petak, 13.04.2007.

SAMAČKA AVANTURA

Ima dana kada čovjek jednostavno poželi pobjeći od onih uobičajenih stvari, od svakodnevice, od kućnih raspravljanja, pa tako sam i ja poželio. Odluka u trenutku, krizna situacija kod kuće i plan.
Pola šest ujutro, krećem se gradom i promatram jedan potpuno drukčiji svijet od onog u koji idem: ostaci ostataka od jučerašnjeg uskršnjeg izlaska, posvuda staklo, smrad mokraće i pijanci na klupama, poneki još pjevaju. Osjećam se kao crna ovca u nepreglednom bijelom stadu, ili da promijenim boje, možda. Vjerojatno me gledaju kao nekog čudaka koji ovako rano s ogromnom torbom nekud ide, svejedno mi je. Ulazim u autobus za Dražice i polako se penjem Lujzijanom dok mi se u glavi vrti film jučerašnjeg dana. Na kraju je ispalo super, zna se tko je kriv. Sreća. I onda zaključim da mi je ovo prvi izlet kao izviđaču. Prvi izlet sa devetnaest godina. Prvi samostalni s noćenjem. Ma superJ!
Sunce još nije izašlo, a ja sam već bio u Dražicama i polako krenuo prema Potkilavcu. U Potkilavcu sam sreo jednog lovca s kojim sam čak i popričao sjetivši se što mi je Maja napisala: "...ako znaš razgovarati s nepoštenima ne gubeći svoje poštenje.."mislim da ima previše mutnih poslova u tom "održavanje prirodne ravnoteže" po našim šumama, opet, ne valja generalizirati. Rastajem se s barbom i krećem polako prema ulazu u Mudnu dol. Sada je već toplo iako još uvijek nisam ugledao sunce pa se presvlačim u kratku robu. Kanjon, kao i prvi put kad sam ga ugledao, stoji veličanstven i golem, nedirnut i čist. Osjećam se malen usred te ogromne mase stijena koje me okružuju, kao da će se svakog trenutka obrušiti na mene i progutati svaki trag mog postojanja, ali na moju sreću priroda me poštedila. Prije prvog penjanja po sajlama dolazim do dijela gdje sam prošlo ljeto prespavao i s radošću se prisjećam nekih trenutaka koji su obilježili taj prvi posjet Mudnoj doli.
Put kroz kanjon je dosta naporan, pogotovo ako se nosi dosta opreme što je kod mene bio slučaj. Za penjanje se mora služiti i rukama i nogama te kod nekih višak kila na leđima može biti otežavajuća okolnost. Dolazim do upisne knjige i odmah na početku ugledam nešto od čega sam se glasno nasmijao. Naime, Maja i ja smo taj prvi put falili datum u upisnoj knjizi i poslije nas su se nekoliko puta ljudi pozivali na nas ";zaljubljene ki su fulali datum"J
Nakon toga nastavljam put s osmjehom na licu i polako ali sigurno oko 9 sati izlazim iz kanjona i prvi put tog dana me obasjava sunce (ono pravo) i koristim to za mali predah da nešto pojedem. Nastavak puta po ";Grobničkom alpama" možda je i najljepši dio ture. Travnati brežuljci obasjani suncem, pogled na Grobničko polje, na Učku u daljini, lagani vjetar i put pod nogama. U glavi vrtim sve moguće pjesme od Zabranjenog pušenja i osjećam se skroz odlično. Na križanju za Hahliće ja krećem desno prema Platku. Ovaj dio puta također je predivan uz naizmjenične čistine i šumarke te nekoliko oštrijih uspona. Putem više puta nailazim na srne i jelene koji su u jednom slučaju nekim čudom samo "odšetali" laganim trkom u suprotnom pravcu, a ne kao u većini slučajeva kršeći i lomeći kroz šumu.
Staza prolazi ispod Nebesa i nastavlja bijelom cestom naprijed prema travnatoj čistini Kripanj i otamo se oštro penje i nastavlja prema Platku. Prije tog uspona odlučujem se za drugu stanku koja se pokazala malo dužom: sunce i livada su me namamili pa sam malo prilegao i odspavao kojih 45 minuta , a zatim svjež i poletan nastavio dalje. Leđa sad već od laganog bola prelaze u konstantno osjećanje težine ruksaka i već pomalo umoran stižem na Platak, uzimam vodu, odmaram pa se željan kraja puta krećem prema Snježniku. Na Platku je prava gužva, praznik je i mnogi su se odlučili uskršnji ponedjeljak provesti u prirodi. Prema Snježniku nailazim na prve snježne dijelove koji su