::LUCY FAIR::

petak, 27.05.2005.

DIJETE JE REKLO - ŠTO JE TO TRAVA?

"Moje šesnaestogodišnje dijete čita tvoj blog, pripazi što pišeš", reče mi prijetećim glasom jutros jedna korpulentna pripadnica moje generacije. Ona je danas savjetnica u uglednoj firmi i nema smisla da se, na osnovu mog prethodnog posta, pomisli da je nekad ludovala ili budibogsnama, duvala travu.
I stoga moram naglasiti da se veoma razlikovala od nas ostalih. Od malih nogu bila je krajnje organizirana i uredna. I na dan norijade držala se svog strogog rasporeda: dva piva, dva gemišta, travarica, pa opet pivo i tako redom, bez zabusavanja. Pored toga, već onda je odgovorno i stručno savjetovala druge, uglavnom po pitanju ispravnih omjera u bambusu i betonu.
Ali pušila travu nije. Na famoznoj livadi s visokim travama, gdje se duvalo, nje nije bilo. Zapela je kod zadnje birtije na izlazu iz grada, popiknula se o gajbu pive, pala u ribnjak i završila u obližnjoj ambulanti, na ispumpavanju želuca.
Ni poznata gospođa novinarka, koja mi se maloprije javila telefonom, nije sudjelovala u hašomanskom divljanju, ne. Već onda je mislila svojom glavom i izdvajala se iz zaluđene skupine. Pritom bi se zavlačila u grmlje kraj ceste, odakle bi se čulo čudno šuškanje. Većina je mislila da šuška omladinskim novinama u kojima je tada surađivala i uvijek ih ponosno nosila zataknute o pojas. Sve dok neki znatiželjnik nije iznenada zavirio u jedan od njezinih intimnih informativno-probavnih trenutaka i nemalo se iznenadio vidjevši da šuška najlon vrećicom, u koju je prethodno istisnula nešto iz tube, smrdljivo i žuto. Dakako, zlobnici su skloni pomisliti da je snifala ljepilo. Ipak, ja ne bih prenaglila u prosudbi - možda se radilo o pasti za cipele ili o sredstvu za poliranje? Koje je, očito, pozitivno utjecalo na njezinu kasniju blistavu karijeru i glatki uspon na vrhove žute štampe. Te danas malo tko ne zna za njezine prodorno nadahnute članke, koji redovito započinju sa 'šuška se da'...
Tako je i ona sama započela, šuškajući u grmlju. Ali, na svoje meditativne aktivnosti gubila je dosta vremena, tako da je zaostajala za drugima i dospjela do ribnjaka na kraju grada baš u trenutku kad su konobarice iz birtije izvlačile gospođu savjetnicu na suho. Kako je već onda bila nadasve suosjećajno zainteresirana za tuđe sudbine, novinarka im se pridružila na putu u ambulantu, njušeći dobru priču. Samo, dežurni je liječnik isto imao dobar nos, pa je i novinarku zadržao. Na psihijatriji.
No svejedno, ni ona nije dospjela do zlokobne livade, niti uzela učešća u ilegalnim aktivnostima.
Kao ni gospođa ravnateljica jedne škole, koja me dala pozdraviti po rečenoj novinarki. Ta se već u pubertetskoj dobi poslušno držala programa i disciplinirano slijedila naputke odozgora. Koji su tog dana stizali od povisoke frendice, sadasnje gospođe savjetnice, a uglavnom su se odnosili na precizno slaganje betona i bambusa. Trudeći se da obavi zadatke korektno, savjesna se djevojka krajnje iscrpila, tako da je zapela već u parku nadomak škole, iza živice kraj cvjetnih zasada.
I dakako da ni ona nije duvala, nego je hrkala tamo, sve dok joj se radnice iz službe za održavanje javnih površina nisu smilovale i udijelile joj par škropaca, namijenjenih nevenima i tulipanima.
Dakle, bez obzira na sve što sam ranije iznijela, bilo je u mojoj generaciji i svijetlih primjera. Nisu se povodili za poročnom većinom, nisu pušili travu i red je da to svi saznaju, a osobito njihova djeca, koja su u osjetljivoj dobi i traže moralne uzore. Ali, kud baš na mojem blogu?

Lucy Fair, vaša dopisnica iz Zone sumraka