Riley je ležao na krevetu. Pokušavao je zaspati otkad se navečer vratio iz duge šutnje, ali razmišljanje o onome što mu je Ingrid rekla mu nije dopustilo da zaspe. Osjećao se i dalje nervozno zbog toga. Zapravo, bio je jako ljut na nju što je uopće mogla pomisliti da bi se on želio vratiti skakanju u vis. Nekada je uživao u njemu, ali stvari su se promijenile otkako je Alan umro.

Okrenuo se prema krevetu na kojemu je njegov cimer čvrsto spavao. Uzdahnuo je, dignuo se sa kreveta i otišao do ormara obući majicu i hlače za vani. Znao je da neće moći spavati cijelu noć, pa je odlučio prošetati se kako bi razbistrio misli. Muka ga je hvatala što je razmišljao o Ingrid, Alanu i skakanju u vis.

Pogledao je ponovno u Rya jer mu se učinilo da je čuo neki zvuk, pa je primijetio da se njegov cimer okrenuo prema zidu. Riley je podignuo iPod sa stolića, te izašao iz sobe stavivši slušalice u uši.

Nakon što je iz automata uzeo Coca – Colu, izašao je iz doma i uputio se prema stadionu gdje je često znao odlaziti preko noći. Vani je bilo ugodno jer je nepodnošljivo ljeto nedavno prošlo. Grane stabala su lagano njihale na ugodnom, osvježavajućem vjetru dok je koračao prema ogradi stadiona.

Prislonio je ruke na ogradu i pogledao u osvijetljeni stadion na kojemu je on nekada trčao, skakao i vježbao. Unatoč tome što bi ga uspomene boljele, osjećao se malo bolje. Prošlost ga nije boljela i zbog tog razloga se često volio prignječivati najboljih provedenih trenutaka.

„Ne možeš spavati?“ –čuo je Leonelov glas.

Riley se okrenuo prema njemu iznenadivši se što ga je vidio vani usred noći. Inače su svi ostajali u sobama i natjerali se spavati dok se on u to vrijeme volio šetati jer se osjećao slobodnije.

„Pratio si me?“ –uzvratio je Riley.
„Ne.“ –odgovorio je njegov prijatelj. „Nisam mogao spavati, pa sam te vidio kroz prozor.“

Klimnuo je glavom i zapalio cigaretu.

„Došao si razmišljati o povratku?“ –upitao je Leonel.
„Kakvom povratku?“ –zbunjeno će Riley.
„Na trening.“
„Ne.“
„Zašto si onda ovdje?“
„Zar je zabranjeno biti ovdje?!“
„Ne, ali.... Zašto ne razmisliš o povratku?! Svima bi nam bilo drago.“
„Zašto me ne možete pustiti na miru?! Ako sam rekao da ne želim onda ne želim. Prekinite me tjerati na nešto što ne želim, jasno?!“
„Dobro, dobro, prijatelju... Smiri se!“ –Leonel je podignuo ruke u znaku obrane.

Riley je odmahnuo glavom, povukao dim i bacio cigaru na pod zgazivši ju.

„Idem spavati. Laku noć!“ –rekao je i udaljio se od prijatelja.

Leonel je gledao u njega kako se užurbano kreće natrag u muškom domu, a zatim je razvukao osmijeh od uha do uha.

„Vratit ćeš se prije nego možeš zamisliti!“ –pomislio je, te pogledao u stadion.

Imao je osjećaj da se Riley bori sam sa sobom. Vjerojatno se jedan dio njega želio vratiti, želio je ponovno nastaviti sa skakanjem u vis, s onime što je obožavao raditi; dok je njegova druga strana pokušavala natjerati samog sebe da ne popusti. Nadao se da će se vratiti jer bi ga volio ponovno vidjeti nasmiješenog i vedrog kao što je nekada bio.

***

„O čemu si jučer trebala pričati s Rileyem?“ –upitala je Yoshiro silazeći niz stepenice.
„O nečemu što mi je Alan rekao.“ –odgovorila je Ingrid provjeravajući da li je uzela sve potrebne stvari za školu.

Yoshiro je klimnula glavom i pogledala zamišljeno ispred sebe. Unatoč tome što je prošlo više od dva tjedna otkad je Ingrid upisala onu privatnu školu, njena je cimerica imala osjećaj da joj nije vjerovala dovoljno da bi joj rekla neke stvari. Jako ju je zanimalo što su to njih dvoje trebali raspraviti, što joj je Alan rekao, ali pretpostavljala je da nikada neće doznati razlog.

„Ingrid!“ –začule su ženski glas.

Obje su se okrenule, a Ingrid je ugledala Daliju, djevojku koja se ljubila sa Rileyem na krovu, kako im prilazi. Iznenađeno je, krajičkom oka, pogledala u svoju prijateljicu koja je slegnula ramenima. Obje su se pitale što je to Dalia Nelson trebala od nje, a nikada se nisu ni službeno upoznale.

„Da?“ –uzvratila je Ingrid.
„Prekini raditi budalu.“ –rekla joj je ljutito Dalia.
„Molim?“
„Ne pravi se kao da ne znaš o čemu pričam!“
„Ok. Doista ne znam o čemu pričaš!“
„O Rileyu, glupačo! Kako ne shvaćaš da je on moj?“

Ingrid je zbunjeno pogledala u Yoshiro koja je treptala očima ne shvaćajući što se događalo. Djevojka je rukom prošla kroz kosu, namjestivši jedan pramen iza uha, te pogledala ozbiljno u Rileyevu bivšu djevojku.

„Ispričavam se, ali, draga, ja nemam nikakve veze s njime kao što nemaš ni ti!“ –nadodala je. „Kako ja znam, prekinuli ste odavno, ali ti si toliko glupa da ne želiš odustati!“

Dalia je uhvatila Ingrid za majicu i gurnula ju u zid. Učenice, koje su prolazile onuda, su se šokirano okretale i zaustavljale, ne vjerovajući svojim očima.

„Dalia!“ –ljutito će Yoshiro. „Pusti ju!“
„Ne mješaj se, krivooka!“ –viknula je na nju.

Ingrid ju je ošamarila zbog čega ju je Dalia pogledala iznenađeno.

„Kako se usuđuješ biti takva gadura?!“ –proderala se. „Što si ti misliš, tko si, ha?! Drži si svog Rileya! Ne treba mi, ali on očito tebe ne želi!“

Dalia je podignula ruke pripremajući se udariti ju, ali nečija ju je ruka zaustavila. Ingrid je pogledala u stranu i vidjela Rileya koji je ljutito gledao u svoju bivšu djevojku. Kad je čuo od nekih učenika da je Dalia napala Ingrid i spomenula njega, odmah je pretpostavio što se događalo i morao je vidjeti kakve je gluposti izvodila njegova bivša. Nije ni sam znao zbog čega ga je toliko zanimao cijeli onaj događaj, pošto ga u devet mjeseci ništa nije zanimalo, ali osjećao je da je trebao biti ondje.

„Što radiš ovdje?!“ –zbunjeno će Ingrid.
„Oprosti na njenim ispadima.“ –rekao joj je i povukao Daliju za sobom.

Djevojka se okrenula za njime, ali mogla je vidjeti otrovan pogled kojeg joj je, još jednom, uputila Dalia.

„Ta – cura – nije – normalna!“ –čula je Ariana. „Malo mi je falilo da skočim sa drugog kata na nju!“

Ingrid i Yoshiro su se na to nasmijale.

„Ali ozbiljno!“ –Ariana je podignula šaku. „Što si ona misli, tko je?! Napala te samo jer je ljubomorna na tebe!“
„Nema zbog čega biti ljubomorna na mene!“ –promrmljala je zbunjeno Ingrid.
„Oh, ima jer vidi da je Riley zagrijan za tebe!“
„Ma o čemu pričaš?!“
„Dobro, 'ajde, on još to ne znam, ali kad – tad će shvatiti!“
„Hoćeš li prestati pričati gluposti!?“
„Ne, ozbiljno. Vidim ja kako te gleda. Zapravo, Ryo mi je rekao kako te gleda za vrijeme sata!“
„I zar to treba značiti da se ja njemu sviđam?!“

Ariana je pogledala u Yoshiro, a zatim ponovno u nju, te klimnula glavom. Ingrid je iznenađeno gledala u svoje dvije prijateljice kako izlaze iz doma. Krajičkom oka je vidjela kako učenice njene škole gledaju zbunjeno u nju, a zatim im je uputila ljutit pogled, pa su nastavile gledati svoja posla. Tiho je uzdahnula i odmahnula glavom.

„Prekini razmišljati o tome.“ –pomislila je. „Rileyu se ne sviđaš, kao niti on tebi, a Dalia je samo glupača koju je ljubomora oslijepila!“

Razvukla je osmijeh od uha do uha, te klimnula glavom i veselo požurila za prijateljicama. Učenice su je zbunjeno gledale jer se čas ljutila, a čas smijala, ali njoj to nije smetalo i boljelo ju je briga što su drugi mislili o njoj.

***

Riley je prislonio Daliju na zid, te stavio obje ruke na njega, pored njene glave, dok ga je ona preplašeno promatrala. Srce joj je ubrzano kucalo jer se osjećala nesigurno pred njim. Izgledao je ljuto, a nije se mogla sjetiti kad je posljednji put vidjela ljutog. Zar je doista bilo moguće da mu je Alanova sestra nešto značila?!

„Što si to izvodila?!“ –upitao ju je ljutito. „Zašto si ju napala?!“
„Zašto?!“ –ljutito ga je odgurnula. „Stalno ti je do nje?!“
„Ne, nije, ali nemaš se pravo glupirati i napadati svaku curu koja priča sa mnom. To nisi smjela raditi kad smo bili skupa, a kamoli da radiš sada, kada nismo!“
„Riley, zašto moraš biti tako bezobrazan?! Zašto me samo mučiš?!“
„Čuješ li što govoriš?! Zar ne misliš da si postala previše opsesivna?! Ti i ja nismo – više – zajedno! Shvati to već jednom ili...“

Djevojka je čekala da nastavi, ali šutio je i ljutito gledao u nju.

