okusi-tastes

četvrtak, 29.10.2009.

Višebojno maskiranje

Ovo sam vam ostala „dužna“

Priča je kružila Venecijom o tome kako je Tobias Rehberger ostao na “cesti” bez novaca i telefona kao i hotela i čiste odjeće, dan prije dodjele ‘svojeg’ Zlatnog lava na Biennalu vizualnih umjetnosti za najboljeg umjetnika. Priča će uskoro prijeći u zaborav, skorim zatvaranjem ovogodišnjeg Biennala krajem mjeseca studenog ali Rehbergerovo će djelo “Ono što voliš te može i rasplakati” ostati u gradu godinama. Radi se naime, o prostoru uz glavni izložbeni paviljon u parku Giardini, Palazzo delle Esposizioni, za čije je neobično opremanje ovaj njemački umjetnik nagrađen u konkurenciji oko 90 umjetnika-sudionika Biennala. Žiri je naveo da Rehbergerov rad “kojim proširuje koncept “bijele kocke” i dosadašnjih modela izlaganja, pretvara umjetničko djelo u kafić i stvara od društvene komunikacije estetsku praksu.”

Odluka žirija, da se nagradi uređenje jednog kafića, može se u prvi mah učiniti nerazumljivom i neobičnom ali samo do onog trenutka u kojem se Rehbergerovo djelo vidi ili doživi. Pogled na prostor prepun crno bijelih geometrijskih oblika gledatelja zbunjuje a posjetitelja lokala ostavlja bez daha. Ulaz u sam prostor oduzima osjećaj orijentacije i bilo kakvog poimanja oblika ili veličine jer se radi o genijalno osmišljenom kaosu točaka i linija koje se protežu preko podova i zidova, namještaja i cijevi za ventilaciju. To je jedan naizgled nelogičan optički labirint koji je ipak itekako logično i svrhovito postavljen.

Ono što je Tobiasu Rehbergeru najvažnije u vezi njegovog projekta za Biennale, je istaknuti da on svoje djelo smatra skulpturom. Tako da njegov pristup projektu nije bio s namjerom da dizajnira kafić nego da napravi skulpturu koja također funkcionira kao kafeteria za posjetitelje ove i svih slijedećih izložaba u Giardinijima. „Nije mi bilo važno realizirati ovakav projekt unutar izložbenog prostora nego primjeniti ga na prostor koji ima drugačiju funkciju. U kojem ljudi ne moraju nužno očekivati da će imati neobično vizualno iskustvo.“

Zašto oprema na upravo ovakav način? Rehberger odgovara: “Već sam neko vrijeme želio napraviti projekt zasnovan na konceptu ‘dazzle painting’ (višebojno maskiranje) jer mi se sviđala ideja kreiranja projekta vizualne umjetnosti u kojem se “nešto ne vidi”. Dazzle painting za mene na neki način na savršen način predstavlja ovaj paradoks. I kao kontrast dobro poznatim kamuflažnim uzorcima koji su stvoreni kako bi prikrili predmete, dazzle painting je bazirana na geometriji i zbog toga ju je moguće drugačije primjeniti na arhitekturu.“

“Dazzle painting” je maskirna tehnika razvijena tijekom Prvog Svjetskog rata kako bi se ratne i trgovačke brodove učinilo što težim metama za neprijatelja. Britanska je vojska izumila ovu tehniku te čak angažirala 18 umjetnika da oslika njene brodove ovim vrlo neobičnim geometrijskim uzorcima. Jedan od njih je bio i britanski futurist Edward Wadsworth. Zajedno s odbljeskom u vodi oko broda, postignut je vrlo zbunjujući efekt kojim je postalo nemoguće spoznati da se radi o brodu ili razaznati druge detalje, odrediti veličinu a kamoli njegov smjer ili brzinu kojom plovi.

Rehbeger je prebacio ovu vizualnu tehniku s vanjskog dijela ratnih brodova na unutrašnjost prostora koji bi istovremeno trebao biti kafić ali i skulpturalna okolina u kojoj nazubljeni ogledalni zid iza bara stvara sličan efekt kao voda oko brodova.

Ovom 42-godišnjem umjetniku pozamašne biografije i dobitniku velikog broja nagrada te profesoru na glasovitoj Städelschule u Frankfurtu, opremanje prostora i nije novitet. Rehberger je naime, prije svega poznat po svojim šarenim i često duhovito osmišljenim i opremljenim prostornim instalacijama na granici konceptne umjetnosti i dizajna. Umjetnost, kaže, ne postoji samo za gledanje. Kroz nju se mora kretati, u njoj sjediti i doživljavati ju vlastitim tijelom poput senzualističkog spektakla.

Ideju da ovaj prostor na Biennalu osmisli upravo Tobias Rehberger, imao je Daniel Birnbaum, dosada najmlađi direktor Biennala te rektor na školi Städel na kojoj Rehberger predaje.

