijezde padalice?“ –upitao ju je, na što je ona okrivila glavom. „Želio bih ostvariti želju u ovom trenutku!“
„A koja je to želja?“ –uzvratila je.
„Da ostaneš zauvijek uz mene!“

Djevojka ga je u tišini promatrala dok joj je srce ubrzano kucalo. Gledala ga je ozbiljnim izrazom lica dok joj je on uzvračao osmijehom, nadajući se da će dobiti pozitivan odgovor. Prislonila je glavu na krevet i tiho zajecala, što je njena iznenadilo. Prislonio je ruku na njenu glavu, prolazeći prstima kroz njenu kosu dok je ona jecala.

„Što je bilo?“ –upitao ju je nježno.
„Tako mi je žao!“ –pogledala ga je dok su joj suze klizile niz lice. „Za sve sam ja kriva! Da sam bila pametnija, ti ne bi sada bio u bolnici! Žao mi je! Žao mi je!“
„Da sam imao tablete uz sebe, sada ne bih bio ovdje!“

Odmahnula je glavom.

„Prekini!“ –promrmljala je. „Znam da sam ja kriva! Oprosti! Oprosti, stvarno!“

Privukao ju je bliže sebi utisnuvši joj poljubac u usta dok je i dalje plakala. Obgrlila ga je rukama oko vrata i, plakajući, ga ljubila dok ju je on nježno milovao po leđima. Legla je pored njega, prislonivši glavu na prsima.

„Nemoj me napustiti. Nikada!“ –prošaptala je.
„Neću. Obećajem!“ –rekao je poljubivši joj kosu.

Tiho je uzdahnula, isprepletala svoje prste s njegovima i zaklopila oči. Htjela je zaspati pored njega. Htjela se uvjeriti da je on doista bio ondje i da ono nije bio san.

***

Jack i Lillian otvorili su vrata Rileyeve sobe. Iznenadili su se vidjevši nepoznatu djevojku kako spara pored njihovog sina. Jackova je supruga pogledala zbunjeno u njega, a on se samo na to nasmiješio, shvativši da je to morala biti Ingrid, djevojka o kojoj mu je posinak pričao.

Ingrid je polako otvorila svoje oči, osjećajići hladan vjetar na sebi. Šokirano je pogledala u nepoznate ljude, pa je skočila sa kreveta namjestivši si odjeću. Sramežljivo je gledala u njih dvoje, pitajući se tko li su oni sada bili, ali kako je primijetila na ženinom licu da je prilično slična Rileyu, pretpostavila je da je to mogla biti njegova majka.

Osjećala se još gore nakon toga, jer su došli u trenutku kad je ona ležala pored njega, a nikada prije se nisu upoznale. Odmah se pitala kakvo je mišljenje imala o njoj, a tada joj je bilo još neugodnije i zbog toga je spustila pogled u pod, umjesto da im se predstavi.

„Ti si zasigurno... Ingrid?“ –uzvratio je Jack, a ona je podignula glavu i klimnula glavom. „Ja sam Jack, njegov očuh!“
„Drago mi je!“ –ispružila mu je ruku.
„Riley mi je pričao o tebi.“

Djevojka je iznenađeno otvorila usta.

„Bez brige. Rekao mi je samo lijepe stvari!“ –namignuo joj je. „A ovo je moja supruga, Lillian!“
„Drago mi je, Ingrid!“ –nasmiješeno će njegova majka.
„Ehm, također.“ –promrmljala je i protresla ruku, gledajući oko sebe. „Mislim da ću vas pustiti same sada. Idem... ovaj... po kavu!“

Klimnuli su glavom, a djevojka je pogledala u Rileya koji se počinjao buditi, te izašla, što je brže mogla, iz one sobe. Požurila je prema aparatima, duboko uzdahnula i nagnula na zid čekajući da joj cappuccino bude gotov.

„Samo da ne pomisle kakvu glupost o meni!“ –uzdahnula je.

Lillian je povukla stolicu pored kreveta svoga sina, a zatim sjela na nju i uhvatila ga za ruku poljubivši je.

„Kako se osjećaš?“ –upitala ga je.
„Malo bolje.“ –klimnuo je glavom. „Niste se morali mučiti i dolaziti!“
„Ne pričaj gluposti! Mislila sam da ću umrijeti od straha kad su nas nazvali iz škole. Nemoj nas tako plašiti!“
„Oprosti, mama, ali baš zbog toga nisi trebala dolaziti; ne u ovakvom stanju!“

Odmahnula je glavom i poljubila ga u čelo.

„Ingrid je draga.“ –rekao je Jack, a on je pogledao u njega i osmjehnuo se.
„Zbog toga se i jesam zaljubio u nju!“ –nadodao je.

Jack mu je razbarušio kosu i osmjehnuo se.

Nekoliko mjeseci kasnije

Kako je još jedno polugodište prošlo, a zimski praznici su napokon započeli, Riley i Ingrid su se vlakom vračali kući. Rileyeva obitelj je pozvala njegovu djevojku kod sebe na nekoliko dana, a njeni su je roditelji jedva uspijeli pustiti. Naravno, tata je rekao da može, ali mama je već radila veće probleme pribojavajući se, kao i svaki roditelj, da bi njena djevojčica mogla zatrudnijeti.

„Riley...“ –Ingrid je pogledala nasuprot sebe, a on je skrenuo pogled na nju. „Znam da, ovaj, sam te to mogla pitati... puno prije, ali...“
„Da?“ –uzvratio je nestrpljivo.
„Nadam se da se nećeš ljutiti, ali Jack... Koja je priča...?“
„Ah, misliš, gdje je moj pravi tata?“

Klimnula je glavom.

„Ne znam.“ –slegnuo je ramenima. „Nisam ga vidio godinama. Zapravo, poslijedni put kad sam ga vidio je bilo prije tri godine, kad je April imala nekoliko mjeseci.“
„Zašto su se tvoji rastali?“ –upitala ga, znajući da je možda ciljala na preveliko.
„Zato što je tata maltretirao mamu i onda ga je napustila. Jack je bio najbolji mamin prijatelj još od srednje škole i, kako je otišla k njemu, više nismo otišli odande. Vjenčali su se i uskoro će mama roditi... mog polubrata!“

Klimnula je glavom, dignula se sa stolice i sjela pored njega, a on ju je nasmiješeno obgrlio oko vrata.

„Hvala ti što si mi rekao.“ –poljubila ga je.
„Mogla si me to odavno pitati. Mene nije sram pričati o tome!“ –slegnuo je ramenima i stisnuo ju više uz sebe. „Drago mi je što se vračaš doma sa mnom!“

Osmjehnula se i zagrlila ga. I njoj je bilo jako drago što će provesti nekoliko dana praznika, prije Badnjaka, kod njegove obitelji s kojima se dobro slagala. Malena April ju je odmah zavoljela, a i ona je obožavala provoditi vrijeme s njom, dok je s Jackom imala odnos kakvog je imala i s ocem. Lillian je bila draga žena s kojom je mogla razgovarati o raznim stvarima, a Riley joj je rekao kako se primijeti da ju je zavoljela. Inače nikada nije bila draga s njegovim curama, ali s Ingrid se ponašala bolje.

***

Unatoč tome što je Lillian rekla kako će sama oprati prljavo suđe od večere, Ingrid je ostala u kuhinji i pomogla joj dok ju je Riley čekao u sobi, na katu, nakon što je otišao staviti April na spavanje. U trenutku kad je Ingrid željela izaći iz kuhinje, nakon što je napravila svoj posao, njegova majka ju je zaustavila na pola puta.

„Treba li vam još nešto?“ –upitala ju je.

Odmahnula je glavom.

„Trebam razgovarati s tobom.“ –odgovorila je i sjela za stolom.

Djevojka je iznenađeno pogledala u nju, a zatim sjela preko puta nje dok joj je srce ubrzano kucalo. Nije znala zbog čega, ali bojala se onoga o čemu je Lillian trebala pričati s njom. Imala je predosjećaj da se radilo o nečem loše, a to ne bi mogla podnijeti; ne nakon što je u proteklih mjesec i pol bilo idilično.

„Želim ti se zahvaliti.“ –rekla je.
„Kako to mislite?“ –nakrivila je glavom.
„Zbog tebe mi se vratio onaj stari Riley. Prije nego je tebe upoznao, kad je... ovaj... doživio nesreću, mislila sam da se nikada više neće oporaviti! Sve se promijenilo kad si ti ušla u njegov život i želim ti se zahvaliti na tome!“

Djevojka je odmahnula glavom.

„Nemate mi se zbog čega zahvaljivati.“ –osmjehnula se. „I Riley je mene promijenio. Zbog njega sam postala ponovno onakva kao što sam nekada bila, prije nego sam Alana izgubila!“

Lillian se na to osmjehnula, a nakon što je još neko vrijeme razgovarala s njom o svemu, Ingrid joj je poželjela laku noć, otišla pozdraviti Jacka koji je gledao televiziju i popela se na kat gdje ju je čekao nestrpljivi Riley. Otvorila je vrata sobe i vidjela ga kako leži na krevetu, u polu snu.

„Oh, skoro si zaspao, ha?“ –uzvratila je.
„Nikako da dođeš!“ –rastegnuo se. „Zašto si se toliko zadržala?“
„Pričala sam s tvojom majkom.
„O čemu?“
„Ženski razgovori.“

Riley je nakrivio glavu, dignuo se sa kreveta i prekrižio ruke na prsima.

„Zbilja? A zašto mislim da ima veze sa mnom?“ –pogledao ju je značajnim pogledom.
„Jer imaš preveliko mišljenje o sebi i misliš da uvijek o tebi pričamo?!“ –nasmijala se otvarajući torbu. „Idem se obući i spremiti za krevet!“

Djevojka je krenula prema vratima, ali Riley se pojavio pred njom, zatvorivši ih, nakon čega je uzeo ključeve, bacio ih u zrak i uhvatio.

„Što to radiš?“ –nasmiješila se.
„Mogu te ja spremiti za krevet!“ –namignuo joj je.
„Riley, ne ovdje!“
„Zašto ne?“
„Zato što su dolje tvoji roditelji!“
„Ne zanima me!“
„Riles...“

Prišao joj je poljubivši ju dok mu se ona opirala, ali kako je njegov poljubac postajalo strastveniji nije više mogla suzdržati da mu ne uzvrati. Ispustila je odjeću koju je nosila, zagrlila ga oko vrata, a on ju je tada podignuo sa poda odlozivši je na krevet. Nježno ju je ljubio po vratu, a kako je želja za njihovim tijelima postajala sve veča, ostali su goli u samo nekoliko sekundi, nakon što je njihova odjeća počela letjeti po zraku i našla se po cijeloj sobi.

Riley je nježno isprepletao njihove prste, a Ingrid je stisnula svoju šaku, podignula gornji dio tijela i utisnula mu poljubac na usne, ne odvajajući se o njih. Osjetila ga je duboko u sebi, pa je tiho zastenjala i zagrizla mu usnicu. Ispustio je njenu ruku, podignuo ju na sebe nakon što je legao na leđa i rukama prolazio po njenim leđima, zaustavivši se na bokovima, koje je svako toliko gurao prema dolje, dok je ona svojim noktima stvarala tragove po njegovim prsima.

Nedugo zatim sobom je odjeknuo tiho stenjanje, nakon što su oboje istovremenu doživjeli vrhunac, a djevojka je ona prislonila glavu na njegovim prsima, te duboko uzdahnula.

„Volim te.“ –rekla je.
„Volim i ja tebe!“ –uzvratio je prolazeći rukom kroz njenu kosu, te joj milovajući leđa.

Lying close to you
Feeling your heart beating
And I'm wondering what you're dreaming
Wondering if it's me you're seeing
Then I kiss your eyes and thank God we're together
And I just wanna stay with you
In this moment forever, forever and ever

Ingrid je već neko vrijeme spavala, a kako Riley nije mogao, gledao je u nju. Gledao je kako spava, kako se smiješka u snu, pitajući se je li sanjala o njemu, je li vidjela samo njega. Nježno je pomilovao njene tople, crvenkaste obraze i poljubio joj čelo obgrlivši njeno golo tijelom jednom rukom.

I don't wanna close my eyes
I don't wanna fall asleep
'Cause I'd miss you, babe
And I don't wanna miss a thing
'Cause even when I dream of you
The sweetest dream will never do
I'd still miss you, babe
And I don't wanna miss a thing

Nekoliko godina kasnije

„Dr. Devis?“ –medicinska je sestra otvorila vrata Rileyeve ordinacije.

Spustio je knjigu na pod, te ju pogledao upitnim izrazom lica.

„Priča se uokolo da se vaša supruga nalazi na trećem katu.“ –uzvratila je.
„Što?“ –dignuo se sa stolice i ubrzano izašao iz sobe, ne dopuštavši tehničarki da odgovori na njegovo pitanje.

Željela mu je reći na kojem se odjelu nalazila, ali kako nije bilo dozvoljeno derati se, zašutjela je odmahnuvši glavom, te otišla natrag u prostoriju gdje su bile ostale medicinske sestre. Riley je nervozno trčao stepenicama. Nije se ni trudio pričekati da se lift otvori jer se pitao što se dogodilo s njegovom suprugom. Bio je zabrinut i pribojavao se da joj se nešto loše dogodilo.

„Hvala na svemu.“ –rekla je Ingrid nakon što je izašla iz ordinacije.
„Nema na čemu i vidimo se ponovno za mjesec dana!“ –uzvratila je doktorica.

Osmjehnula se i zatvorila vrata, a zatim se iznenadila ugledavši Rileya kako trči užurbano hodnikom.

„Jesi dobro?!“ –upitao ju je prislonivši joj ruke na ramena.
„Kako si znao da sam ovdje?!“ –uzvratila je.
„Vijesti se brzo šire u ovoj bolnici, ali to nije bitno! Što se dogodilo?! Jesi dobro?! Što je bilo?“

Djevojka se nasmijala i prislonila ruku na njegovo lice.

„Riley, dušo, pogledaj u kojem smo odjelu!“ –rekla je.

Podignuo je glavu pogledavši u natpic na kojemu je pisao Ginekološki odjel. Zbunjeno je pogledao u nju, upitnim izrazom lica.

„Ljubavi...“ –osmjehnula se. „Trudna sam!“

Šokirano je pogledao u nju dok se ona smiješkala.

„Ozbiljno?“ –promrmljao je, na što je ona klimnula glavom.

Razvukao je osmijeh od uha do uha, povukao ju k sebi i snažno zagrlio, naravno, pazivši da joj ne ozlijedi trbuh.

„Volim te!“ –poljubio ju je.
„Volim i ja tebe!“ –nasmiješila mu se veselo.

Nježno joj je pomilovao obraz, nekoliko puta utisnuo poljubac na njene usne i zagrlio ju ponovno.

„Gdje je Alan?“ –upitao ju je.

Pogledala je oko sebe, te provirila u dječju sobu, u kojoj su se igrala djeca koja su dolazila s roditeljima.

„Alan, ljubavi.“ –prozvao ga je otac.

Njihov četverogodišnji sin je pozdravio djevojčicu s kojom se igrao, a zatim potrčao u tatin zagrljaj. Riley ga je nasmiješeno podignuo sa poda, uhvatio za ruku svoju predivnu suprugu i zajedno s njima se uputio niz hodnik.

Dva dana kasnije

Riley je sjedio u dnevnom boravku gledajući svoju sestricu April kako se igra sa barbikama nedaleko od njega. Podsjećala ga je na svoju majku. Imale su istu boju očiju; zelenu boju, te predivnu, valovitu, smeđu kosu. Osmjehnuo se kad ga je ona pogledala, a zatim nastavio gledati u televiziju sve dok ga zvono na vratima nije prekinulo.

Dignuo se sa trosjeda, a April je veselo potrčala pored njega kako bi prva stigla do vratiju. Pokušala je skakajući dohvatiti kvaku, ali kako je bila previše niska, Riley ih je nasmiješeno otvorio prije nje. Podignuvši pogled prema osobi koja je stajala na ulazu, šokirao se.

„Ariana?“ –prošaptao je.
„Ariana!!!“ –viknula je April zagrlivši joj noge.
„O, hej, April!“ –Ariana ju je dignula nasmiješeno sa poda. „Ma vidi ti kako si mi narasla!“

Riley je i dalje u šoku gledao u nju ne vjerovajući da ju je vidio pred sobom. Bio je iznenađen i pitao se što je tražila od njega.

„Nećeš me pozvati unutra? Vani je prilično hladno.“ –rekla je gledajući ga ozbiljnim izrazom lica.

Klimnuo je glavom i pomaknuo se u stranu, a ona je prošla pored njega ispustivši April na pod.

„Idi se igrati, dušo. Kasnije ću doći kod tebe!“ –uzvratila je nasmiješeno. „Braco i ja moramo pričati o nečemu!“
„Dobro!“ –klimnula je glavom i potrčala u dnevni boravak.
„Što radiš ovdje?“ –upitao ju je tiho.
„Idemo pričati u kuhinji. I napravi mi kavu, mrtva sam umorna!“
„Dobro.“

Djevojka mu se osmjehnula i prije njega ušla u kuhinju, te sjela za stol dok je on pripremao kavu. Gledala ga je zamišljeno pitajući se kako će reagirati kad dozna razlog zbog kojeg je došla, kad dozna ono što je pod hitno trebala reći, ono što se ticalo Ingrid i njega.

„Onda, što te dovodi ovdje? Zar nisi trebala biti u školi?“ –upitao ju je.
„Ne. Nismo imali zadnja dva sata, pa sam krenula k tebi.“ –odgovorila je.
„Zašto?“ –sjeo je nasuprot nje.
„Jer moram pričati s tobom. Zbilja je važno!“
„Zar to nije moglo čekati kad se vratim?“

Odmahnula je glavom.

„Kad se vratiš, bit će prekasno.“ –promrmljala je.
„Za što?“ –uzvratio je zbunjeno.
„Ingrid se želi ispisati iz škole.“

Riley je šokirano pogledao u nju. Napisala je to u poruci, napisala je da će ga pustiti na miru i da ju nikada više neće morati gledati, ali nije mogao vjerovati da je doista bila kadra to učiniti. Ispisati se iz škole? Ono nije očekivao. Znao je. Znao je da je on bio kriv za sve!

„Ryo nam je rekao da si to učinio namjerno.“ –nadodala je. „Rekao je da si joj sve ono rekao samo kako ne bi patila zajedno s tobom, ali trebaš shvatiti da oboje ovako patite. Ona će otići, a ti ju nikada više nećeš vidjeti! Zar doista želiš da dođe do toga?“

Riley je skrenuo pogled ne znajući što reći. Znao je da nije želio da dođe do onoga, ali šteta je već učinjena. Povrijedio ju je iako je obećao Alanu da će paziti na nju. Povrijedio ju je iako je sam sebi obećao da si to nikada neće dozvoliti, da nikada neće povrijediti bilo kakvu djevojku; pogotovo Ingrid koja mu je u kratko vrijeme postala sve. Vjerojatno ga je već mrzila u ono vrijeme, zamjenila s Eddyem, a za to je i imao i dokaze.

„Riley, daj se saberi!“ –viknula je na njega. „Želiš da ode, ha?! Ne želiš ju više vidjeti?!“
„Tako je najbolje.“ –prošaptao je.
„Ne budi glup! I ti i ja znamo da je to najgore što se moglo dogoditi. Jebote, pa stalo vam je jedno do drugog, a ti ćeš samo tako odustati od nje?! Zbog čega?! Jer misliš da je bez veze došla u školu?! Zajebi to, Riley!“

Odmahnuo je glavom i duboko uzdahnuvši zaklopio oči.

„Ovako i onako ima Eddya sada.“ –rekao je.

Djevojka je nakrivila glavu gledajući zbunjeno u njega dok se on smireno ljuljao na stolici, zatvorenih očiju. Nije mogla vjerovati da će samo tako odustati od Ingrid. Smatrala ga je hrabrijim dečkom koji nije želio odustajati, ali izgleda da je onaj dečko ponovno umro u njemu.

***

Kako nije mogao zaspati, Riley je odlučio izaći iz sobe i otići u dnevni gledati televiziju, u nadi da će pronaći nešto zanimljivo kako bi ga moglo natjerati na spavanje. Otkako je Ariana otišla, vratila se natrag na akademiju, nije prestajao razmišljati o Ingridinom odlasku, a kako ju je namjeravao pustiti, nije želio poludjeti i nagovoriti ju da ostane, moliti ga za oprosti.

Silazeći niz stepenice čuo je kašljanje na terasi, pa je pogledao prema vratima i ugledao Jacka, maminog novog supruga, kako sjedi sam i gleda zbunjeno oko sebe. Osmjehnuo se i krenuo prema vratima u tišini, nadajući se da ga neće skontati. Otvorio je naglo vrata, a Jack, muškarac tamno smeđe kose, te izrazito svijetlo plavih očiju, poskočio je u stranu bacivši cigaretu u stranu.

„To sam samo ja!“ –nasmijao se tiho Riley.
„Jebem ti, dijete!“ –Jack ga je udario lagano šakom od rame. „Da mi to nikada više nisi napravio! Mislio sam da si Lillian!“

Riley se ponovno nasmijao, na što je njegov očuh odmahnuo glavom, izvukao cigaretu iz kutije i ponovno ju stavio u usta.

„Mi daš jednu?“ –upitao ga je.
„Hej, mali, u tvojem slučaju ne bi trebao pušiti!“ –očuh ga je pogledao ozbiljnim izrazom lica.
„Reći ću mami gdje čuvaš kutije!“

Jack ga je pogledao šokirano dok je Riley pravio nevin izraz lica. Očuh je opsovao sam sebi u bradi, te izvukao cigaretu iz kutije i bacio ju prema njemu.

„Ali ovo ti je zadnji put znaš!“ –nadodao je ozbiljno, te uvukao dim u sebi.

Riley je na to klimnuo glavom i zapalio cigaretu osjećajići se udobnije, promatrajući tmurno nebo koje bi svako toliko zasvijetlilo, a zatim bi se oglasili gromovi.

„Ne možeš spavati?“ –upitao ga je očuh, a on je odmahnuo glavom. „Zbog disanja? Jesi dobro? Trebamo ići na Hitnu?“
„Ne. Bez brige!“ –osmjehnuo je.
„U čemu je onda stvar?“

Nije želio odgovoriti na ono pitanje jer zapravo nije znao što bi mu rekao. Znao je da je uvijek mogao računati na očuha, da je mogao pričati s njime o svemu, ali nikada nisu počeli o ljubavnim problemima i to ga je užasno mučilo. Trebao je nečiji savjet.

„Oh, shvaćam!“ –nadodao je iznenada Jack, pa ga je posinak pogledao zbunjenim izrazom lica. „Radi se o nekoj curi?“

Riley je iznenađeno otvorio očima dok ga je Jack nasmiješeno promatrao. Počešao se po glavi, te pogledao u drugu stranu.

„A-ha!“ –pljesnuo je rukama. „Znao sam da se radi o tome! Pričaj! Što se dogodilo?“

Riley je uzdahnuo.

„Sjebao sam sve!“ –promrmljao je.
„Pazi na riječnik, mladiću!“ –upozorio ga je. „Znam da mi nisi sin i znam da možeš sa mnom otvoreno razgovarati o svemu, ali bez prostačenja!“
„Hej, to sam naučio od tebe!“
„Uhm... Ti to ne smiješ govoriti!“

Riley je zakolutao očima.

„Ok. Što se dogodilo?“ –upitao ga je Jack. „Kako si sve sje...“

Posinak ga je pogledao ozbiljnim izrazom lica.

„Ovaj... kako si sve poprskao?“ –ispravio se odmah.

Riley je nervozno tapkao nogom od pod razmišljajući bi li mu trebao ispričati cijelu priču, dok ga je oču gledao značajnim pogledom. Duboko uzdahnuvši, započeo je priču. Rekao mu je da je Ingrid Alanova sestra, zbog čega je došla ondje, kako su se upoznali, počeli družiti, zbližili, postali cura i dečko, a onda ju je on neki dan povrijedio. Rekao joj je stvari koje nije mislio samo kako bi se maknula od njega i ne bi propadala zajedno s njime. Također mu je objasnio zbog čega je Ariana došla k njima danas dok je on u tišini slušao cijelu priču.

„... i tako se ona odlučila ispisati!“ –promrmljao je.
„I što onda radiš ovdje?“ –upitao ga je ozbiljno Jack.
„Kako to misliš?“
„Pa je li ti stalo do te djevojke ili nije?!“

Riley je gledao u tišini u njega.

„Onda?!“ –povisio je ton.
„Da.“ –prošaptao je.
„Onda ne budi blesav i nemoj popušiti šanse koju imaš s njom!“

Gledao ga je i dalje u tišini, a onda su se vrata iznenada otvorila i oboje su šokirano gledali u Lillian koja ih je promatrala ljutitim izrazom lica. Rileyeva je majka bila predivna žena duge, smeđe kose, te izrazito zelenih očiju. Bila je draga žena koju su svi voljeli, ali Riley je se bojao, poput Jacka, kad bi se razljutila, a u poslijednje je vrijeme bila prilično nervozna zbog trudnoće.

„Što vas dvoje, usred noći, radite ovdje?! I uz to, pušite?!“ –upitala ih je ljutito.
„Baš sam se pripremao za spavanje!“ –Riley je razvukao osmijeh od uha do uha bacivši cigaretu iza sebe, te pogledao preplašenim pogledom u očuha i prošao pored majke.

Znao je da bi ga mogla zaustaviti, pa je potrčao natrag u sobu kako mu ne bi održala bukvicu, ali zbog toga je njegov očuh bio prepušten sam sebi.