„Ili što?! Udarit ćeš me!?“ –uzvratila je bijesno.
„Naravno da neću, ali pobrinut ću se da me maknu iz ove škole.“ –odmaknuo se od nje. „Ne želim te pored sebe. Ne želim da napadaš druge cure samo jer i dalje misliš da ti ja pripadam. Nikada ti i nisam pripadao! Ostavi me na miru, Dalia, ozbiljan sam! Nemam više volje za prepirke s tobom!“
„Ali, Riley, kad bi barem...“

Nije mogao vjerovati da nije odustajala. Počinjala ga je dovoditi do ludila jer nije znao kako da je se riješi i doista je počinjao razmišljati o tome da se prebaci u drugu školu, gdje bi se mogao maknuti od nje, skakanja u vis i... Ingrid. Je li se doista želio maknuti od nje?“

„Riley...“ –Dalia ga je uhvatila oko vrata. „Molim te, pruži mi još jednu šansu!“

Odgurnuo ju je od sebe i gledao s gađenjem, te odmahnuo glavom.

„Tako si... jadna...“ –prošaptao je, podignuo torbu sa poda i udaljio se od nje pustivši ju samu.

Djevojka je pala na koljena i prekrila lice rukama, te zajecala. Nije mogla vjerovati da ju njen Riley više nije želio, da je mislio ružne stvari o njoj. Osjećala se žalosno i slomljeno, a nije znala kako to izliječiti. Osoba koja ju je mogla izliječiti ju nije željela pored sebe.

***

Riley je sjedio za stolom gledajući kroz prozor dok je profesorica matematike predavala novo gradivo. Matematika ga u onom trenutku nije zanimala, ali ga je stadion ponovno privukao. Nije znao zbog čega, ali u posljednje vrijeme, kad god bi se zamislio, razmišljao je o treninzima unatoč tome što se nije željeo vratiti skakanju u vis.

Uzdahnuo je i pogledao ispred sebe, a zatim primijetio kako su svi učenici zbunjeno gledali u njega. Profesorica je držala flomaster u jednoj ruci, s kojom je pisala zadatke na ploči, a u drugoj knjigu. Osjećao je kako mu obrazi dolaze sve topliji i topliji.

„G. Davis, imate li nam nešto za reći?“ –upitala ga je profesorica.

Odmahnuo je glavom.

„Samo vi nastavite.“ –promrmljao je.
„Hvala.“ –rekla je i ponovno posvetila zadatcima iz matematike.

Primijetio je da su ga učenici gledali osmijehom na licu, pa je posramljeno pogledao ponovno u prozor nadajući se da će sljedeći put kad se okrene svi gledati u ploču. Pričekao je nekoliko minuta, a zatim se okrenuo. Jedina osoba koja je gledala u njega je bila Ingrid. Djevojka mu se osmjehnula, te se također, poput ostalih, posvetila matematici, dok je on iznenađeno gledao u nju.

„Zašto...?“ –pitao se.

***

„Idem se istuširati!“ –rekla je Ingrid, na što je Yoshiro klimnula glavom.

Ingrid je sumnjala u to da ju je cimerica čula jer se dopisivala s roditeljima ili prijateljima iz rodnog grada, pa je bila usredotočena na to. Izašla je iz sobe i požurila prema ženskim kupaonicama. Bila je sretna što su muški i ženski domovi bili u različitim zgradama jer bi se tada bojala da će joj neki muškarac ući u kabinu.

Upalila je svijetlo i otišla do prve kabine koju je vidjela. Naravno, nitko se u ono doba nije tuširao, što je njoj prilično pasalo jer joj je bilo neugodno kupati se pored cura unatoč tome što je i sama bila jedna od njih. Skinula je odjeću tek kad je ušla u kabinu, objesila onu čistu na vješalicu i stala pred topli mlaz vode.

Nije se obazirala na korake u kabini pretpostavivši da je netko od učenika došlo prati zube ili se također istuširati. Počela je pjevušiti pjesmu koju je onog popodneva čula u kafiću sve dok se vrata nisu otvorila. Naglo se okrenula i ugledala jednog od svojih školskih prijatelja kako gleda u nju.

„Kevin!“ –viknula je, te povukla ručnik kako bi se odgurnula.
„Znao sam da ću te ovdje pronaći!“ –osmjehnuo se, te zakoračio prema njoj.
„Hej, što radiš?!“
„Želim te. Sada!“

Djevojka je šokirano raširila lice, te ga odgurnula od sebe, ali bio je previše jak za nju. Uhvatio joj je ruke, pri čemu je ručnik pao na pod, a on je mogao vidjeti njene bujne grudi i ženstveno, zavodničko tijelo.

„Pusti me!“ –proderala se.
„Ne opiri se!“ –počeo ju je ljubiti po vratu, a ona je mogla osjetiti smrad alkohola iz njegovih usta.

Udarila ga je nogom od trbuh zbog čega ju je on ošamario, pa je udarila glavom od hladne pločice.

„Hej, što radiš?!“ –začula je Yoshirin glas. „Pusti ju!!!“

Kevin se odmaknuo od Ingrid koja je sklupčano sjedila u kutku kabine, a Yoshiro ga je udarila šakom u glavu. Ljutito je pogledao u nju, te podignuo ruku kako bi ju udario, ali čuo je glasove u hodniku, pa je istrčao odande.

„Ingrid!“ –Yoshiro je kleknula pored nje. „Jesi dobro?! Što ti je napravio?!“

Djevojka ju je jecajući zagrlila dok su druge djevojke zaprepašteno gledale u njih dvije. Odmah su pretpostavile što se dogodilo, kad su vidjele dečka kako izlazi iz ženskih svlačionica.

Ingrid je trebalo nekoliko dana da zapamti grad u blizini privatne škole koju je pohađala. Kad Leonel i Ryo nisu mogli s njima zbog treninga, Ariana i Yoshiro bi se šetale s njom i pokazivale joj mjesta na kojima su tinejdžeri voljeli izlaziti.

Po prvi puta se Ingrid osjećala bolje. Kad se nakon Alanove smrti vratila u školu, svi su je promatrali sa sažaljenjem; kad je došla u novu imala je osjećaj da bi mogla poludjeti od klaustrofobije, ali kad su se nakon dva – tri dana svi navikli na njen dolazak, osjećala se fantastično.

Upoznala je puno novih i dragih ljudi koji su joj pomagali sa školom, kad god bi joj bilo potrebno. Družili su se s njom kao da su je poznavali od malih nodu, a ponašali se kao da nije Alanova sestra, što joj je jako pasalo.

Naravno, nije željela da se njegovo ime zaboravi, ali sjećanje na njega bi i dalje bilo bolno, a ne ugodno kao što i jest trebalo biti.

No, nije zaboravila pravi razlog zbog kojeg je upisala Johanson privatnu školu. Nije zaboravila da je trebala razgovarati s Rileyem i održati obećanje dano bratu.

***

Riley je sjedio na terasu s nogama na stolu. One večeri nije popušio niti jednu cigaretu jer mu je na zraku bilo ugodnije. Rya nije bilo u sobi, pa svijetla nisu bila upaljena i on je mogao promatrati zvjezdano nebo koje ga je opuštalo.

Iznenada mu je kroz misli prošla Ingrid i ponovno se prisjetio trenutka kad je prije nekoliko dana došla na krov. Silno ga je zanimalo što je radila ondje i da li je trebala nešto od njega, ili je pak samo htjela biti sama poput njega, ali nije ju imali namjeru pitati razlog.

Čuo je kako se vrata otvaraju, svijetlo pali i stvari kako padaju na pod. Nagnuo sena stolicu, te provirio u sobu vidjevši Rya kako skida patike dok se tiho smijulji. S obzirom da je bila subota i da su svi učenici, kao i inače, bježali iz domova u grad, znao je ad je njegov cimer ponovno bio pijan.

„Oh, Riley!“ –pogledao ga je nasmiješeno. „Doma, ha? Ništa drugo i nisam mogao očekivati od tebe!“

Riley je zakolutao očima, izvukao cigaretu iz kutije i stavio ju u usta.

„Pušenje šteti, znaš?“ –Ryo se nagnuo na vrata.
„Kao i alkohol, pa ga svejedno piješ!“ –rekao je.
„Šteti plućima!“
„Alkohol ubija jetru, tako da smo u istom sranju!“
„Uvijek imaš spreman odgovor na sve, ha?!“
„Uvijek postavljaš ista glupa pitanja, ha?!“

Da nije bio pijan, Ryo bi se na to naživcirao, ali s obzirom da se vani jako dobro proveo, odlučio je zaboraviti cimerov ne tako druželjubiv stan. Sjeo je na stolicu kako bi pokušao uspostaviti miran i druželjubiv kontakt s njime.

„Cijelu si večer bio ovdje?“ –upitao ga je.

Riley je na to klimnuo glavom.

„Mogao si doći s nama kad sam te nazvao.“ –nastavio je. „Svima bi nam bilo drago vidjeti te ponovno među nama!“
„Već sam ti rekao da ne trebam nikoga!“ –rekao je.
„Zašto moraš biti takav debil?!“
„Ne trebam ničiju pomoć! Ako sam odlučio da se neću ni sa kime družiti, zašto morate biti tako uporni?!“
„Jer si nam prijatelj!“
„Ne trebaju mi prijatelji! Ne treba mi nitko od vas, jasno?!“

Ryo je u tišini gledao u njega, a Riley se nervozno dignuo sa stolice i ušao natrag u sobu. Nekoliko sekundi kasnije, čuo je udarac vratiju koji je vjerojatno odjeknuo domom.

Riley je nervozno hodao po hodnicima sve dok nije došao do aparata sa sokovima i grickalicama. Ubacio je nekoliko sitniša u rupicu, pritisnuo dugme i pričekao da Coca – Cola izađe. Nervozno je udario šakom od aparat, pa se proces ubrzao i odmah mu ispustilo željeno piće. Prislonio je glavu na hladan metal i tiho uzdahnuo.

„Zašto me jednostavno ne puste na miru?!“ –upitao se.

Sve što je tražio je bio mir, a nitko... nitko mu to nije dopuštao.

