Sunshine in my eyes..
08.11.2006., srijeda
...scared like never before..
 Citam danas ujutro Jutarnji, dodem do 33.stranice, procitam clanak, u glavi mi se nije nista bitno promijenilo. Tijekom dana razmisljam o clanku, stvari se polako mijenjaju u glavi, ali i dalje nije nista bitno. Navecer citam Jutarnji opet, taj isti clanak i uzasno se bojim. Sad vise ne znam sto da mislim o svemu. I'm scared like never before. Why? Because I don't know what to do. Napravila sam ono sto sam trebala raditi svaki dan, u nadi da ce biti bolje. Ali sumnjam da nesto sto ne radis 5 mjeseci, moze poboljsati stanje. Vrijedi pokusati, ne? Razmisljam lagano o svemu proteklih godina. Ne mogu Vam ni opisati koliko sam se promijenila. Imam neki suludi strah da vise nisam tako pametna, inteligentna i sve ono sto sam radila prije, kao da je palo u vodu. Strah me da nece biti nista samnom, da jednostavno sve propada, a ja nemam snage da se trgnem i promijenim to te da maknem taj strah iz svoje glave. Dani prolaze, a ja samo cekam i ne radim nista. I razmisljam o tome, ali ne mogu se pomaknuti dalje od tog. Znam da ovo sve ne valja, ali meni se drugacije ne da; barem ne jos. I taj clanak kao da me tjera dalje, mislim da ce od sutra biti bolje. Samo se trebam naspavati i docekati novi dan. Treba mi velika promjena, trebam se vratiti na ono staro, na osobu od prije godinu, dvije. Tada sam doista bila pametnija i bolja, a mozda sam i sada takva, samo si umisljam nesto. Ima jos jedna stvar; Johnny nije dobro. Johnny je moja riba; crn je i prekrasan. Puno ime mu je Johnny Amon Cash. Ali Johnny nije dobro, samo lezi i ne mice se, ali nije mrtav. Muci se, a ja mu ne mogu pomoci. Sto ako se sutra probudim i Johnny ce plutati na povrsini? Mislim da ove noci necu spavati. |