***

Ingrid je stajala pred ogledalom dok su druge djevojke prolazile uzbuđeno iza nje. Noć Vještica je došao, a s njime i tango s kojim su trebali otvoriti zabavu. Nije joj bilo do zabave, ali je to morala učiniti. Obećala je Eddyu da će odplesati poslijednji ples s njime prije nego se ispiše iz one škole.

Provjeravala je da li joj crvena, uska haljina dobro stoji, a kad se uvjerila da je sve na svoje mjesto, otišla se našminkati u ženskom WC-u gdje se nadala da će biti na miru. Na sreću, ondje nikoga nije bilo, pa je neko vrijeme stajala u srediti, gledala samu sebe u ogledali i tiho uzdisala. Osjećala se užasno. Nije imala volje ni za što i jedva je čekala da se makne odande.

Vrata su se iznenada otvorila, a kad je pogledala prema njima ugledala je Daliu kako nasmiješeno ulazi u onu prostoriju. Ingrid je zakolutala očima, te izvukla potrebnu šminku iz torbice koju je nosila, gledajući krajičkom oka kako djevojka elegantno prolazi iza nje.

„Čula sam da odlaziš uskoro.“ –nagnula se na zid, pored nje.
„Sigurno ti je drago, ha?“ –uzvratila je šminkajući.
„Naravno da jest. Neću morati vidjeti tvoju ružnu facu pored Rileya!“
„Ne moraš se brinuti oko toga. Tvoj je! Uzmi ga!“
„Naravno da hoću. Uostalom, sumnjam da bi on išta želio od tebe nakon što te vidio kako se ljubiš s Eddyem!“

Djevojka je šokirano pogledala.

„Ups.“ –Dalia je prekrila usta. „Mislim da sam slučajno slikala i poslala mu!“

Ingrid je bijesno krenula na nju, a djevojka je napravila nekoliko koraka unazad. Htjela ju je udariti. Pripremala je ruku koja je već bila u zraku, ali zaustavila se pored njenog lica dok ju je ova druga prestravljeno promatrala.

„Svejedno odlazim.“ –spustila je ruku. „Kakve ima koristi od toga što si mu poslala sliku i što zna s kime sam se ljubila?“

Ingrid je zakolutala očima, uzela svoju torbicu i izašla iz kupatila dok je Dalia gledala u zatvorena vrata. Djevojka je prekrila svoje lice maskom, kao što im je to naredila profesorica, a zatim krenula prema plesnom podiju ugledavši Yoshiro kako trči prema njoj.

„Idemo. Zakasnit ćemo!“ –povukla ju je sa sobom.
„Ok. Ok. Nismo daleko!“ –osmjehnula se Ingrid.

Na trenutak se sjetila onoga što joj je Dalia rekla. Nije joj bilo ni malo drago što je glupača morala poslati sliku u kojoj ljubi Eddyu, ali svejedno... Kakva je bila razlika?! Nije prevarila Rileya, a on je nju mrzio. Nije izgubila ništa što nije već bilo izgubljeno.

Učenici i učenice škole su se postavili jedno nasuprot drugome, a kad je pjesma počela, laganim su korakom krenuli prema svojim parovima.

Ingrid je elegantno prišla Eddyu koji je odmah primio njenu ruku, dok ju je drugom privukao bliže svome tijelu. Elegantno su plesali po plesnom podiju, pazeći da ne ozlijede nekoga na putu, a kad je Eddy želio okrenuti djevojku, netko ju je drugi privukao svome tijelu.

Djevojka je iznenađeno pogledala u muškarca koji ju je čvrsto držao uz svoje tijelo, te gledala u njegove oči pokušavajući shvatiti tko se sakrivao iza one maske.

„Imam te.“ –prošaptao je.
„Riley?“ –prošaptala je zbunjeno.

Osmjehnuo joj se i zavrtio, a zatim primio čvrsto oko struka dok je njoj srce ubrzano kucalo, a Eddy je primio djevojku koja je trebala plesati s Rileyem dok je bijesno gledao u njih dvoje. Nije ni primijetio, da su se učenici počeli micati sa plesnog podija, ali je osjetio vručinu, ljubav, strast u zraku.

„Eddy...“ –djevojka ga je privukla u stranu, na što je on istrnuo ruku gledajući ljubomorno u mlade plesače koji su se opuštali na plesnom podiju.

Svi su pogledi bili upereni u Ingrid i Rileya koji su se gibali šarmantno, elegantno sa velikom strašću između njih dvoje. Niti jednom nisu jedno drugoga ispuštali iz vidika, a osjećaj koji im je prolazio tijelom je bio... fenomenalan. Uz povezanost, Ingrid je uživala osjećati njegove dodire i strastvene poglede po svome tijelu užarenom od plesa.

Prije nego je pjesma završila, privukao ju je k sebi, podignuo nogu i spustio gornji dio tijela prema dolje, pridržavajući ga s rukom, te gledajući i dalje u njene oči dok je njeno srce ubrzano kucalo.

Na trenutak su oboje imali osjećaj da su potpuno sami, sve dok ih nije prekinuo pljesak i vratio natrag u stvarnost, u ono što se dogodilo između oboje nekoliko dana prije one zabave.

Ingrid se odmaknula od njega gledajući sramežljivo oko sebe, a zatim je odmahnula glavom i ljutito prošla kroz gomilu ljudi koji su počeli plesati nakon što je druga glazba započela. Nervozno je skinula masku sa lice, te ju odbacila u stranu gurnuvši vrata terase, te pokušavajući uhvatiti malo zraka.

„Što on radi ovdje?!“ –upitala se. „Zbog čega mi je morao upropastiti zadnju večer?“

Riley je nervozno stajao na ulazu terase gledajući u djevojku koja je hodala gore – dolje, a kad ga je primijetila, stala je na mjestu.

„Ingrid...“ –krenuo je prema njoj zatvorivši vrata.
„Što želiš?!“ –upitala ga je ljutito.
„Samo se smiri i dopusti mi da ti kažem neke stvari!“
„A je li, sada bi pričao, ha?! Nije li malo prekasno za to?! Prvo mi se nasereš, pa onda želiš pričati! Ja nisam cura s kojom ćeš se zajebavati, znaš?!“
„Znam, ali daj, molim te, molim te... Smiri se! Samo želim pričati s tobom!“

Prekrižila je ruke na prsima, te pogledala u drugu stranu.

„Prekasno je. Odlazim.“ –prošaptala je.
„Baš me zbog toga poslušaj!“ –požurio je k njom. „Molim te, Ingrid...“

Pogledala ga je obziljnim izrazom lica, a onda je primijetila tugu u njenim očima. Kako li se pak mogla ljutiti na njega kad ju je onako promatrao? Kako se mogla praviti da joj više nije stalo kad je njeno srce i dalje kucalo za njega?

„Reci.“ –prošaptala je.
„Napravio sam sranje, znam.“ –uzvratio je. „I poludio sam kad si mi poslala onu poruku! Pročitao sam ju milijardu puta i živcirao se jer ti nisam mogao poslati poruku, reći ti da mi je žao i da nisi ti kriva. Nisi ti kriva, Ingrid! Ja sam. Rekao sam ti one stvari samo kako bi se maknula od mene. Znam kakav bih postao i nisam želio da propadneš zajedno sa mnom!“
„I zbog toga si me odlučio odbaciti od sebe?!“

Klimnuo je glavom, a ona ga je ošamarila, što je na njegovom licu pokazalo iznenađenje.

„Dobro. Neka ti bude. Odbacio si me od sebe! Zbogom, Riley!“ –promrmljala je i prošla pored njega.

Okrenuo se za njom i krenuo ju zaustaviti, ali osjetio je bol na srcu zbog koje se uhvatio za ogradu.

„Ingrid...“ –prošaptao je osječajići kako sve teže i teže diše.

Djevojka je krenula prema vratima osjećajući se užasno zbog onoga što mu je rekla. Umjesto da mu je bilo potpora, ponijela se kao razmaženo, uvrijeđeno derište. Okrenula se prema njemu i vidjela ga kako stoji nedaleko od nje u lošem stanju, te kako teško diše.

„RILEY!!!“ –viknula je i potrčala k njemu. „Jesi dobro?“
„Ne mogu disati.“ –promrmljao je.
„Gdje su ti tablete?“
„Ne znam.“
„Ok. Onda... Duboko diši, ok?“
„Ne... mogu... Prsa... me... me... bole!“
„Gdje su ti jebene tablete?!“
„U... sobi... ja... mislim!“

Dignula se sa poda odbacivši štikle u stranu, te istrčala iz terese. Progurala je nekoliko učenika koji su teturali pijani hodnikom, a zatim trčala prema muškom domu što je brže mogla.

„Molim te, budi dobro, molim te!“ –mrmljala je u sebi.

Trčala je što je brže mogla dok su suze klizile niz njeno lice. Osjećala se krivom. Doktor joj je rekao kako se Riley nije smio nervirati zbog problema sa srcem, a vjerojatno se uzrujao zbog nje. Otvorila je vrata njegove sobe koja su začudo bila otključana, te otvorila njegovu torbu bacajući odjeću iz nje sve dok nije pronašla narančastu kutijicu.

„Napokon!“ –uzviknula je, te izašla užurbano iz sobe.

Čula je zvukove sirene Hitne pomoći, a tada se šokirala. Imala je osjećaj da ne osjeća više noge, ali natjerala se da bude dobro, da nastavi trčati dalje kako bi stigla do Rileya. Trebao ju je. Trebao ju je pored sebe i vjerovao je u nju. Čekao ju je.

Otvorivši vrata doma ugledala je bolničare kako guraju Rileya krevetom prema kombiju dok njihovi prijatelji stoje šokirano na mjestu.

„RILEY!!!“ –potrčala je prema njemu.
„Ingrid!“ –Ryo ju je pokušao zaustaviti, ali odmaknula ga je sa puta, te krenula prema tehničarima.
„Mogu s njime? Cura sam mu!“

Klimnuli su glavom i pomogli joj da uđe u kobi. Kleknula je pored Rileyevog kreveta dok ju je on promatrao teško disajući. Osmjehnula mu se, pomilovala mu lice i uhvatila ga za ruku.

„Ovdje sam. Ovdje sam!“ –ponavljala mu je u uho.

Riley je zaklopio oči i duboko uzdahnuo stisnuvši njenu ruku.

Clouds will rage
And storms will race in
But you will be safe in my arms
Rains will pour down
Waves will crash all around
But you will be safe in my arms

Riley je ležao na krevetu gledajući u vrata terase. Želio je izeći na svijež zrak, ali pljuštilo je i znao je da bi njegova majka poludjela da ga vidi kako stoji na kiši nakon što je završio u bolnici. Kad se vratio kod kuće, nakon što ga nije bilo više od mjesec dana, otišao je odmah u sobu zaključavši se. Nije želio vidjeti nikoga. Nije želio čuti nikoga. Nije želio komunicirati ni sa kime unatoč tome što je njena majka neko vrijeme stajala pred vratima njegove sobe, nagovarajući ga da joj otključa.

Iznenada, dok se polako opuštao, čuo je zvuk poruke. Pogledao je iznenađeno u mobitel ne znajući što napraviti. Srce mu je ubrzanije počelo kucati. Bio je uzbuđen pitajući se tko mu je poslao poruku. Duboko je uzdahnuo i nevoljno ga podinuo sa noćnog ormarića. Neko je vrijeme gledao u ekran šokiranim izrazom lica, kad je vidio da je zapravo poruka bila od Ingrid.

Odmahnuo je glavom i stavio mobitel natrag na ormarić. Dignuo se sa kreveta i prišao prozoru dok je nervozno tapkao nogom od pod.

„Kako mi može uopće slati poruku nakon onoga što sam joj rekao?!“ –pitao se šokirano.

Ljutito je udario rukom od zid i otišao po mobitel kako bi ipak pročitao njenu poruku.

„Žao mi je, Riley, što sam ti morala upropastiti život. Znam da me mrziš i imaš potpuno pravo imati takve osjećaje prema meni! Oprosti. Žao mi je što sam došla u ovu školu i uništila ti snove. Nadam se da ćeš mi ikada moći oprostiti! Nećeš me nikada više vidjeti. Obećajem ti. Žao mi je...“ –pisalo je.

Sjeo je na krevet, duboko uzdahnuo i prekrio rukom lice. Počinjao je duboko disati dok je i iznova čitao njenu poruku. Nije mogao vjerovati da se djevojka doista krivila zbog onoga što se dogodilo, ali nije mogao očekivati ništa višer kad ju je i sam okrivio zbog onoga.

Bijesno se dignuo i bacio mobitel od zid koji se razdvojio, a svaki je dio odletio na svoju stranu sobe. Sjeo je natrag na krevet, prislonio obje ruke na lice i duboko uzdahnuo pokušavajući smiriti ubrzane otkucaje srca. Legao je na krevet, raširio ruke i pogledao u strop osjećajući se užasno. Jest da je želio da ona pomisli da ju mrzi, ali nije želio da se krivi.

„Nisi ti kriva.“ –prošaptao je. „Jebote, nisi kriva!“

Suze su počele klizati niz njegovo lice. Bol koju je osjećao je bila puno gora od one koju je osjetio u trenutku kad je doznao da je Alan poginuo. Imao je osjećaj da mu se cijeli svijet sruši, a znao je da je on brio kriv za sve. Da je bio pametniji, ostao bi uz nju, ali nije želio, nije mogao.

Nije želio da ona bude s njime i da ne može održati dano obećanje bratui. Došla je ondje zbog ničega, na kraju, jer je on doznao da mu se srce oslabilo zbog nesreće, ali da su se znakovi počeli vidjeti tek nakon što je krenuo ponovno sa treninzima.

Želja da ponovno postane jedan od najboljih skakača u vis mu je propala, nestala negdje gdje ju više neće moći pronaći zbog zdravlja. Želja da postane bolji nakon što je devet mjeseci bio mrtav, je nestala, a nije mogao dopustiti Ingrid da propadne s njime. Bilo joj je previše stalo do nje da bi joj to dopustio.

Ingrid je koračala tužno školskim hodnicima, gledajući u pod, u bijele pličice, dok ju je Riley promatrao iz prazne učionice. Izgledala je slomljeno i tužno. U njenim je očima mogao vidjeti ono što nikada nije želio. Znao je da je bio kriv za to, ali nije činio ništa da to popravi. Sjedio je na mjestu gledajući ju kako se udaljuje niz dugi hodnik koji mu se činio puno dužim nego inače.

U slijedećem trenutku se nalazio pored prozora, gledajući što se vani događalo, prekriženih ruku na prsima, te nagnutim na bijelom zidu. Gledao je ponovno u Ingrid koja je hodala po dvorištu, koje mu se onog dana činio praznijim nego inače, što ga je prilično iznenadio.

Iznenada, dok je djevojka prelazila cestu, auto je kočio, ali ulazu. Udario je Ingrid svom snagom, odbacivši ju nekoliko metara od pješačkog prijelaza.

„INGRID!!!“ –proderao se Riley probudivši se iz sna.

Uspaničeno je gledao oko sebe, te skočio s kreveta i potrčao do vratiju terase otvorivši ih. Nije ga bilo briga što je vani padala kiša, ali želio se uvjeriti da je ono bio samo san, da je Ingrid doista bila dobro. Bio je potpuno mokar dok je preplašeno gledao oko sebe, fiksirajući cestu koja se nalazila iza njegove kuće.

Kako je primijetio da je sve teže i teže počinjao disati, da ga je srce počelo stezati, ušao je natrag u sobu, otvorio vrata ormarića i izvukao kutiju tableta koju je dobio od doktora. Sjeo je na krevet unatoč tome što ga je močio, stavio dvije plave tablete u usta, te ih popio vodom.

Duboko uzdahnuvši je prislonio glavu natrag na jastuk pokušavajući umiriti svoje srce dok je preplašeno razmišljao o Ingrid.

***

„Nemaš temperaturu, pa se možeš vratiti natrag u sobu, ali savjetujem ti da još danas ne ideš u školu. Odmori se. Dobro?“ –medicinska sestra je gledala u Ingrid koja je na to klimnula glavom.
„Hvala i do viđenja.“ –rekla ju je, te izašla iz bolničke sobe zatvorivši vrata.

Duboko uzdahnuvši podignula je pogled na zidni sat. Na sreću, nastava je odavno počela, pa se nije morala suočiti sa svojim prijateljima koji su je vjerojatno žalili. Žalila je i samu sebe što je bila onako glupa i prepustila se depresiji. Nikada nije bila depresivna osoba. Uvijek ju je obitelj, pogotovo brat, učila da podigne glavu kad su problemi u pitanju, da im nikada ne dopusti da oni pobjede, a što je učinila?! Upravo suprotnog.

Uzdahnula je, rukom prošla kroz kosu i spustila niz stepenice nadajući se da neće vidjeti nikoga iz društva. Namjeravala ih je izbjegavati još jedan dan kako bi se u potpunosti opustila i smirila jer bi joj i dalje dolazilo da se rasplače, kad bi se sjetila svađe između Rileya i njega.

Izvukla je ključeve sobe kad je zakoračila u školski dom, te požurila na kat kako bi što prije otišla u sobu. Namjeravala se istuširati i leći u krevet kako bi ponovno nastavila spavati u nadi da će se osjećati bolje, ali sumnjala je u to. Željela se osjećati bolje. Željela je zaboraviti na riječi koje su joj i dalje jasno i glasno odzvanjale u glavi, ali nije mogla.

Zakoračila je u sobu, zatvorivši polako vrata, a nakon toga se sklupčala na krevet gledajući u vrata terase. Kiša je i dalje pljuštala bez prestanka. Kako cijelu noć nije mogla spavati, ležala je na krevetu i gledala u kišu, u kapi koje su je podsjećale na suze.

Zaklopila je oči natjeravši se da zaspe. Sve što je željela je bilo... zaboraviti. Nadala se da hoće nakon što ode iz one škole za tjedan dana.

***

Riley se dignuo s kreveta i rastegnuo se shvativši da bi bilo vrijeme da izađe iz svoje sobe u kojoj je i dalje bio zaključan. Čuo je korake na prizemlju znajući da je njegova majka bila budna, a pretpostavio je i da se njegova sestrica April igrala u dnevnom boravku. Unatoč tome što mu je doktor preporučio da bi se trebao odmoriti, odlučio je da će pomoći mami nakon što se istušira. Morao je to učiniti kad je bio kod kuće jer je ipak njegovoj majci uskoro bilo vrijeme poroda i nije mogao dopustiti da sjedi mirno dok ona radi.

Prišao je vratima terase gledajući kakvo je vrijeme bilo vani i, kao što je očekivao, kiša nije prestajala padati niti ujutro, kad se probudio. Rukom je prošao po kosi i uzdahnuo osjećajići užasnu želju za cigaretama, ali trebao ju je smiriti. Iako nije više imao razloga za ne pušiti, iako je imao svoje razloge da to učini, odlučio je maknuti svoje želje i ne prepustiti se užitku.

Otvorio je vrata ormara kako bi se otišao istuširati u nadi da neće razmišljati o Ingrid i želju za pušenjem, ali kad je krenuo prema izlazu iz sobe vidio je djelove mobitela po podu. Uzdahnuo je, podignuo ih sa poda i ponovno složio svoj mobitel upalivši ga dok mu je srce ubrzano kucalo. Nadao se da neće vidjeti još jednu poruku, a kad niti jedna dojava nije došla, odahnuo je i otišao se istuširati.

Dva dana kasnije

I'm not a stranger
No I am yours
With crippled anger
And tears that still drip sore

A fragile flame aged
Is misery
And when our hearts meet
I know you see

Ingrid je sjedila u knjižnici znajući da joj je ono bilo jedino sklonište. Pokušala se skrivati u sobi, ali kako je i Yoshiro bila ondje, mogli su ulaziti njeni prijatelji i gnjaviti ju raznim pitanjima, a nije imala volje razgovarati s njima. Nije imala volje družiti se ni sa kime, a znala je da će u školskoj knjižnici biti na miru jer se nitko nije smio derati niti stvarati bilo kakvu buku.

Sjedila je sama, pored prozora, čitajući knjigu i razmišljala o tome kako će uskoro sve biti gotovo. Više neće biti ondje. Više neće morati razmišljati o Rileyu, pitati se kako bi ga mogla izbjegavati. Više neće morati juriti uokolo u nadi da će pronaći sklonište od svojih prijatelja. Da. Oni će joj jako nedostajati jer se vezala za svih njih, ali nije se mogla družiti s njima u poslijednje dane jer nije bila najbolje društvo ni sama sebi, a kamoli njima.

I do not want to be afraid
I do not want to die inside just to breathe in
I'm tired of feeling so numb
Relief exists I find it when
I am cut

„Znači, ovdje se ti cijelo vrijeme skrivaš, ha?“ –začula je muški, poznati glas.

Tiho je uzdahnula i pogledala u stranu vidjevši Eddya kako ozbiljnim izrazom lica gleda u nju. Zatvorila je knjigu, spustila ju na stol i pogledala ga istim izrazom lica.

„Zar nitko ne shvaća kad želim biti sama?“ –upitala se ljutito.

Eddy je sjeo preko puta nje znajući da je ona bila ljuta što ju je pratio, ali morao je razgovarati s njom. Morao ju je natjerati da se ne udaljuje sve više i više, iz dana u dan, od njih. Nije ju mogao izgubiti. Nije ju želio izgubiti.

„Što želiš?“ –upitala je ljutito.
„Želim da pričaš sa mnom.“ –odgovorio joj je. „Želim da budeš sretna!“

Uzdahnula je i osmjehnula mu se.

„Znaš, jesam li ti ikada rekla koliko si drag?“ –uzvratila je.
„Ali to nije dovoljno da ostaneš, je l ' da?“ –uzdahnuo je.

Odmahnula je glavom.

„Ingrid, molim te, obećajem ti da će sve biti u redu!“ –započeo je. „Obećajem ti da ću se brinuti za tebe, ali samo nemoj otići!“

I may seem crazy
Or painfully shy
And these scars wouldn't be so hidden
If you would just look me in the eye
I feel alone here and cold here
Though I don't want to die
But the only anesthetic that makes me feel anything kills inside

Prislonila je ruku na njegovu i pomilovala ju.

„Znam, Eddy, da bi se lijepo brinuo o meni, ali žao mi je.“ –odmahnula je glavom. „Ne mogu ostati! Ne želim ostati!“
„To je sve zbog onog debila!“ –rekao je ljutito. „Nemoj otići samo zbog njega! Nemoj mu pokazati da je pobjedio!“

Uzdahnula je i prislonila ruku na lice zaklopivši oči. Nije joj bilo drago što ju je molio da ostane i što nije shvaćao njene osjećaje. Željela je da shvati kako nije mogla ostati ondje zbog svojih osjećaja prema Ruleyu. Patila je. bBoljelo ju je što joj je rekao one grozne stvari, ali očekivala je da Eddy neće biti onako posesivan i razmišljati samo o sebi.

I do not want to be afraid
I do not want to die inside just to breathe in
I'm tired of feeling so numb
Relief exists I find it when
I am cut
Pain
I am not alone
I am not alone

I'm not a stranger
No I am yours
With crippled anger
And tears that still drip sore

„Eddy, ti si jako dobar dečko, ali...“ –otvorila je oči. „Da ostanem ovdje, ne bih mogla biti s tobom!“
„Zašto?“ –upitao ju je.
„Jer mi je stalo do Rileya.“
„Povrijedio te!“
„Znam.“
„I ja bih ti pomogao da ga zaboraviš!“

Osmjehnula mu se.

„Da bar, Eddy!“ –promrmljala je. „Žao mi je, ali odlazim za nekoliko dana!“

Ljutito je skrenuo pogled. Bio je ljut na samog sebe što nije došao prije Rileya, što nije dobio njeno srce prije njega. Da je barem bio malo brži... ona ne bi odlazila. Krajičkom oka ju je primijetio odmah pored sebe i iznenadio se, a ona je prislonila svoje ruke na njegove obraze i, na njegovo iznenađenje, poljubila ga na kratko. Odmaknula se od njega i pogledala ga ravno u oči.

„Hvala što ti je toliko stalo.“ –uzvratila je i zagrlila ga snažno.

Neko je vrijeme stajao šokirano na mjestu, ali s obzirom da više neće imati proliku osjećati ju pored sebe, uzvratio joj je zagrljaj.

But I do not want to be afraid
I do not want to die inside just to breathe in
I'm tired of feeling so numb
Relief exists I found it when
I was cut

Dalia se nasmiješeno udaljavala od njih. Skrivečki ih je promatrala, slušala njihov razgovor, a kad je primijetila da bi Ingrid trebala poljubiti Eddya, slikala ih je. Oduševljeno, presretno, je slala poruku Rileyu kako bi vidio što se događalo dok ga nije bilo. Znala je da je među njima bilo gotovo već nekoliko dana, ali htjela je da on bude siguran da među njima više nikada ništa neće biti.

***

Riley se jedva uspio dočepati cigarete. Imao je sreće što je znao gdje njegov očuh skriva kutije od njegove majke, pa je uzeo jednu i skrivao se na terasi svoje sobe zaključavši se unutra.

Iznenada je čuo zvonjavu mobitela, pa je skočio sa zidića i otišao po njega, koji je bio bačen na krevetu. Pogledao je tko ga zove i zakolutao očima vidjevši Dalijino ime na ekranu. Htio je pustiti da zvoni i dalje jer nije imao namjeru razgovarati s njom, ali ipak se odlučio javiti.