***

Ingrid je stajala pred otvorenim ormarom. Zamišljeno je gledala po policama ne bi li shvatila što je željela obući. Znala je da se trebala požuriti jer su Ariana i Yoshiro bile pred domom, ali nije se mogla odlučiti za odabir majice.

Tiho je uzdahnula i pogledala na sat znajući da nije bilo u redu od nje što je toliko kasnila, ali njene su prijateljice bile krive jer nije imala volju za izlazak. Željela je večer provesti u krevetu ili pred laptopom kako bi se opustila nakon provedene večeri do rane zore s cijelim društvom.

Ipak se odlučila na tamno ljubičastu majicu kratkih rukava, a preko njih je stavila crnu, široku žensku košulju u slučaju da navečer zahladi, kao što je bilo i protekle noći. Ubacila je u torbicu stvari koje su joj bile potrebne, izašla iz sobe, te se zaputila prema stepeništu nakon što je zaključala vrata. Vibriranje mobitela ju je natjeralo da ponovno otkopčava torbicu, a zatim je vidjela da je majka bila ta koja ju je zvala.

„Hej, mama.“ –javila se.
„Ingrid, napokon sam te dobila!“ –odahnula je. „Pokušavam te dobiti cijeli dan!“
„Oprosti. Vjerojatno nije bilo signala jer mi je mobitel bio stalno upaljen!“
„Uh, dobro... Uplašila sam se!“
„Mama, bez brige. Ovdje sam na sigurnom!“
„Jesi li dobro?! Je li sve u redu ondje?! Želiš li da tata i ja dođemo po tebe?!“
„Ne, mama. Sve je pod kontrolom, bez brige! Ovdje mi je jako lijepo.“
„I... Kakvo su?“
„Alanovi prijatelji?“
„A-ha.“
„Već sam ti prošli tjedan rekla i ponovila ovaj: jako su dobri prema meni. Odmah su me prihvatili!“
„Odlično.“
„Mama, nazovem te sutra. Idem sada sa prijateljima do grada!“
„U redu. Čuvaj se!“
„Hoću! Pozdravi tatu i reci mu da ga volim!“
„U redu. Volimo i mi tebe!“

Ingrid je spustila slušalicu, stavila mobitel natrag u torbicu i potrčala niz stepenice kako ne bi kasnila više nego što već jest. Razmišljala je o svojim roditeljima, sjetila se ponašanja svoje majke i... prisjetila da nikada neće biti toliko luda da zove vlastito dijete nekoliko puta na dan kako bi se osigurala da je dobro, ali shvaćala ju je. Nadala se da nikada neće doživjeti što je njena majka jer je gubitak djeteta bilo nešto što se teško može prebroditi.

„Napokon!“ –uzvratila je Ariana vidjevši ju kako otvara vrata. „Koliko ti je vremena trebalo?! Nikada nisi bila toliko spora.“
„Oprostite, ali nisam se mogla odlučiti oko nečega, a i mama me nazvala, pa sam se zadržala s njom!“ –spustila se niz stepenice.
„Hoće li te ona ikada prestati zvati svaki dan?!“
„Sumnjam.“
„Ah, jadna ti! Mislim da bih poludjela na živce da me moja zove toliko puta na dan. Dopuštam joj da me zove samo radnim danom, ali nek' me vikendom pusti na miru!“

Ingrid je slegnula ramenima, te pogledala oko sebe. Nedaleko od njih je vidjela Rileya koji je ležao na klupici, držajući jednu ruku ispod glave dok mu je druga lelujala lijevo – desno.

„Cure...“ –zaustavila se, a njene su prijateljice pogledale u nju.
„Doći ću kasnije za vama.“ –rekla je. „Moram riješiti nešto s Rileyem!“
„Zar nisi to učinila prije nekoliko dana?!“ –upitala je iznenađeno Yoshiro.
„Nisam, nažalost. Naišla sam na njega s nekom curom!“
„Curom?!“ –iznenađeno će Yoshiro i Ariana.
„Da. Neka tamnokosa. Mislim da ide s tobom u razred, Ariana!“
„Dalia?!“ –šokirano će Ariana. „Khm, koliko ja znam, njih dvoje nisu skupa. Odavno su prekinuli, ali ona ga nastavlja napadati!“
„Da.“ –nadodala je Yoshiro. „Uostalom, kad smo već kod Dalie, nikada mi se nije sviđala!“
„U potpunosti se slažem s tobom!“ –Ariana je podignula ruku kako bi joj prijateljice dala 'pet'.

Ingrid je klimnula glavom, te ponovno pogledala prema njemu.

„U redu. Nazovi nas kad budeš u gradu, ok?“ –uzvratila je Yoshiro.
„Nema problema!“ –rekla im je, te se veselo udaljila od njih.

Ariana i Ingridina cimerica su gledale pomalo zabrinuto u nju jer nisu znale kako bi Riley mogao reagirati kad ju vidi, a nisu niti mogle pretpostaviti što je Ingrid željela od njega.

„Idemo.“ –rekla je Ariana nastavljajući hodati prema izlazu iz dvorišta.

Yoshiro je još neko vrijeme gledala u Ingrid koja se približavala Rileyu, ali kako se njena prijateljica previše udaljila, morala je potrčati za njom kako ne bi zaostala.

Što je Ingrid bila bliža Rileyu, to joj je srce ubrzanije počelo kucati. Osjećala se uzbuđeno jer nije znala kako će reagirati kad ju vidi, ali znala je da je mogla očekivati svašta. Prišla je klupici, na kojoj je on mirno ležao slušajući muziku, te stala iznad njega. Na sreću, imao je zatvorene oči, pa nije odmah shvatio da se nalazila pored njega. Promatrala je crte njegovog lica, koje su bile savršene, a njegove usne... tako primamljive.

Otvorivši svoje oči, Riley je ugledao djevojku kako mirno gleda u njega, ali s obzirom da to nije očekivao, poskočio je na mjestu i skinuo slušalice. Nagnuo se na klupicu tiho uzdahnuvši, a ona se zahihotala i sjela pored njega.

„Oprosti.“ –rekla je. „Nije mi bila namjera preplašiti te!“

Klimnuo je glavom gledajući pred sobom. Srce mu je počelo luđački kucati pitajući se što je radila ondje. Postajao je sve nervozniji, pa je iz džepa izvukao kutiju i stavio jednu cigaretu u usta.

„Što želiš?!“ –upitao ju je grubo.
„Nastaviti razgovor kojeg sam započela na prvi školski dan.“ –odgovorila je.
„Rekla si mi sve što si htjela, a sada me možeš ostaviti na miru!“
„Nisam nastavila!“
„Rekla si mi da me mrziš. Što još želiš?!“
„Moram ti reći zbog čega sam došla u ovu školu!“
„Da meni sjebeš život!“
„Radi se o Alanu, Riley!“

Riley je šokirano pogledao u nju kad je spomenula svog brata.

Ingrid je nervozno sjedila u čekaonici. Roditelji su joj rekli da će ju prozvati u sobu kad bude bilo vrijeme za to. Spomenuli su joj da se treba pripremiti na najgore jer su doktori davali malo šanse da će Alan preživjeti. Poželjela se izderati, rasplakati, ali znala je da se niti tada ne bi osjećala bolje.

„Ingrid.“ –njen je otac provirio iz sobe. „Alan želi razgovarati s tobom!“

Djevojka ga je šokirano pogledala dok joj je srce ubrzano kucalo. Nije uopće bila spremna. Osjećala se ranjeno i znala je da bi mogla puknuti pred njime, a nije željela da bude tužan... ako su ono posljednje minute njegovog života.

„Sve će biti u redu, dušo.“ –tata joj je nježno pomilovao lice, ispružio joj ruku i povukao ju k sebi.
„Tata, što ako...“ –prošaptala je tiho jecajući.
„Tiho, malena. Vidjet ćeš da će sve biti u redu!“

Klimnula je glavom i duboko uzdahnula. Obrisala je suze kako ne bi shvatio da je plakala, kako se ne bi zabrinuo još više zbog nje, ali znala je, mogla je to pretpostaviti, da će shvatiti po njenom ponašanju.

„Jessica.“ –njen je otac prozvao njenu majku. „Pusti ih same!“

Ingrid je provirila u sobu. Alan je ležao na krevetu, gledajući u svoju majku malenim osmijehom na licu, ali mogla je vidjeti bol u njegovim očima unatoč tome što ju je on pokušavao prikriti. Jessica je nježno pomilovala izudarano lice svojeg prvorođenog, poljubila ga je u čelo i krenula prema izlazu. Kad je Ingrid pogledala u svoju majku, vidjela je suze u njenim očima dok je njoj srce još brže počelo udarati.

„Nemoj – se – rasplakati!“ –ponavljala je u sebi dok je usporeno koračala prema njegovom krevetu.
„Što je, Ingrid?“ –uzvratio je Alan namrgođeno. „Zar ćeš mi tu plakati?“

Djevojka je otvorila usta od iznenađenja, a zatim odmahnula glavom. Sjela je pored njega, uhvatila mu ruku i nježno pomilovala. Pokušavala se natjerati da ga gleda u oči, ali što više bi ga gledala, to više bi joj se oči punile suzama.

„Prestani, plačljivko!“ –zahihotao se, te joj prstima obrisao tople suze koje su usporeno, jedna za drugom, klizile niz njeno toplo, rumeno lice. „Sve će biti u redu!“
„Neće!“ –odmahnula je glavom. „Ostavit ćeš me. Znam to! Napustit ćeš me! Što ću ja bez tebe?!“
„Ako gledaš... realnije... bolje je da me nema nego da i dalje patim, je l ' da?“

Odmahnula je glavom.

„Prekini to govoriti!“ –proderala se.
„Ingrid...“ –uzdahnuo je. „Doktor... doktor mi je rekao da ću biti nepokretan do kraja života ako se izvučem iz ovoga. Ne želim tako živjeti. Ne želim ležati u krevetu do starosti... Znaš i sama što meni skakanje u vis znači i ne bih mogao živjeti bez toga!“
„Alane...“
„Trebaš me pustiti da odem!“
„Nikada!“
„Ingrid, molim te... Učini mi veliku uslugu, točnije, obećanje!“

Djevojka je uplakano pogledala u njega, duboko uzdahnula jecajući, te klimnula glavom.

