Afričkim maskama obdareni zidovi pizzerije su odzvanjali pjesmom. Sjedeći za stolom, grickajući ukusnu pizzu, vrlo hirovito smo raspoznali što godi atmosferi. „No Women, No Cry“. Za obližnjim stolom užurbano su se izmjenjivale teme, a njihov tijek relativno nerazumljivo nije bio počašćen smislom i poantom rečenog. Na podjednak način su se znalački stavili i prokomentirali tekuću pjesmu. Prvi dojavi ostatku: „Ovo je onaj Bob. Bob hm, kako se ono zove?“ Tiho, ljutito i nečujno ga nadopunjuje osoba do mene. Dojavnikov prijatelj nakon podnosekundnog razmišljanja odgovori: „Spužva Bob?“. Mic po mic, osoba do mene, ne skrivajući svoj zli pogled, zalazi u gnjevno stanje opće objašnjivog uzroka. Blesavo. Marley.
|