Birnbaum je na Biennale donio više noviteta. Osim što je bivši talijanski paviljon pretvoren u Palaču izložbe čiji postav na Biennalu uređuje upravo direktor-kurator, čitav kompleks odnedavno čine i arhiv, posebna trgovina te ovaj lokal. „Kad me Daniel Birnbaum upitao da li sam zainteresiran ostvariti projekt za novu kafeteriju u Palazzo delle Esposizioni, za mene je to bila savršena prilika da konačno ostvarim svoju zamisao i upravo ovakvu vrstu projekta,“ pojašnjava Rehberger svoju odluku da upotrijebi Dazzle painting na Biennalu.

Prostor najvjerojatnije ostavlja vrlo zbunjujući utisak, pa i tjelesni, na posjetitelje. Jer Rehberger “zbunjuje” sam dazzle koncept dodajući elemente koji lome konzistentnu estetiku, poput gljiva za koje se čini kao da rastu iz zida ili postera za nepostojeće izložbe, poljepljenih po zidu.

Rehberger se na otvorenju svoje „skulpture“ svojom odjećom te sunčanim naočalama, koje su poput ogledala pridonosile zbunjenosti, također savršeno uklapao u prostor u kojem postaje teško naći i vlastiti espresso poslužen naravno u „dazzle painting“ šalici.

Ono što je odlično u cijeloj stvari, je da sav ovaj namještaj možete naručiti kod tvrtke Artek koja ga je proizvela, te iz vlastitog stana ili firme pokušati napraviti jedan dazzle painting.

29.10.2009. u 18:48 • 15 Komentara • Print • # • ^

utorak, 27.10.2009.

Kanali, smrad i beskrajna ljepota i sarm

Ponovno smo bili u Veneciji, drugi put ove godine. A isla bih i cesce da mogu. No ovoga je to puta bio davno obecan izlet, posebno kreiran za Marinog Malog. Zanimljivo kako se s djecom i vrlo nam poznati gradovi uvijek iznova mogu dozivjeti na novi nacin. Bili smo dva puna dana u samom gradu, treci smo proveli na plazi u Jesolu. Kilometri pijeska i sunca samo za nas. Divan ali po obicaju prekratak odmor.

Venecija je dobila jos jednog beznadezno zaljubljenog obozavatelja, Marinog Malog koji je skoro plakao na odlasku. Ali zato smo si svi obecali da cemo se uskoro vratiti ponovno yes . Kod Harrija je pak Mali dodao jos jednu osobu na listu svojih obozavatelja/ica, vlasnicu koja ga je pocastila i sladoledom i svojom slikovnicom za djecu. U stvari bismo mogli reci da je tako "kupila" odnosno ucinila robnu razmjenu. Naime, Mali je nesto crtao i iz toga je nastao most Rialto i gondolijer s gondolom. A gospodji se to svidjelo pa je zamolila kopiju i posvetu za neku knjigu koju priprema ali i za zid u lokalu. To ukratko, nadajmo da ce Mali za koju godinu svoje slike i skuplje prodavati cerek , zlato mamino.

Svasta smo jos radili, odvukla sam moje decke i u Ghetto (Mala Mare je ostavljena na brigu baki), prezivjeli su i dugu setnju po Fondamenta della Misericordia, koja je jedan od mojih najdrazih dijelova grada (jedan od kvartova gdje hodas ulicama dugo bez da sretnes covjeka a kamoli turista),

uzivali u restorancicima u kojima ne jedu turisti nego talijanske obitelji, i tak....bili smo na jos jednom mojem jako omiljenom mjestu u Veneciji, na placu kod Rialta, u subotu, gdje se venecijanci okupljaju pojesti malo plodova mora uz casu bijelog...pojeli i popili i mi.

on se derao 'ko na placu' i zvao ljude da kupe vrucu ribu i lignje...mljac.

Kako je bila acqua alta odnosno grad samo lagano poplavljen, venecijanke su nosile ovakve cizmice

Bili i na Muranu, tamo se osim kiceraja rade i ovakve umjetnine. 'Cijena? Prava sitnica, za koju mozete kupiti i manji ali i malo veci auto nono

Mali je za svoju lovu kupio nekog delfina i opet sarmirao i dobio na poklon komad zelene (bakar) mase koja je ostala od izrade i koju bi se ponovno pretapalo da mali nije tipa ispitivao sve i sva. Ah talijani i bambini cerek

... bodrili smo i sudionike Venecijanskog Maratona, pa i one u kolicima poput pobjednika i bivseg sampiona Formule 1, Alexa Zanardija koji je u nesreci jedva ostao ziv ali bez obje noge ....Uzivali non stop toliko da meni osmijeh opustenosti uopce nije silazio s usana, Mali je upijao kao spuzva, fotografirao, crtao, pisao, skladao cak i pjesmu (hehe) i sve u svemu, bio je to uspjesan izlet.

bit ce fotki jos, ako bude vremena. Venecija mi je nepresusan izvor inspiracije...

neki su se tu odlucili i vjencati, talijani zacudo cerek ...vrlo duhoviti jer su se slikali ispred standa s glupostima za turiste cerek

kako je bila 'visoka voda' gondolijeri taj dan u pocetku nisu imali posla, naime (rekao mi jedan) tesko je proci ispod nekih mostova. Ovaj ovdje se ocito dosadjivao.

i za kraj jos malo Murana.....