„Pobrini se za Rileya.“ –rekao joj je. „Pobrini se da bude dobro!“

Ingrid je rukom prošla kroz kosu i pogledala u Rileya koju je šokirano gledao u nju nakon što mu je ispričala što se dogodilo. Spustio je pogled, zaklopio oči i stisnuo ruke u šake od nervoze, bijesa i tuge.

„Zbog tog sam se razloga i upisala u ovu školu.“ –objasnila je. „Obećala sam mu da ću se pobrinuti za tebe, a kako su mi ostali rekli da ti više ne skačeš... imam te namjeru vratiti na trening!“

Riley je zbunjeno pogledao u nju misleći da se šalila, ali vidio je koliko je bila ozbiljna. Odmahnuo je glavom skijajući se na sav glas, te podignuo torbu koju je bacio pored sebe kad je legao na klupicu.

„Što misliš, zašto bih slušao tebe?!“ –pogledao ju je ozbiljnim izrazom lica. „Tko si pak ti da ćeš odlučivati nešto o mome život?! Tko si da mi kažeš da se moram vratiti treninzima?! Ako me nisu natjerali ljudi koji me poznaju puno duže, zašto bih pak tebe poslušao?!“

Ingrid se dignula se klupice i pogledala ga prekriživši ruke na prsima.

„Zbog Alana.“ –rekla mu je.
„Mala...“ –Riley je već počinjao gubiti živce dok je čvrsto stiskao šake. „Odjebi od mene, ok?“

Željela je nešto reći, ali udaljio se prije nego je uspjela progovoriti. Tiho je uzdahnula, sjela natrag na klupicu i gledala za njime osjećajući se užasno. Podignula je pogled prema plavom nebu, te odmahnula glavom.

„Bit će teško, Alane.“ –prošaptala je.
„Osim što se svaki put moraš posvađati s Rileyem...“ –čula je Eddyev glas, pa se okrenula i vidjela ga kako joj prilazi. „Sada pričaš i sama sa sobom?“
„Ah, moram kako bih se smirila.“
„Što se dogodilo ovog puta?“ –sjeo je pored nje.
„Ništa posebno. Samo smo se... družili!“ –promrmljala je. „Valjda ću jednom uspjeti razgovarati s njime bez da se naljuti!“

Slegnuo je ramenima.

„Sve je moguće.“ –rekao joj je.

Djevojka je pogledala u njega osmjehnuvši se. Doista se nadala da je Eddy imao pravo i da će se Riley uskoro opustiti. Htjela je održati dano obećanje bratu, ali nikada nije pomišljala da će ono biti toliko teško za ostvariti.

Prošlo je nekoliko dana otkad se Ingrid prebacila u privatnu školu gdje je upoznala prijatelje svog preminulog brata Alana. Njeno je društvo imalo pravo kad su govorili da će se učenici one privatne škole naviknuti na nju nakon nekoliko dana. Sada, kad je prolazila hodnicima, osjećala bi se slobodnije jer nitko ne bi više gledao u nju sa onim šokiranim izrazom lica već bi joj se nasmiješili.

Stvari s Rileyom nisu išle najbolje. Svaki put kad bi krenula prema njemu s namjerom da nastave razgovor kojeg su započelo na prvi školski dan, on bi negdje nestao i više ga ne bi mogla pronaći. Za vrijeme školske nastave nije mogla pričati s njime, a kad bi bile pauze, otišao bi nekamo gdje ga ona ne bi mogla naći. Nadala se da će jednom naići na njega, kad budu bili sami, kako bi to mogli riješiti na miru, a ne uz publiku koja ih je gledala.

„Znate gdje bi mogao biti Riley?“ –upitala je svoje prijatelje koji su iznenađeno pogledali u nju.
„Zar ne misliš da si ga već dovoljno povrijedila?“ –uzvratila je Yoshiro, a Ingrid je zbunjeno pogledala u nju. „Žao mi je, ali... Nisi mu trebala ono reći! Već je bio dovoljno...“
„Sjeban!“ –završio je Leonel. „Ono što je ona rekla jest bilo malo grubo, ali nadam se da će ga to opametiti.“
„To uopće nije istina! Kako misliš da bi ga mogla opametiti činjenica da zna da ga Alanova sestra mrzi?!“

Ingrid je u tišini gledala u oboje, te tiho uzdahnula. Pogledala je u Rya i Arianu koju su na to slegnuli ramenima i nastavili hodati stepenicama prema izlazu iz škole. Nastava je bila gotova prije ručka, pa su namjeravali otići u domove kako bi se spremili za izlazak do grada s obzirom da nisu imali što raditi ondje.

„Gdje je Riley?“ –ponovila je svoje pitanje. „Doista moram razgovarati s njime!“
„O čemu se radi?“ –pogledala ju je Ariana sa zanimanjem. „Jer ako ćeš mu ponovno reći one ružne stvari...“
„Ne, ne namjeravam mu to reći, Ariana! Samo me zanima gdje je! Moram dovršiti svoj govor!“
„Na krovu, vjerojatno.“ –odgovorio je Ryo.
„Hvala!“ –osmjehnula se i potrčala natrag prema katu. „Ne morate me čekati!“

Njeno je društvo gledali iznenađeno u nju i svih je zanimalo što je namjeravala reći Rileyu.

„Nadam se da mu stvarno neće reći neke ružne stvari.“ –rekla je Ariana.
„Zašto?!“ –uzvratio je Leonel. „Zaslužio je znati cijelu istinu!“
„Povrijedila ga je!“
„Što si drugo očekivala?! Brat joj je umro.“
„Nije Riley kriv!“

Yoshiro je tiho uzdahnula, te pogledala ispred sebe. Unatoč tome što se njihov prijatelj nije družio više s njima, bilo joj je žao što mu je njena cimerica rekla da ga mrzi. Mogla je očekivati kako se osjećao i da mu nije bilo nimalo svejedno kad je čuo one riječi. Alan i on su bili najbolji prijatelj, poput braće, i bio je toliko shrvan kad je doznao za njegovu smrt da se istog trena promijenio.

Ryo je također gledao u pod, držajući ruke u džepovima. Na prvi školski dan, kad je on već duže vremena bio u sobi, Riley se vratio dosta kasno u sobu i izgledao je shrvano, izgubljeno, a ništa drugo nije ni mogao očekivati nakon što ga je Ingrid povrijedila. Pokušao mu je objasniti da nije tako mislila, ali njegov se cimer na to nije obazirao. Rekao mu je da ga nije briga tko ga voli, a tko mrzi, ali poznavao ga je previše da bi pomislio da ga to nije ni malo pogodilo.

„Idemo danas na bowling?“ –upitao je prekinuvši se iz razmišljanja.
„Oh, da, može!“ –nasmiješeno će Ariana. „Dugo ga nisam igrala, ali prije idemo na pizzu!“
„Dovoljno si debela, pa mislim da bi ti pizza mogla samo naškoditi!“
„Hej!“

Razvukao je osmijeh od uha do uha, a ona ga je pogodila praznom bocom koju je nosila u ruci. Potrčao je niz stepenice kako bi joj pobjegao, ali iznenadio se vidjevši da nije trčala za njime. Kad bi ju inače zadirkivao, potrčala bi za njime kako bi ga pošteno izudarala, ali ovoga je puta nastavila razgovarati sa Leonelom kao da se ništa nije dogodilo.

„Što se pak s tobom desilo?“ –prišao joj je iznenađeno.
„Kako to misliš?“ –zbunjeno je pogledala u njega.
„'ajmo reći da sam te uvrijedio, a ti ništa?!“
„Što bih trebala napraviti?!“

Ryo je šokirano pogledao u njegovog prijatelja koji je također zbunjeno gledao u njega, dok je držao svoju djevojku za ruku.

„Što?!“ –zbunjeno će Leonel.
„Ništa od ganjanja?!“ –uzvratio je zbunjeno.
„Prerasla je to, budalo!“ –Yoshiro ga je udarila po glavi. „Uostalom, zakasnit ćeš na trening ako se nastaviš glupirati!“

Ryo je spustio pogled na sat, a zatim tiho opsovao i potrčao od njih, na što se cijelo društvo nasmijalo.

„Ja imam navečer trening, pa se neću moći zadržati s vama na bowling.“ –objasnio je Leonel.
„Zar jedino nas dvije ne radimo ništa?“ –uzvratila je nasmiješeno Ariana.
„Mislim da niti Ingrid ne radi ništa.“ –odgovorila je Yoshiro.
„Ali zbog toga ste jedne od najboljih učenica u našoj generaciji. Profesori vas šalju na raznim natječajima!“ –rekao je Leonel. „To se cijeni. Nisu svi rođeni sportaši!“

Obje su se složile s time. Većina je mislila da obje uče kad su u sobama, kad nisu vani s društvom, ali zapravo je praćenje na satu i pamćenje bila jedina njihova tajna. Čak i kad je cijeli razred raspravljao, a profesori bi jedva uspjeli doći do glasa, njih dvije bi sjedile mirno na mjestu u pravile se da nema buke.

Ingrid je ležala na krevetu čitajući Hvala ti na uspomenama od Cecelie Ahern, jedne od njenih omiljenih spisateljica ljubavnih romana. Svako toliko bi pogledala u Yoshiro koja je sjedila za radnim stolom i dopisivala se preko Interneta s roditeljima. Svako toliko se dobro nasmijala, a Ingrid je napomenula sama sebi da bi uskoro trebala nazvati roditelje kako se ne bi zabrinuti za nju, pogotovo majka.

„Ingrid?“ –Yoshiro je zaklopila laptop, a ona je podignula pogled prema njoj. „Zašto si bila onakva prema Rileyu?“

Djevojka je u tišini gledala u nju.

„Nije bilo u redu. Povrijedila si ga!“ –promrmljala je Yoshiro, te pogledala u zavjese koje su vijorile na laganom vjetru. „Riley je jako propatio otkad je tvoj brat... umro. Slomio je nogu, morao otići na dvije operacije i uz to, doktori su mu rekli da bi bilo najbolje da prestane trenirati skok u vis. Rekao je da mu to ni ne smeta, da treninzi više nemaju smisla bez Alana!“

Ingrid je iznenađeno gledala u nju. U očima svoje cimerice vidjela je tugu u suze, a onda je maknula pogled s nje jer joj je srce ubrzano kucalo. Sjetila se kako joj je brat uvijek pričao o Rileyu, govorio je kako će ga stići, kako će postati bolji od njega u skakanju u vis, a oboje su bili jedni od najboljih, za svoje godine, u regiji.

