Sunshine in my eyes..
17.11.2006., petak
8-19
|
12.11.2006., nedjelja
zbogom..
Koliko ju volim, toliko ju i mrzim; Scarlett O'Hara. Jednom mi je sestricna rekla da smo nas dvije u karakteru jednake. Nisam to primjecivala, a i na neki nacin, bio je to kompliment. Jer Scarlett je neizmjerno hrabra, odlucna i uporna, ali sebicna i razmazena takoder. I zato koliko god ju volim zbog njenih vrlina, zbog mana ju jos vise mrzim. Pogledala sam u ovom tjednu dva puta Gone with the wind, jer obozavam taj film. Ali ostala sam sokirana jer Ella je imala pravo; slicne smo, gotovo jednako. Obje znamo sto zelimo i nista nas ne sprijecava da ostvarimo ono sto zelimo, ali takoder, kada nesto volimo, ucinit cemo sve za to. I dok sam gledala film, razmisljala sam o svemu sto se dogadalo, vratila se u proslost i pomno razmislila o svim svojim postupcima. Odlucila sam reci zbogom ljudima kojima sam napravila gluposti, tek toliko da se i meni jednog dana ne bi dogodilo: Frankly my dear, I don't give a damn. A vjerojatno bi se dogodilo, ako vec i nije.. a onda razmisljam kao ona kvragu, kako vratiti sve na staro. Zamislite da ste u autu, da se vozite, slusate pjesmu, a oko vas samo tama i pokoje svjetlo u daljini.. tada je dobar trenutak da budete sto jeste. U tom trenutku sam ja jucer odlucila zauvijek pustiti neke ljude, koliko god mi to tesko palo. Ali zbogom je ono sto jedino mogu reci jer zaboga, Scarlett se ponasala kao dijete cijelog zivota, a nisam ni ja nista bolja. Prevelika je tu zelja bila upletena, prevelika sebicnost i preveliko drzanje glave u oblacima da bi sad sve bilo normalno, zato jednostavno zbogom..
 "Zar ti nije jasno? Upravo to dokazuje da sam u pravu. Najvise mi je stalo, jer ako ja to mogu" - odmahnuo je glavom, kao da se bori s tom mislju - " ako bi jedino ispravno bilo da odem od tebe, onda cu nanijeti sebi bol, samo da tebe ne povrijedim, samo da ti ostanes sigurna." |
08.11.2006., srijeda
...scared like never before..
 Citam danas ujutro Jutarnji, dodem do 33.stranice, procitam clanak, u glavi mi se nije nista bitno promijenilo. Tijekom dana razmisljam o clanku, stvari se polako mijenjaju u glavi, ali i dalje nije nista bitno. Navecer citam Jutarnji opet, taj isti clanak i uzasno se bojim. Sad vise ne znam sto da mislim o svemu. I'm scared like never before. Why? Because I don't know what to do. Napravila sam ono sto sam trebala raditi svaki dan, u nadi da ce biti bolje. Ali sumnjam da nesto sto ne radis 5 mjeseci, moze poboljsati stanje. Vrijedi pokusati, ne? Razmisljam lagano o svemu proteklih godina. Ne mogu Vam ni opisati koliko sam se promijenila. Imam neki suludi strah da vise nisam tako pametna, inteligentna i sve ono sto sam radila prije, kao da je palo u vodu. Strah me da nece biti nista samnom, da jednostavno sve propada, a ja nemam snage da se trgnem i promijenim to te da maknem taj strah iz svoje glave. Dani prolaze, a ja samo cekam i ne radim nista. I razmisljam o tome, ali ne mogu se pomaknuti dalje od tog. Znam da ovo sve ne valja, ali meni se drugacije ne da; barem ne jos. I taj clanak kao da me tjera dalje, mislim da ce od sutra biti bolje. Samo se trebam naspavati i docekati novi dan. Treba mi velika promjena, trebam se vratiti na ono staro, na osobu od prije godinu, dvije. Tada sam doista bila pametnija i bolja, a mozda sam i sada takva, samo si umisljam nesto. Ima jos jedna stvar; Johnny nije dobro. Johnny je moja riba; crn je i prekrasan. Puno ime mu je Johnny Amon Cash. Ali Johnny nije dobro, samo lezi i ne mice se, ali nije mrtav. Muci se, a ja mu ne mogu pomoci. Sto ako se sutra probudim i Johnny ce plutati na povrsini? Mislim da ove noci necu spavati. |
