ponedjeljak, 26.01.2009.

BIJELI BOHINJ

Ovog vikenda smo Žarko, Nino i ja, bili na brđanskom susretu u Bohinju, kojeg su organizirali naši prijatelji iz Roda snežniških ruševcev iz Ilirske Bistrice. To je ujedno bila i "godišnjica" našeg poznanstva, tijekom koje smo imali niz službenih i neslužbenih akcija.
U petak na večer je bilo okupljanje u Gozdnoj šoli na Bohinju (domu slovenskih izviđača u kojem ćemo boraviti tijekom našeg proljetovanja), vožnja do tamo je bila doživljaj sama po sebi budući da je oko Bleda padao gusti snijeg, a bilo ga je i na podu, večer je prošla uz druženje i dogovor za subotu. Subotu smo započeli radno, bar Nino i ja koji smo za početak morali iskopati našeg Fokusa iz snježnog nameta, odnosno snijega koji je još večer prije bio na krovu kuće. Nakon tog zagrijavanja krenuli smo na skijanje, ali zbog vremenskih uvjeta ne na Vogel kao što smo planirali već na Sorašku planinu koja nas je oduševila više nego Vogel. Žarko i Nino na jednu stranu bordati, a ja u društvu Ruševaca (član RSR-a) Slavice i Frenka na drugu stranu skijati. Frenk nam je držao malu školu skijanja, na čemu mu hvala, tako da je dan prošao brzo. Vratili smo se u dom na ručko-večeru i već oko 18h bili u termama na kupanju. Malo brčkanja, penjanja, hidromasaže, da napisala sam penjanja jer u sklopu bazena je umjetna stijena (s prevjesom) i već je bilo 22h kada smo se vratili u dom. Uslijedila je okrepa domaćim proizvodima, Frenkove kobasice su bile hit! Nedjelja je došla prije nego što smo željeli i već smo se morali spakirati jer ćemo direktno sa Soraške planine kući. Tuga i nevjerica, pa zar je već gotovo... Ali pred nama je bio još cijeli dan skijanja pa nas je to malo utješilo. Žarko i Nino ponovno na jednu stranu bordati, ovog puta uz Matjaža koji je dan prije uz njih dvojicu napravio prve korake i eto već se spušta s njima na crvenoj stazi. Slavica i ja danas solo na drugu stranu, na našu plavu stazu (koja baca na crvenu). I nakon par spusta , dolazi nam naš današnji "instruktor" Jura, kod kojeg smo imali veliku školu skijanja, veliko hvala i njemu na savjetima, ali i osmjehu. Prije nego smo krenuli na vikend dobila sam savjet da ne trošim novce više na instruktore, nego da idem kod psihijatra jer da mi je tehnika skijanja sasvim u redu, samo da mi u glavi nešto ne štima kad ugledam nizbrdicu. Jura je bio kombinacija jednog i drugog, tako da sam ja na kraju dana bila najsretnija osoba na svijetu, jer napokon je krenulo. I mogla sam samo zaključiti da su ti slovenci ljudi i pol! Povratak kući je uslijedio preko Železniki, mjesta kojeg se vjerojatno sjećate iz vijesti kada im je bujica odnijela ceste i pola sela, što je još uvijek vidljivo. Ugodnu vožnju po cesti bez snijega i padalina, pokvario je jedino naš doživljaj na benzinskoj pumpi Lom, jedinoj na našem putu koja drži plin, na kojoj nam, ovog puta prokleti slovenac, nije htio natočiti plin već nam je rekao da je self-service, a kako u ostatku svijeta nije dozvoljeno da ga sam točiš, mi nismo znali kako. Uz pomoć još jednih iznenađenih naših sunarodnjaka, jedva smo uspjeli i ipak sretni krenuli kući.

Vaša S-J

Slika na žalost nemamo jer nismo uzeli aparat, pokušat ćemo od ruševaca nabaviti koju.

11:50 | kako? molim? (6) | na vrh!

<< Arhiva >>