„Nisam...“ –Ingrid je tiho uzdahnula. „Nisam ga namjeravala povrijediti, ali morala sam mu reći ono što sam osjećala. Uostalom, moram mu još neke stvari reći!“
„Što to?“ –pogledala ju je Yoshiro sa zanimanjem.
„Oprosti, ali unatoč tome što si mi draga... to je nešto što se tiče nas dvoje. Zapravo, tiče se Alanove želje!“

Otvorila je usta od iznenađenja, klimnula glavom i dignula se sa stolice.

„Idem se istuširati. Vidimo se za koju minutu, pa idemo na večeru!“ –rekla joj je prijateljice i izašla iz sobe.

Ingrid je nastavila s čitanjem knjige, ali nije se mogla usredotočiti na daljnju radnju. Neprestano je razmišljala o Rileyu i odmah se osjećala krivom što mu je rekla da ga je mrzila. Alan joj je uvijek pričao koliko se njegovom najboljem prijatelju sviđa skakanje u vis, koliko ima volje za to i odmah je pretpostavila da se stvarno osjećao užasno loše kad se nije nastavio baviti time.

Riley je, kao i inače, stajao na krovu ustanove, gledajući u plavo nebo s nekoliko bijelih oblaka na njemu. Zrak je bio čist, ugodan i osvježavajuć, ali moralo ga je uništiti želja za cigaretom. Izvukao je jednu iz kutije koju je bacio sa strane, stavio ju u usta i povukao dim čim ju je upalio.

„Riley...“ –čuo je vrlo poznati ženski glas.

Riley je tiho uzdahnuo okrenuvši se prema Daliji Nelson, svojoj bivšoj djevojci. Dalia je bila cura kakvu je skoro svaki muškarac u onoj školi želio imati. Dečki su sanjarili o njenoj dugo, smeđoj kosi, smeđim očima i savršenom zgodnom tijelu; uz to je bila pametna i zabavna. Svi su bili ljubomorni na njega jer ju je imao, a ostali su iznenađeni što je ona i dalje željela Rileya čak i nakon prekida.

„Što trebaš?!“ –upitao ju je.
„Znala sam da ću te ovdje pronaći.“ –prišla mu je nasmiješeno, odloživši ruke na njegovim prsima.

Zakolutao je očima i odmaknuo od sebe. Nije shvaćao zbog čega ga je osam mjeseci nakon prekida i dalje željela. Svaka bi djevojka odavno pronašla drugog, a ona je bila toliko uporna da mu je počinjala ići na živce. Svaki put bi ga negdje zaskočila, pokušavala uvjeriti da joj se ponovno vrati, ali ju on više nije mogao podnijeti.

„Zašto se ne bismo, ti i ja, ponovno igrali ovdje, kao što smo nekada to znali raditi?!“ –upitala ga je zavodničkim glasom dok se polako spuštala prema njegovim preponama.
„Hoćeš li prestati?!“ –povisio je ljutito ton na nju. „Koliko ti se puta treba reći da je među nama gotovo?! Zašto moraš biti tako glupa, kvragu?!“
„Zašto nam ne možeš pružiti još jednu priliku?!“
„Jer te ne volim, ok?!“
„To nema veze! Mogu voljeti za oboje!“
„Prestani raditi budali od sebe!“ –prodrmao ju je.

Djevojka se podignula na prste utisnuvši poljubac na njegove usne. Riley je na to ostao hladan i miran dok je otvorenih očiju gledao u njene zatvorene. Krajičkom oka je iza nje uočio kako se vrata otvaraju, a Ingrid izlazi iz mračne prostorije, što je njega jako iznenadilo.

Čim je Ingrid ugledala da Riley ima društvo, vratila se natrag u hodnik zatvorivši vrata. Osjećala se glupo što je prisustvovala njegovom poljupcu s drugom curom i nadala se da ju nitko od njih nije vidio. Bilo bi joj neugodno kad bi pomislili da ih je uhodila, tj. da je njega uhodila s obzirom da je imao djevojku. Spustila se niz stepenice skoro pa trčeći, kako bi izbjegla neugodnost, te se sudarila u nekoga.

„Oprosti!“ –rekla je poginuvši pogled u mladića tamno smeđih očiju. „Nisam gledala kuda hodam!“
„Sve je u redu! Nisi me ozlijedila.“ –osmjehnuo se, te rukom prošao kroz svoju malo dužu, smeđu kosu, „Ti si Ingrid White, zar ne?“
„Glavom i bradom.“
„Eddy. Eddy Turner! Idem s Leonelom i Arianom u razred.“
„Drago mi je!“ –nasmiješeno mu je ispružila ruku.
„Također.“ –rekao je. „Ideš iz škole?“
„Da.“
„Smeta li ti ako te pratim?“
„Naravno da ne. Naprotiv, drago mi je da neću morati sama!“

Osmjehnuo joj se. Ingrid ga je pogledala od glave do pete, krajičkom oka, razmišljajući o tome koliko je privlačan bio. Unatoč tome što je nosio široku crnu majicu, mogla je jasno vidjeti veličinu njegovih razvijenih prsiju, a kad je pogledala ruke, iznenadila se veličini njegovih mišića.

„Kako si se snašla?“ –upitao ju je.
„Dobro.“ –klimnula je glavom. „Drago mi je što su se ljudi navikli na moju prisutnost.“
„Nije lako biti glavna atrakcija, ha?“
„Nimalo. Mislila sam da ću poludjeti koliko si mi išli na živce.“
„Vjerujem. Ljudi ne znaju gledati svoja posla. Bitno je da si ti sada na miru!“
„Istina! Nego, što radiš večeras?! Društvo i ja idemo na bowling, pa bi mogao s nama, ako nemaš što raditi.“
„Khm... Zanimljiva ponuda, ali moram vidjeti sa svojim društvom.“
„U redu! Ako budete željeli doći, znate gdje nas možete naći!“

Klimnuo je glavom i osmjehnuo se, a Ingrid se osjećala dobro znajući da je upoznala još jednog, novog prijatelja.

***

„Što je ona radila ovdje?!“ –upitao se Riley sa zanimanjem.

Unatoč tome što je rekao Ryu da ga nisu pogodile njene riječi, nije mogao lagati samom sebi. Nije bio ljut na nju što je rekla istinu jer je i sam sebe mrzio što nije umro umjesto Alana. On mu je bio poput starijeg brata, njegov idol, njegov najbolji prijatelj, a kad je doznao da je poginuo, izgubio je divnog čovjeka kao i samog sebe.

Dalia se odmaknula od njega gledajući ga iznenađenim izrazom lica. Očekivala je da će joj barem uzvratiti i da će ponovno moći voditi ljubav s njime, na onom krovu, kao i prvi put, ali neugodno se iznenadila. Srce joj je toliko brzo počelo kucati da se poželjela rasplakati, ali morala je ostati pribrana pred njime.

„Jesi li sada napokon shvatila da te više ne želim?!“ –uzvratio je ozbiljnim glasom.

Djevojka je u tišini gledala u njega, a on joj je okrenuo leđa prislonivši ruke na bijelu ogradu. Pogledavši u školsko dvorište ugledao je Ingrid u Eddyevom društvu.

„Neću odustati.“ –rekla je.
„Neću popustiti.“ –uzvratio je.

Dalia se okrenula i bez pozdrava udaljila od njega dok je on gledao i dalje u Ingrid pitajući se što je željela od njega, što je radila na krovu.

Imao je osjećaj da se više nije mogao skrivati ni na krovu jer su ga opsjedali svi koji su svašta tražili od njega. Ponekad je i dalje znao biti ljut na samog sebe što je dopustio roditeljima da upravljaju njegovim životom. Trebao je biti odlučan i ispisati se iz privatne škole, te započeti novi život negdje drugdje.

Riley je ležao na krovu škole, gledajući u nebo, u bijele oblake kako se polako miču. Glavu je prislonio na torbu, tražeći nervozno po džepovima svoju kutiju cigareta dok su mu ruke drhtale od šoka. Nije mogao vjerovati da se u školi pojavila sestra njegovog najboljeg prijatelja, onoga kojeg više nije bilo i zbog tog se razloga nije mogao smiriti.

Srce mu je ubrzano kucalo, pa se dignuo sa poda, uzeo torbu i izbacio vani sve stvari samo kako bi pronašao kutiju Walter Wolfa. Odahnuo je vidjevši plavu kutiju pred svojim nogama, spustio se i na brzinu izvukao jednu cigaretu iz nje. Stavio ju je u usta i nervozno palio upaljač sve dok se crvenkasti plamen nije upalio.

Nagnuo se na bijelu ogradu, uvukao dim cigarete u svoja pluća, te razvukao osmijeh od uha do uha dok je ispuhivao sivkasti dim iz svojih ustiju. Osjećao se napokon malo bolje, ali u glavi mu se i dalje vrtjela scena u kojoj je vidio Ingrid White.

„Ne misliš li da bi bilo vrijeme da se ne skrivaš ovdje?“ –začuo je muški glas.

Otvorio je oči i vidio Leonela Browna pred sobom, dečka iz drugog razloga iste generacije, kako gleda u njega prekriženih ruku na prsima. Leonel je bio Afroamerikanac u potpunosti obrijane kose, te tamnih očiju, a i bio je puno veći i razvijeniji od njega s obzirom da je trenirao košarku za školsku momčad.

„Ne želim te ovdje.“ –rekao mu je Riley podignuvši pogled prema nebu.
„Naravno jer ti ne želiš nikoga pored sebe, je l ' da?“ –frknuo je Leonel.
„Tako je! Zar previše tražim?!“
„Da.“
„Zašto?! Zašto me nitko od vas ne može pustiti samog?! Što sam vam, jebote, napravio?! Odjebite od mene!“

Njegov je prijatelj na to odmahnuo glavom.

