Sunshine in my eyes..

Nisam od ljudi koji se bore,nisam borac. Ne znam da li cete mene vidjeti da se borim za svoju srecu,za sebe. Istina je da sam uporna,tvrdoglava i iskrena. Ali borac nisam,nazalost. Sad kad bi pitali ljude, rekli bi suprotno. Nedavno su mi frendice rekli da sam jaka i da mene nista ne moze slomiti,ali nije tako.
Protekli dani su mi bili odurni, mojom zaslugom. Poanta je da se cesto zanesem i mislim da ce zauvijek biti moje, ali stvarnost je suprotna. Previse sam odugovlacila,zavlacila i uvjeravala sebe da to nece uspjeti,da to nema sanse. Na kraju sam samu sebe zeznula, jako. Sad mi je zao kao i uvijek.
Jednostavno, kompliciram. Ne znam se prepustiti,previse razmisljam. A bilo bi bolje kad bi zivjela prakticki od danas do sutra,sve bi bilo drugacije.....
No, ne zivim. Ne vjerujem da cu ikada moci,to sam ja. Ljudi se ne mogu promijeniti,a neke stvari,tj.neke osobe ne mozes izbaciti iz glave ni kad spavas. U nedjelju sam htjela samo pobjeci i trcati..i nastaviti bjezati i trcati..pobjeci od svega. No, shvatila sam da ne mozes pobjeci od neceg nigdje.Ne mozes pobjeci od svojih misli..A posebno kad ti je u mislima netko....
Mene samo zanima sto bi bilo da smo neke stvari napravili drugacije...

Hodala sam neki dan ulicom,sama. Na cesti nije bilo nikoga, ni jedne osobe ni jednog auta, cak ni macke.
Pocela sam se igrati. Hodala sam po rubu staze kao nekada, kao mala. Igrala sam se tako i svaki put sam napravila pogresku. Bez obzira na broj igranja te svoje zamisljene igre, pogrijesila sam. Stala sam i shvatila da sam pokraj prve male ulicice u ulici. Sada treba doci do druge,moje. Bez greske. Jos uvijek nije bilo nikog osim mene. Jos nijedan auto nije prosao. Nastavila sam,sve do bandere kad sam opet pogrijesila. Shvatila sam da grijesim vise nego inace. Iza mene se je odjednom stvorio pas. Pas narandjasto-bijele boje s pomalo ludim pogledom, kao da je bijesan. Bez imalo srece i nade u ocima. Uhvatio me strah, a pas me je slijedio. Imala sam jos nekih 80 m do stana. Svaki put kad bi me pas pogledao, ukipila bih se. A i on takoder. Hodala sam polako, vise se nisam igrala. Skrenula sam u svoju malu ulicicu nadajuci se da ce pas produziti do kraja ulice. Stala sam na ugao i pokusavala vidjeti gdje je. Nestao je. Stala sam pokraj cvijeca od susjede i vec sam se zabrinuto pitala gdje je pas. Onda se je stvorio i pogledao me drugacije, kao da me shvaca. Nisam se vise bojala, ali zaista nisam. Sada je isao uz mene, a ja sam polako hodala uz njega. Tih 20 m sam se osjecala sigurnom. Usla sam u zgradu, a on je htio samnom. Zatvorila sam mu vrata i ostavila ga vani.

Ne znam da li vam ova prica ista znaci, ali zapravo govori o meni na neki nacin. Prica je istinita,dogodila mi se ovaj tjedan. Oduvijek se igram, sama. Ljudi pokusavaju uci u moj zivot,a ja sed nadam da ce me zaobici. Ponekad netko i uspije i ude u moj zivot. Ne vjerujem toj osobi ispocetka, ali nakraju se osjecam sigurnom. I nakraju, iako tu osobu zavolim jako, ne pustam je vise kraj sebe i tu grjesim. Osobito ne ljude koje jako volim, njih se bojim.. Zatvaram im vrata..
I opet...sve se svodi na jedno.
Oduvijek se igram, sama. Htjela bih napokon da mogu nekoga pustiti da se igra samnom, da ne budem vise sama...
Ponekad sanjam da sanjam....da sve ovo je san.