„Što želiš?“ –upitao ju je uvlačivši cigaretu, te hodajući prema terasi.
„Jesi li vidio sliku koju sam ti poslala?“ –uzvratila je veselo.
„Nisam.“
„Pogledaj.“
„A-ha.“
„Daj, pa pogledaj!“
„U redu, u redu, a sada odjebi.“ –spustio joj je slušalicu i zakolutao očima.

Nije mogao vjerovati da ga ona djevojka još nije puštala na miru, ali nadao se da će se stvari promijeniti kad se bude ispisao iz škole. Otvorio je mms poruku koju je dobio od svoje bivše djevojke, te se šokirao vidjevši da Ingrid ljubi Eddya, a u poruci je pisalo: „Vidiš kako te lako zamjenila?“ .

Ryo je otvorio naglo vrata svoje sobe, u kojoj se nalazio Riley koji je pripremao odjeću u putnu torbu. Cimer ga je pogledao na kratko, a zatim nastavio spremati svoje stvari. Doktor mu je preporučio da se na tjedan dana vrati kod kuće kako bi se oporavio, a on je jedva čekao da se makne iz one akademije na neko vrijeme.

„Nema je.“ –rekao je Ryo. „Ingrid još nema!“

Riley je na to slegnuo ramenima, zatvorio torbu i spustio ju na pod gledajući kakvo je vrijeme bilo vani. Morao se požuriti. Njegovi su ga roditelji čekali u školskom dvorištu i bilo je najbolje da krene prije nego kiša počne. Nebo je postajalo tamne boje, bez niti jedne zvijezde na njemu, a mjesečeva svjetlost je u potpunosti nestala. Morao se maknuti odande prije nego se Ingrid vratila na akademiju.

„Što si joj učinio?“ –uzvratio je Ryo.

Riley ga je pogledao ozbiljnim izrazom lica ne pokušavajući mu objasniti što se dogodilo između njih dvoje. Boljelo ga je previše da bi se uopće toga prisjećao. Prošao je pored svog prijatelja u tišini dok ga je on šokirano pogledao znajući da se dogodilo nešto gadno zbog čega je Ingrid u onom trenutku patila.

„Što si joj napravio?!“ –proderao se zalupivši vratima kako mu cimer ne bi pobjegao. „Reci mi, Riley! Izgledala je slomljeno kad je izašla iz tvoje sobe! Što si joj rekao?!“
„Rekao sam joj nešto kako bi se maknula od mene!“

Ryo je iznenađeno pogledao u njega dok je Riley gledao tužno u pod.

„Rekao sam joj stvari za koje nisam mislio, ali ovako je najbolje.“ –prošaptao je.
„Što si joj rekao?!“ –prodrmao ga je ljutito.
„Da ju više ne želim vidjeti jer je ona kriva za sve!“

Cimer je šokirano raširio oči, a od bijesa se nije mogao suzdržati da ga ne udari šakom u glavu. Riley se nije obranio. Znao je da ga je prijatelj imao pravo udariti i da je to zaslužio i zbog toga je samo gledao u pod.

„Zašto?!“ –proderao se Ryo. „Zašto si to morao napraviti?! Slomio si ju!“
„Ne mogu joj pružiti ništa!“ –i ovaj je drugi odlučio podignuti glas na njega. „Došla je ovdje kako bi mi pomogla, a ja sam... ništa. Ne mogu raditi ništa! Nema što raditi sa mnom! Neće moći održati obećanje! Ovako je najbolje, vjeruj mi!“

Prijatelj je gledao šokirano u njega, a Riley je podignuo svoju torbu i izašao iz sobe zalupivši vratima.

„Tako mi je žao...“ –pomislio je Riley silazeći niz stepenice.

Naravno da mu je bilo žao što ju je povrijedio i da je bio zabrinut za nju, ali bojao se da bi mogao potrčati za njom, potražiti ju, a to si nije mogao dopusti. Bilo mu je žao što joj je rekao stvari koje nije mislio, što se izderao na nju u naletu nervoze, ali znao je, pretpostavljao, da će onako biti bolje i za nju i za njega. S obzirom da više nije mogao skakati, osjećao se bespomoćno i jadno, znao je da neće moći biti dobro društvo za nju i zbog toga će joj biti puno bolji uz Eddya. Vjerovao je kako će se on odmah baciti u potragu za njom i biti joj utjeha.

„Pazi na nju!“ –pomislio je dok su suze počele kliziti niz njegovo lice.

Just gonna stand there and watch me burn
But that's alright because I like the way it hurts
Just gonna stand there and hear me cry
But that's alright because I love the way you lie
I love the way you lie

Ingrid je slomljeno koračala gradom. Nije znala koliko je prošlo otkad je istrčala iz bolnice, ali znala je da nije mogla prestati plakati. Trudila se. Govorila je sama sebi da je dovoljno jaka i bez njega, da je njegove riječi nisu pogodile, ali jesu. Nije mogla vjerovati da ju je mrzio, krivio za ono što se dogodilo zapostavivši činjenicu da je zamalo umrla od straha kad je pomislila da ga je izgubila.

Drhtala je... od hladnoće... od boli. Nikad nije pomislila da bi ju netko mogao povrijediti do tolike mjere, toliko da ne može više disati od boli. Poslijednji put kad se osjećala tako loše bilo je kad je Alana izgubila, a sada je osjećala, znala kako gubi još jednu dragu osobu iz svog života.

Osjetila je kako kapi kiše padaju po njenom licu, pa je podignula pogled prema nebu, na kojemu je svako toliko zasijevnulo. Počeo je pljusak pračen uz pokoju glasnu grmljavinu, a Ingrid nije znala gdje bi se mogla skloniti. Ugledala je kabinu za slikanje, te potrčala prema njoj unatoč tome što je šteta već bila napravljena, već je bila mokra do kože i pretpostavila je i da će ju uhvatiti gadna prehlada.

Nagnula se na naslonjač, duboko uzdahnula i sklupčala noge nagnuvši glavu na koljena. Gledala je kišu kako pada primijetivši da je nestalo struje u ulici i da je jedina svjetlost dolazila ili kad bi zasjevnulo ili kad bi pokoji automobil prošao onuda.

„Ž-Žao mi je...“ –prošaptala je razmišljajući o Rileyu.

Bolje je razmislila o onome što se dogodilo i počela je samu sebe kriviti znajući da je imao pravo izderati se na nju i okriviti ju. Da nije upisala onu školu, on bi bio dobro; ne bi sada patio nakon što mu je doktor preporučio mirovanje i rekao mu da treba napustiti skakanje u vis.

Znala je da je imao pravo mrziti ju.

You ever love somebody so much you can barely breathe
When you're with 'em
You meet and neither one of you even know what hit 'em
Got that warm fuzzy feeling
Yeah, them those chills you used to get 'em
Now you're getting fucking sick of looking at 'em
You swore you'd never hit 'em; never do nothing to hurt 'em

Riley je sjedio na stražnjem sjedalu automobila svog očuha. Vidio je po ustima svojih roditelja kako razgovaraju o nečemu. Oboje su izgledali zabrinuto, ali nije imao volje niti snage slušati o čemu su pričali i zbog toga je stavio slušalice iPoda u uši i jedva čekao da dođe kod kuće kako bi se mogao maknuti od svega. Ili se barem nadao da će moći to učiniti.

Nije pretjerano volio Eminema, ali pjesma koju je u onom trenutku slušao je točno opisivala njegove osjećaje. Volio je Ingrid unatoč tome što joj to nije rekao, a nikada ni neće doznati što je zapravo osjećao prema njoj. Nije ju želio povrijediti, ali na kraju ipak jest. Volio ju je toliko da bi jedva mogao disati pored nje, da bi mu srce toliko brzo kucalo svaki put kad bi ju vidio, a sada... sada ju je izgubio jer je bio previše glup, jer je učinio ono što je smatrao da je trebalo biti učinjeno.

***

Ingrid je i dalje sjedila u kabini za slikanje osjećajući umor. Nije imala snage dignuti se sa stolice, nije željela. Teško je disala jecajući, drhtala od hladnoće jer joj je odjeća bila prilijepljena za tijelo. Čula je korake po trotoarima pretpostavljajući da je kiša prestala, ali nije imala volje pomaknuti zavijesu i vidjeti je li imala pravo. Svako toliko bi se oglasio još koji grom označavajući novu pljusak, novo nevrijeme koje ju je podsjećalo na još jedan nalet depresije.

Iznenada se zavijesa pomaknula, a ona je otvorila oči i šokirano pogledala u Eddya koji je, preplašenim pogledom, gledao u nju.

„Eddy...“ –prošaptala je iznenađeno.

Osmjehnuo joj se, skinuo jaknu i prebacio ju preko njenih leđa trljajući je kako bi ju zagrijala. Sjeo je pored nje, a ona je prislonila glavu na njegovim prsima zatvorivši oči.

„Sve će biti u redu!“ –prošaptao je milovajući joj kosu. „Sve će biti u redu, Ingrid!“

Tiho je uzdahnula.

***

„Najbolje bi bilo da ju pustite da se odmori.“ –rekla je medicinska sestra gledajući u tinejdžere koji su zabrinuto gledali u Ingrid.

Djevojka je ležala u bolničkom krevetu, ispod debele deke kako bi se zagrijala. Došla je podhlađena, drtajući, u školsku ambulantu gdje je medicinska sestra ustanovila da je djevojka u šoku i da ima temperaturu zbog koje će morati prenoćiti ondje. Njeni su prijatelji zabrinuto pogledali u nju vidjevši da je imala zatvorene oči.

„Da. Najbolje bi bilo da idemo!“ –promrmljala je Yoshiro otvorivši oči.

Učenici su pozdravili medicinsku sestru koja je zaključala vrata za njima i vratila se natrag za svojim stolom. U tišini su koračali hodnicima razmišljajući o svemu što se dogodilo, nadajući se da će se njihova prijateljica oporaviti.

„Ubit ću ga kad se vrati.“ –rekao je Ryo.
„Daj se smiri!“ –uzvratio je Leonel. „Nije ni vrijeme ni mjesto za živciranje! Pričat ćemo s njim kad se vrati!“
„Nećemo pričati s njim jer ću ga zadaviti čim ga vidim!“

Yoshiro je zakolutala očima silazeći niz stepenice.

„Ne želim da joj se ikada više približi!“ –nadodala je ozbiljno njegova sestra. „Ne želim da pazi zbog njega! Dovoljno je to da je patila zbog Alanove smrti, a ovo što joj je Riley sada napravio...“
„Zar ne mislite da je malo licemjerno od svih nas srati po Rileyu?“ –upitala je Ariana.

Njeni su se prijatelji okrenuli iznenađeno prema njoj dok ih je ona promatrala ozbiljnim izrazom lica, prekriživši ruke na prsima.

„Riley...“ –promrmljala je. „Kao što je Ryo rekao, Riley smatra da nije dostojan Ingrid zbog situacije u kojoj se nalazi. Nije samo ona ta koja je povrijeđena već je i on!“
„Zar nisi vidjela u kakvom je stanju?!“ –Eddy je povosio ton glasa. „Onaj debil ju je napustio samo jer se boji!“
„Zar misliš da njemu nije stalo?! Zar ne misliš da je i on povrijeđen, ha?!“
„Povrijeđen ili ne, napustio ju je! Slomio ju je! Ne mogu dopustiti da joj se ikada više približi! Ne želim to!“
„Slažem se s njim!“ –rekla je Yoshiro odlučno.

Ariana je odmahnula glavom gledajući ih razočaranim izrazom lica.

„Zar sam jedina ja ta koja nije samo na njenoj strani?!“ –uzvratila je silazeći ubrzanim korakom niz stepenice.

Leonel je pogledao u svoje prijatelje također razočaranim izcazom lica. Nije mu bilo drago što je Riley slomio Ingrid, ali čim mu je Ryo rekao što se dogodilo, zbog čega ju je ovaj odbacio od sebe, shvatio je i da njegov prijatelj treba pomoć i potporu. Zbog tog ga je razloga branio, ali nitko... osim njegove djevojke i njega... nije shvaćao.

***

Kad je medicinska sestra ugasila svijetlo u svojoj ordinaciji, Ingrid je otvorila oči. Čula je sve što se događalo oko nje, ali nije željela da ostali znaju za to. Htjela je da ju puste na miru, da bude sama i bilo joj je drago kad je čula od tehničarke da će ostati u bolničkom krilu preko noći. Gledala je u svoj mobitel razmišljajući o tome da pošalje Rileyu poruku, ali mislila je da će on pomisliti svašta o njoj, da će poludjeti kad vidi njenu poruku...

Uzela je mobitel i odlučila ipak napisati nešto, napisati ono što mu nije mogla reći u lice jer bi se slomila pred njim.

„Žao mi je, Riley, što sam ti morala upropastiti život. Znam da me mrziš i imaš potpuno pravo imati takve osjećaje prema meni! Oprosti. Žao mi je što sam došla u ovu školu i uništila ti snove. Nadam se da ćeš mi ikada moći oprostiti! Nećeš me nikada više vidjeti. Obećajem ti. Žao mi je...“

Razmislila je o tome da se ispiše iz škole čim prođe Noć Vještica jer je obećala Eddyu da će biti ondje zbog njega, plesati s njime tango na plesnom podiju, a nakon toga će pokušati ponovno živjeti kao nekada. Znala je da će Annie, njena najbolja prijateljica, biti presretna zbog toga, a njeni roditelji još više, pogotovo njena majka, jer će im dijete ponovno biti u blizini.

Trebala se što prije maknuti od Rileya jer ga nije željela vidjeti po hodnicima sa saznanjem da ju je mrzio.

11.10.2010. (11:27)

Komentiraj ( 0 )

Dok je Ingrid ležala na krevetu i čitala još jednu knjigu koju je posudila u školskoj knjižnici, Yoshiro je zamišljeno gledala u zid na kojem su bile razne slike. Nije prestala razmišljati o svome bratu. Ryo danima nije bio isti, a s obzirom da su bili blizanci osjećala je da ga je nešto tištilo. Nije joj želio reći što se dogodilo unatoč tome što ga je pokušala nagovoriti da joj kaže, ali nažalost... bilo je uzaludno.

„Što je bilo?“ –prekinula ju je Ingrid.

Yoshiro je pogledala u svoju cimericu tužnim izrazom lica. Uzdahnula je, te se dignula sa stolice i sjela pored nje.

„Ne znam što je s Ryom.“ –odgovorila je.
„Kako to misliš?“ –iznenadila se Ingrid.
„Nešto se dogodilo prije nego smo se vratili doma. Tamo je isto bio jako čudan, ali nije mi želio otkriti što mu se dogodilo!“
„Možda te ne želi zabrinuti.“
„Ne znam, Ingrid, ali zabrinuta sam za njega!“
„Sigurna sam da će ag proći!“

Djevojka je uzdahnula i nagnula se na zid.

„Možda je to zbog Anako.“ –promrmljala je.
„Tko je to?“ –upitala je Ingrid sa zanimanjem.
„Njegova bivša cura. Nažalost, preminula je prije četiri godine!“
„Žao mi je...“

Yoshiro je klimnula glavom.

„Bila je to njegova prva ljubav.“ –započela je. „Nikad ga nisam vidjela toliko sretnog, ali onda se teško razbolila. Nažalost, nisu je uspijeli spasiti na vrijeme!“

Ingrid ju je u tišini promatrala znajući jako dobro kako se Ryo osjećao. Oboje su izgubili dragu osobu, ali razlika je u tome što je on izgubio svoju prvu ljubav, onu koja se nikada ne zaboravlja.

„Bit će on dobro. Ipak je prošlo četiri godine, ne?“ –promrmljala je Ingrid.

Yoshiro je klimnula glavom.

„Prošlo je deset mjeseci otkako je Alan preminuo.“ –pogledala ju je ozbiljno. „Ti nisi zaboravila na njega... ja nisam... oni nisu... Znam da kažu da vrijeme liječi rane, ali... Hoće li ikada izliječiti one moga brata?“

Ingrid je slegnula ramenima i duboko uzdahnula zajedno sa svojom prijateljicom. Postavila joj je pitanje na koje nije znala niti mogla odgovoriti. Mnogi su joj govorili da će vrijeme izliječiti bol koju je osjetila kad je nje dragi brat preminuo, ali kad – tad bi se onaj isti osjećaj vratio, kad bi se prisjetila lijepih provedenih trenutka s njim. Izgledalo joj je nemoguće da će vrijeme ikada pomoći prebroditi sakriti njenu bol, pa je vjerojatno isto takvo bilo s Ryom.

„Hej, cure, idemo...“ –Ariana je naglo otvorila vrata, a zatim se iznenadila vidjevši ozbiljne izraze lica svojih prijateljica. „Što se dogodilo?“
„Ništa.“ –nasmiješila se Yoshiro. „Trebala si nešto?“
„Dečki su spremni za grad. Idemo s njima?“ –upitala je.
„Reci im da dolazimo za deset minuta jer se moramo spremiti!“ –Ingrid je odložila knjigu na noćni ormarić i dignula se sa kreveta.

Ariana je klimnula glavom zatvorivši vrata, a Ingrid je pogledala u Yoshiro koja je stajala pred ormarom.

„Samo nemoj biti čudna pred Ryom.“ –rekla joj je. „Ako budeš bila tužna i on otkrije razlog, osjećat će se krivim!“
„Bez brige!“ –nasmiješila se Yoshiro. „Samo se nadam da će biti uskoro dobro jer ću ga inače natjerati da mi ispričašto mu se vrti po glavi!“

Ingrid se osmjehnula, a zatim otvorila svoj ormar gledajući što bi mogla obući. Kako su se obje morale požuriti jer nisu željele da ih društvo čeka, uzele su prvo što im je zapelo za oko.

***

Ryo je sjedio pored prozora nakon što je prijateljima rekao da nema volje kuglati one večeri. Svako toliko bi se okrenuo prema njima kako bi se uvjerio da ga nitko nije promatrao, a zatim bi odahnuo i nastavio gledati svijetleče točke grada, s visine trgovačkog centra.

Nije mogao opisati koliko je bio bjesan na Leonela što ga je podsjetio na Anako. Prije nego ju je on sasvim slučajno, ni ne znajući što je učinio, spomenuo, nije razmišljao o njoj. Naravno, nikada ju nije zaboravio. Uvijek je djelić nje živjelo u njegovim mislima i srcu jer je ona ipak bila njegova prva ljubav, koju nije namjeravao zaboraviti, ali ponovno su se vratili oni isti osjećaji. Osjećaji patnje i boli.

„Vidiš li nešto zanimljivo ondje vani?“ –ugledao je sestru pored sebe.
„Ne baš.“ –nasmiješio se.

Yoshiro je sjela pored njega.

„Zašto si ovdje?“ –upitao ju je.
„Došla sam vidjeti koji ti je vrag!“ –prekrižila je ruke i prekinula ga prije nego je nastavio pričati. „I nemoj mi reći da nije ništa jer znam da nešto jest! Reci mi što se događa, Ryo!“

Slegnuo je ramenima i ponovno pogledao u svijetleče točkice u daljini.

„Roy, molim te...“ –uzdahnula je. „Reci mi što je bilo! Želim ti pomoći!“
„Ne možeš!“ –rekao je ozbiljno. „Molim te, Yoshiro, nastavi se zabavljati s ekipom. Sve će biti u redu!“
„Zašto moraš biti takav?! Zašto sve moraš držati u sebi?! Znaš li ti koliko me boli što mi ne želiš reći?!“

Ryo je iznenađeno pogledao u nju. Gledao je u njene bademaste boje očiju koje su bile tužne, a i pokoja suza bi navirivala u njima. Osjećao se tužnim kad ju je vidio kako pati zbog njega, zbog toga što joj nije mogao priznati što mu se događalo. Znao je da će ona osjetiti kad nešto nije u redu jer su bili blizanci.

„Oprosti.“ –promrmljao je. „Nisam te želio zabrinuti!“
„Što se dogodilo?“ –upitala ga je nadajući se da će popustiti i reći joj pravu istinu; vjerojatno onu koju je već znala. „Je li to zbog... Anako?“

Pogledao ju je iznenađenim izrazom lica dok mu je ona uzvračala svojim ozbiljnim.

„Kako si znala?“ –upitao ju je tiho.
„Predosjećaj.“ –slegnula je ramenima. „Jesi li dobro?“

Klimnuo je glavom i počešao si kosu, a zatim skrenuo pogled u prozor, promatrajući ponovno svijetleči grad.

„Je li loše što mi ponekad još nedostaje?“ –uzvratio je.
„Nije.“ –odmahnula je glavom. „Normalno je da ti nedostaje, ali nemoj biti tužan zbog toga. Anako vjerojatno ne bi željela da ti i dalje patiš za njom, a i ja se osjećam loše jer ti ne mogu pomoći!“

Pogledao ju je nasmiješeno, razbarušio joj kosu i dignuo se sa stolice.

„Da, imaš pravo!“ –rekao joj je. „Vrijeme je da se vratim bowlingu! Moram pokazati onum luzerima tko najbolje igra!“

Djevojka je klimnula glavom, te razvukla osmijeh od uha do uha, a on se laganim korakom udaljavao od nje. Dignula se također sa stolice i krenula za njime kad se on iznenada zaustavio.

„Volim te, je l' znaš ti to?“ –pogledao ju je.

Yoshiro je šokirano pogledala u njega dok joj se on smiješkao.

„Ovo je...“ –promrmljala je iznenađeno. „Ovo je prvi put da si mi to rekao!“
„To uopće nije istina!“ –uzvratio je. „Govorio sam ti kao klinac!“
„Da, ali tada smo imali pet godina!“
„Oh, pa nema veze! Svejedno sam ti to govorio!“

Odmahnula je glavom, prišla mu i snažno ga zagrlila, na što se on ponovno nasmiješio. Rukom je prošao kroz njenu kosu, zagrlio ju i potapšao po leđima osjećajući se malo bolje. Znao je da je njegova sestra imala pravo kad je rekla kako se njegovog preminuoloj djevojci vjerojatno ne bi sviđalo što on i dalje pati za njom, a kako je imao sestru, koja se osjećala loše kad bi njemu bilo loše, odlučio je biti hrabar, kao što je to bio nekada.

Ingrid je nasmiješeno gledala u oboje pretpostavljajući da su popričali. Bilo joj je drago što je Yoshiro mogla biti mirna.

„Ingrid, na tebi je red!“ –uzvratio je Leonel.
„Oh, oprosti!“ –promrmljala je, postavila se u položaj za baciti kuglu, te razmotrila kako bi najlakše mogla srušiti sve čunjeve.

Bacila je kuglu čekajući nervozno hoće li ih srušiti, a kad je ugledala da su svi pali, nasmiješeno je zagrlila Leonela s kojim je bila u paru.

„A-ha!“ –viknuo je. „Pobjedili smo vas! Tko je najbolji?! Tko je najbolji?!“

Ariana i Riley su razočarano gledali u njih dvoje, a Ryo je razmišljao o tome kako bi ih trebao izazvati na dvoboj. Odlučio se zabaviti, zaboraviti na Anako kao što je to činio kroz ove godine.

Anako jest bila njegova prva ljubav i zauvijek će ostati u njegovom srcu jer je s njom proveo najlješe tinejdžerske dane, ali život ide dalje.

Nekoliko dana kasnije

Riley se rastezao, zajedno s prijateljima s treninga, na stadionu. Vani je bilo hladnije vrijeme i zbog toga im je trebalo više vremena zagrijavanje. Onog se dana nije osjećao najbolje. Imao je osjećaj da ga srce steže, ali nije se previše obazirao na to jer je želio trenirati. Uskoro su trebala ponovno početi natjecanja, a ako je želio ući u prva tri najbolja, morao je puno vježbati.

„Riley?“ –prozvao ga je Ryo, a on je pogledao u njega. „Jesi dobro?“
„Da, zašto?“ –upitao ga je iznenađeno.
„Dosta si blijed.“

Riley je na to slegnuo ramenima. Znao je da, ako nekome kaže da se ne osjeća najbolje, neće mu dopustiti da se natječe, a sve što je želio bilo je natjecati se. Želio je pokazati Ingrid da nije uzalud upisala onu akademiju.

„Jesi siguran?“ –upitao ga je ponovno.
„Bez brige, Ryo!“ –nasmiješio mu se.
„Dečki, spremite se!“ –viknuo je trener.

Učenici su se postavili iza crte kako bi se pripremili za trčanje. Gledajući ispred sebe, očekivajući žvižvaljku svaki tren, Riley je ponovno osjetio bol u prsima, te mu se disanje počelo pogoršavati, ali naravno, nije razmišljao o tome da preskoči trening za onaj dan. Krajičkom oka je primijetio da ga je Ryo gledao značajnim pogledom, ali ovaj mu je samo klimnuo glavom u znaku da nema potrebe za zabrinutost.

Kad se žviždaljka oglasila, učenici su počeli trčati što su brže mogli, a mladić je i dalje osjećao neugodnu bol na prsima. Sve teže i teže je počinjao disati i usporavao je s trčanjem dok mu se polako vrtjelo u glavi. Vid mu se počeo mutiti, pa se zaustavio prislonivši ruke na koljenima pokušavajući dohvatiti malo sviježeg zraka, ali nije se osjećao bolje.

„Riley, jesi li dobro?“ –upitao ga je trener.

Prije nego je bilo što uspio reći, osjetio je da ga svjest napušta, a trener ga je uvihatio na vrijeme, kako ne bi udario glavom od pod.

„Riley?“ –prozvao ga je iznenađeno.

Njegov se učenik nije javio, a kad je osjetio da mu je srce prestalo kucati šokirao se. Prebacio ga je na leđa dok su ostali učenici prestravljeno trčali prema njima.