„Idiot si.“ –uzvratio je.
„Dobro, i?!“ –Riley je zakolutao očima. „Sada možeš ići!“
„Izbjegavat ćeš ju samo jer je njegova sestra?!“
„Šuti i nestani odavde.“
„Zašto moraš biti takav?! Zašto se moraš udaljiti od svih?! Zar misliš da si samo ti izgubio prijatelja, ha?! Zar misliš da si samo ti ostao povrijeđen?!“

Riley je bacio cigaretu na pod, prišao mu i udario ga šakom u glavu.

„Nisi bio ondje!“ –proderao se. „Ne znaš kroz što sam prošao!“
„Reci mi!“ –uhvatio ga je za majicu i gurnuo od zid. „Reci mi, pa ću znati!“

Riley ga je pokušao odgurnuti od sebe, ali bio je dovoljno jači od njega, pa je odustao. Gledao je u drugu stranu bijesnim izrazom lica, čekajući da ga nekadašnji prijatelj pusti na miru, da ga pusti da nastavi živjeti u samoći kao što je to činio u proteklih devet mjeseci.

„Hej, hej, hej!!!“ –viknuo je Ryo tapkajući Leonela po ramenima jer je čak on bio slabiji od Rileya, pa ga nije mogao odgurnuti od njega. „Pusti ga, daj!“

Leonel je bijesno pogledao u Rileya, a zatim ga pustio znajući da iz njega neće moći izvući ništa. Kad je Alan umro, stvorio je zid kroz kojeg nitko nije mogao srušiti. Pokušavali su to mjesecima, a neko vrijeme su čak bili i odustali od toga, ali bilo im je previše stalo do njega da bi mu tako lako dopustili da si uništi život.

„Što se dogodilo?!“ –upitao je Ryo.
„Odjebite od mene!“ –viknuo je Riley, te se ljutito udaljio od njih.

Ryo je gledao iznenađeno u njega, a zatim pomalo ljutito u svog prijatelja koji je bio em viši od njega em razvijeniji i širi, pa se uozbiljio i skrenuo pogled.

„Što si mu učinio?“ –upitao je Ryo.
„Pokušavam ga vratiti natrag.“ –odgovorio je Leonel.
„Bravo. Sigurno će se s tvojim stavom osjećati bolje!“
„Pokušavam izvući iz njega neke stvari!“
„A-h-a! Dobrovoljno će ti reći ako mu zaprijetiš, znaš?!“

Leonel je zbunjeno pogledala u Rya, a zatim odmahnuo glavom. Njegov je niski prijatelj otišao do Rileyove torbe, koju je u žurbi zaboravio na podu, te stavio sve njegove stvari natrag u nju s namjerom da ju kasnije vrati, kad se bude vratio u spavaonicu.

Doista se nadao da će s njegovim cimerom biti sve u redu, da će se vratiti osoba koja je nekada uživala s njima u društvu, ali sumnjao je to. Svi oni su doživjeli šok kad su čuli da je Alan preminuo, ali Rileya je to najviše pogodilo. Ryo je ponekad mislio da je njihov prijatelj bio ljut na samog sebe što nije on poginuo umjesto Alana.

***

Kako je Ingrid prolazila hodnicima, zajedno s Yoshiro, tako je primjećivala da su se učenici iznenađeno okretali za njom. Neki su čak i razgovarali međusobno gledajući u nju, a ona je odmah znala što se događalo – učenici one privatne škole znali su da se vratila sestra od preminulog Alana. Nije joj bilo nimalo svejedno što je skoro svaki pogled bio uperen u nju, ali pokušavala je ne razmišljati o tome.

„Koliko će ovo trajati?“ –upitala je Ingrid.
„Trajati što?“ –iznenađeno će Yoshiro dok je čekala red u menzi pošto je došlo vrijeme ručka.
„To da čak i konobari gledaju u mene!“

Kad je Ingrid pogledala u njih, odmah su spustili pogled i pokušali se praviti da ne znaju o čemu priča. Djevojka je tiho uzdahnula, stavila pramen kose iza uha, te pogledala u pod.

„Nekoliko dana.“ –odgovorila je. „Trebamo se naviknuti!“
„Nije li malo... nepristojno gledati u druge ljude?“ –uzvratila je ova druga.
„Jest, ali ovdje ima jako nepristojnih ljudi, kao što to i sama možeš vidjeti! Ne brini se, Ingrid, Ariana će sve to srediti!“
„Ariana?“
„Oh, upoznat ćeš ju za nekoliko minuta!“

Ingrid je nakrivila glavu, a zatim ponovno pogledala oko sebe primijetivši kako su svi učenici i dalje gledali u nju. Postajalo joj je sve neugodnije i neugodnije dok joj je srce ubrzanije kucalo. Znala je da će se ono dogoditi čim uđe u onu školu i doznaju njeno prezime, ali nije znala da će se osjećati onako... klaustrofobično.

„Oh, ljudi, što je bilo?!“ –začula je ženski glas. „Ima li neke atrakcije ovdje?! Ja ne vidim ništa posebno, jel? Nova učenica je došla, pa što?! Pređite preko toga i nastavite gledati svoja posla, jasno?! Nitko vas ništa nije pitao! 'ajmo, crta!“

Djevojka je zbunjeno pogledala u Yoshiro koja se samo tiho zahihotala.

„Rekla sam ti da ćeš uskoro upoznati Arianu.“ –nasmiješila se.

Ingrid se okrenula, a iza sebe je ugledala predivnu, mršavu i jako zgodnu Afroamerikanku duge smeđe kose, koja ju je promatrala svojim tamnim očima. Bila je malo viša od nje samo jer je nosila štikla na potpetice, koje su joj savršeno pristajale uz njeno vitko tijelo.

„Ti si slavna Ingrid, je li?“ –uzvratila je, te joj ispružila ruku. „Ariana Moore, drago mi je!“
„Također!“ –Ingrid joj je protresla ruku.
„Tako mi je žao što te ovi kreteni u našoj blizini ne puštaju na miru. Jednostavno ne shvaćaju kada da sami sebi kažu da je dosta! Nemaju mozga!“
„U redu je.“
„Yoshiro, idemo ju danas odvesti u kafić u blizini škole?“
„Može, ako ti imaš volje!“ –njena je cimerica pogledala u nju.
„Naravno da ima volje!“ –Ariana je prekinula Ingrid prije nego je bilo što rekla, stavivši joj ruku na ramenu. „Neće sigurno prve dane provoditi samo u ovoj školi!“

Yoshiro je na to odmahnula glavom, a zatim pogledala upitnim izrazom lica u Ingrid koja je na to klimnula glavom. Nasmiješile su se jedna drugoj, a zatim otišle sjesti pored prozora.

Dok su Yoshiro i Ariana pričale međusobno o tome kako su provele ljetne praznike, Ingrid je pogledom gledala oko sebe. Svako toliko bi vidjela nekoga koji je gledao u njihov stol, ali čim bi otkrili da ih je gledala, maknuli bi pogled. Nagnula je glavu na šaku, te tiho uzdahnula pitajući se hoće li ljudi ikada prestati biti toliko radoznali.

Zatim joj je pogled pao na vrata, a u školskoj menzi je zakoračio Riley. Gledao je zamišljeno oko sebe držajući slušalice u uši, a zatim je otkrio stol za dvoje pored prozora. Bacio je torbu na stol, čiji je udarac odjeknuo menzom i na trenutak utihnuo žamor učenika, a zatim se uputio prema konobarima kako bi uzeo nešto za jesti.

Ingrid je primijetila nešto čudno u njegovim očima već u trenutku kad su se prvi put njihove oči susrele. Bile su tužne i izbuljene, a tada je bio i šokirano, što nije bilo ni čudno jer se čak i ravnateljica iznenadila kad je obitelj White došla na razgovor s njome.

„Ne razumijem onog kretena!“ –iz razmišljala ju je prekinula Ariana, pa je pogledala u nju sa zanimanjem. „Koliko je vremena prošlo?! Devet mjeseci... On se još ponaša kao šupak!“
„Ariana, nemoj tako!“ –uzvratila je Yoshiro.
„Samo govorim istinu. Ne vidim u čemu je to tako loše! Zar je loše govoriti istinu, Ingrid?“

Odmahnula je glavom.

„Nemojte mi reći da pričate opet o njemu?“ –iznenada se iza njih pojavio Leonel. „Oh, Ingrid... Ja sam Leonel, drago mi je!“
„Također!“ –uzvratila je osmjehom. „Hej, Ryo!“
„'di si, mala?“ –sjeo je nasmiješeno pored nje. „Ne smeta ti ako te zovem mala?“

Pogledala ga je s neugodnošću u licu.

„Dakle, smeta?!“ –nasmijao se.
„Malo.“ –promrmljala je.
„Oh, oprosti onda! Neću te više gnjaviti time. I, kako si se snašla u novoj školi?“
„Pitaj me to za nekoliko dana, kad više ne budem bila glavna atrakcija u selu!“
„Ma sve će biti u redu, Ingrid. Zaboravit će na tebe za koji dan. Mislim, nije da će te u potpunosti zaboraviti, ali bit će im normalno vidjeti te po hodnicima! Trenutno se svi mi navikavamo...“
„Pričaj za sebe!“ –prekinula ga je Ariana. „Zašto bih se trebala naviknuti na nju kad sam se odmah navikla? Samo moraš ostaviti mozak na pašu, ne razmišljati o...“

Yoshiro ju je udarila laktom u rebro, a ona je zbunjeno pogledala u svoju prijateljicu koja ju je ljutito gledala. Nije shvaćala zbog čega ju je iznenada prekinula kad je jako dobro znala da ne smije spominjati Alana u njenoj blizini, niti je to željela.

Nisu samo za Ingrid i Rileya on bio slaba i dirljiva točka. Svatko od njih je propatio zbog njegovog gubitka, zbog njegovog odlaska i zbog toga nije ni željela pomišljati više na to. Dovoljno je plakala za praznice, kad je bila kod kuće, da bi ponovno započela s time.

„Ono što sam htjela reći jest da ne moraš razmišljati o prošlosti. Sadašnjost je bitna!“ –uzvratila je.
„Ponekad stvarno znaš ispaliti nešto dubokoumno!“ –Ryo je klimnuo glavom.

