::LUCY FAIR::

utorak, 06.12.2005.

VLAST TMINE

Zahvaljujući našim revnim medijima, svi smo čuli za manijakinju koja je uporno silovala Hitnu pomoć, putem telefona.
Ali pitanje je - zašto?
I nakon što je policijska glasnogovornica stručno psihopatološki obrazložila slučaj motivima neudatosti i jalovosti, još mi nije jasno. Koja to mračna sila upravlja ženskim bićem kad se dočepa telefona?
A da stvar bude gora, i u našem se kvartu pojavila jedna takva. Samo, ta je još zloćudnija. Ona zove Prometnu policiju. I u svom bezobzirnom iživljavanju podmuklo koristi činjenicu što je zakon, pukim slučajem, na njenoj strani. Naime, ma kako nevjerojatno zvuči, zaista je zabranjeno parkirati tako da se posve zakrči nogostup.
"Tipična ženska podlost!", cupkajući na uglu ulice, pronicavo zaključuje šef tvrtke Krade-Trade, okružen suradnicima koji inteligentno kimaju glavama.
"I ta je sigurno neudata, oko tridesete, bez djece. Imal neka takva u kvartu?"
"Aha!", spremno uskoči prodavačica iz obližnjeg dućana, "ona lezba Marki!"
"Ha, jasno! Tko bi drugi bio tako gnusan? To ide protiv prirode, mrzi na Boga i žvače drogu! A gdje joj je adresa, da mi nju posjetimo?"
"Znam ja adresu", umiješala sam se u bjesomučnu gomilu željnu linča, "ali vam ne treba! Nije ona!"
"Šta nije??? Ne samo da je muškarača, nego je besramna! Da se bar reda radi udala, iz pristojnosti. Ali ne! Koja pokvarenost!"
"Slažem se", nadovezala sam se diplomatski, "nije da ona ne bi izvela razne pakosti, da može. Ali ne može. Nezaposlena je i nema ni pare, a impulsi koštaju."
Točno! Onaj tko već danima uporno naziva morao se prilično istrošiti.
"Da", nevoljko se složio šef, "tražimo neku koja nema djece, ni muža, ali ima love...koja bi to mogla biti?"
Nemam pojma. Nije da me ne zanima, ali imam muža i djecu i ne mogu gubiti vrijeme u lovu na vještice, ma koliko suosjećala s nevoljom zaposlenika tvrtke Krade-Trade. Da bih, ipak, dala kakav-takav doprinos, šapnula sam pri odlasku šefu na uho: "A možda je netko iznutra, netko vaš?"
"A?", zamislio se duboko.
Nema sumnje, slijede im zanimljivi dani.
Inače krepavaju od dosade. Jedina im je zabava kad, načičkani na uredskim prozorima, promatraju sitnu dječicu dok pokušavaju istrčati put do škole, zaobilazeći nogostup zakrčen njihovim autima i izbjegavajući nalete vozila koja im jure u susret. Sto na sat, jasno. Tko je vidio voziti šezdeset u gradu, to je za pedere! I što ako pokupe kojeg klinca, zašto trče kolnikom? Kad si mogu lijepo instalirati propelere i preletjeti parkirane automobile?
A kad se malci dokopaju školske zgrade, nastupa otužno zatišje za gablec i surfanje netom, sve dok penzioneri ne izmile van. Spretni poput Teletabisa, uporno gmižu na štakama, protezama i ostalim lažnim nožicama. A tek kad naiđe neki u invalidskim kolicima! U Krade-Trade nastaje urnebes!
Da, budalasto je to i pomalo nastrano, ali mislim da shvaćam. I sama imam čudne porive. Na primjer, nakon što ispratim svoje kćeri žive do škole, uhvati me neodoljiva sklonost da se družim s telefonom. A onda ozareno promatram kako pauk dolazi i odlazi, sve dok nogostup ne ostane prazan.
I sutradan opet, zovem i zovem isti broj... Čini mi se da polako počinjem razumijevati ženu koja je nazivala 94.

Lucy Fair, vaša dopisnica iz Zone sumraka