utorak, 27.03.2007.
pjesmuljak
|
Užurani ritmovi i uzburkane mase svi automobili, autobusi, brodovi, vlakovi, avioni kojima voda, cesta ni zrak nisu dovoljni Dvadeset i četiri sata je prekratko Sedam je dana premalo... Sva brzina, svi rokovi, svi zadatci, šoping liste, provlaćenje kartica borbe s kreditima, čekanje u redovima... Ponekad zaboravljamo da sve što doista postoji Zapravo i jest samo ovo... sad, upravo sad... Ponekad izgleda kao da sva ova gužva, sva brzina, samodestruktivnost i življenje zapravo i postoji samo zbog jednog... Ne čini li se ponekad da sunce izlazi pa ponovno zalazi zbog jedne sitne stvari... naše svakodnevne potrage za mirom... Za toliko potrebnim trenutkom spokoja, mira, sreće... Moramo li doista to postići tek kad i posljednje zrnce pijeska propadne kroz vrtlog našeg životnog sata? ... Enivej... zaljubljena sam. Da ne radim toliko  pisala bih o tome koliko sam sretna. A ovako samo promatram sve sto se događa dok živim svoju uvijek iznova istu radnu rutinu... znam... radna rutina i iznova isto se ne bi trebale koristiti u istoj rečenici, naročito ono IZNOVA ISTO :) jer je glupo, al pokušavam objasniti da nisam nimalo zadovoljna tim djelom svog života. No postoje i gori slučajevi... moja ljubav recimo je medicinski tehničar, a ne može naći posao nikako. Kad se negdje prijavi onda mu kažu da ga neće primiti jer nema iskustva. I tako sad radi poslove van svoje struke. Jadno moje...  Uglavnom... ja zaljubljena.  Sretno. On zaljubljen. Isto sretno. U to ime...  Svima velika pusa... fali mi blog... baš onako... a dok pročitam sve što ste pisali trebati će mi tjedni :)) Veliki pozdrav, budite mi dobri Voli vas ona  koja radi |
Većinom su ovi blogovi zatvoreni... no čekam i neću ih maknuti... možda se netko od njih predomisli