Ariana je na to klimnula glavom dok su se ostali nasmijali.

„Bez brige, ljubavi, znam da se uvijek trudiš biti glas razuma u ovom društvu!“ –nasmiješeno će Leonel poljubivši je u usta. „Samo što za neke nema pomoći!“

Društvo se okrenulo prema Rileyu koji se dignuo sa stolice odloživši tacnu na mjesto gdje su bile ostale prljave. Podignuo je torbu sa stola, te izašao iz menze, a Ingrid se istog trena dignula sa svoje stolice, što je prilično začudilo njene nove prijatelje. Požurila je korak prema izlazu kako bi ga stigla prije nego nestane negdje gdje ga ne može. Znala je da ju je namjerno izbjegavao, ali kad – tad su se trebali suočiti i, prema tome, izabrala je onaj trenutak kako bi ga zaustavila.

„Riley!“ –prozvala ga je.

Nije se zaustavio, a onda se sjetila kako je u ušima nosio slušalice. Progurala je nekoliko učenika koji su prolazili pred njom, te potrčala k njemu. Stala je pred njim, a on je šokirano raširio oči. Srce mu je luđački počelo kucati dok ju je gledao u tišini. Skrenuo je desno, kako bi se što prije maknuo odande, ali zaustavila ga je, ponovno.

„Što želiš?!“ –skinuo je slušalice.

Dočekao ga je šamar koji ga je prilično iznenadio, kao i sve učenike koji su, naravno, poput starijih ljudi koji su sve željeli znati, stajali na ulazu u menzu ili pak, u njihovoj blizini. Yoshiro je zabrinuto pogledala u svoje prijatelje koji su imali također prestrašeni izraz lica.

„Ovo ti nisam stigla napraviti jer nisi bio na bratovom sprovodu!“ –rekla je. „I nisam ti imala priliku reći koliko sam te mrzila u onom trenutku!“

Yoshiro je prekrila rukom usta. Odmah je mogla pretpostaviti koliko je ono moralo njega pogađati; pogotovo kada je čula sve one glupe učenike kako raspravljaju o onome što je Ingrid rekla u njihovoj blizini. Pogledala je u svog prijatelja kako bi vidjela reakciju. Bio je hladan.

„Jesi li gotova?“ –uzvratio je.
„Nisam.“ –Ingrid je prekrižila ruke na prsima.
„Po meni jesi!“
„Čekaj!“
„Jebi se!“
„Moram ti nešto reći!“
„Rekla si mi što si željela!“ –proderao se na nju. „A sada me jebeno pusti na miru, ok?!“

Ingrid je iznenađeno gledala u njega, a on je zaklopio oči, odmahnuo glavom i udaljio se od nje. Djevojka se okrenula i šokirala vidjevši koliko ljudi je pratilo cijeli događaj. Pogledala je u svoje nove prijatelje, koji su nekada bili i od njenog brata, spustila pogled, te se užurbano udaljila odande.

***

Riley je stajao na krovu ispuhivajući dim cigarete. Zamišljeno je gledao ispred sebe dok su mu u glavi odzvanjale Ingridine riječi. Spustio je pogled u svoje noge, čvrsto uhvatio ogradu rukama i stisnuo vilicu.

„Imaš me pravo mrziti, Ingrid.“ –pomislio je. „Ja sam trebao umrijeti, a ne on!“

Školsko zvono je oglasilo još jedan kraj polugodišta. Učenici privatne Johanson škole nasmiješeno su izlazili iz učionice raspravljajući o tome kako su presretni što se napokon vračaju doma za vrijeme zimskih praznika.

Školsko je dvorište bilo potpuno bijelo, nakon što je već treći dan za redom padao snijeg. Tinejdžeri su sretno trčali po stazom, koju je ralica napravila, kako bi mogli automobili lakše izlaziti odande, gađajući sve svako toliko.

Nitko nije bio namrgođen jer su se napokon osjećali slobodnijeg, napokon su mogli uživati tri predivna tjedna bez nastave, s obitelji i starim prijateljima iz rodnih gradova u kojima su rijetko odlazili.

Dva najbolja prijatelja su mahnuli ostalima iz društva koji su odlučili otići na piće prije odlaska na vlak. Njih dvoje su ipak odlučili vratiti se u svoje domove automobilom kojeg je vozio stariji dečko. Stavili su putne torbe u gepek, sjeli na svoja mjesta i uputili se prema izlazu iz dvorišta pozdravljajući i dalje svoje prijatelje s kojima će se susresti tek prije početka školske godine.

Unatoč tome što je dosta učenika prolazilo ispred automobila i usporavali promet, nitko se nije žalio jer nikome se nije ni žurilo. Svi su bili dobro raspoloženi i nisu imali volje za prepiranje s obzirom da su posljednja dva školska tjedna, kad su ispiti i profesori bili nepodnošljivi, jedva čekali onaj trenutak.

„Hvala ti što ćeš me odbaciti doma.“ –rekao je mlađi prijatelj, gledajući nasmiješeno u starijeg.
„Rekao sam ti da mi nije problem!“ –slegnuo je ramenima ovaj drugi. „Ovako barem imam imam društvo, a ti ne moraš plaćati vlak!“

Mlađi je klimnuo glavom i pogledao ispred sebe.

„Kasnije moraš po sestru?“ –upitao ga je.
„Da.“ –stariji je razvukao osmijeh od uha do uha. „Jedva čekam da ju vidim! Nisam ju vidio dva mjeseca jer smo i ona i ja imali premalo vremena.“
„Ona je moje godište, je l' da?“
„Aha. Ima sedamnaest godina, ali ponašao se puno zrelije od svojih vršnjaka!“
„Da pogodim, i od tebe?“
„Da.“

Oboje su se nasmijali. Na raduju je počela svirati glazba koja je još više podizala atmosferu, točnije, Bon Jovijeva pjesma It's my life. Mladi je vozač počeo udarati rukama po volanu u ritmu muzike, dok je ovaj drugi uzeo praznu bocu vode i počeo njome udarati pred sobom dok su oboje pjevali pjesmu na sav glas.

Vozač je skrenuo pri skretanju, a zatim široko raširio oči vidjevši da je drugi automobil, koji je trebao voziti na suprotnu tragu, iznenada promijenio smjer. Pokušao je zaustaviti auto stavivši nogu na kočnicu, ali sudar je bio neizbježan kao i jačina udarca.

Automobil, u kojemu su se dva tinejdžera nalazila, počeo se okretati po cesti, sve dok se nije okrenuo na leđa automobila udarivši svom snagom od zid.

Devet mjeseci kasnije

Nakon dva duga mjeseca bez škole, za vrijeme ljetnih praznika, nastava je ponovno počela za učenike privatne škole Johanson, kao i za većinu tinejdžera u Sjedinjenim Američkim Državama. Neki od njih su došli sami; ili s vlakom ili u vlastitim automobilima, dok su neki došli u pratnji svojih roditelja, poput osamnaestogodišnje Ingrid White.

Smeđokosa je djevojka izašla zamišljeno iz automobila. Dok je njen otac vadio torbu iz gepeka, ona je gledala oko sebe svojim predivnim zeleno – smeđim očima dok joj je lagani vjetar mrsio kosu, pa je svako toliko koji pramen trebala staviti iza uha kako joj ne bi stalno ulazili u oči.

„Ingrid.“ –prozvala ju je majka, a ona se okrenula prema njoj.

Pored njene mame je stajao i tata koji je držao njenu putnu torbu u ruke, gledajući malenim osmijehom u nju. Vidjela je u zelenim očima svoje majke strah. Ingrid je znala koliko je njoj bilo teško pustiti ju da ode učiti u privatnu školu, daleko od svog doma, nakon svega što se dogodilo u njenoj obitelji. Zbog tog je razloga razvukla osmijeh od uha do uha, prišla joj i snažno ju zagrlila.

„Mama, bez brige!“ –potapšala ju je po leđima i odmaknula se od nje. „Javljat ću ti se svaki dan. Sve će biti u redu!“
„Obećaj mi da ćeš me nazvati ako ti se više ne bude ovdje sviđalo!“ –rekla joj je prislonivši joj ruke na ramenima. „Molim te, obećaj mi to! Kunem ti se da dolazim po tebe što brže mogu!“
„Ne sumnjam u to, mama, ali ako je Alan mogao biti ovdje skoro četiri godine, mogu i ja preživjeti godinu dana!“

Mama joj je tiho uzdahnula, a onda je Ingrid zagrizla usnicu nakon što je shvatila što je rekla. Njena majka nije nikada preboljela smrt svog starijeg sina, kao što to nisu učinili niti njen otac i ona, ali mama je ipak mama i nju je najviše pogodila ona katastrofa

„Jessica, sve će biti u redu!“ –osmjehnuo se njen otac samo kako bi promijenio temu. „Ingrid će se jako dobro snaći. Upoznat će, vjerojatno i Alanove prijatelje koji će joj pomoći!“

Jessica je pogledala u svoga supruga Davida, a zatim mu se i ona nasmiješila, te klimnula glavom. Zagrlila je ponovno svoju djevojčice, samo kako bi se osigurala da je doista bilo sve u redu, ali duboko u sebi se nadala da će uskoro promijeniti mišljenje, samo kako bi mogla biti u njenoj blizini.

„Uskoro će zvoniti.“ –prekinuo ih je David, pa je njegova supruga pustila njihovu kćerku. „Trebala bi se javiti ravnateljici!“
„Naravno.“ –nasmiješila se Ingrid. „Javit ću vam se navečer!“

Njeni roditelji su joj se nasmiješili, a ona je povukla svoju torbu i mahnula mi odlareći prema ulazu u zgradu dok joj je srce luđački tuklo.

***

Riley Davis je sjedio na terasi svoje sobe, u muškom djelu doma u kojemu je boravio otkad je ondje išao u školu. Noge su mu bile podignute na stolu dok ih je svako toliko drmao u ritmu muzike koja mu se vrtjela po glavi.

Čim je ugasio svoju treću cigaretu, otkad se vratio u onu školu nakon dva mjeseca izbivanja, izvukao je još jednu iz kutije, stavio ju u usta i zapalio. Povukao je jedan dugi dim, a zatim ga polako ispuhivao.