„Zovite hitnu!“ –viknuo je. „ODMAH!!!“

***

Ingrid je koračala tihom i mirnom školskom knjižnicom razmišljajući o tome koji bi roman mogla pročitati onog dana. Prolazivši pored polica na kojima su stajale poznate knjige jednog od največih pisaca, Williama Sheakesperea, prisjetila se koliko dugo nije pročitala Romea i Juliju. Unatoč tome što je knjigu imala kog kuće i što ju je znala na pamet, odlučila ju je posuditi još jednom.

Iznenada, onu je predivnu mirnoću prekinula sirena Hitne pomoći. Prišla je prozoru kako bi vidjela što se događalo, a zatim ugledala kako trener atletike trči s dečkom u rukama prema kombiju. Krajičkom oka je primijetila da se učenici, koji su se nalazili u onoj knjižnici, znatiželjno približavaju prozorima, a kad je ugledala Rya kako nervozno stoji pored kreveta oko kojeg su se nalazili bolničari, srce joj je ubrzano počelo kucati.

Spustila je knjigu na prvi stol kojeg je ugledala, te se laganim korakom uputila prema vratima dok joj je srce i dalje ubrzano kucalo, a sirena joj odjekivala u glavi. Potrčala je što je brže mogla dok se u sebi molila da se Rileyu ništa nije dogodilo.

Gurnuvši vrata knjižnice, koja su udarila od zid, Ryo se okrenuo prema njima i drhtajući gledao u nju. Djevojka je trčala prema njemu, a on je krajičkom oka gledao u Rileya za čiji su se život bolničari borili. Potrčao joj je u susret zaustavivši ju, kako ne bi vidjela što se događalo.

„Riley!!!“ –proderala se uplakano dok ju je on čvrsto stiskao uza se.
„Bit će dobro, bit će dobro...“ –ponavljao je.
„Pusti me! RILEY!!!“

Ryo je pregrizao usnu kako ne bi puknuo, kako se ne bi slomio pred njom, dok ju je čvrsto držao. Stiskala ga je za ramena jecajući, gledajući u tehničare koji su masirali Rileyeva prsa.

„IMAMO GA!“ –vimnuo je jedan.

Ryo i Ingrid su oboje odahnuli, a onda ga je djevojka gurnula od sebe i potrčala k njemu. I dalje je bio u nesvijesti, ali osjetila je maleno olakšanje znajući da je bio dobro.

„Mogu s njime?“ –pogledala je u mladog tehničara. „Cura sam mu!“

Klimnuo je glavom, a ona se pomaknula u stranu kako bi nosilo stavili u vozilo. Pogledala je u Rya koji je na to klimnuo glavom, a zatim se popela u kombi i sjela pored Rileya držajući ga za ruku. Palcem je prolazila po njegovim prstima dok mu je drugom rukom milovala lice.

„Molim te, budi dobro!“ –šaptala mu je u uho.

***

Riley je polako otvorio svoje oči dok mu se i dalje pomalo vrtjelo. Svjetlo mu je smetalo, ali polako se počinjao privikavati na njega. Dok je još pokušavao doći k sebi, primijetio je da se nalazio na nepoznatom mjestu, a bijeli zidovi u sobi su ga podsjećali na nesreću koju je doživio.

„Riley?“ –začuo je nepoznati muški glas.

Okrenuo se prema vratima ugledavši nepoznatog čovjeka za kojeg je pretpostavio da je bio doktor, zbog bijele kute koju je nosio. Taj mu se muškarac osmjehnuo i polako prišao njegovom krevetu.

„Kako se osjećaš?“ –upitao ga je.
„Ošamućeno!“ –promrmljao je. „Gdje sam?! Što se dogodilo?“
„U bolnici si nakon što si pao u nesvijest na treningu. Zapravo, skoro smo te izgubili!“

Riley je šokirano pogledao u njega.

„Molim?“ –uzvratio je.
„Riley, napravili smo pretrage.“ –započeo je. „I nazvali tvoje roditelje koji su na putu!“
„Moje roditelje?! Moja majka je trudna! Samo će se uzrujati, a ne bi trebala!“
„Žao nam je.“

Odmahnuo je glavom i pogledao u drugu stranu.

„Moram ti reći nešto što će te možda uzrujati!“ –nastavio je doktor, a on se okrenuo prema njemu. „Nazvali smo tvoju doktoricu i izjavila nam je da si nedavno doživio nesreću!“
„Tako je.“ –Riley je klimnuo glavom. „Bilo je to prije više od devet mjeseci!“
„Napravili smo ti pretrage i utvrđeno je da imaš previše slabo srce da bi se bavio aktivnostima!“

Riley je šokirano pogledao u njega.

„Žao mi je, ali ne smiješ se više baviti atletikom.“ –uzdahnuo je doktor. „Znam koliko ti je skakanje u vis značilo, ali za tvoje dobro je najbolje da prekineš s time! Tvoja srce se treba oporaviti!“

On je i dalje šokirano gledao u njega.

„Ne smiješ se nervirati i morat ćeš piti tablete za srce svaki put kad osjetiš bol!“ –nadodao je.

Riley i dalje nije mogao reći ništa dok ga je nepoznati doktor gledao ozbiljnim izrazom lica.

„Razgovarat ću s tvojim roditeljima kad dođu!“ –rekao je i dignuo se sa stolice. „Poslat ću tvoje prijatelje unutra. Zabrinuti su za tebe!“

Riley nije mogao reagirati. Želio je, ali nije mogao i zbog toga je samo šutio kad je muškarac izašao iz prostorije. Pogledao je u školu u prozor dok su mu se otkucaji srca ubrzali. Unatoč tome što je čuo kako ubrzanije i jače pištanje na aparatu za brojanje otkucaja srca, nije mario za time. Nije mogao vjerovati više neće moći skakati, da se više neće moći baviti onime što je volio. Nije mogao podnijeti to što Ingrid neće moći održati obećanje preminulom bratu, njegovom najboljem prijatelju.

Čuo je kako se vrata otvaraju, pa se okrenuo prema njima ugledavši Ingrid na ulazu. Neko je vrijeme stajala na mjestu i gledala u njega, a zatim zatvorila vrata i potrčala ga zagrliti. Nije joj uzvratio. Nije imao snage.

„Tako mi je drago što si dobro!“ –odmaknula se od njega. „Što je doktor rekao?“
„Rekao je da imam previše slabo srce da bih se nastavio baviti nečime.“ –uzdahnuo je.
„Tako mi je žao! Bila sam tako... uplašena, Riley!“

Pogledao je ozbiljnim izrazom lica u nju dok su u njenim očima navirivale suze.

„Za sve si ti kriva!“ –prošaptao je.
„Molim?“ –iznenađeno je pogledala u njega.
„Za sve si ti kriva!!!“
„O čemu pričaš?!“
„Da se ti nikada nisi pojavila, ovog ne bi bilo! Ja se ne bih trudio skakati i sve bi bilo jebeno dobro, kao nekada, ali ti si morala doći!“
„Riley...“
„Uništila si moje snove, Ingrid! Uništila si moj san da sve bude kao što je nekada bilo!“
„Nemoj... Nemoj to govoriti!“
„ODJEBI, Ingrid! Makni se od mene!“
„Riley...“
„MAKNI SE!!! Ne želim te nikada više vidjeti! MAKNI SE!!!“

Djevojka je preplašeno gledala u njega. Izgledao je bijesno. Nikad prije ga nije vidjela onakvog. Suze su joj počele klizati niz lice i nije mogla zaustaviti nekontrolirano drhtanje dok je uplašeno gledala u njegove bijesne oči.

Okrenula se i istrčala odande što je brže mogla. Imala je osjećaj da bi mogla puknuti ako ostane ondje sekundu više dok je on u šoku gledao ispred sebe, grickajući usne i stiskajući plahte od nervoze.

„Ingrid, što se dogodilo?“ –upitao ju je Ryo dignuvši se sa stolice.

Prošla je pored njega kao da ga nije čula. Samo se željela maknuti iz one bolnice... što prije.

Eddy je koračao stepenicama pitajući se što se događalo. Prišao je vratima krova, duboko uzdahnuo i progurao ih, a jači vjetar mu je onemogućilo da na trenutak vidi što se zbivalo jer se prašina dizala. Ljutito je gledao u Daliu koja je stajala pored ograde i gledala, jedva, u njega jer joj je kosa, zbog vjetra, prekrivala oči.

„Što želiš?!“ –upitao ju je namrgođeno.

Iznenadio se kad je djevojka pokucala na vratima njegove sobe, a to je još više iznenadilo njegove prijatelje koje su one večeri igrali Play Station 2 kod njega. Morao im se ispričati i otići za njom jer je nešto hitno trebala od njega, a kako ga je njegovo društvo zezalo, govoreći mu da se spetljao s Vragom, postao je živčaniji.

„Zašto nešto me poduzmeš što se Ingrid tiče?“ –upitala ga je, ljutito prekriživši ruke na prsima.
„Zato što sam već pokušao, a ona me sada mrzi!“ –odgovorio joj je bahato.
„Ne zanima me to što te ona mrzi! Moraš ju maknuti od Rileya. Pokušaj napraviti sve što možeš!“
„Ne – mogu! Ne želi me vidjeti! Ne želi pričati sa mnom... Odustati već jednom!“
„NIKADA!!! Riley pripada meni, a ne onoj glupači, a ti se bolje pobrini da ne ostanu dugo u vezi jer ćeš inače dobro platiti!“

Odmahnuo je glavom, a ona je ljutito prošla pored njega gledajući ga bijesnim i prijetečim izrazom lica. Na kratko je pogledao u nju, a zatim usmjerio svoj pogled ispred sebe nadajući se da neće poludjeti prije vremena. Djevojka je otišla sa krova zalupivši vratima, a on je stajao na mjestu, držajući ruke u džepovima i razmišljajući što mu je bilo kad se odlučio ujediniti s onakvom luđakinjom.

Prišao je polako ogradi, prislonio ruke na nju i duboko uzdahnuo gledajući u osvijetljeni grad u daljini. Pomislio je na Ingrid. Doista je bila ljuta na njega i shvaćao ju je. Rekao je ono što nije smio u naletu ljutnje, ljubomore i znao je da više nije željela znati za njega. Kako mu je pričanje s njom nedostajalo, odlučio je da će se potruditi vratiti njeno povrijerenje jer ju nije mogao niti želio izgubiti. Morao ju je imati makar kao prijateljicu.

***

„I još niste spavali skupa?!“ –iznenađeno će Leonel.

Riley je na njegovo isto pitanje, po treći put, odmahnuo glavom i nastavio s čitanjem dnevne novine koje je pronašao u hodniku. Leonel je iznenađeno pogledao u drugog prijatelja, Rya, koji na to nije ni obračao pozornost.

„Ali skupa ste već oko dva tjedna!“ –nadodao je.
„Kakve to sada ima veze?“ –zbunjeno će Riley.
„Pa... Što ja znam! Ariana i ja smo već u prvih tjedan dana veze spavali skupa nekoliko puta!“
„Ingrid i ja nismo vas dvoje. Uostalom, nisam toliko ovisan o seksu!“
„Ma daj, molim te, Riley! Svi mi znamo koji si ti jebač bio! Pa ne možeš mi sada govoriti da te seks ne zanima! Ona je djevica i boji se, je l ' da?“
„Zapravo... Nikada i nismo pričali o tome!“

Njegov je prijatelj šokirano pogledao u njega, a Riley je slegnuo ramenima i ponovno se opustio čitajući novine. Zbunjeno se počešao po kosi jer nije shvaćao kako još nije vodio seks sa curom, a kad je pogledao u drogog prijatelja, primijetio je da on doista o tome nije ni razmišljao.

„Ryo, što ti kažeš?“ –upitao ga je.
„Ja kažem da se to tebe ne tiče!“ –Ryo je pogledao nasmiješeno u njega. „Njihova je stvar što će raditi unutar četiri zida, a ne tvoja!“

Njegov se cimer na to nasmijao, podignuo ruku i dao mu 'pet' odmahivajući glavom. Leonel je na to zbunjeno pogledao u oboje, prekrižio ruke i nagnuo se na leđa.

„Ja te i dalje ne kužim!“ –odmahnuo je glavom.
„Nitko nije rekao da moraš!“ –nadodao je i dignuo sa kreveta. „Idem se istuširati, pa ćemo nastaviti s plajkom!“

Njegovu su prijatelji klimnuli glavom, a nakon što je uzeo potrebne stvari izašao je iz sobe. Pjevušeći se uputio prema muškoj kupaonici kad je krajičkom oka uočio Eddya kako silazi niz stepenice. Njihovi su se pogledi susreli, a oboje nisu nastavili hodati svojim putem. Riley se prisjedio onoga što je njegov protivnik rekao Ingrid i, unatoč tome što joj je obećao da neće napraviti nikakve gluposti, odlučio je vidjeti zbog kojeg razloga je išao izmišljati stvari koje nisu bile točne.

„Vidi, vidi, vidi koga sam napokon susreo.“ –prekrižio je ruke na prsima.

Eddy je zakolutao očima, silazeći niz stepenice.

„Bježiš?“ –uzvratio je.
„Nemam namjeru pričati s tobom.“ –rekao mu je.
„Zašto?! Bojiš se onoga što bih ti mogao reći?“
„Ja se nikoga ne bojim.“
„Zašto si joj slagao? Zašto si joj rekao da sam s njom jer ju žalim?“
„Zar nije istina?“

U Rileyu se tada pojavio osjećaj nervoze i bijesa istovremeno. Krenuo je ljutito prema njemu stiskajući šaku, ali pokušao se, u međuvremenu, pribrati kako ne bi napravio ono što nije želio. Nije se želio sputiti na njegovu razinu kako bi se Ingrid odmakla od njega.

„Ne znaš o čemu pričaš, zato bi trebao začepiti i pustiti nas na miru!“ –uhvatio ga je za majicu i prislonio na zid.
„Neću odustati od nje!“ –osmjehnuo se Eddy.
„Trebao bi! Nije zaljubljena u tebe. U mene jest!“
„Borit ću se i dalje za nju.“
„Dobro, ali samo ćeš ti najebati. Da joj se nisi približio s namjerom da pričaš sranja jer slijedeći put... neću biti toliko drag!“

Eddy se ponovno nasmijao, a on mu je pustio majicu. Gledao ga je neko vrijeme ravno u oči razmišljajući kako bi mu najrađe uništio lice istog trenutka, ali morao je ostati smiren i ne živcirati se previše. Znao je da ga je on samo želio izbaciti iz takta, ali u sebi je ponavljao kako je Ingrid stalo do njega, a ne Eddya i da se ne bi trebao opuštati u svađu s njime.

„Tako si patetičan!“ –odmahnuo je glavom i udaljio se laganim korakom od njega, držajući jednu ruku u džepu.

Gledajući u njega Eddy nije mogao podnijeti činjenicu da ju je Riley i dalje imao.

„Ne namjeravam izgubiti!“ –uzviknuo je.

Ovaj drugi je podignuo ruku i mahnuo mu, a zatim nestao iz njegovog vidika nakon što je ušao u kupaonicu. Eddy je bijesno rukom udario od zid dok se Riley smijuljio ulazeći u tuš kabinu.

„Već jesi izgubio.“ –pomislio je.

***

Kako su se Ryo i Yoshiro za vikend otišli u posjed roditeljima u rodni grad, a blizanac je morao također obaviti stvari koje je samo Riley znao, u subotu navečer je društvo izašlo bez njih u disko. Riley i Ingrid su večinom stajali za šankom i pili, a svako toliko, kad bi Ariani dosadilo što bi Leonel na neko vrijeme nestajao, povlačila bi svoju prijateljicu na plesni podij, pa bi Riley morao biti sam, ali to mu nije smetalo. Nije volio biti poput nekih dečkiju koji bi zabranjivali vlastitim curama da se zabavljaju, a sve što je želio, bilo je vidjeti osmijeh na njenom licu.

„Mogu ti reći da postajem umorna.“ –uzvratila je Ingrid.
„Ako želiš, možemo potražiti Arianu i Leonela, pa da se vratimo doma. Ovako i onako je već dosta kasno! Bilo bi vrijeme da se vratimo!“ –uzvratio je.

Klimnula je glavom, a on je pustio bocu piva na šank i uhvatio ju za ruku. Probijali su se kroz mnoštvo pijanih ljudi koji su skakali, plesali, derali se po plesnom podiju, jedva čekajući da izađu odande jer su mrzili gužvu.

Kad su napokon izašli vani, pogledali su oko sebe pokušavajući pronaći svoje prijatelje, a jako su se iznenadili kad su ih vidjeli na parkiralištu. Ariana je udarala u njega, derala se dok ju je on pokušavao smiriti, govoreći joj nešto što nitko od njih dvoje nije mogao razunijeti. Shvatili su da se nešto loše dogodilo kad je djevojka podignula ruku i ošamarila ga pred svim napornim i glupim ljudima koje je sve zanimalo, pa su Riley i Ingrid odlučili vidjeti što se dogodilo među njima.

„Hej, hej, što je bilo?“ –Riley je zaustavio prijateljicu u još jednom naletu šamara.
„Prevario me!“ –viknula je Ariana uplakano. „Pred mojim očima!“

Ingrid je šokirano pogledala u Leonela koji je gledao u drugu stranu. Nije mogla vjerovati u ono što je čula. Činilo se da su se njih dvoje jako voljeli, ali svejedno ju je on prevario. Usmjerila je svoj pogled na uplakanu prijateljicu koja se čvrsto držala za Rileya koji je nju gledao ozbiljnim izrazom lica. Skrenula je pogled i nije mogla ne pomisliti kako bi njoj bilo da ju on prevari. Bili su kratko u vezi, ali navikla se na njegovu blizinu, na njihove zagrljaje, poljupce...“

„Ariana...“ –uzvratio je Riley odmaknuvši ju od sebe. „Znam da si sada povrijeđena, ali... Leonel ti je oprostio prijevaru nedavno.“
„To je bilo na početku veze!“ –viknula je. „Više od godinu dana smo skupa, Riley! Kvragu!“
„Znam, Ariana, ali razmisli malo što misliš učiniti. Trebala bi pričati s njime na samo!“
„Ne želim! Prevario me! Kako si to mogao učiniti, ha?!“

Riley ju je povukao sa strane, kako bi na miru razgovarali i kako ona ne bi skočila na dečka. Ingrid je u tišini gledala u Leonela koji je gledao i dalje u pod. Vidjela je koliko mu je bilo žao zbog onoga što se dogodilo, ali kad je razmišljala o tome kako bi ona reagirala, vjerojatno bi poludjela poput prijateljice.

„Što je najgore...“ –pogledao je u nju. „Nisam ja curu poljubio nego ona mene!“
„Jesi li to rekao Ariani?“ –upitala ga je.
„Jesam, ali ne vjeruje mi. Misli da joj se želim osvetiti zbog onoga što mi je napravila na početku veze!“
„Prevarila te?“
„Da. Mislila je da želim prekinuti s njom i onda me prevarila, ali to nije bitno! Bitno je da mi sada ne vjeruje!“
„Uhm... Mislim da će Riley to srediti!“

Slegnuo je ramenima i sjeo na kamenu klupicu, a djevojka mu se odlučila pridružiti. Nije znala što bi mu mogla reći da ga utješi, ali nadala se da će njen dečko razgovarati s njihovom prijateljicom i nagovoriti ju da popriča s Leonelom. Vidjela je po njemu da je tužan, a i nakon što je otkrila da ga je Ariana također prevarila, namjeravala joj je reći da bi mu trebala oprostiti. Svatko ima svoje mane i vrline. Svatko zaslužuje dobiti drugu priliku.

***

„Misliš da će mu oprostiti?“ –upitala je Ingrid.
„Vjerojatno.“ –odgovorio je Riley. „Ne bi onda bez veze išla razgovarati s njime.“

Klimnula je glavom i pogledala ispred sebe. Riley je krajičkom oka pogledao u nju primijetivši da je izgledala uzrujano.

„Što se dogodilo?“ –zaustavio se.
„Ništa.“ –osmjehnuala se i nastavila hodati dalje kao da se ništa nije dogodilo.
„Ingrid!“ –povukao ju je k sebi. „Što je bilo?“

Djevojka je prislonila svoje ruke na njegovim prsima, namještavajući mu kariranu, raskopćanu košulju. Pogledala ga je u oči razmišljajući bi li mu rekla o onome što ju je tištilo ili ne, ali po njegovom je izrazu lica mogla vidjeti da je zabrinut, a to nije željela. Nije ga željela zamarati svojim glupim razmišljanjima.

„Onda?“ –uzvratio je.
„S nama se neće dogoditi isto, je l' da?“ –promrmljala je.
„Kako to misliš?“
„Nećemo se... ovaj... početi varati. Je l' da?“
„Zašto bih bio s tobom ako bih te ikada prevario?“

Pogledala ga je tužnim izrazom lica, a on joj se osmjehnuo i pomilovao joj rumene, nježne obraze.

„Ne bih te nikada želio povrijediti. Zapamti to!“ –rekao joj je i nježno utisnuo poljubac na njene usne koje su ga uvijek primamile.

Miris labella od višnje mu je jasno bio, danima, zapečačen u nosnicama. Bio je melem za njegov nos kao što je njen glas bio ptičji pjev za njegove uši. Ingrid je polako rastvorila svoja usta ostativši njegov jezik na svojemu, obgrlila ga je čvršće oko vrata, a on ju je prislonio na zid ljubeči ju strastvenije. Djevojka je osjećala toplinu u cijelome tijelu, osjećala je još veču želju za njime i zbog toga ga nije prestajala ljubiti, čak niti kad joj je polako nestajalo zraka, a otkucaji srca su postali nemoguće brži.

„Dosta...“ –Riley se pomaknuo od nje pokušavajući dohvatiti malo sviježeg zraka dok je ona u šoku gledala u njega, pitajući se što se dogodilo da je iznenada, odjednom, izgubila razum. „Oprosti.“

Odmahnula je glavom.

„Ovaj...“ –promrmljala je. „Idemo dalje!“

Riley je duboko uzdahnuo gledajući u svoju djevojku kako se laganim korakom udaljuje od njega. Odmahnuo je glavom i požurio za njom razmišljajući o tome kako mu je malo nedostajalo da izgubi razum zbog prevelike želje za njenim tijelom.

Primio je njenu ruku isprepletajući svoje s njenim prstima, a ona je pogledala u njega, svojim predivnim svjetlucavim očima. Osmjehnuo joj se, poljubio ju u tjeme i nastavio razgovarati s njom o raznim drugim stvarima, pokušavajući zaboraviti koliko je želio njeno tijelo.

Riley je trčao stadionom, zagrijavajući se, kako bi kasnije mogao preskočiti letvicu. Noćima, kad bi svi spavali, a on ne bi mogao zaklopiti oči zbog noćnih mora i nesanine, izašao bi potajno iz doma i otišao vježbati, trenirati kako bi se ponovno vratio. Nije znao zbog čega nikome nije namjeravao otkriti svoju tajnu, ali želio se vratiti kad bude bio siguran mu se snaga ponovno vratila.

Kad mu je Ingrid rekla da je obećala Alanu da će se brinuti o njemu, znao je da ponovno mora nastaviti sa skakanjem unatoč tome što ga je to jako podsjećalo na preminulog najboljeg prijatelja. Njih su dvoje bili jedni od najboljih na školskim natjecanjima, a i razni su se atletski klubovi borili da ih dobe.

Oboje su rekli, obećali jedan drugome da će zajedno otići u isti klub. Bili su nerazdvojivi, poput sijamskih blizanaca, a onda je glupi, pijani vozač morao uništiti onu predivnu idilu.

Zbog tog je razloga Riley čvrsto odlučio da se mora vratiti skakanju. Morao je pomoći sestri prijatelja da održi dano obećanje, a i morao joj je pokazati da nije uzalud došla u onu školu.

Ingrid nije znala što raditi nakon što je nastava završila.

Željela je otići do grada s prijateljicama, ali kako je Ariana zaspala, a Yoshiro se zadubila u dopisivanju sa prodbinom iz Tokya, morala je smisliti što je trebala učiniti. Riley, Leonel i Ryo su bili na treningu, pa nije niti mogla nagovoriti svoje prijatelje da izađu s njom, pa je izašla sama iz sobe, pozdravivši cimericu koja ju nije ni primijetila.

Ne znajući što napraviti, spustila se niz stepenice sa bocom Coca – Cole koju je uzela iz aparate, te izašla iz zgrade. Gledajući oko sebe razmišljala je o tome kamo bi mogla otići, pa je krenula prema stadionu kako bi skrivečki gledala dečke kako treniraju.

Prišla je ogradi koja je bila prilično udaljena od dečkiju, na sreću, jer nije željela da netko pomisli kako je luđakinja što je čak ondje došla gledati Rileya. Nagnula se na ogradu gledajući u Rya i svog dečka kako su nasmiješeno trčali stadionom, zagrijavajući se.

Bila je sretna što je Riley ipak odlučio nastaviti sa skakanjem u vis. Alan i njegovi prijatelji su mu dali do znanja koliko je on obožavao onaj sport, koliko se obožavao baviti time i vidjelo se da to je to radio od srca. Bila je sretna što je mogla ostvariti Alanovu poslijednju želju.

Djevojka je odlučila da bi bilo vrijeme da se makne odande kako doista ne bi izgledala poput luđakinje koja svugdje prati vlastitog dečka. Ugledavši knjižnicu, koja se nalazila pored škole, prisjetila se da dugo nije podignula neku zanimljivu knjigu, a sve one koje je uzela od kuće su bile odavno pročitane.

