I OPET NAJBOLJI!! (Vidi se da smo kvaliteta!)

Od 2. do 4. 5. je u organizaciji 25. SDI Bistra održan 4. Memorijal Ivica Žnidar, ovaj put u parku prirode Medvednica, malo ispod vrha Sljemena, točnije na Krumpirištu. I naravno, tamo di je akcija, tu je i Primorje.
Ovaj put boje odreda branile su (a i obranile) dvije ekipe - Jednorog i Plava munja. Krenuli smo u petak rano popodne, tako da smo se uspjeli i naspavat, ali ipak je su neki još malo odmarali u vlaku. U biti, ono što nas je izmorilo je to što smo išli najprije vlakom, pa busom, pa vlakom, pa busom, pa vlakom! Doslovno! Ali svejedno smo se uspjeli malo i zabavit između svih tih presjedanja, pa čak i slikavat. A u Ogulinu nam se priključila i Eva, koja je odlučila ić s nama u sklopu svog višednevnog pohoda na plannu (dva n, bez i). :)
Kad smo došli u Zagreb smo trebali ići tramvajem i busom do Sljemena, ali su se dobri dečki iz Bistre sjetili da nas voze autima, tako da smo ih onda trebali malo pričekat dok nisu došli po nas. Pa smo se smjestili u park kod kralja Tomislava, malo vidjeli što se novog dešava u svijetu i odmarali se. Ali samo pet minuta, jer je onda odjednom svima postalo dosadno pa su se počeli ponašat kao da su pušteni s lanca. Dok su dečki izvodili svakakve vratolomije, cure su se popele na stablo, a onda je naravno i Igor morao vidjet šta ima gore. I tako je to trajalo dok nije došao barba policajac i pitao otkud smo mi došli i rekao da se malo smirimo... (Nadam se da ovo neće čitat baš previše roditelja.) ;)
A onda su došli dečki i vozili nas do vrha. To je bilo stvarno uzbudljivo, pogotovo Nikoli koji je uspio izbacit iz sebe ono što ga je mučilo cijeli dan, još od vožnje busom uskim i zavojitim cesticama Gorskog Kotara. ;)
Navečer je bio „mali“ dernek, ali srećom da je s nama bila i VIP Eva, koja je svojim utjacajnim poznanstvima sredila da se muzika ipak napokon stišta, tako da smo se uspjeli čak i naspavat. Ujutro rano dizanje i doručak - buhtle i savijače od sira. I onda brzinsko spremanje i odlazak na stazu. Na startu sam im poželjela sreću, svi skupa smo viknuli jedan Alabio i krenuli su.
Kako je bilo na stazi? Pa to će vam morat ispričat netko od Plave munje ili Jednoroga, ali koliko sam ja čula, staza je bila dosta zanimljiva i kontrolke su bile neke značajne točke - vrh Sljemena, pa Horvatovih 500 stuba, neke spilje i tako. Jednorog se malo gubio, ali na kraju su ipak nađeni, i nije bilo nekih ozbiljnijih problema.
Vrijeme dok su svi bili na stazi Eva i ja smo iskoristile za fotosešn, chillanje i slikanje umjetnichkih. Za ručak je bila pizza! Zamislite dostavu pizze usred Sljemena! To je jedna od stvari koje su nam bile super na ovom natjecanju - stalno smo jeli junk food - štapiće, kekse, pizze, pa opet malo grickalica, i tek je drugi dan za ručak bio žolfa.
Popodne smo nas dvije otišle vidjeti malo taj pogled s vrha. Meni je to bilo prvi put da sam bila na Sljemenu! A za dole smo se spuštale Crvenim spustom, to je tamo di se skijaju Janica i Ivica! I bili je tamo i žičara i snježni topovi i baš nam je bilo cool.
Drugo jutro su bile olimpijske dicipline. Semafor, prelazak minskog polja , prva pomoć, i naravno čvorovi. Tu su svi stvarno dali sve od sebe, i Plava munja je bila najbolje od svih. A poslije toga šator, u kojem je pak najbolji bio Jednorog. Ne samo da su najbrže digli šator, nego je i najljepše izgledao. Ali nije ni onaj od Plave munje bio loš.
Poslije toga bilo je par sportsko - zabavnih disciplina, kao što su tronogo trčanje, otimanje marame i na kraju scoutball. U scoutballu su obadvije ekipe bile super i igrali su svi kao ludi.
Onda smo se stvarno ultra brzinski spremili. (Čini se da uvijek samo mi imamo problema s prijevozom, na koji god kraj Hrvatske išli...) I proglašenje! Uvjerljivo smo najbolji, a razlika između naše dvije ekipe bila je samo 17 bodova, tako da je Jednorog osvojio 2., a Plava munja 1. mjesto. Što reći nego opet najbolji!! Tako smo svi bili sretni da smo imali i jedan spontani group hug, i gromoglasni Alabio!
I onda smo se vratili doma, s još dva nova pehara za odred... Na kolodvoru u Zagrebu nas je ispratila Eva, a u Rijeci nas je dočekalo pola odreda, svi sretni i ponosni.
Sad još samo treba to ponovit u Splitu i dokazat još jednom da smo stvarno kvaliteta!

...i svoj odred voli... Tamara