Dok mu je cigareta stajao čvrsto u ustima, jednom je rukom prošao kroz svoju tamno smeđu kosu dok je drugom udarao po stoliću gledajući zamišljeno, svojim zelenim očima, ispred sebe, u prazno dvorište iza doma.

Osjećao se čudno, kao da nije imao pravo biti ondje, nakon svega što se dogodilo. Razmišljao je o tome da se ispiše iz one škole; čak je to i predložio svojoj majci i očuhu, ali oboje su ga nagovorili da ipak to ne učini kako bi maturirao sa svojim dugogodišnjim prijateljima.

Smatrao je da nije imao prijatelje jer se već mjesecima nije volio družiti ni sa kime. Volio je biti sam. Izlaziti sam. Volio je biti pušten na miru, a svi su mu dali tu slobodu, što je njemu prilično dobro pasalo.

***

„Nadam se da ćete se dobro provesti u našoj školice, gđice White.“ –nasmiješeno će ravnateljica.
„Nadam se i ja.“ –uzvratila je Ingrid.

Koračale su usporeno hodnicima ženskom doma. Ravnateljica joj je odlučila pokazati učionice i domove u kojima su se muški i ženski učenici nalazili, a onda ju je ispratila do sobe u kojoj je trebala boraviti u sljedećih devet mjeseci.

„Stvarno nam je jako drago što ste došli!“ –nastavila je stara ravnateljica. „Kako su vaši roditelji?“
„Dobro.“ –odgovorila je djevojka.
„A vaša majka? Drži li se?“

Klimnula je glavom i skrenula pogled, a ravnateljica je tada zašutjela koreći samu sebe što je spominjala incident u kojemu je drag, pažljiv i uspješan mladić iz njene škole izgubio mladi život. Trebala je pretpostaviti da nije bilo ugodno razgovarati o onome, ali ponekad je imala previše dug jezik i ne bi razmišljala, a zbog tog je razloga vjerojatno povrijedila svoju novu učenicu.

„Ah, evo nas!“ –nasmiješila se, te pokucala na vratima sobe na kojoj je pisao broj 228.
„Naprijed!“ –začuo se ženski, blagi glas.

Ravnateljica je otvorila vrata, a u hodniku se nalazila mlada Japanka koja je iznenađeno gledala u njih dvije, pitajući se što li je sada ona starija žena trebala od nje. Ingrid je primijetila da je njena cimerica niža za glavu i pol od nje, ali je razvukla osmijeh od uha do uha jer joj se činila prilično simpatičnom, kao i svi Japanci.

„Yoshiro, ovo je tvoja nova cimerica, Ingrid White!“ –predstavila ju je ravnateljica Richards. „Ingrid, ovo je Yoshiro Nagano!“
„Drago mi je!“ –Ingrid je napravila korak naprijed, ispustivši torbu, te joj ispružila ruku.

Yoshiro je šokirano gledala u cimericu nakon što je otkrila njeno prezime. Srce joj je ubrzano počelo kucati jer nikada nije očekivala da će upoznati sestru jednog od najboljih osoba koje je ikada upoznala.

Ingrid je iznenađeno pogledala u gđu Richards kad je shvatila na koj' način ju je promatrala njena cimerica. Odmah je pretpostavila da je otkrila tko je ona zapravo, da je sestra Alana Whitea koji je bio jedan od najpoznatijih učenika u onoj školi.

„Yoshiro!!!“ –prekorila ju je ravnateljica.

Djevojka je odmahnula glavom i odmah ispružila svoju ruku Ingrid.

„Žao mi je.“ –promrmljala je, a zatim razvukla osmijeh od uha do uha. „Drago mi je što sam te upoznala, Ingrid!“

Nova djevojka u školi je klimnula glavom i nasmiješila joj se.

„Yoshiro, pokaži joj kasnije gdje je vaš razred.“ –objasnila joj je gđa Richards. „Profesorica Daniels će vas čekati u hodniku!“
„Naravno, ravnateljice!“ –djevojka je klimnula glavom.
„Ostavljam vas sada. Još jednom, Ingrid, dobro nam došla!“
„Hvala vas!“

Ravnateljica je izašla iz sobe zatvorivši vrata, a soba u kojoj su se dvije tinejdžerice nalazile je bila prilično tiha. Čule su samo jednu drugu kako dišu, ali niti jedna se nije usudila reći ni riječ. Ingrid se počešala zbunjeno po glavi dok je pogledom gledala oko sebe. Vidjela je dva kreveta, radna stola i ormara, te terasu, ali kupatilo nigdje nije mogla pronaći.

„Oprosti?“ –pogledala je u Yoshiro koja je odmah pogledala u nju. „Gdje je kupatilo?“
„Zajednička kupatila su na kraju hodnika. Pokazat ću ti ih prije nego nastava počne!“ –odgovorila joj je. „Koji ti krevet paše?“
„Meni je, iskreno, svejedno gdje ću spavati. Koja je tvoja strana sobe?“
„Inače lijeva, ali ako...“
„Onda je desna moja. Može?“

Yoshiro je na to klimnula glavom, a zatim joj okrenula leđa i otišla otvoriti svoju putnu torbu, koja je stajala na krevetu, kako bi izvukla iz nje sve potrebne stvari. Ingrid je u tišini stavila svoju torbu, također, na krevetu. Njena nova cimerica nije mogla prestajati gledati u nju krajičkom oka.

„Slušaj...“ –uzdahnula je Yoshiro, a Ingrid se okrenula prema njoj. „Žao mi je zbog onog što se dogodilo malo prije, ali...“
„Znam...“ –Ingrid je klimnula glavom. „Koliko si poznavala Alana?“
„Dvije godine i pol, otkad sam počela ići u ovu školu!“
„Je li imao puno prijatelja?“
„Da. Ljudi su ga ovdje jednostavno voljeli! Obožavali su se družiti s njime.“
„Vjerujem! Uvijek je bio druželjubiv. Pričao mi je o vama. Sjetila sam se da je imao Japance u društvu, pa sam pretpostavila da si jedna od njih ti.“
„Tako je. Drugi je moj brat blizanac, Ryo. I još ide s nama u razred!“
„Pa... Jedva čekam da ga upoznam. Idemo li?“
„Može.“

Ingrid joj se nasmiješila, a zatim veselo uputila prema izlazu. Yoshiro je gledala zamišljeno u nju jer i dalje nije mogla vjerovati je Alanova mlađa sestra, cura o kojoj je neprestano govorio i koju su svi željeli upoznati, došla učiti u njihovu školu devet mjeseci nakon pogibije brata.

***

Riley je sjedio za stolom, odmah pored prozora, u zadnjem redu. Nikada mu nije bio problem pratiti nastavu jer je čuo o čemu su profesori predavali čak i kad ne bi gledao u nju, kad bi šarao po bilježnicama ili pak gledao kroz prozor.

I onog tmurnog jutra također gledao kroz prozor u nadi da će možda ovoga puta vidjeti nešto zanimljivo, ali ponovno se morao razočarati. Čak niti nakon devet mjeseci ničeg zanimljivog ondje vani nije bilo, kao niti u onoj školi, kao niti... u njegovom životu.

„Riley!“ –pred njim se pojavio njegov cimer Ryo Nagano, na što je Riley zakolutao očima.

Nekada su bili najbolji prijatelji, nekada mu je prijateljstvo imalo smisla, kao i život, ali otkad je izgubio dragog prijatelja, otkad je zamalo i on izgubio život u onoj katastrofi, više ništa nije imalo smisla.

Ryo je veselo sjeo ispred njega, kao i inače, te je razvukao osmijeh od uha do uha, gledajući u svog prijatelja svojim tamnim, kosim očima dok mu je smeđa kosa bila čupava kao i inače.

„Što me nisi čekao?!“ –upitao ga je nadureno. „Išao bih s tobom na nastavu.“

Riley je zakolutao očima i u tišini nastavio gledati kroz prozor. Ryo je na to tiho uzdahnuo, ali nije mislio odustati od njega. Nedostajao mu je njegov stari cimer, onaj koji se stalno smijao, koji je neprestano pričao gluposti zbog kojih bi se i cijelo društvo smijalo, ali znao je da će to biti jako teško. Kad je Alan umro u nesreći u kojoj se i Ryle nalazio, vjerojatno je i umro djelić njega, onaj dio koji je želio živjeti.

„Slušaj, Ri...“ –promrmljao je Ryo. „Znam da ti je teško, ali prošlo je...“

Vrata su se naglo otvorila, a onda se Ryo okrenuo prema njima sa zanimanjem, kao i većina iz razreda. Riley se nagnuo na stolicu i počeo ljuljati dok je ruke držao iza glave, gledajući zamišljeno ispred sebe.

„Dobro jutro!“ –u razred je zakoračila njihova razrednica, gđica Willow Teller, profesorica Engleskog jezika.
„Dobro jutro!“ –nasmiješeno su je pozdravili učenici.
„Dobro došli natrag, djeco. Drago mi je što vas ponovno vidim, a sada vas moram upoznati sa...“

Yoshiro je ubrzano ušla u razred, te otišla sjeti za stol nedaleko od brata. Učiteljica je tiho uzdahnula, a zatim ponovno pogledala u učenike koji su je gledali sa zanimanjem. Okrenula je pogled prema vratima, podignula ruku i gestom pokazala Ingrid da zakorači.

„Moram vas upoznati s novom učenicom!“ –nastavila je. „Ingrid... White!“

U trenutku kad je Riley čuo prezime, izgubio je ravnotežu i pao na pod, ali nitko se nije okrenuo za njime. Svi su u šoku gledali učenicu, sestru svog preminulog prijatelja dok je ona stajala pored profesorice pomalo sramežljivo.

Riley se istog trena dignuo sa poda, podignuo svoju torbu sa stola i odjurio prema izlazu sudarivši se s Ingrid. Okrenuo se šokirano prema njoj, a ona je mogla vidjeti da je iznenada problijedio. Spustio je pogled i istrčao iz učionice u šoku.

„Riley!!!“ –profesorica Tellen je provirila iz učionice gledajući u svog učenika koji je već nestajao niz stepenice.