Požurila je prema vratima razmišljajući o tome kakvu bi knjigu htjela ovoga puta pročitati, a kao i inače, odlučila se za romantičnu. Obožavala je romantiku i sve što je išlo s time i jednostavno se ponekad voljela izgubiti u bajkama, u priče koje doista nisu postojale.

„Hoće li i moj život ikada završiti kao bajka? Hoću li i ja sresti pravog dečka koji će me voljeti do kraja života?“ –upitala se.

Naravno, osjećala je ljubav prema Rileyu, ali tek su nekoliko dana bili u vezi da bi razmišljala o njima kao o paru koji bi mogao izdržati do kraja života. Uz to, jako je dobro znala da je bila mlada, da je imala tek osamnaest godina i da bi se stvari ubuduće moglo promijeniti.

Tiho je uzdahnula i zakoračila u knjižnicu uljudno, nasmiješeno, pozdravivši knjižničarku koja je sjedila iza pulta i klimnula joj glavom u znaku pozdrava. Laganim se korakom uputila prema odjelu za romane. Primijetila je da je dosta učenika sjedilo po stolovima, pisalo referate ili pak sjedilo sa strane, sami, čitajući knjige ili časopise koji su ih zaintrigirali.

Napokon je došla do odjela za ljubavne romane, gledajući zamišljeno u police ne bi li ju slučajno nešto zaintrigiralo. U oko joj je pala starija knjiga, napisana 1970 godine: Ljubavna priča. Sjetila se kako joj je majka jednom pričala o njoj, preporučila ju, ali nikada nije imala priliku pročitati ju.

„Khm, dosadno nam je danas, ha?“ –začula je Eddyev glas iza sebe.

Poželjela se izderati jer ga nije očekivala ondje, ali preklopila je usta samo jer ondje nije bilo dozvoljeno raditi buku.

„Ti mi baš voliš skakati s leđa, je l' da?“ –uvrijeđeno ga je udarila knjigom po prsima.
„Volim te iznenađivati.“ –osmjehnuo joj se.
„Ah, budalo. Usput, za tvoju informaciju, i nije toliko dosadno. Svejedne sam ostala bez nepročitanih knjiga!“
„Ah, lijepo, lijepo. I, vidim da voliš neke tužne priče!“
„Kako znaš da je tužna?“
„Zato što me bivša natjerala da pogledam s njom film!“

Ingrid se nasmijala. Znala je koliko je muškarcima inače bilo teško gledati sa svojim curama romantične filmove, a ako su cure bile dovoljno napasne, onda su to morali učiniti unatoč bezvoljnosti.

Eddy je malenim osmjehom na licu gledao u nju, razmišljajući koliko je predivan osmijeh imala, koliko je sva bila poput anđela. Mrzio je sebe što je Rileyu dopustio da joj se previše približi, da joj ukrade ono što je njemu trebalo pripadati – njeno srce.

Djevojka je iznenađeno nakrivila glavu primijetivši da ju je promatrao čudnim izrazom lica. Tek u onom trenutku se sjetila onoga što joj je Ariana rekla, onog kad su joj prijateljice rekle da se ona i njemu sviđala.

„Ovaj...“ –podignula je knjigu. „Moram otići javiti knjižničarki da ću uzeti knjigu, pa idem natrag u sobu!“

Klimnuo je glavom, a ona je prošla pored njega nadajući se da neće ići za njom.

„Zar ne možemo biti prijatelji ako si sada u vezi?“ –upitao ju je.
„Tko je to rekao?“ –djevojka se okrenula prema njemu.
„Vidim po tvome ponašanju.“

Ingrid je uzdahnula.

„Slušaj, Eddy, ja...“ –promrmljala je.
„Da?“ –prekrižio je ruke na prsima.
„Znam.“
„Znaš što?“
„Da ti se sviđam na način na kojem ti se ne bih trebala sviđati.“
„I zbog toga bismo se trebali prestati družiti?!“
„Ne želim da išta pomisliš!“
„Obećajem da neću!“

Odmahnula je glavom.

„Vidimo se, Eddy.“ –rekla je i krenula dalje.

Eddy nije želio ostati na onome, nije želio da Riley bude pobjednik.

„On je s tobom samo zbog toga jer te žali!“ –povisio je ton glasa.

Ingrid se šokirano okrenula prema njemu dok ju je on promatrao ljutitim izrazom lica. Nije znala što je on to govorio, ali namjeravala je otkriti.

„Molim?“ –upitala ga je.
„Osjeća se krivim što je Alan umro zbog njega.“ –odgovorio je. „I želi...“

Nije uspio dovršiti svoju rečenicu jer mu je Ingrid prišla i ošamarila toliko jako da je udarac odjeknuo knjižnicom. Eddy je šokirano pogledao u nju dok je ona bjesno stiskala šake moleći se, u sebi, da ga ne udari još jednom, a malo je nedostajalo da to i učini.

„Da se nikada više nisi usudio tako lagati, jasno?!“ –proderala se, odgurnula ga i bijesno odmariširala odande.

Kako je Riley prolazio s Ryom pored knjižnice, jer je morao otići natrag u dom istuširati se, nakon što je trening završio, vidio je kroz prozor kako je njegova djevojka udarila Eddya, te viknula nešto što nije mogao čuti i udaljila se odande. Ostao je iznenađen zbog onoga što se dogodilo, ali kako mu se žurilo tuširati, odlučio se da će se kasnije raspitati o tome.

Krajičkom oka je pogledao u Rya koji je u tišini gledao ispred sebe. Unatoč tome što se do malo prije, za vrijeme treninga, kao i za vrijeme sata, smiješkao, mogao je vidjeti da mu se nešto dogodilo. Bio je čudan, a to nije mogao niti sakriti osmijeh kojim je pokušavao opovrknuti Rileyeveo razmišljanje.

„Što se dogodilo s tobom?“ –gurnuo ga je u stranu, a Ryo je zbunjeno pogledao u mene.
„Svaki dan me to pitaš.“ –zbunjeno će on.
„Da, jer me zanima zbog čega si takav.“
„Kakav?“
„Čudan! Ti nikad nisi bio čudan! Od nas dvojice, ja sam taj koji je mjesecima bio čudan!“

Ryo je slegnuo ramenima.

„Mogu li ti nekako pomoći?“ –upitao ga je.
„Ako možeš vratiti moju bivšu iz mrtvih, onda možeš!“ –odgovorio je.

Riley je šokirano gledao u prijatelja koji se nastavio penjati stepenicama na kat. Odmahnuo je glavom i potrčao ga zaustaviti.

„Kakvu bivšu iz mrtvih?“ –uzvratio je i dalje u školu.
„Ja...“ –promrmljao je, a zatim pogledao u stranu. „Imao sam curu koja je imrla kad joj je bilo četrnaest godina!“
„Žao mi je.“

Cimer mu je klimnuo glavom.

„Što se dogodilo?“ –upitao ga je ovaj drugi.
„Leukemija.“ –odgovorio je. „Prekasno su je utvrdili i nisu je mogle spasiti niti razne terapije.“

Riley je tužno gledao u njega.

„Prošlo je četiri godine otkako je umrla, ali i dalje mi ponekad zna nedostajati, kad razmišljam o njoj.“ –Ryo se počešao po glavi. „Je li to normalno?“

Riley je potvrdio klimnuvši glavom.

„Normalno je da se sjećaš nekoga do kojeg ti je bilo stalo!“ –nadodao je. „Ako gledaš... ovaj... Ako bolje razmisliš, bolje je da je umrla nego...“
„Da, znam!“ –prekinuo ga je. „Jako dobro znam! Patila je previše u poslijednjih nekoliko mjeseci života da sam se.... molio sam se da umre što prije!“

Cimer ga je u tišini promatrao, a on je zaklopio oči odmahivajući glavom. Duboko je uzdahnuo, rukama prešao preko lica i pokušao se skulirati.

„Vjerojatno su i njeni roditelji osjetili olakšanje kad je umrla.“ –prošaptao je.

Riley je i dalje šutio, gledajući u prijatelja. Osjećao se užasno što nije znao sve ono puno prije, što nije niti znao što bi u onom trenutku rekao kad niti jedne riječi nisu mogle utiješiti.

„Tako... mi... je... žao...“ –promrmljao je.

***

Riley je sa zanimanjem gledao u Ingrid koja je gledala u pod, držajući ga za ruku. One su se večeri odlučili sami prošetati do grada kako bi nadonkadili to što su u poslijednje vrijeme cijelo vrijeme izlazili s prijateljima. Naravno, izlaziti sa društvom i nikako nije smetalo, ali voljeli su provoditi vrijeme i na samo.

Dok je on čekao da ona napravi prvi korak, da mu napokon kaže što se dogodilo s Eddyem i njom onog popodneva, ona je razmišljala o tome kako da mu to ispriča. Pitala se kako bi mogao reagirati i nije znala bi li se mogao naljutiti na njega i udariti ga, ali ako bude to otkrio od nekoga, onda bi se mogao naljutiti na nju.

„Slušaj...“ –započeli su oboje, pa su se nasmiješili.
„Reci prvo ti!“ –rekao je.
„Ma, ne... Moje i nije toliko bitno! Reci.“ –uzvratila je.
„Sigurno nije važno?“

Klimnula je glavom.

„Uglavnom...“ –promrmljao je. „Vidio sam te s Eddyem. Jesi li sigurna da nije ništa bitno?“

Djevojka ga je šokirano promatrala.

„Vidio si nas?“ –prošaptala je i dalje u šoku.
„Da.“ –odgovorio je mirno. „Što se dogodilo?“
„Uhm... Ništa posebno!“
„Ništa posebno? Sigurno ga nisi ošamarila jer je bio drag prema tebi.“

Ingrid je sklonila pogled ne znajući bi li mu trebala reći ili ne.

„Molim te, Ingrid, reci mi što se dogodilo!“ –uzvratio je.
„Obećaj mi da se nećeš ljutiti i nećeš napraviti sranja!“ –pogledala ga je ozbiljno.

Riley je pogledao u stranu razmišljajući o njenoj ponudi. Da joj je rekao da ne može to obećati onda mu vjerojatno ne bi rekla, ali ako kaže da će biti dobar, onda će mu reći.

„Obećajem!“ –rekao joj je.
„Uglavnom...“ –poćešala se po kosi. „Rekao je da si sa mnom jer me žališ i osjećaš se krivim zbog Alanove smrti. Ošamarila sam ga i svašta mu rekla! I uglavnom, to je cijela priča!“

Iznenađeno je gledao u nju.

„Ne misliš...“ –započeo je, ali ga je ona prekinula prislonivši mu ruku na usta.
„Da sam tako mislila od početka, bi li uopće bila s tobom?“ –upitala ga je nasmiješeno.

Osmjehnuo joj se, povukao ju bliže sebi i nježno poljubio. Bilo mu je drago što nije bila poput drugih cura, što nije povjerovala ljubomornom dečku. Volio ju je, bio je zaljubljen u nju i nije ju želio izgubiti... nikada.

Jutro je svanulo, a Riley je već neko vrijeme bio budan. Probudio se prije nego je budilica uopće zvonila, spremio za školu i otišao po kavu sa automata, čekajući da se njegov cimer probudi. Sjedio je na terasi hvatajući svijež, jutarnji zrak, gledajući u stadion na kojemu je namjeravao trenirati nakon što nastava završi.

„Riley?“ –ugledao je pospano Ryovo lice kako proviruje iz sobe. „Jesi li ti normalan?“
„Da. Zašto?“ –zbunjeno će on.
„Sedam ujutro je, a ti si ostavio otvorena vrata. Sledio sam se!“
„Neka. Dobro si se probudio!“
„Jesi mi barem otišao po kavu?“
„Jesam.“
„I bolje ti je. Dolazim čim se istuširam!“

Riley je na to klimnuo glavom dok se njegov cimer rastezao pored njega zijevajući. Ryo se pospano doteturao do ormara, a nakon što je izvukao prvu odjeću koju je pronašao, izašao je iz sobe jedva otvarajući oči. Podsjetio je samog sebe da kasnije naplati prijatelju što ga je probudio pola sata prije vremena.

Na putu od škole do grada je autobus bio pun, pa su Riley i Ingrid trebali stajati pored prozora. Kako su se učenici raznih škola gurali međusobno tako je on morao stajao iznad Ingrid koja ga je promatrala u tišini. Nisu razgovarali otkad je došao autobus i jedva su pronašli slobodno mjesto kako se ne bi gurali na ulazu s drugim ljudima.

Riley je gledao u tišini njene predivne oči dok je ona svako toliko gledala u stranu nadajući se da će ju on prestati promatrati onim predivnim pogledom zbog kojeg bi joj srce ubrzanije počelo kucati. Kako je postajala sve više i više uzbuđenija, uspijela mu je okrenuti leđa primijetivši, preko stakla, da je on i dalje gledao u nju. Lagano se osmjehnula i spustila pogled samo kako ju ne bi otkrio nije željela da on shvati da mu je oprostila. Htjela ga je malo... mučiti.

„Čemu se ti smiješ?“ –Ryo ga je prekinuo u razmišljanju.
„Smijao sam se?“ –upitao je zbunjeno.

Cimer je klimnuo glavom i sjeo za stolom gledajući upitno u njega, čekajući da mu prijatelj objasni što se dogodilo jučer navečer, kad je izašao s njihovom prijateljicom. Riley se samo ponovno nasmiješio, te umjerio svoj pogled u nebo.

„Ok. Kako je bilo sinoć?“ –Ryo je odlučio da bi ga trebao ispitivati jer je primijetio da ništa sam neće početi. „Vratio si se dosta kasno doma.“
„Ti si spavao! Niti top te nije mogao probuditi!“ –rekao mu je Riley.
„Znam. Zbog toga i kažem da ste se vratili kasno. Bio sam budan do ponoć i čekao te da čujem novosti, ali zaspao sam!“
„Ma išli smo na kraju u kino, pa nam je zbog toga trebalo duže vremena da se vratimo.“
„Kino?! I, jeste gledali neki horor gdje se ona od straha bacila na tebe?“
„Ne. Zapravo, gledali smo dramu na kojoj je ona od početka do kraja plakala!“
„Papak jedan! Odveo si je na spoj u kino gdje si ju gledao kako plače?!“
„Htjela ga je gledati!“

Ryo je odmahnuo glavom.

„Jesi li ju barem kasnije poljubio?“ –uzvratio je.

Riley se dignuo sa stolice i ušao u sobu pjevušeći dok je njegov prijatelj zbunjeno gledao u njega. Vidio je na prijateljevom licu maleni osmjeh koji mu je davao do znanja da je nečega bilo, ali trebao je to izvuči iz njega.

„Jesi, je l' da?“ –dignuo se s stolice i otišao k njemu.
„Možda.“ –odgovorio je.
„Ne laži! Vidim po tebi da jesi!“
„Rekao sam ti. Možda jesam!“

Ryo je namrgođeno gledao u njega.

„Reci mi!“ –uzvratio je ljutito.
„Daj, ne ponašaj se poput cure!“ –Riley je odmahnuo glavom i podignuo torbu sa stolice. „Idem ja vani! Vidimo se kasnije!“
„Riley!!!“

Njegov je prijatelj izašao iz sobe prije nego ga je Ryo uspio nagovoriti da mu odgovori na pitanje. Počešao se po glavi osmjehnuvši se, znajući da je Riley zasigurno morao poljubiti njihovu prijateljicu i jedva je čekao da to napokon izvuče iz njega.

„Zar je moguće da sam se zaljubio?“ –pitao se Riley silazeći niz stepenice.

Poslijednji put kad je osjetio ljubav bilo je to prošle godine, prije nego je Alan preminuo. Zaljubio se u Daliju unatoč tome što je znao da se njihovi prijatelji nisu slagali s njihovom vezom, ali njega to nije bilo briga. Tada mu je samo ona bila važna, a tuđa ga mišljenja nisu zanimala.

Nakon što je njegov najbolji prijatelj nestao, umro, Riley nije mogao voljeti samog sebe, a kamoli ikog drugog, pa je prekinuo sa svojom djevojkom unatoč tome što je znao da će ju povrijediti. Nakon toga je sumnjam da će se ikada više zaljubiti. Mržnja prema samom sebi ga je oslijepila i pored sebe nije želio nikoga, ali kako se Ingrid ni otkuda stvorila poput anđela s neba, sve se promijenilo; on se promijenio.

U njegovom se srcu ponovno počeo rađati onaj prekrasan osjećaj zvan ljubav, za kojeg je mislio da je duboko zakopan u njegovom srcu i koji nikada više ponovno neće izaći na vidjelo. Zbog nje se također vratila neizmjerna želja za skakanjem u vis. Došla je u onu školu, ostavila sve iza sebe, samo kako bi ostvarila poslijednju želju svoga brata i nije ju namjeravao iznevjeriti, kao niti Alana.

***

Ingrid je gledala u svoje prijateljice koje su i dalje spavale. Nije mogla vjerovati, kad se vratila u sobu, da su Ariana i Yoshiro spavale na krevetu njene cimerice, dok je televizija bila upaljena. Pretpostavila je da su čekale samo nju kako bi im ispričala što se dogodilo s Rileyem.

Nasmiješeno je prišla terasi, otvorila ju i izašla na svijež zrak gledajući oko sebe. Sunca još nigdje nije bilo, a i pretpostavila je da ga onog dana neće ni biti jer su se na nebu pojavili tamno sivi veliki oblaci koji su obavještavali da bi kiša uskoro mogla pasti. Nije joj kišta previše smetala; naprotiv, voljela ju je kad je bila kod kuće, kad ju je mogla gledati kako pada, ali kad je trebala izaći s nekime nakon što se dogovorila, nervijeme joj nije bilo drago.

Primijetila je da se vrata muškog doma otvaraju, pa je sa zanimanjem gledala tko je također bio budan u ono doba. Iznenadila se vidjevši Rileya kako izlazi odande, ali razveselila se. U trbuhu se pojavio čudan osjećaj, onaj kakvog dugo nije osjećala, a to je bio osjećaj ljubavi.

Posljednji put kad je voljela nekoga je bilo puno prije nego je Alan preminuo, kad je prekinula s dečkom jer se više volio družiti s prijateljima nego s njom. Naravno, ostali su prijatelji jer su to bili i u vezi, ali prošlo je dosta vremena otkad je voljela i bila voljena.

Okrenula se prema prijateljicama koje su i dalje spavale, a još nije ni bilo vrijeme za buđenje za školu. Djevojka se vratila natrag u sobu, uzela svoje stvari sa radnog stola i polako izašla odande kako ih ne bi probudila. Potrčala je niz stepenice, oblačeći jaknu, osmjehom na licu jer je jedva čekala da se pridruži Rileyu, a što je bliža izlazu bila, to je bila uzbuđenija i srce joj je ubrzanije počelo kucati.

Tada je shvatila... Ono je definitivno bila ljubav!

Povukla je vrata i ugledala Rileya ja klupici. Zagrizla je usnicu kako bi se smirila i prestala smiješkati, ali nije mogla sama sebi pomoći. Gledala je u njega koji je tipkao po iPodu, a kad je podignuo pogled prema njoj i osmijehnuo joj se, nije mogla ne uzvratiti mu. Krenula je laganim korakom prema njemu, a on se dignuo sa klupice sklonivši iPod u džep.

„Dobro jutro.“ –rekla je.
„Dobro jutro.“ –rekao je.

Neko vrijeme su gledali jedno drugog u tišini, a onda Riley više nije mogao izdržati. Morao ih je osjetiti. Morao je osjetiti njene pune, crvenkaste usne koje su mirisale na višnju, a taj miris je osjećao čak i dok je spavao.

Privukao ju je k sebi obgrlivši je oko struka, na što se ona nasmiješila i zagrlila oko vrata, a on ju je tada stisnuo malo jače uza svoje tijelo i poljubio ju. Bio je nježan, drag i mio prema njoj. Bio je tako sladak, tako divan, da je ona mislila da bi se mogla rastopiti u njegovom zagrljaju.

„A-ha!“ –Ryo je pljesnuo rukama gledajući ih s terase. „Rekao sam ti da je nečeg bilo sinoć, a ti mi nisi vjerovao!“
„Nije da ti nisam vjerovao...“ –Leonel je slegnuo ramenima, rastegnuo se i zijevnuo. „Ali stvar je u tome što si me probudio da bih špijunirao frenda koji se šmeka sa frendicom!“

Ryo je namrgođeno pogledao u njega.

„Zar ne bi htio da njih dvoje budu skupa?“ –nagnuo se na ogradu.
„Da, htio bih, ali htio bih i da me nisi probudio toliko rano ujutro da ih špijuniram!“ –odmahnuo je glavom. „Nisam više dijete, čovječe! Zamisli da tebe netko špijunira dok se seksaš s nekim!“
„Hah, kako ti znaš da ja to radim?!“

Leonel ga je pogledao iznenađenim izrazom lica.

„Znači... Djevac si?“ –nasmijao se.
„Daj, šuti!“ –viknuo je ovaj drugi uvrijeđeno. „Ne znaš o čemu pričaš! Kralj sam među ženama!“

Leonel se tek tada nasmijao još jače, uhvativši se za ogradu dok ga je prijatelj ljutito gledao. Odmarširao je u sobu zalupivši vratima, te izašao u hodnik bez Leonela znajući da bi ga mogao samo još više naljutiti. Ponašao se poput djeteta, a da ni sam nije znao da je izgubio nevinost kad mu je bilo trinaest godina. Tu djevojku nikada neće zaboraviti. Bila je to njegova prva ljubav koje više nije bilo.

„Zar je već toliko dugo prošlo... Anako?“ –upitao je Ryo ozbiljnim izrazom lica.
„Hej, daj, Ryo, zezao sam se!“ –Leonel je žurio za njime.

Ryo ga je pogledao ljutitim izrazom lica.

„Pa nisi se valjda uvrijedio?“ –zbunjeno će njegov prijatelj.

Uhvatio ga je za majicu i gurnuo u zid, a Leonel se začudio njegovom ponašanju. Nikada nije pomislio da je Ryo mogao biti onako jak, ali u onom trenutku se uvjerio da zapravo jest.

„Nemoj pričati gluposti kad ni ne znaš o čemu se radi!“ –uzvratio je Ryo, te se ljutito udaljio od njega.

Leonel je iznenađeno gledao u njega ne shvaćajući što se događalo. Nije ga želio povrijediti, ali činilo mu se kao da je dirnuo škakljivu tebu, a da to nije ni želio. Zbunjeno je pogledao oko sebe primijetivši da su učenici iz one škole stajali na hodniku i gledali što se događalo, te podignuo torbu sa poda i krenuo za svojim prijateljem koji je već izašao iz zgrade.

***

„Ja – ne – znam – plesati.“ –Ariana je prislonila glavu na stol. „Kako je profesorici iz tjelesnog uopće palo na pamet da plešemo tango na Noć Vještica!?“

Yoshiro i Ingrid su se na to samo nasmijale jer im se objema sviđala ideja, obje su voljele onaj ples, ali Ariana je bila ta koja je neprestano ljutila profesoricu jer nije željela naučiti plesati s drugim partnerom. Htjela je zajedno s Leonelom, ali s obzirom da je on dobio drugu partnericu, njihova se prijateljica još više ljutila.

„Zamisli kako je onda meni kad moram plesati s Eddyem?“ –uzvratila je Ingrid. „Meni to nije problem, ali ne želim da pomisli da bi između nas moglo biti nečeg više od prijateljstva!“
„Riley će mu dati do znanja!“ –rekla je Yoshiro nasmiješeno.
„Sada kad ste u vezi, mora te braniti!“ –nadodala je Ariana. „Eddy je bacio oči na tebe, a on je oduvijek bio ljubomoran!“
„Ozbiljno?“ –iznenađeno će Ingrid.
„Oh, da!“ –njene su dvije prijateljice klimnule glavom dok je ona i dalje bila iznenađena.

Pogledala je kroz prozor. Gledala je u ljude koji su ubrzano prolazili trotoarima nakon što je pljusak prestao. Djevojka je razmišljala o onome što su joj prijateljice rekle i morala je priznati sama sebi da joj se ono svidjelo. Voljela je kad je muškarac ljubomoran do neke granice, a kako je shvatila da je zapravo Rileyev ispad kojeg je imao dan prije bio zbog ljubomore razveselila se.

***

Riley je zbunjeno gledao u Rya koji je ležao na krevetu i zamišljenim izrazom lica gledao u strop. Nije znao što se dogodilo s njime, ali definitivno je shvatio da nešto nije bilo u redu.

„Što se dogodilo?“ –upitao je Riley.
„Mene pitaš?“ –okrenuo se prema njemu.
„Ne. Pričam sam sa sobom!“

Ryo je klimnuo glavom, te nastavio gledati u strop istim onim tupim pogledom.

„Tebe pitam, budalo!“ –cimer ga je pogodio jastukom u trbuhu.
„Ništa.“ –dignuo se sa kreveta. „Idem se prošetati.“
„Po kiši!“
„Jebe mi se!“

Riley je zbunjeno pogledao u njega, a njegov je prijatelj izašao iz sobe zalupivši vratima. Cimer je iznenađeno gledao u zatvorena vrata pitajući se što se s njime dogodilo. Nikada nije bio mrzovoljan. Nikada nije izgledao onako uzrujano, a želio mu je pomoći kao što je on to činio s njime dok se nije oporavio.

Ingrid se pjevušeći spuštala niz stepenice. Bila je vesela unatoč tome što je mogla zakasniti na sat. Prespavala je budilicu, a kako nije željela da njene prijateljice zakasne zbog nje, natjerala ih da odu i rekla im kako će ih ona stići što je brže mogla.

