::LUCY FAIR::

utorak, 14.02.2006.

PUTOVI SLOBODE

Nakon dugih dana dvojbe, Mucimir Tusti, mladi pisac u usponu, odlučio je da se isprsi. Nećemo valjda dopustiti da nam arapski muftije određuju što smijemo javno reći? Neka se oni radije pozabave problemom ljudskih prava u svojim državama i porade na ukidanju majmunarije zvane 'šerijat'! A ne da nama izvoze svoj retardirani svjetonazor i šire ga svijetom metodom huliganskog marketinga, poznatog po krilatici 'oš kupit ciglu'?
E pa, gospodo teroristi, to možda prolazi kod feminiziranih bijednika, koji svoj kukavičluk skrivaju iza fraza o 'poštovanju svetinja' i 'uvažavanju različitosti', ali Mucimir je pravo muško!
U jednom dahu sročio je tekst kojeg teško da bi i jedan urednik odobrio. Zato ga je objavio sam, na internetu. A kako na netu nije običaj koristiti vlastita imena, popisao se nickom. Ne svojim stalnim i proslavljenim, nego je izmislio novi. Što nimalo ne mijenja na stvari. Oni će ionako brzo saznati njegov identitet.
I onda, dakako, slijedi fatwa.
Neka! Dočekat će je s junačkim prkosom i odmah dati neustrašive intervjue predstavnicima svih medija.

Ali, kako da se ponaša u međuvremenu?
Najgore bi bilo opustiti se i voditi normalan život. Sastati se sa spisateljskom škvadrom u birtiji 'Kod antitalenta', bezbrižno trusiti rundu za rundom i odjednom se naći pred bazukom u rukama zakrabuljenog bradonje, sa nožem u zubima, opasanog dinamitom, svitcima Kurana i kazetofonom iz kojeg trešti Alahu Uekber! Jer, dok Mucimir bezbrižno plazi šankom, neki će se revni imam dosjetiti jadu i brzo proglasiti fatwu.
A ne, neće ga uhvatiti nespremnog!

Od zvuka zvona na vratima Mucimir je poput jopca iz kutije iskočio iz ormara preuređenog u improviziranu spavaonicu, dnevni boravak i blagovaonicu.
Ispred špijunke se pripito ljuljao njegov prijatelj i kolega, književnik Vinko Čankoliz-Ulizica. Bar je izgledao kao Vinko. A izgled vara, pa Mucimir, za svaki slučaj, natakne naočare s lažnim nosom, omota se hiđabom, odškrine vrata iza sigurnosnog lanca i cijukne glasićem mišića iz crtića: «Koga trebate?»
«Trebo sam Mucimira, al sad trebam tebe, koka», zavodnički zatuli poznati bekrija Vinko.
Da, to je zaista njegov glas. Mucimir spusti lanac i zapovijedi: «Ulazi! Brzo!»
«Ajebote, šta ovdje bazdi!»
«Ne pali svjetlo!»
«Šta ne pali? Nisam krtica da čučim u mraku! Paukurac, nije čudo da bazdi kad ne možeš prozračit, od ovih vreća na prozorima. Šta je ovo, bunker? Jel počeo rat, dok sam ja siso u birtiji?»
«Da! Sukob civilizacija!», samrtnički svečano proglasi Mucimir.
«Ma jel? Ja ne poznam nikog civiliziranog, pa ne bi znao reć. Nego, da ne duguješ lovu zelenašima, ha?»
«Gore od toga, Vinko. Imam fatwu!»
«Ko, ti? Prvi glas, nisam ništa čuo!»
«Hm, nisam čuo ni ja. Već tjedan dana ne isključujem TV, ni internet, pratim sve. I ništa! Ali, to ne znači da fatwe nema. Možda baš sad, u ovom trenutku, u nekoj bliskoistočnoj džamiji pada ucjena za moju glavu...»
«Ojebote, pa zašto?»
«Napisao sam sve što mislim o Islamu, bez trunke autocenzure!»
«Al imaš muda, svaka čast! A štas točno napiso?»
«Uglavnom, da je sve to skupa jedna golema hrpetina gluposti, od prvog do zadnjeg stiha...»
«Mila majko, tos ti reko za stihove Kurana???»
«Ne, nego za stihove Islama!»
«Pa da, Kurana!»
«Ne, nego Islama!»
«Ma, kojeg Islama?»
«Yusufa Islama!!!»

Lucy Fair, vaša dopisnica iz Zone sumraka