bili dosta problematični jer se snijeg počeo topiti i pretvarati u bljuzgu. Ovo se za neke pokazalo kao problem sudeći po tragovima poklizavanja no ja na sreću nosim svoj rođendanski poklon (štapove) i prolazim bez problema. Već pomalo umoran stižem na vrh. Gore se otvara predivan vidik na slovenski Snežnik i na naše okolne planine. Spuštam se do doma i tamo susrećem nekoliko ljudi koji ubrzo odlaze, a ja se presvlačim, jedem i krećem na odmor. Tri sata poslijepodne je, vadim vreću i pružam se koliko sam dug i širok na jedan kraj terase. Tu i tamo kroz polusan čujem komentare poput: " ..a vidi ga ča lipo spava..."smijem se u sebi i prolazim kroz cijeli put koji sam prešao. Osjećaj? Umor, umor, umor i zadovoljtsvo. Sjetim se stiha: through my body is falling my spirit is rising high..i razmišljam o istinitosti toga, zaista zanimljiv je taj naporan, ali učinkovit način bogaćenja duha. Čovjek se zaista osjeti ispunjen, sama pomisao da svojim nogama mogu prijeći tolike kilometre čini me sretnim što sam zdrav. Koljeno me ne boli, sva prljavština koju sam nakupio otiče sa znojem, sve ružne misli zamjenjuju lijepa sjećanja. Zaista kad se hoda tako sam, ima se vremena sjećati, pričati sam sa sobom, u sebi ili na glas, svjedno je hoće li netko misliti jesam li lud ili nisam. U tom silnom razmišljanu uhvatio me san koji me drži sve do 6 i pol kada se budim, i uskoro me zove Maja koja se tada vratila iz Postojne. Poslije razgovora,jedem TOPLU tunu, oblačim se u zimsku robu i odlazim ponovo na vrh i čekam. Jedan od razloga zašto sam išao na Snježnik je taj zalazak sunca. I dočekao sam ga....polako..iz oblaka se počelo spuštati sunce, kao kakva žarko crvena, užarena kugla, kao u onim dokumentarcima o africi. Ali moj zalak nije bio ubrzan, priroda ne žuri, kao da čeka da upijemo svaki njen pokret i dobro ga zapamtimo. Samo ljudi ne gledaju i često zaborave na dar koji imamo. Uvijek se žurimo, gledamo u pod i ne dižemo glavu jer, kad je podignemo-stat ćemo nekom na nogu, kad zastanemo netko će nam se zabiti u leđa, nemamo vremena jer nam ga kradu. Danas sam uzeo svo vrijeme koje mi treba, naplatio sam im, s kamatama. Savršenom tišinom zavijanja vjetra, savršenom slikom pred očima, bez ikakvih zlih ljudi oko sebe, ali i bez onih s kojima bi htio podijeliti zadovoljstvo. Ali duh čini čuda i jednostavno znam da koliko god fizički bio sam, i da uokolo kilometrima nema ljudi, znam da su oni koje volim uz mene. I da osjećaju moju sreću...dok gledam kako postaju zvijezde. Prvo jedna u koju se zagledam...zatim još jedna..pa još jedna..i dok trepnem pojavi ih se još toliko, i dvaput više..sada već mogu crtati po nebu. Crtam srce i šaljem ga dolje..jednoj djevojci. Opet spavam, i sada već postaje hladno, pogledam na sat i ponoć je već, vrijeme leti i, kaplje..rosa..kupim se i odlazim u zimsku sobu...a onda pijetao: 5 sati, pomalo se razbuđujem i ustajem, spremam se i krećem u pola šest nizbrdo. Mrak, mjesec, škripanje snijega i opet put pod nogama. Odmoran, pun energije kroz snijeg i šumu, rosu i livade, kroz izmaglicu letim dolje, prema suncu koje izlazi. U potkilavac stižem oko 8 i pol: "
..osjećam se kao prezervativ, istrošen al ispunjen jer sam pogodio cilj...", i opet, skupljam snage i krećem na jedan autobus, za grad, na drugi prema Kostreni...Maja radi za jest, ima li išta bolje?!.ovo je retoričko pitanje i šećer na kraju. Majo, juha je bila odlična, a palenta još bolja!

Eto, mislim si sad dok ovo pišem, da malo mojih vršnjaka doživi ovako nešto, većina ih ima skroz različite vrijednosti i načela u životu od mene. I neznam bi li shvatili ove moje, jer ja njihove ne mogu. I na kraju bio ja izviđač, planinar ili nešto treće nikad si neću dopustit da mi ukradu vrijeme.

p.s. pročitajte knjigu o Samcu: D.R.Koontz-"Čuvari"

Dragan
23:43 | kako? molim? (7) | na vrh!

<< Arhiva >>