Prvo školsko zvono je najavilo učenicima da bi se trebali pripremiti za početak sata, a djevojka je znala da ima još pet minuta prije nego profesorica uđe u razred. Progurala je učenike koji su ulazili u školu, te potrčala stepenicama za zadnji sat znajući da bi mogla stići točno na vrijeme.

Ispričavala se ljudima koje je gurala, pa je odahnula kad je stala na četvrti kat i požurila prema vratima razreda. Pogledavši na sat, vidjela je da je nedostajalo još dvije minute do osam i drugog zvona, pa se začudila sama sebi jer nije znala da je mogla biti toliko brza. Koračala je hodnikom skidajući jaknu i namještavajući majicu koja joj se zgužvala dok je trčala, a iznenada ju je nečija ruka zaustavila. Poskočila je od straha i okrenula se vidjevši Eddya iza sebe.

„Oprosti.“ –osmjehnuo se. „Skoro si zakasnila, ha?“
„Zaspala sam.“ –namjestila je pramen kose iza uha.
„Nego, jesi slobodna večeras?“
„Večeras?“
„Da. Mislio sam da odemo... ne znam, zajedno do grada, ako imaš volje.“
„Sami?“
„Da. Sami! Kao prijatelji, naravno.“
„Zauzeta je!“ –začula je Rileyev glas iza sebe.

Djevojka se okrenula i iznenađeno pogledala u njega, a zatim se prisjetila kako joj je obećao da će ići na pizzu čim se vrati.

„A tko si ti da ćeš joj naređivati?“ –Eddy je prekrižio ruke na prsima.
„Zapravo, Eddy...“ –promrmljala je i pogledala ga pomalo tužnim izrazom lica. „Riley mi je rekao da me vodi na pizzu čim se vratim.“

Klimnuo je glavom i usmijerio prijeteči pogled u Rileya koji mu se ponosno smiješkao dok ih je Ingrid gledala zbunjenim izrazom lica ne shvaćajući što se događalo. Bilo joj je žao što je morala odbiti Eddya jer joj je on bio simpatičan, drag i voljela je razgovarati s njime, ali morala je sama sebi priznati da joj je bilo bolje s Rileyem.

Školsko je zvono prekinuo onaj trenutak, a Eddy se okrenuo bez pozdrava dok je djevojka gledala tužno u njega. Mogla je vidjeti razočarenje u njegovim očima, a Riley je primijetio da nešto s njom ne valja i osjećao je ljubomoru misleći da je ona zapravo željela ići s njegovim suparnikom. Po prvi put je gledao na Eddya kao suparnika jer ju nije želio izgubiti.

„Moćeš ići s njime, ako želiš.“ –rekao joj je, te krenuo prema svome mjestu.
„Molim?!“ –zbunjeno je prošaptala.
„Gdje?!“ –upitala je Yoshiro.
„Na pizzu. S kime?“ –uzvratio je Ryo.

Djevojka je zbunjeno pogledala u prijatelje, mahnula rukom i otišla do Rileya koji je sjeo na stolicu, prekriživši noge na stolu.

„Što je s tobom?!“ –upitala ga je prekriživši ruke na prsima. „Zašto bih željela ići s njime?!“
„Vidio sam kako ga gledaš! Žao ti je što ne možeš ići s njime!“ –odgovorio je gledajući ozbiljnim izrazom lica u nju.
„Pa da, žao mi je, ali svejedno želim ići s tobom!“
„Ne moraš!“
„Želim.“
„E, pa ne moraš! Idi s njim. Bit će i njemu i tebi zabavnije!“

Odmahnula je glavom, podignula ruke u znaku predaje i sjela bijesno za svojim stolom bacivši torbu na njemu, a kako je udarac odjeknuo razredom učenici su se preplašeno okrenuli prema njoj. Ingrid je bijesno gledala ispred sebe stiskajući šake ne znajući što se dogodilo s Rileyem da se iznenada ponio tako bezobrazno.

„Što se događa?“ –upitala je Yoshiro brata.

Ryo je odmahnuo rukom, otišao do Rileya i povukao ga sa sobom iz razreda, a njegova je sestra odlučila vidjeti s prijateljicom što se dogodilo.

„Što je bilo?“ –sjela je nasuprot nje.
„Ne znam što se s njime odjednom dogodilo!“ –uzdahnula je. „Pozvao me na pizzu i rekla sam da idem, ali i Eddy me danas pozvao van i, iako sam rekla da idem s Rileyem, on mi je rekao da ne trebam, da mogu ići s Eddyem kao da ja to želim!“

Yoshiro je nakrivila glavu razmišljajući o iznenadnom čudnom ponašanju svog prijatelja, ali to je moralo značiti samo jedno – bio je ljubomoran. Pogledala je prema vratima i vidjela Rya i Rileya u blizini.

„Što se s tobom, jebote, događa?!“ –upitao ga je zbunjeno Ryo. „Zašto si joj sve ono rekao?!“
„Zato što sam vidio da joj je žao što ne ide s njime.“ –odgovorio je Riley nagnuvši se sa zid.
„Ponekad znaš biti tako glup!“
„Zašto?! Bilo joj je žao! Vidio sam joj to u očima!“
„Možda jer joj je on frend, ali jebote... izabrala je tebe. Zar je to tako teško za shvatiti?!

Riley je u tišini gledao u svog prijatelja koji je odmahnuo glavom, a zatim ušao natrag u razred vidjevši kako se profesor približava. Riley je tiho uzdahnuo, rukama prošao preko lica i zaklopio oči brojajući od deset pa do jedan kako bi se smirio. Požurio je u učionicu prije profesora i sjeo na svoje mjesto, pogledavajući u Ingrid svako toliko. Vidio je kako je tužno gledala u otvorenu bilježnicu dok je slušala novo prodavanje francuskog jezika, pa se osjećao krivim.

„Zašto moraš biti debil?!“ –upitao je samog sebe i skrenuo pogled u prozor.

Shvatio je da ju je povrijedio zbog svoje ljubomore i morao je to što prije popraviti.

***

Ingrid je ležala na krevetu dok su Ariana i Yoshiro gledale zamišljeno u nju. Djevojka je duboko uzdahnula i skrenula pogled u vrata terase jer joj se učinilo da je čula zvukove, ali kako su prestali ponovno je pogledala u strop i nastavila razmišljati o tome kako je trebala biti vani s Rileyem. Pitala se što mu je učinila, zbog čega joj je odgovorio onako bezobrazno, a doista se željela zabaviti s njime.

„Muškarci su debili.“ –rekla je Ariana. „Ili je pak Riley taj koji je debil!“
„Svejedno!“ –djevojka se dignula sa kreveta, rastegnula i prišla ormaru. „Idem se istuširati.“

Yoshiro i Ariana su klimnule glavom, a ona je izvukla odjeću iz svog ormara, te otvorila vrata iznenadivši se kad je vidjela pred sobom Rileya. Odjeća joj je pala na pod, pa se brzo sagnula i podignula ju osjećajući kako joj se obrazi rumene jer je mogao vidjeti njeno doljnje rublje.

„Zar nitko od vas ne čuje kamenčiće?“ –upitao ih je zbunjeno.

Ariana i Yoshiro su odmahnule glavom pitajući se o čemu je on pričao dok ga je Ingrid i dalje gledala ozbiljnim izrazom lica.

„Što radiš ovdje?“ –upitala ga je.
„Ovaj...“ –promrmljao je i počešao se po glavi. „Znam da sam bio kreten... i... ovaj... razmišljao sam... Bi li, molim te, ipak otišla sa mnom?! Ne želim ne održati svoje obećanje.“
„A je li, sada želiš ići sa mnom?! Kada si shvatio da želim ići s tobom?! Kad si se opametio?!“
„Pa... Tako nekako! Vidi, Ingrid, jako mi je žao zbog one scene. Ponio sam se k'o debil!“

Klimnula je glavom.

„Jesi.“ –rekla mu je.
„Molim te, dopusti mi da ti se ispričam.“ –prošaptao je.

Djevojka ga je u tišini promatrala dok je on tužno čekao njen odgovor nadajući se da će pristati.

„Čekaj me ispred doma. Dolazim za najviše dvadeset minuta!“ –rekla je, prošla pored njega i otišla prema ženskom kupatilu.

Riley je nasmiješeno gledao za njom, a kad je krajičkom oka pogledao u Yoshiro i Arianu primijetio je da su oboje gledali u njega zbunjenim izrazim lica. Osjetio je kako mu srce ubrzanije počinje kucati, a obrazi postajali sve topliji i topliji.

„Ovaj...“ –promrmljao je.
„Da?“ –uzvratile su.
„Najbolje je da odem!“ –pokazao je prema kraju hodnika i odjurio odande što je brže mogao.

Yoshiro se dignula sa stolice, prišla vratima i provirila u hodnik gledajući svog prijatelja kako zbunjeno silazi niz stepenice.

„I onda on govori da mu se ona ne sviđa, ha?“ –iza nje se iznenada pojavila Ariana zbog čega je ovaj druga poskočila od straha, s obzirom da ju nije očekivala.
„Uhm, da... vidjet ćemo.“ –rekla je Yoshiro te sjela natrag na stolicu. „Možda nečeg bude navečer!“
„Možda. Ako se stari Riley vratio – definitivno će biti nečeg!“

***

Ingrid i Riley su u tišini koračali ulicama grada koji se nalazio nedaleko od njihove škole. Djevojka je zamišljeno gledala oko sebe dok je on gledao samo u nju čekajući da bilo što kaže. Trudio se razgovarati s njom, ali ona je večinom kratko odgovarala, pa je nakon nekog vremena zašutio. Znao je, jako dobro, da je bio sam kriv za ono njegovo ponašanje, ali više nije znao kako da joj se iskupi. Činilo mu se, odjednom, da ga je glad i želja za pićem prošla, a vjerojatno je i nju s obzirom da pizzu nije niti jednom spomenula.

„Ingrid...“ –zaustavio se, a ona je pogledala u njega upitnim izrazom lica. „Što mogu učiniti da ti se iskupim?! Ne pričaš sa mnom otkad smo ušli u bus. Ne znam više što da napravim da mi oprostiš!“

Djevojka je pogledala u stranu vidjevši u njihovoj blizini apar u kojemu su mogli sjesti i slikati se. Osmjehnula se, te ga povukla sa sobom ubacivši nekoliko kovanica u rupu.

„Što to radiš?“ –upitao je zbunjenu nakon što ga je gurnula u stolicu.
„Slikam se s tobom.“ –odgovorila je i sjela pored njega.
„Ne volim se slikati!“
„O, bome ćeš se slikati! I sam si rekao da ne znaš što moraš napraviti da ti oprostim. Evo, slikaj se sa mnom i hoću!“

Nisu ni primijetili da se aparat za slikanjem palio dok su se prepirali, a kako je Ingrid shvatila da možda više nisu imali prilike slikati normalniju sliku, okrenula mu je glavu prema aparatu.

„Mogao si se barem nasmiješiti.“ –djevojka je uzdahnula i stavila slike u džep.
„Pa rekao sam ti da se ne volim slikati!“ –odmahnuo je glavom.
„Zašto se vi dečki ne volite slikati?! Ne želite to učiniti niti za uspomenu!“
„Pitaj Rya. On se stvarno voli slikati!“
„Jedino je taj čovjek za akciju!“
„Oh, stvarno?! E, pa još nisi izašla sa mnom!“
„Jesam. Vidiš da nisi za akciju čim se ne želiš slikati!“

Odmahnuo je glavom.

„Pokazat ću ja tebi za kakvu sam akciju!“ –privukao ju je k sebi i razbarušio kosu.

Djevojka je namrgođeno pogledala u njega, a on se nasmijao od uha do uha zabavljajući se. Znao je koliko ju je iritiralo kad bi joj netko dirao kosu, pa joj je to često znao raditi samo kako bi ju vidio da se ljuti na njega. Bila mu je jako simpatična u takvim trenutcima i to nikada nije želio izgubiti.

„Uvijek sam pretpostavljao da si luđakinja, ali sada sam se u to uvjerio!“ –prošaptao je Eddy.

Dalia je ljutito pogledala u njega, te ga povukla pored sebe gledajući kako je Ingrid gurala Rileya od sebe dok se on smijao na sav glas... od srca. Pokušala se kad se poslijednji put on smijao u njenoj blizini. Bilo je to tek na početku njihove veze, prije nego je Alan poginuo, a on postao nepoznata osoba.

„Ako sam ja luđakinja, zašto si onda sa mnom, ha?!“ –prekrižila je ruke na prsima. „Ingrid se tebi sviđa i ovdje si kako bi vidio što se događa među njima!“
„Da, ali...“ –započeo je, ali ubrzo zašutio znajući da je imala pravo.

Naravno da se osjećao poput idiota i luđaka što je pratio curu, u koju se zaljubio, na spoju s drugim dečkom kojeg je njegova luda prijateljica iz razreda voljela, ali nije si mogao pomoći. Zanimalo ga je što će raditi. Zanimalo ga je hoće li Riley one večeri osjetiti njene usne na svojima, kao što je on to želio; hoće li ju grliti i šaputati joj nježne riječi u uho dok zajedno budu gledali zvijezdano nebo.

„Idemo! Odmiču nam, ludi prijatelju!“ –djevojka ga je povukla sa sobom.

Ingrid je se zaustavila pred kinom, gledajući u poster filma 'I give my first love to you' koji ju je odmah očarao. Riley je gledao zbunjeno u nju dok je ona suznim očima gledala u sliku.

„Jesi li dobro?“ –upitao ju je zbunjeno.

Pogledala je u njega i klimnula glavom.

„Želim gledati ovaj film. Sada!“ –rekla je ozbiljno.
„Ako te rasplakao samo kad si pročitala sadržaj!“ –uzvratio je.
„Nije. Nešto mi je upalo u oči!“

Zaklopio je oči.

„Hoćeš da ti kupim maramice u slučaju da ti nešto padne u oko dok budeš gledala film?“ –upitao ju je uzdahnuvši, a djevojka je na to klimnula glavom.

***

„Ok, samo se pokušaj smiriti!“ –nasmijao se Riley gledajući u Ingrid koja ga je i dalje gledala suznim očima.

Željela je nešto reći, ali samo je jecanje doprijelo iz njenih ustiju, pa je izvukla još jednu maramicu iz paketa kojeg joj je on kupio, te brisala suze koje su padale bez prestanka u proteklih dva sata gledanja filma, a također i nakon njena. Riley je tiho uzdahnuo gledajući oko sebe u ljude koji su se okretali za njima i gledali ga prijekornim pogledom misleći da joj je on učinio nešto.

„Ne razumijem zbog čega vi cure plačete.“ –rekao je Eddy.

Dalia je stajala pored njega, okrenuta leđima, gledajući u zid, a on je zbunjeno pogledao u nju.

„Što je bilo, Dal?“ –okrenuo ju je prema sebi i preplašio se kad ju je vidio uplakano.
„Ali... Ali... Ali...“ –zajecala je i snažno ga zagrlila. „Zašto?! Zašto se to moralo dogoditi?!“

Eddy je preplašeno gledao oko sebe nadajući se da ih nitko neće vidjeti. Pokušao je razmotriti način na kojem bi mogao pobjeći od njega, ali toliko ga je snažno zagrlila da ju nije mogao odvojiti od sebe. Uzdahnuo je, zaklopio oči i potapšao ju po leđima.

„Molim te, nemoj više plakati.“ –rekao je Riley gledajući u Ingrid koja ga je promatrala suznih očiju. „Odvest ću te na neko lijepo mjesto ako budeš bila dobra!“
„G-Gdje?“ –upitala ga je jecajući.
„Na mjesto gdje sam znao ići preko noći nakon što je tvoj brat umro. To me držalo mirnim neko vrijeme!“
„Uhm, može.“

Osmjehnuo se i povukao ju sa sobom. Mjesto na kojemu ju je odveo nije bio daleko od kina, ali bilo je na napuštenom djelu... ili je to barem tako izgledao. Odveo ju je na livadi gdje svijetla nije bilo, gdje su se svijetleće točke na nebu, zvane zvijezde jasno vidjele.

Djevojka je razvukla svoj osmijeh od uha do uha, a Riley je sjeo na pod gledajući nasmiješeno ispred sebe. Ingrid je shvaćala razlog zbog kojeg je onog mjesto držalo Rileyevo uznemireno srce mirnim jer je doista bilo predivno. Sjela je odmah pored njega gledajući sa divljenjem ono prekrasno nebo puno zvijezdi.

„Riley?“ –prekinula je tišinu, a on je zagunđao nešto kao znak da nastavi. „Žao mi je!“
„Zbog čega?“ –iznenađeno je pogledao u nju i tek u onom trenutku shvatio koliko je tužan izraz lica imala. „Hej, što se dogodilo?!“
„Rekla sam ti da te mrzim.“
„Da. To je bilo davno!“
„Povrijedila sam te!“
„Nisi me mogla povrijediti više nego što sam bio već tada sjeban!“
„Ali... Povrijedila sam te!“
„Šuti! Nemoj razmišljati o tome!“
„Razmišljala sam o tome otkad si one noći poklopio slušalicu! Kako... Kako sam mogla biti tako sebična?! Kako sam mogla misliti samo na sebe, a ne i na tvoje osjećaje?!“ –prislonila je glavu na sklupčana koljena.

Riley je odmahnuo glavom pokušavajući ju pomjeriti, natjerati da ga pogleda, ali nije to dopuštala. Zagrlio ju je snažno i pomilovao joj kosu.

„Učinila bi ono što bi svaka sestra učinila, Ingrid. Ne krivim te za ništa!“ –rekao joj je. „Molim te, pogledaj me!“

Djevojka je odmahnula glavom.

„Molim te!“ –zvučao je nježnije.

Ingrid je u tišini neko vrijeme sjedila ondje, na mjestu, dok ju je on grlio i nježno joj milovao kosu. Neko vrijeme je okljevala jer nije željela da ju ponovno vidi kako plače, ali morala ga je pogledati nakon što ju je onako lijepo zamolio. Podignula je polako glavu i susrela se s njegovim nježnim očima.

„Ljepša si kad ne plačeš!“ –rekao joj je. „Suze ti ne stoje!“

Skrenula je pogled, a on joj je prislonio ruku na lice i obrisao joj suzu koja je klizila prema njegovom prstu.

„Znaš što bih željela?“ –uzvratila je, a on je klimnuo glavom. „Željela bih da su avioni zvijezde padalice. Voljela bih zaželiti želju u ovom trenutku!“

Osmjehnuo joj se i polako prilazio svojim usnama njenim dok je djevojci srce ubrzanije počelo kucati. Osjetila je njegove usne na svojima, a tada je raširila šokirano oči ne znajući što napraviti. Ljubio se tako nježno. Ljubio se tako... primamljivo. Zaklopivši oči, zagrlila ga je i uzvratila mu otvorivši usta, a zatim su se njihovi jezici počeli igrati. Riley ju je stisnuo uza se znajući da se više nije mogao odvojiti od njega, da to više nije želio.

Ingrid je zvonila budilica. Pospano je privukla mobitel k sebi i pogledala koliko je sati bilo. Uzdahnula je vidjevši da je spavala svega četiri sata jer nije mogla zaspati nakon što je prekinula razgovor s Rileyem. Pospano se dignula sa kreveta, rastegnula i izašla iz sobe teturajući se.

Kao što niti u domu nije imala posebno svoje kupatilo, tako ga je i u onoj kući morala djeliti s roditeljima. Prisjetivši se kako je zaboravila odjeću u sobu, vratila se natrag psovajući u sebi, a zatim otvorila ormar nagnuvši se na vrata. Zijevajući je gledala po policama pokušavajući osmisliti što bi mogla obući, ali s obzirom da je morala otići probuditi svoju najbolju prijateljicu, što je brže mogla, morala se spremiti što prije.

Izvukla je crne, uske tajnice iz ormara, crvenu haljinu kraktih rukava i odlučila se na crnu jaknicu iznad toga. Požurila je u kupatilo nadajući se da nitko od njenih roditelja nije bilo u kupatilu. Čula je glasove iz kuhinje, pa je odahnula, zakoračila u prostoriju i skinula odjeću sa sebe gađajući koš za prljavo rublje.

Ušla je u tuš kabinu, otvorila mlaku vodu i pustila ju da teče po njoj. Zaklopivši oči sjetila se jučerašnjeg događaja. Sjedila je na terasi najmanje sat vremena nakon što je prestala razgovarati s Rileyem.

Plakala je. Nije se mogla sjetiti kad je poslijednji put jecala toliko da nije mogla doći do zraka i da je njeno jecanje tiho odjekivalo tamnim dvorištem, dok se nadala da ju roditelji neće otkriti. Nije toliko niti plakala kad je brat preminuo jer je pokušavala biti hrabra zbog roditelja, ali kako ju je događaj s prijateljem pogodio, morala je sve izbaciti iz sebe. Sjetila se cijele prošlosti s bratom sve dok on nije poginuo i, uz to, osjećaj krivnje što je povrijedila Rileya nije izlazio iz njene glave.

***

Sjedila je pred kućom svoje najbolje prijateljice Annie. Dogovorila se s njenim roditeljima da joj kažu da hitno nešto mora obaviti u gradu i da se spremi što brže može. Jedva je čekala da vidi Annienu reakciju, a njeni su roditelji bili presretni što su je vidjeli nakon duže vremena.

Nestrpljivo je gledala na sat jer ju je, kao i po običaju, čekala više od petnaest minuta, a namjerno ju nije željela čekati unutra jer je znala da bi se tek tada još više gegala po kući, kao da joj se nije nigdje žurilo. Unatoč tome što je njena prijateljica imala mane koje je mrzila, kao što je i Annie mrzila Ingridine, obožavala ju je. Njihove su majke bile najbolje prijateljice iz djetinjstva, a podigle su svoju djecu zajedno i zbog toga nije samo obitelj White propatila.

Čula je otvaranje vratiju iza sebe, pa se brzo dignula sa poda i okrenula prema njima. Annie je pospano izašla iz kuće, a zatim šokirano raširila oči vidjevši Ingrid pred sobom.

„Hej, Annie!“ –osmjehnula se.
„Ingrid?“ –šokirano će djevojka.

Klimnula je glavom, prišla joj i zagrlila svoju staru, plavokosu prijateljicu. Annie joj je također uzvratila snažan zagrljaj.

„Ne mogu vjerovati da si došla!“ –odmaknula se od nje. „Kad si došla?“
„Sinoć, ali bila sam sa roditeljima, pa te nisam zvala.“ –odgovorila je Ingrid. „Oprosti što sam te tako rano morala dignuti, ali nisam znala što bih mogla raditi doma, a namjeravala sam vas sve vidjeti!“
„Ma nema problema! Prvo sam bila ljuta na mamu, ali sretna sam što me probudila. Onda, gdje idemo?“

***

Njihov se omiljeni kafić nalazio u centru grada dok kojeg su išli podzemnom s kojom su nekada zajedno putovale do škole. Nisu prestajale pričati o tome što su radile dok su bile razdvojene, smijale su se, uživale. Nedostajale su jedna drugoj toliko da nisu ni shvaćale koliko je vrijeme zapravo brzo prolazilo, da je uskoro bilo vrijeme ručka.

„Sranje.“ –promrmljala je Annie. „Ručak će uskoro. Nisam ništa jela ujutro!“
„Nisam ni ja.“ –uzvratila je Ingrid. „Idemo na pomfri i hamburger kao nekada?“

Annie je klimnula glavom otvarajući vrata kafića.

„I, kakav je taj Riley?“ –upitala ju je prijateljica sa zanimanjem.
„Pa... Čemu sada to pitanjem?“ –pogledala ju je Ingrid iznenađenim izrazom lica.
„Jer su barem deset puta, otkad smo sjele u kafiću, izgovorila njegovo ime, a da ti ne kažem koliko je puta bilo na putu do ovdje!“
„Zbilja?“
„A-ha.“

Ingrid je osjećala kako joj se obrazi rumene, pa se počešala po glavi, namjestila pramen kose iza uha, te pogledala nasmiješeno ispred sebe.

„Znaš...“ –započela je. „Nisam shvaćala na početku kako je moguće da ga je Alan smatrao najboljim prijateljem. Bio je tmuran, držao se podalje od svih... A kad sam počela pričati s njime, shvatila sam koliko je zapravo... divan!“

Annie ju je gledala sa zanimanjem dok joj je prijateljica prepričavala sve što se dogodilo; otkad je krenula u onu školu dok se nije vratila za vikend kući.

***

Riley se nije mogao sjetiti kad je poslijednji put, u subotu navečer, izašao sa svojim prijateljima s namjerom da popije malo više piva i da se ludo zabavi. Nije mogao opisati kako se osjećao dok je stajao pored šanka, u društvu svojih prijatelja, dok su prijateljice plesale na plesnom podiju kao da im je ono bio najluđi provod u godini.

Imao je osjećaj kao da se vrača u prošlost, prije nego se nesreća dogodila, ali i dalje je razmišljao o tome kako je Alan trebao biti među njima. Kako si nije želio upropastiti večer, natjerao se ne razmišljati o prošlosti već se odlučio radovati sadašnjosti i ugodnim događajima koji bi se mogli dogoditi u bliskoj budućnosti.

Što je vrijeme brže prolazilo to mu je sve lošije postajalo zbog alkohola, pa je nagovorio Rya i Leonela da ga odprate to taksija koji ga je čekao pred diskom. Također ih je natjerao da ostanu ondje kako ne bi otišli samo zbog njega jer se on mogao sam snaći.

Hodnicima u domu se teturao, držajući se svako toliko za zid kako ne bi pao. Osjećao je mučninu i znao je da bi se trebao požuriti do WC-a kako bi izbacio iz sebe sve što je one večeri popio, ali činilo mu se kao da je iznenada bilo puno više stepenica.

„Riley?“ –začuo je ženski glas.
„Ingrid?“ –okrenuo se, ali na njegovo iznenađenje se ondje nalazila Dalia.

Zakolutao je očima i nastavio hodati dalje pomišljajući koliko je glup bio što je uopće pomislio da je Ingrid bila ondje kad je jako dobro znao da je bila kod roditelja.

„Razočaran?“ –upitala ga je Dalia.
„Što radiš u muškom domu?“ –ljutito se okrenuo prema njoj.
„Došla sam k tebi. Vidjela sam te kako se vračaš doma, pa sam došla!“
„Jesi li ti normalna osoba?!“
„Zašto misliš da nisam?!“
„Ne znam... Jer me opsjedaš?!“
„Ne opsjedam te!“
„Pratiš me gdje god idem i ne odustaješ čak i kad ti kažem da te ne volim i da te ne želim pored sebe! Što, jebote, želiš od mene?!“
„Želim tebe.“

Riley je na to zaklopio oči, duboko uzdahnuo i prišao joj laganim korakom. Otvorivši svoje oči, susreo se s njenim sjajnim dok je ona uzbuđeno gledala u njega čekajući da vidi što će učiniti.

„Ako budem spavao s tobom, hoćeš li me pustiti na miru?“ –upitao ju je ozbiljnim izrazom lica.

Djevojka je iznenađeno gledala u njega, ali spavati s njime, voditi ponovno ljubav, je bilo sve što je željela.

„Da.“ –rekla je.

Spustio je glavu prema njenom uhu i neko vrijeme stajao mirno ondje.

„Takva si kuja.“ –prošaptao je, pogledao ju ravno u oči prijezirom, i krenuo natrag u sobu dok je djevojka šokirano gledala u njega.

***

Ingrid nije nikome javila u koliko se točno vrača u školu samo kako Riley ne bi došao po nju. Bilo bi joj, naravno, drago da ga je vidjela kako ju čeka, ali morala je smisliti način na kojemu bi mu se mogla ispričati za to što ga je povrijedila. I dalje nije mogla preći preko toga da je sve to bilo pušteno u prošlosti jer su se sada družili kao da se ništa nije dogodilo, ali ona se osjećala krivo i morala mu se ispričati.

Vukla je putnu torbu kamenim putem do ulaza u ženskim spavaonicama gledajući zamišljeno oko sebe. Pogled joj je pao na muški dom i svijetlo koje je bilo upaljeno u Rileyevoj sobi. Tiho je uzdahnula i nastavila hodati razmišljajući o tome kako će ju vjerojatno pitati zbog kojeg razloga ga nije nazvala. Pitala se da li mu je bilo bolje nakon što je imao noćnu moru o tome kako umiru.

„Ingrid?“ –čula je Eddyev glas.

Okrenula se i vidjela ga kako iznenađeno stoji nedaleko od nje.

„Oh, hej, Eddy.“ –osmjehnula se.
„Nisam znao da se vračaš danas.“ –rekao joj je.
„Sutra je škola. Morala sam se vratiti iako sam čak razmišljala o tome da ostanem ondje tjedan dana!“
„Ah, tada bi mi nedostajala!“

Djevojka se na to nasmijala dok ju je on gledao osmjehom na licu. Nadao se da je shvaćao da se nije zezao, da je mislio ozbiljno jer jest. Nije znao kako bi ju Riley mogao privuči k sebi, kako bi ju mogao dobiti, ali definitivno ju nije namjeravao pustiti bez borbe.

„INGRID!!!“ –Ryo je trčao prema njoj, a ona je preplašeno pogledala u njega.
„Što je bilo?!“ –upitala ga je dok joj je srce ubrzano kucalo.
„Dođi sa mnom! ODMAH!“
„Ryo, što je bilo?!“
„Sad ćeš vidjeti!“
„Je li se nešto Rileyu desilo?!“
„Šuti i idi sa mnom!“

Eddy je zbunjeno gledao u oboje. Naravno, i njega je zanimalo što se događalo, gdje ju je Ryo želio odvesti, pa je povukao torbu, koju je Ingrid ostavila, i požurio za njima. Djevojka se cijelo vrijeme pitala što joj je prijatelj želio pokazati i počela se plašiti da se Rileyu nešto loše dogodilo. Panika ju je hvatala, a srce počelo sve brže i brže kucati dok je pokušavala stići do zraka.

Iznenadila se vidjevši kako se približavaju stadionu, pa ju je Ryo pogledao osmjehom na licu dok ga je ona promatrala upitnim izrazom lica. Privukao ju je bliže ogradi i tek je u onom trenutku shvatila što joj je on pokušavao pokazati.

„O. Moj. Bože.“ –prošaptala je prekrivši usta rukom.

Ingrid je uhvatila čvrsto Rya za ruku gledajući kako Riley pokušava preskakati letvicu, ali svaki put bi udario u nju i pao na debelu, mekanu strunjaču. Djevojka nije mogla vjerovati u svojim očima, nije mogla vjerovati u to da je Riley ponovno počeo skakati, ali osjećala se toliko sretno da su suze počele kliziti niz njeno lice prije nego je uopće shvatila da plače.

„Vratio se!“ –rekao je Ryo. „Vratio se!“

Eddy je stajao pored Ingrid gledajući je tužnim izrazom lica. Osjećao se... ljubomorno što je ona plakala i uvijek mislila na Rileya, pa je razmišljao o tome ima li uopće smisla boriti se kako bi ju dobio.

Riley se ponovno pripremio skočiti kad je krajičkom oka ugledao svoje prijatelje pored ograde. Vidio je nasmiješeno Ingridino lice, pa se i on osmjehnuo, podignuo torbu sa poda i otišao im se pridružiti.

„Ah, vidi ti njega!“ –Ryo je odmahnuo glavom prekriživši ruke na prsima. „Ovdje si dolazio svake večeri, je l ' da?“
„Zar si me baš morao otkriti?“ –nasmijao se.
„Lijepo je što si se vratio.“
„Da. Stvarno je lijepo vratiti se!“

Ingrid je u tišini gledala u njega, a on je tada usmjerio svoj pogled u nju. Osmjehnuo joj se i tek u onom trenutku primijetio suze u njenim predivnim očima.

„Ingrid...“ –prošaptao je.

Odmahnula je glavom, prišla mu i snažno ga zagrlila, na njegovo iznenađenje. Tiho je jecala u njegovom zagrljaju, a on je ispustio torbu na pod i uzvratio joj tapkajući je po leđima. Pogledao je u Eddya koji je namrgođeno gledao u njega, a Riley se u sebi zločesti nasmijao.

„Nisi morao doći sa mnom.“ –rekla je Ingrid.
„Ovako i onako nemam što raditi!“ –Riley je slegnuo ramenima.

Nakon što je nastava završila, Ingrid je otišla kod ravnateljice za dopuštenje za povratak kući za vikend, a Riley ju je odlučio odpratiti na vlak. Unatoč tome što mu je ponovila više puta da nije bilo potrebe da ju itko prati, bilo joj je drago što je došao s njom jer su mogli razgovarati na samo. Otkako se on počeo ponovno družiti sa društvom, njih dvoje nisu imali priliku razgovarati o drugim stvarima, na samo, jer bi njoj bilo neugodno pitati ga nešto pred ostalima iz društva.

„Hoćete li večeras vani?“ –upitala ga je.
„Vjerojatno. Ariana želi na pizzu nakon bowlinga!“ –odgovorio je.
„Na pizzu?! A daj, pa niste fer! Sad se i meni ide!“
„Ostani onda.“
„Moram doma!“
„Onda nećeš dobiti pizzu!“
„Neka. Reći ću mami da ju naruči!“

Nasmijao se.

„Mamina princeza!“ –razbarušio joj je kosu, na što se ona namrgodila. „Bez brige. Odvest ću te ja na pizzu čim se vratiš, može?“
„I bolje ti je!“ –rekla mu je nasmiješeno. „Ah, evo, vrijeme je da krenem!“
„Pazi na sebe!“
„Da, da. Bez brige, ondje nema glupih ljudi kao što ih ima u našoj školu, uostalom, izaći ću samo sa prijateljicom!“
„Svejedno moraš paziti na sebe. I javi mi se čim dođeš!“

Djevojka je zbunjeno gledala u njega.

„Što si mi ti?! Stariji brat?!“ –odmahnula je glavom.
„Tako nekako, a sada idi prije nego zakasniš!“ –uzvratio je.
„Dobro, braco!“ –nasmiješila se, te udaljila od njega, a on ju je povukao za ruku i zagrlio.

Ingrid se iznenađeno ukipila na mjestu pitajući se zbog kojeg razloga ju je zagrlio. Grlio ju je nježno, prstima prolazeći kroz njenu dugu kosu dok joj je srce sve brže i brže kucalo, a ruke su se istingtivno podizale kako bi mu uzvratila. Tiho je uzdahnula, te ga potapšala po leđima.

„Brinut ću se za sebe!“ –odmaknula se od njega. „Idem sada i očekujem da idemo u ponedjeljak na pizzu!“
„Zar se ne vračaš u nedjelju?“ –upitao ju je.
„Navečer.“
„Onda dolazim po tebe!“
„Ma, Riley, doista nema potrebe.“
„Ingrid...“
„Vidimo se u nedjelju!“

Mahnuo joj je dok se žurila prema ulazu u vlak jer ih je kontroler požurivao. Pogledala ga je još jednom osmjehnula mu se, te ušla u vlak dok je on stajao ondje, s rukama u džepovima, čekajući da je pozdravi. Ingrid je sjela odmah pored prozora jer je znala da će on otići tek nakon što vozilo ode, a ona ga je također željela pozdraviti. Spustila je prozor i nagnula se na njega.

„Očekujem pizzu, znaš?“ –nasmiješila mu se.
„Obećajem!“ –klimnuo je glavom. „Vidimo se za dva dana!“

Klimnula je glavom i sjela na mjestu stavivši slušalice u uši, a kako je postajalo hladnije, morala je zatvoriti prozor kako se ne bi prehladila. Pogledala je još jednom u njega i pozdravila ga je prije nego je vlak nestao iz njegovog vidika.

***

Riley je, na povratku u dom, prolazio pored stadiona zamišljeno gledajući u njega. Neko vrijeme je stajao pored njega i gledao u stazu na kojoj bi se nekada zagrijavao, prije početka treninga. Skrenuo je pogled stavivši jednu ruku u džepu, te nastavio prema domu kako bi se otišao spremiti za izlazak. Osjećao se čudno nakon što je Ingrid otišla, ali bilo mu je malo bolje što ju je ispratio iako je ona tvrdila da nije bilo potrebne za to.

„Jesi li ju ispratio?“ –začuo je poznati glas, Eddyev, iza sebe.

Zakolutao je očima, te se okrenuo prema njemu.

„Ljubomoran?“ –osmjehnuo se.

Eddy je na zakolutao očima, a Riley se okrenuo i nastavio hodati dalje.

„Sviđa li ti se?“ –upitao ga je.
„Zašto bi to tebe trebalo zanimati?“ –okreno se namrgođenim izrazom lica.
„Trebaš zbati da nisi jedini. I ne mislim ti ju tako lako predati!“

Riley je na to odmahnuo glavom i nasmijao se.

„Stvarno ju smatraš... lovinom?“ –odmahnuo je glavom. „Ona nije lovina, Eddy! Ne namjeravam se boriti na nju, ok?“
„Zar ćeš tako lako odustati od nje?“ –uzvratio je. „Ne zaslužuješ ju uopće!“
„Ja nisam nitko i ništa da bih odlučivao s kime će ona biti, jasno?! A bome nisi ni ti...“

Eddy je namrgođeno gledao u njega dok se udaljavao, a Riley je razmišljao o onome što mu je 'prijatelj' rekao. Nije mogao vjerovati da je tražio od njega da se bori za njenu ljubav. Nije niti bio siguran što je točno osjećao prema njoj, ali otkad je znao za sebe... puštao bi djevojku da izabire, a ako bi vidio da mu ona daje signale – prišao bi joj.

Okrenuo se još jednom prema Eddyu koji se udaljavao od stadiona, a zatim je zakoračio u dom odmahivajući glavom. Nije znao što je Ingrid mogla osjećati prema njemu, ali sada kad je razmišljao o tome da se njemu ona sviđa, osjećao je ponovno onaj neugodan, nalet ljubomore.

Otvorivši vrata vidio je Rya kako sjedi na pod i igra Play Station 2, kao što je to znao činiti kad mu je bilo dosadno prije nego bi izašli, a trening nije imao.

„O, hej, kako je bilo?“ –razvukao je osmijeh od uha do uha.
„A kako bi trebalo biti?“ –Riley se bacio na krevet.
„Jeste se poljubli?!“
„Zašto bismo se, molim te, trebali poljubiti?!“
„Pa što ja znam... Izgledalo bi filmski! Znači, blokirao si se?!“
„Tko je uopće rekao da sam ju trebao poljubiti?!“ –nasmijao se.
„Kao da te ne mogu pročitati, prijatelju!“ –odmahnuo je glavom. „Mislim da te ponekad poznajem bolje od sebe!“
„'ajde prekini pričati gluposti, ok?“

Ryo je dignuo ruke u znaku obrane, pristisnuo 'play' tipku i nastavio igrati igricu razmišljajući o tome kako je njegov prijatelj ponekad bio smiješan. Bilo mu je jako drago što se počeo družiti s njima, ali iritiralo ga je to što nije mogao shvatiti da mu se Ingrid sviđa... ili možda nije želio povjerovati u to.

„Pozvao sam ju na pizzu.“ –rekao je Riley iznenada.
„Stvarno?!“ –Ryo se okrenuo prema njemu. „I što je rekla?“
„Pa rekla je da će ići. Rekao sam joj da idemo danas, pa je njoj bilo žao što neće moći s nama. Zbog toga sam joj i rekao da idemo!“
„Oh, lijepo od tebe, šarmeru!“
„Samo joj radim uslugu!“
„Ili sebi!“
„Prekini pričati umjesto mene!“
„Ja sam tvoj unutarnji glas! Slušaj mene i otkrit ćeš da imam pravo!“

Riley je uzeo jastuk i pogodio ga u glavu, na što se Ryo samo nasmijao i nastavio igrati Play Station. Osjećao se ponosno što je shvatio da je otkrio njegove prave osjećaje prema Ingrid. Znao je da bi svi zajedno otišli, ponovno, kad bi se ona vratila, ali s obzirom da ju je njegov cimer pozvao na samo, onda je znao da mu se djevojka posvesno sviđala.

***

„Hvala na prijevozu.“ –Ingrid je predala takstistu potreban novac, izašla iz auta, a on joj je pomogao izvući torbu iz gepeka.

Zahvalivši mu se još jendom, nasmiješeno je pogledala u kuću boje breskve. Pogledala je u taksi kako se udaljuje, spustila torbu na pod i veselo ju povukla za sobom. Dok je koračala kamenim puteljkom, prema kućnom ulazu, gledala je oko sebe vračajući se u prošlost, kad je njen brat još bio živ i kad su bili mali. Vidjela je sebe kad je imala pet godina dok je trčala za šestogodišnjim bratom, a veliki zlatni retriver je ganjao oboje mahajući repom dok se njihova majka derala na svoje troje jer su se mogli ozlijediti.

Ingrid se nije mogla suzdržati, a da se ne nasmije dok ju je nostalgija za bratom počinjala vračati sve više i više u prošlost. Popela se stepenicama do ulaza, pozvonila na vrata i pustila dršku torbe.

„Samo trenutak!“ –začula je glas svoga oca, pa se još više razveselila jedva čekajući da vidi svoje roditelje.

Čula je korake sve bliže i bliže vratima, a zatim vidjela obris svoga oca koji je, nekoliko sekundi kasnije, otvorio vrata.

„Ingrid?!“ –od iznenađena je otvorio usta.
„Hej, tata!“ –nasmiješila se. „Došla sam doma za vikend.“
„Iznenadila si nas!“
„To mi i jest bila namjera! Zar me nećeš zagrliti?“
„Oh, oprosti, dušo!“

Ingrid se nasmijala, a on ju je povukao u zagrljaj potapšavši ju po leđima.

„Ingrid?!“ –začula je iznenađeni mamin glas.
„Oh, bok, mama.“ –pozdravila ju je. „Došla sam vam u posjet!“
„Napokon!“ –prišla joj je i snažno ju zagrlila. „Nedostajala si mi!“
„Ok, mama, smiri se. Nemoj plakati i nemoj me gušiti!“
„Jedva sam čekala da te vidim!“
„Da, da, i ja tebe, a sad me pusti!“
„Ok, Jessica, bilo bi stvarno vrijeme da ju pustiš.“ –nasmijao se David potapšavši suprugu po leđima. „Ne želiš ju valjda ubiti sada kad nam je došla?“
„Oprosti!“ –Jessica se odmaknula od kćerke koja se uhvatila za zid pokušavajući uhvatiti malo sviježeg zraka. „Dobro došla natrag!“

Ingrid je klimnula glavom i nasmiješeno ušla u dnevni boravak gdje su je dočekali omiljeni kolači: čupavci.

„Pa ti kao da si znala da dolazim!“ –uzviknula je, te veselo skočila na fotelju.

Osjećala se poput djeteta kad se radilo o slatkišima, pogotovo o maminim kolačima, ali nije si mogla pomoći. Obožavala ih je. Obožavala je cijelu maminu kuhinju koja joj je u više od tri tjedna jako nedostajala. Jedva je čekala da mami ispriča što bi sve željela jesti prije nego ode natrag u privatnu školu.

„Kako to da nam nisi javila da dolaziš?“ –upitala ju je majka.
„Htjela sam vas iznenaditi.“ –odgovorila je mrmljajući dok je oprezno pokušavala pojesti kolač kako joj ne bi pao. „Morala sam se kad – tad vratiti doma, je l' da? Ili ste namjeravali biti večeras sami, pa sam vam pokvarila planove?“
„Imamo vremena raditi ono što misliš dok tebe nema!“ –rekao joj je tata.
„Davide!“ –viknula je Jessica, na što se on nasmijao.
„O, Bože!“ –Ingrid je odmahnula glavom. „Pa ti nisi normalan! Kako možeš misliti da mene zanima što vas dvoje radite?! Pravit ću se da vas nisam čula!“

Dok se njen otac smijao, njena majka skrivala lice od šokiranosti, a ona pokušavala izbiti iz glave ono što je David upravo rekao, Ingrid je također razmišljala o tome kako se osjećala sretno što je napokon svratila doma. Sve je bilo jednako... barem su se trudili da bude kao nekada, ali i dalje se osjećao Alanov nedostatak.

***

Riley i Ingrid vozili su se natrag kući. Oboje su bili nasmiješeno i sretni što su praznici napokon došli i što će moći ponovno vidjeti svoju obitelj. Glazba na radiju je bivala sve glasnija i glasnija, a pjesme sve bolje i temperamentnije.

Skrenuo je na prvo skretalje ugledavši automobil koji ide prema njima. Pokušao se zaustaviti, ali kočnice nisu radile, a svijetlo drugog auta bila su toliko blizu da su ga oslijepila.

„RILEY!“ –proderala se Ingrid.
„Žao mi je...“ –prošaptao je.

I prije nego se uspio snaći, osjetio je snažan udarac.

„INGRID!“ –proderao se.

Probudio se potpuno znojan gledajući šokirano oko sebe dok mu je srce ubrzano kucalo. Pokušavao je dostići svijež zrak dok je počinjao shvaćati da je ono bila samo noćna mora. Prislonio je ruku na čelo i duboko disato dok je Ryo mrmljao u snu na drugom krevetu. Pogledao je na sat, shvativši da je bilo tri ujutro, pa je zaklopio oči pokušavajući se natjerati da zaspe, ali nije mogao.

***

Ingrid je iznenada probudila zvonjava mobitela. Zbunjeno je pogledala u zidni sat i šokirala se vidjevši da je tri ujutro bilo prošlo, pa je podignula mobitel i vidjela Rileyevo ime na ekranu. Pala je sa kreveta preplašivši se da mu se nešto dogodilo i odmah javila.

„Riley?“ –prošaptala je.
„Ingrid...?“ –uzvratio je.
„Riley, što se dogodilo?!“ –preplašila se osjećajući kako mu glas drhti.
„Jesi... Jesi li dobro?“
„Da, Riley, dobro sam, ali što je bilo s tobom?! Nešto se dogodilo da me zoveš tako kasno?! Nije valjda...“
„Ne. Sve je u redu. Samo sam se želio osigurati da si dobro!“
„U tri ujutro?!“

Uzdahnuo je, a ona se dignula sa poda, otvorila vrata terase i sjela ondje obgrnuvši se dekom kako se ne bi prehladila. Preko noći je postajalo sve hladnije, a one je večeri puhao i jači vjetar.

„Reci mi što je bilo. Osjećam da nešto nije u redu!“ –rekla je ozbiljno.
„Imao sam noćnu moru.“ –promrmljao je. „Ti... Ti...“
„Što sa mnom?!“
„Imali smo nesreću. Poginuli smo!“

Djevojka je raširila oči gledajući ispred sebe. Neko vrijeme je šutjela dok joj je srce ubrzano kucalo. Otkad je Alan preminuo u teškom automobilskoj nesreći, preferirala je voziti se autobusima, vlakovima ili tramvajima. Jedva bi ulazila u auto i to samo kad bi negdje s roditeljima morala otići. Odmahnula je glavom i pokušala samu sebe natjerati da prestane razmišljati o tome. Jako je dobro znala da ju je Riley u onom trenutku trebao jer je ipak on zamalo poginuo s njenim bratom.

„Riley...“ –prošaptala je pokušavajući zvučati uvjerljivo. „Dobro sam, ok? Nije mi se ništa desilo. To je bio samo glup san!“
„Što ako...“ –započeo je.
„Nemoj misliti više o tome, u redu? Radilo se to samo o noćnoj mori. Neće mi se dogoditi ništa, Riley!“

Na drugoj strani slušalice je nastala tišina, ali znala je da je ondje jer ga je čula kako diše.

„Riley?“ –prozvala ga je.
„Ovdje sam.“ –uzdahnuo je.
„Jesi li dobro?“
„Uhm... Malo mi je bolje!“
„Odlično! Nemoj da te to zamara. Idi nastaviti spavati!“
„Uhm, dobro. Oprosti što sam te probudio!“
„Nema veze. Dostupna sam ti kad god ti zatreba!“
„Hvala.“
„Nema na čemu! I drugi put, ali ti plačaš pizzu!“
„U redu.“ –rekao je smijajući se
„Laku noć, Ri.“ –uzvratila je nasmiješeno.
„Laku noć, Ingrid.“ –rekao je, te spustio slušalicu.

Djevojka je stavila mobitel na stol, ruke pod deku i pogledala u nebo na kojemu su se savršeno vidjele zvijezde jer je sve bilo mračno iza njene kuće. Tiho je uzdahnula razmišljajući o Rileyu. Nije nikada mogla pomisliti da bi se on mogao osjećati tako loše, da je mogao sanjati ono što se dogodilo. Osjećala se krivom; užasno jer mu je rekla da ga je mrzila, a on se vjerojatno morao osjećati puno gore nego ona.

„Tako mi je žao...“ –tiho je zajecala.

Ingrid je sjedila za stolom pokušavajući pratiti nastavu, ali novo gradivo iz Povijesti je bilo toliko dosadno da je i profesorica zijevnula svako toliko. Gledajući oko sebe, shvatila je da nije jedina osoba koja ne može izdržati poslijednjih pola sata nastave i da je već nekoliko njih spavalo na stolovima nadajući se da ih profesorica neće otkriti.

Vidjela je Rya kako spava na stolici i tiho hrkajući, pa se zahihotala. Krajičkom oka je pogledala u njegovu sestru Yoshiro koja je zadubljeno sjedila ispred nje i čitala knjigu, pa je znala da će se morati sama izvući iz dosade.

Kad je pogledala u Rileya primijetila je da je slušao muziku gledajući u nju. Nasmiješila mu se, a on joj je uzvratio klimnuvši glavom, te nastavio šarati po bilježnici. Skrenuvši pogled nije se mogla natjerati da ga ponovno vrača na Rileya pitajući se što se dogodilo s njime, zbog čega ju je često, za vrijeme nastave znao pogledavati, a srce bi joj zbog tog razloga zatitralo.

Ponovno je pogledala u njega, a on ovoga puta nije sklonio pogled s nje. Izgledao je izgubljeno u svojim mislima, ali osmijeh s njegovog lica nije nestajao, pa mu je ponovno morala uzvratiti.

„Što to radiš?!“ –upitao je samog sebe, te skrenuo pogled s nje. „Jebote, što ti se to događa?! Zašto cijelo vrijeme gledaš u nju?! Mislim, cura će misliti da si freak.“

Djevojka je zbunjeno nakrivila glavu gledajući u njega koji je stiskao šake i nervozno gledao u prozor. I ona je skrenula pogled gledajući iznenađeno u svoju bilježnicu.

„Možda misli da sam freak jer ga gledam!“ –pomislila je. „O, Bože! Dečko će pomisliti da sam postala luđakinja! Em ga cijelo vrijeme pratim i nagovaram da se vrati treninzima em ga gledam gdje god stignem! Glupača!“

Udarila je samu sebe rukom po glavi, pa se Riley zbunjeno okrenuo prema njoj. Tiho se zahihotao, a zatim ponovno uozbiljio gledajući u Rileya koji je i dalje snivao dok je Yoshiro gledala zbunjeno u Rileya i Ingrid ne shvaćajući što se događalo.

„Ovdje mi nešto... smrdi?!“ –pomislila je. „Em se cijelo vrijeme gledaju em oboje polude svako toliko! Što se tu, dovraga, događa?!“

Dok je Riley smišljao način na kojem bi mogao probuditi svog cimera, Yoshiro razmišljala o tome što se događa između njenih prijatelja, a Ingrid se ljutila na samu sebe govoreći si da bi ga trebala pustiti malo na miru, Dalia je prolazila hodnikom jer je trebala na WC.

Zaustavila se pred njihovim razredom gledajući u Rileya. Pogled joj je pao i na Ingrid koja je svako toliko pogledavala u njega. Osjećala je ljubomoru unatoč tome što se trudila zaboraviti na svog bivšeg dečka.

„Hej, Ryo, požar!!! Ryo, požar!!!“ –Riley mu je vikao na uho.
„GDJE GORI?!“ –viknuo je Ryo izgubivši ravnotežu zbog čega je pao na pod.

Učenici su se počeli smijati na sav glas dok ih je profesorica gledala odmahivajući glavom. Ingrid je podignula ruku smijajući se, a Riley joj je dao pet zbog čega se Dalia ljutito udaljila odande, a Ryo derao na prijatelja.

***

Dok se Yoshiro tuširala njena je cimerica bila spremna za večernji izlazak. S obzirom da je imala vremena prije nego se njena prijateljica vrati, pisala je e – mail poruku mami kako ne bi stalno obje trošile na mobitelu.

Nakon što je napisala dvije stranice o onome što se događalo u školu, poslala ga je, a zatim otišla u folder sa slika jer ju je uhvatila nostalgija za rodnim gradom.

Dok je gledala u slike sa starim društvom i rodbinom, razmišljala je o tome da bi uskoro, za vikend, moigla otići natrag kako bi se družila s njima. Nedostajala joj je najbolja prijateljica s kojom se dopisivala pred večer i koju je njena odluka povrijedila, ali shvaćala ju je.

Zaustavila se na slici na kojoj su bili Alan i ona. Bila je uslikana nekoliko tjedana prije nesreće. Oboje su izgledali sretno; ona je izgledala sretno i bila je. I dalje je, ponekad, razmišljala da je njen osmijeh bio samo paravan kako bi prekrila bol, ali trudila se... zbog roditelja... zbog... Rileya.

„Evo me!“ –Yoshiro je otvorila vrata, a Ingrid je zaklopila laptop.
„Jesi spremna?“ –dignula se sa stolice.
„A-ha. Idemo po Arianu.“
„Rekla je da će Ryo i Leonel doći kasnije, je l' da?“
„Da. Oboje imaju trening, pa će doći nakon što se istuširaju!“

Ingrid je klimnula glavom, obukla žensku, kariranu košulju iznad majice kratkih rukava, te izašla iz sobe.

„Znaš...“ –započela je. „Mislila sam otići za vikend doma.“
„Pa slažem se. Ipak je prošlo... tri trjedna, zar ne?“ –uzvratila je Yoshiro, na što joj je cimerica klimnula glavom. „Ryo i ja idemo slijedeći vikend. Inače idemo jednom mjesečno jer avion za Lost Angeles košta previše!“
„Razumijem. Ja mogu vlakom, pa sam za pet sati doma! Nedostaju mi!“
„Shvaćam, ali navikneš se s vremenom. Ja sam ipak ovdje skoro četiri godine, pa znam!“

Ingrid je klimnula glavom čekajući da Ariana izađe iz sobe. Jedva je čekala da se vrati doma i nije ni namjeravala javiti roditeljima jer ih je željela iznenaditi.

***

Riley je pogledavao u Rya koji se spremao za izlazak nakon što se vratio s treninga. Sjedio je na terasi, te gledao i u kutiju cigareta koja je stajala pored njegove ruke. Nervozno je tapkao nogom od pod razmišljajući o tome kako da je se riješi. Znao je da će ih ponovno uzeti ako ih baci u kantu za smeće, pa ju je uzeo i bacio toliko daleko da se nadao da će doći u napasti da ih ode tražiti.

„Korak broj jedan.“ –prošaptao je.
„Što to radiš?“ –zbunjeno će Ryo.

Riley ga je pogledao iznenađenim izrazom lica jer nije očekivao da će ga vidjeti.

„Prestajem pušiti!“ –rekao je odlučno.
„Ozbiljno?!“ –Ryo je otvorio usta od iznenađenja.
„Da. Zar je to tako čudno?!“
„Pa... zapravo – jest! Mjesecima sam te nagovarao da prestaneš, ali izgleda da se mjenjaš zbog Ingrid!“

Cimer ga je pogledao namrgođenim izrazom lica.

„Tko je rekao da je to zbog nje?!“ –prekrižio je ruke na prsima.
„Kao da mi ti to trebaš reći!“ –nasmijao se Ryo oblačivši jaknu. „Vidim!“
„Očito je da ti trebaju naočale!“
„Ili tebi odlazak psihijatru!“

Riley je podignuo jastuk i pogodio ga u leđa zbog čega se Ryo nasmijao još jače znajući da je imao pravo.

„Gdje ideš?“ –upitao ga je Riley.
„Po Leonela, pa na bowling. Cure nas čekaju ondje!“ –odgovorio je, te izašao iz sobe.

***

„Hvala što ste me pozvale.“ –rekao je Eddy. „Nisam imao što raditi i vjerojatno bih umro od dosade!“
„Nema na čemu!“ –uzvratila je Ariana. „Morat ćemo se dogovoriti tko će s kime igrati!“
„Bit će nas šest, dakle, troje protiv troje!“ –objasnila je Ingrid.
„Sedam!“ –uzvratila je Yoshiro.

Društvo je zbunjeno pogledalo u nju, a zatim su se okrenuli prema vratima. Ingrid je raširila oči kad je vidjela Rileya uz Leonela i Rya. Uhvatila je čvrsto Eddyevu ruku, misleći da je to bila Arianina, jer se ona prva nalazila u njenoj blizini, a on je iznenađeno pogledao u nju osjećajući kako mu srce počinje ubrzano kucati.

„Što to radiš?“ –upitala ju je Ariana.

Ingrid je tek u onom trenutku primijetila da je uhvatila Eddya umjesto svoje prijateljica, ma mu se tiho ispriča gledajući i dalje u Rileya. Nije mogla vjerovati da ga je vidjela među njima jer, unatoč tome što su počeli razgovarati nakon događaja na krovu, nikada nije želio izaći s njima. Nije mogla opisati kako se prekrasno osjećala u onom trenutku, a osmijeh joj se razvukao od uha do uha što je on mogao jako dobro vidjeti. Bilo mu je drago što ju je vidio kako se smiješi, a još draže što je imao osjećaj da se vrača u starom izadnju.

„Što pak tebe dovodi među nama smrtnicima?!“ –iznenađeno ga je pogledala Ariana.
„Zar ti smetam?!“ –osmjehnuo se.
„Pa, moram priznati, da... ne baš! Lijepo te imati ponovno među nama. Iskreno, sumnjala sam da će ikada doći dan kad ćeš nam se vratiti! Izgleda da je Ingrid učinila svoje!“
„Hej!“ –uzvratila je namrgođeno Ingrid. „Tko je rekao da to čini zbog mene?!“
„A što ako je istina?!“ –na njeno iznenađenje, a i na ono od ostalih, povukao ju je u zagrljaj jednom rukom.

Djevojka je šokirano gledala u svoje prijatelje koji su se tiho smijuljili, osim Eddya koji je umjesto simpatičnosti osjećao nešto čudno u sebi... ljubomoru. Skrenuo je pogled u pod razmišljajući o onome što se upravo događalo.

„Ma kvragu, ne može biti istina!“ –pomislio je, a zatim pogledao ponovno u nju koja je i dalje gledala ispred sebe, rumeneći se. „U redu. Ingrid je stvarno lijepa i slatka, ali ne može mi se sviđati... kvragu!“
„Ok, sad je bilo dosta!“ –Ingrid se maknula od Rileya i zakašljala. „Super. Baš mi je drago što si ovdje, a sad bismo napokon mogli početi igrati, ako vam ne smeta!“

Društvo je gledalo kako se djevojka udaljuje prema kuglama.

„To ona opovrže ono što si rekao!“ –šapnuo mu je Leonel.

Riley je zbunjeno pogledao u njega, a zatim zakolutao očima.

„Zašto morate svi misliti da to radim zbog nje?“ –uzvratio je. „Što ako radim zbog sebe? Što ako sam se napokon opametio!?“
„Oh, vjerujem ti, ali ona te mjenja, stari!“ –Leonel ga je potapšao po ramenu. „Htio ti u to vjerovati ili ne!“

Leonel se udaljio od svog prijatelja dok je on gledao u tišini za njime.

„Kao da to ni sam nisam shvatio!“ –uzdahnuo je i krajičkom oka vidio da Ryo i Ariana gledaju u njega osmijehom od uha do uha. „Što je?!“
„Ništa, ništa!“ –odmahnuli su glavama i otišli k ostalim iz društva.

Riley je pogledao u Ingrid koja je nasmiješeno razgovarala sa Eddyem. Nikada nije pomislio da bi mu neka djevojka mogla tako brzo uči pod kožu i zbog tog je razloga osjećao neugodnu ljubomoru u sebi, ali pokušavao se suzdržati i ne razmišljati o tome. Trebao je razgovarati sam sa sobom kako bi razbistrio misli i otkrio što zapravo želio, što osjeća prema njoj; da li se taj osjećaj pojavio jer mu se sviđala ili je pak pomješao osjećaj odgovornosti i ljubomore.

„Riley...?“ –zbunjeno je pogledala u njega.
„Uhm... Molim?“ –nakrivio je glavu.
„Igraš s Ryom i Ariana. Yoshiro je odlučila da neće igrati!“
„U redu.“

Osmjehnula mu se i požurila do svoje grupe, a on je polako koračao do svojih prijatelja.

„Ali ja baš i ne znam igrati!“ –rekla je Ingrid.
„Naučit ću te ja!“ –Eddy je prislonio ruku na njeno rame, a ona je klimnula glavom i podarila mu osmijeh kakvog je inače davala i Rileyu.

Riley je ljutito gledao u njega.

„Oh, malo smo si ljubomorni, ha?“ –uzvratio je Ryo.
„Hoćete li prestati pričati gluposti?!“ –pogledao ih je ljutito. „Zašto sam baš s vama morao zaglibiti?!“
„Eto, da ti bude zabavnije dok pričaš o Ingrid s nama!“ –osmjehnula je Ariana.

Uzdahnuo je odmahnuvši glavom dok je u sebi brojao do deset kako bi se smirio. Njegova je grupa bila prva, pa je uzeo loptu i bacio ju prema čunjevima koji su pali jedno za drugim.

„I... vratio se!“ –Ryo je skočio na njega, a on je ponosno pogledao u Eddya koji ga je gledao zbunjenim izrazom lica.

Riley se ljuljao na stolici, za radnim stolom. Pokušavao se usredotočiti na učenje, ali kroz misli mu je prolazila Ingrid. Odmahnuo je glavom, udario samog sebe rukom po njoj, te se prestao ljuljati znajući da se onako neće posvetiti učenju. Počeo je listati knjigu, ali i dalje mu se ona motala po glavi, što ga je počinjalo živcirati.

„Što je s tobom?“ –upitao ga je Ryo.
„Ništa.“ –odgovorio je hladno i nastavio listati knjigu.
„Ne udaraš se po glavi ako ti nije ništa. O čemu razmišljaš?“
„O ničemu, ok?!“

Ryo je podignuo ruke, odmahnuo glavom i nastavio igrati Play Station 2 pitajući se što li se događalo s njegovim cimerom. Preko noći bi ga također znao probuditi jer bi se vrtio po krevetu, dizao s njega i hodao mrmljajući po sobi, ali nikada se nije usudio pitati ga što se događalo. Znao je da je njegov cimer želio biti pušten na miru, ali ponekad se volio truditi i porazgovarati s njime.

„Znaš što mi ide na živce?“ –čuo je iznenada Rileya.

Ryo se šokirano okrenuo prema njemu, a još više se iznenadio vidjevši da ga je cimer promatrao čudnim izrazom lica. Odmah je pritisnuo pauzu jer ga je užasno zanimalo što mu je želio reći, a i posljednji put kad je dobrovoljno počeo pričati s njime, bilo je prošle godine, prije nego se desila nesreća.

„Što?“ –upitao ga je.
„Što ne mogu izbaciti neke stvari iz glave.“ –uzdahnuo je.
„Kao...?“

Riley je neko vrijeme gledao u njega, a zatim odmahnuo glavom i pogledao u knjigu.

„Daj, Ri, nastavi!“ –rekao je ljutito Ryo.
„U redu.“ –uzdahnuo je, te pogledao u njega. „Pričao sam s Ingrid neki dan i doznao da je Alan umro u bolnici, a ne na licu mjesta, kao što su mi rekli.“
„Čekaj, što?!“

Riley je klimnuo glavom i uzdahnuo dok je njegov cimer šokirano gledao u njega. Nije niti on znao za to jer im je svima ravnateljica rekla kako je umro na licu mjesta i da ništa nije osjetio. Osjećao se čudno u onom trenutku, kao da proživljava ponovno onaj isti dan, onaj prokleti dan kad su se stvari u njegovom životu, kao kod njegovih prijatelja, promijenila.

„I što ti je još rekla?“ –nastavio je samo kako bi izbjegao daljnje razmišljanje o onom danu.
„Rekla mi je da...“ –uzdahnuo je i skrenuo pogled. „Alan ju je zamolio da se pobrine za mene. Zbog tog je razloga ona upisala našu školu!“

Ryo je otvorio usta od iznenađenja. Među njima je vladala tišina jer su oboje razmišljali o onome što je Riley upravo ispričao.

„Idem se prošetati.“ –rekao je Riley dignuvši se sa stolice. „Vidimo se kasnije!“
„Hej, Ri...“ –uzviknuo je Ryo, a prijatelj se okrenuo prema meni. „Drago mi je što si... pričao sa mnom!“

Riley je na to klimnuo glavom i izašao iz sobe. Osmjehnuo se, te krenuo niz hodnik fijućkajući unatoč tome što su vjerojatno ostali učenici odavno spavali, dok je Ryo veselo gledao u ekran televizije razmišljajući o tome kako se možda njegov stari prijatelj vrača natrag.

***

Yoshiro je sjedila na krevetu, promatrajući Ingrid kako leži na drugom gledajući u strop. Jutro je svanulo, a da niti jedna od njih dvije nisu usnule. Ingrid nije mogla zaklopiti oči, a da joj se pred licu ne stvori Kevinovo nasmiješeno, dok se pripremao silovati ju.

Budila je svoju cimericu tako što se proderala u slučaju da je zaspala na nekoliko sekundi, pa je tako Yoshiro odlučila da će razgovarati o drugim stvarima s njom, samo kako ona više ne bi razmišljala o onom događaju.

„Jesi sigurna da ga ne želiš prijaviti ravnateljici?“ –upitala je Yoshiro.
„Ne želim imati problema.“ –odgovorio je djevojka. „Najbolje je da nikome to ne govoriš!“
„Zar misliš da se neće doznati? Nisam samo ja vidjela što se dogodilo, Ingrid.“
„Ako netko dođe do njih, lagat ću im. Reći ću im da su to samo izmišljotine!“
„Ingrid, ja ne mislim...“
„Yoshiro, molim te!“ –povisila je ton glasa. „Ne želim imati problema. Molim te, zaboravi na to kao što i ja jesam!“

Yoshiro je uzdahnula, dignula sa stolice i podignula svoju torbu sa radnog stola.

„Idemo?“ –upitala ju je.
„Doći ću za tobom.“ –uzvratila je Ingrid.

Cimerica je klimnula glavom i u tišini izašla iz sobe. Ingrid je duboko uzdahnula, zaklopila oči i odlučila se smiriti prije nego je krenula na nastavu. Znala je da je trebala zakopati sinoćnji događaj duboko u svojim mislima, ondje gdje neće tako lako pogledati.

***

„Yoshiro, što se dogodilo?“ –upitala je Ariana silazeći niz stepenice.

Djevojka je odmahnula glavom i nastavila hodati dalje kao da nije ni čula pitanje. Znala je da bi se Ingrid mogla naljutiti ako kaže Ariani što se dogodilo jer bi ona zasigurno prvo napala Kevina, a zatim otišla kod ravnateljice.

„Molim te, Yoshiro, što je bilo!?“ –nastavila je. „Znam da se dogodilo nešto loše. Vidim to po tvome ponašanju! Molim te, reci mi što je bilo!“

Yoshiro je pogledala oko sebe, povukla svoju prijateljicu sa sobom i odvela ju ondje gdje ih nitko neće moći prisluškivati. Još jednom se uvjerila da nikoga nije bilo u blizini, a zatim pogledala ozbiljnim izrazom lica u Arianu.

„Onda?!“ –upitala ju je nervozno Ariana, tapkajući nogom od pod.
„Nasmiješ ovo reći nikome!“ –upozorila ju je. „Obećaj da nećeš!“
„U redu, obećajem, a sada pucaj!“
„Jučer se Ingrid išla tuširati i... Kevin je ušao unutra i...“
„Ne...“ –Ariana je prekrila usta rukom. „Nemoj mi reći...“
„Nije. Zaustavila sam ga na vrijeme!“ –uzdahnuo je Yoshiro.

Čuli su nečije korake iza sebe, pa su se okrenule i vidjele nekoga kako trči odande. Požurile su korak kako bi vidjele tko ih je to prisluškivao, ali nisu stigle na vrijeme, pa su se ozbiljnim izrazom lica pogledale.

„I što će napraviti?“ –prošaptala je Ariana.
„Ne želi prijaviti ništa.“ –promrmljala je Yoshiro. „Valjda se boji. Rekla je da ne želi imati problema!“
„Ja ću ga onda prijaviti!“
„Obećala si da nikome nećeš reći!“
„Yoshiro, ovo nekome moramo reći! Ne može ostati pri tome. Dečko ju je želio silovati!!!“

Njena je prijateljica jako dobro znala da je to najbolje što bi trebale učiniti, ali i dalje nije bila sigurna da ne bi prvo trebale nagovoriti Ingrid da ga prijavi umjesto njih. Nije bilo u redu da Kevin prođe nekažnjeno jer bi se to moglo ponoviti, ali s drugom djevojkom.

***

Riley je ušao u Leonelov razred gdje je vidio Kevina kako sjedi za svojim stolom i razgovara s prijateljima. Kad je sasvim slučajno čuo razgovor između Yoshiro i Ariane, jer ga očito nisu vidjele kako leži na klupici, nedaleko od njih, pobjesnio je i otrčao odande što je brže mogao.

„O, Riley!“ –Leonel se iznenadio vidjevši ga među njima.

Kevin je, zatim, usmjerio svoj pogleda prema Rileyu koji se ubrzanim korakom kretao prema njemu. Gurnuo je stol u stranu, te ga udario šakom u glavu zbog čega je ovaj pao sa stolice udarivši potiljkom od drugi stol.

„Riley!“ –viknuo je Leonel potrčavši k njemu kako bi ga zaustavio, dok su ostali učenici iz razreda šokirano gledali u njih dvoje, a neki su se zaustavljali po hodniku, pred vratima kako bi vidjeli što se ondje događalo.

Riley je uhvatio Kevina za majicu i još ga jednom udario šakom u glavu, te protresao.

„Riley, što radiš?!“ –Leonel ga je odgurnuo od njega.
„Razmislit ćeš sljedeći put kad budeš želio nekoga silovati!“ –Riley se nije obazirao na prijatelja koji ga je čvrsto stiskao kako ne bi napao ponovno Kevina.

Leonel je zbunjeno gledao u jednog i drugog pitajući se tko je koga silovao i zbog čega je Riley udario učenika iz njegovog razreda. Vidio je strah u Kevinovim očima, a bijes kojeg nikada nije upoznao, u Rileyovim. Odlučio ga je izvući iz razreda kako bi napokon otkrio što se dogodilo i pokušao smiriti prijatelja.

„Što se dogodilo?!“ –upitao ga je prijatelj sa zanimanjem.

Riley je rukom prošao preko lica, duboko uzdahnuo i prislonio ruku na zid pokušavajući se smiriti. Želio se vratiti natrag u razred kako bi naučio Kevina gdje mu je mjesto, ali znao je da bi ga prijatelj zaustavio kad bi samo zakoračio jednom nogom. Krajičkom oka je pogledao u Leonela koji je gledao u njega.

„Čovječe, što se dogodilo?!“ –Ryo je trčao prema njima. „Priča se uokolo da si se potukao, Riley!“

Mahnuo je rukom i pogledao iza njega. Vidio je Ingrid kako spuštenog pogleda korača hodnicima dok se nekoliko djevojaka okreću za njom, razgovarajući međusobno. Pretpostavio je da je još netko znao što se dogodilo, osim njega.

„Riley?!“ –prozvala su ga oba prijatelja.

Prošao je pored njih kao da ih nije ni čuo. U onom trenutku je postojala samo Ingrid u čije je oči vidio patnje. Leonel i Ryo pogledali su zabrinuto jedno drugog, a kad su vidjeli da je njihov prijatelj povukao djevojku za sobom, imali su osjećaj kao da ne znaju nešto što bi trebali znati.

„Je li istina da su se Riley i Kevin potukli?“ –upitala je Ariana, poljubivši dečka u usta.
„Zapravo, Riley ga je udario šakom u glavu... nekoliko puta.“ –odgovorio je.

Yoshiro je pogledala zabrinuto u Arianu koja je odmah znala na što je njena prijateljima mislila. Obje su pretpostavile da je Riley bio taj koji ih je čuo kako pričaju o Ingrid, ali zbog čega bi izudarao Kevina?

„Nešto ste mi vas dvije šutljive.“ –promrmljao je Ryo gledajući ih sumnjivim izrazom lica.
„Gdje je Ingrid nestala?“ –upitala je Yoshiro.
„Riley ju je negdje odveo.“ –odgovorio je. „Zašto?“

Slegnula je ramenima.

„Samo pitam.“ –uzvratila je. „Idem u razred!“
„I ja isto!“ –rekla je Ariana.

Ryo i Leonel su u onom trenutku shvatili da su oni doista nešto skrivali od njih i namjeravali su otkriti što.

***

„Zašto si me doveo ovdje?“ –upitala je Ingrid iznenadivši se što ju je Riley povukao na krovu.
„Jer moramo pričati.“ –odgovorio je.
„A je li...?! Sada kad ti želiš pričati, onda bih trebala popustiti i pričati, ha?!“

Riley ju je gledao ozbiljnim izrazom lica, a ona je skrenula pogled. Nije željela biti pored njega u onom trenutku jer joj se Kevin i dalje vrtio po glavi i bojala se da bi se mogla rasplakati pred njime, a to ni najmanje nije željela. Vjerojatno bi ju nagovarao da mu ispriča što se dogodilo, zbog čega plače, ali ona nije željela da itko zna za onaj događaj.

„Slušaj...“ –uzdahnula je. „Puštam te na miru, kao što si to rekao. Moram ići na nastavu! Uskoro počinje!“

U trenutku kad se djevojka okrenula, Riley ju je uhvatio za ruku i okrenuo ju prema sebi, što je nju još više iznenadilo.

„Znam što ti se dogodilo jučer.“ –rekao joj je ozbiljno.

Djevojka je šokirano raširila oči dok joj je srce ubrzanije počelo kucati. U onom trenutku joj se više pitanja vrtjelo po glavi. Pitala se tko mu je rekao, kako je doznao, da li je doista znao da ju je Kevin želio nauditi. Spustila je pogled na njegovu šaku i vidjela da je izudarana, a onda se sjetila kako su učenici pričali međusobno da su se Riley i Kevin potukli. Tada je znala da je on znao.

„Smrzavaš se.“ –rekao je skidajući svoju plavu, kariranu košulju.
„Ne treba!“ –odmahnula je glavom, ali ju on nije poslušao.

Prebacio je košulju preko njenih ramena dok je ona gledala u tišini u njega. Spustila je pogled nakon što su se njihove oči susrele.

„Zašto me ti sada ne pustiš na miru?! Zašto, ako te ne želim pored sebe?“ –upitala ga je tiho.
„Zato što mi je Alan jednom rekao da pazim na tebe, ako te ikada budem upoznao.“ –odgovorio je.

Iznenađeno je podignula pogled prema njemu. Nježno joj je pomilovao lice dok su se njene oči punile suzama. Ponovno je spustila pogled, a on ju je nesigurno povukao u svoj zagrljaj. Djevojka ga je zagrlila i tiho počela jecati dok ju je on milovao po kosi.

„Sve će biti u redu.“ –rekao joj je.
„Bilo me tako strah!“ –prošaptala je jecajući.
„Znam, ali sada je sve u redu, bez brige!“

Osjetio je kako je djevojka postajala sve teža i teža, kako mu je počela kliziti iz zagrljaja, pa ju je čvršće uhvatio i spustio na pod nagnuvši se na zidić držajući je i dalje u zagrljaju. Djevojka je prislonila glavu na njegovim prsima tiho jecajući, ali osjećala se sigurnije... ni sama nije znala zbog čega.

„Bit ću uvijek ovdje.“ –pomislio je.


Courage is when you're afraid
Courage is when it all seems grey
Courage is when you make a change,
And you keep on living anyway