WSJ 2007. Vol. 2

Dan 5. 25.07. Home Hospitality
(Odmah da se ispričam, meni su se malo ti dani u Kentu pobrkali, pa ako šta krivo napišem, molim da me se ispravi...)
Probudila sam se u našoj vikendici, na adresi (ako se ne varam) Cedar lane - u najmekšem krevetu na svijetu - koji možete vidjeti u prethodnom postu, među slikama... Inače nisam baš fan kada propadaš u madrac, ali tko me šta pita... Uostalom, krevet je krevet... svakako bolje od autobusa... Popili smo kavu uz povremene urlike iz kupaone - naime, nikako da skužimo kako se to englezi kupaju... došli smo do zaključka da se vole namakati u kadi... pošto svuda imaju one lude špine... jedna za toplu (pardon, kipuću) i druga za hladnu vodu... Da ne bi bilo zabune, ne sa jednom ručkom za hladnu, a drugom za toplu (pardon, kipuću) nego baš špine... tako sa se ta voda miješa ili u tvojim rukama ili u kadi ili čemu već... Imali su naši domaćini neki izum na zidu koji je treba služiti kao tuš u kojemu se miješa ta voda... "Samo stisnete ovdje i to je to..." aha... kako da ne... Uglavnom smo se svi odlučili za varijantu b) tuširanje ledenom vodom jer je varijanta a)kipuća bila neizdrživa... No dobro, nekako smo se oprali... Tada su naši domaćini došli po nas da bi nas odvezli do "baze" od kuda smo trebali krenuti... Negdje... Nitko nije znao gdje... Brzo smo došli u izviđački centar pod zastavom WAGGGS-a... Ponuđene aktivnosti - spuštanje na špagi, slobodno penjanje, bazen... Nažalost, mi baš i nismo mogli sudjelovati ali šta sad... Bit će još prilike...
U neko doba krenuli smo iz scout centra autobusom prema njihovom morskom turističkom mjestu - Eastbournu. Kako je dan još bio sav siv ugođaj je bio potpun... Od grada smo vidjeli samo taj dok, ilitiga Pier koji izgleda genijalno - samo fale ženske u onim starim haljinama skroz zakopčane i muški u finim odijelima sa slamnatim šeširima... još malo neke horror muzike i to je to... Plaže su neopisive - pogledajte na slici pa će vam biti jasno... ali tamo se ljudi kupaju (navodno). Za ručak smo dobili, a šta nego - fish and chips koji mi je tamo bio super (samo da je bilo još malo soli)... i porcija po čovjeku je bila više nego dovoljna... tolika da smo ostatak chipsa skupili za lokalnog beskućnika koji nas je fino priupitao - could you spare some chips?
Za navečer su nam naši domaćini spremili još jedno iznenađenje. Naime, odveli su nas na utrke karamboliranih automobila!! To je nešto preludo... Ti auti uopće ne izgledaju kao da su u voznom stanju, a nakon svake utrke još i manje!! Neki ni ne dožive veliko finale... A između utrka ih još malo popravljaju - sve samo da voze... Gledalište je bilo krcato, a najbolja stvar od svega je što u pauzi ljudi šalju pozdrave preko razglasa za rođendane, krstitke, vjenjčanja i tako - i nas su pozdravili nekoliko puta i svi su nam mahali i pljeskali... Nije nas bilo teško za promašiti pošto smo svi bili u crvenom...
Uglavnom, nakog cijelog tog dana, mislim da nije bilo čovjeka koji se nije samo srušio u krevet pošto smo došli kod obitelji oko pola noći....
Dan 6. 26.07. Home Hospitality
Šoping je bilo glavno obilježje ovog dana... Isto smo bili svugdje ali nije bio tempo kao dan prije... Gotovo cijelo prijepodne smo iskoristili za shopping (uglavnom gumenih čižmica)... Da, zaboravila sam napomenuti da smo išli u drugi grad... u Tonbridge Wales... što ja uopće nisam skužila do kad nismo išli nazad... zapravo, ni sada mi nije sasvim jasno gdje smo bili taj dan... Nakon toga smo imali razgledavanje stare utvrde tog grada koje je bilo skroz multimedijalno - uz to što je jako lijepo uređeno, zanimljivo i prilagođeno djeci, gospođa koja nam je bila vodič i pričala priču je savršena... trudila se ona pričati što čišći engleski ali joj je znalo pobjeći.. uz to se još stalno brinula da li mi išta razumijemo...
Ostatak dana smo proveli u bazenu, ovaj puta grijanom... bilo je malo gužva u unutarnjem, pa su se hrabri premjestili u vanjski...
Navečer smo imali oproštajnu zabavu koju smo mi pripremili... svaka patrola kratki programčić i izmjena nekih poklona... došli su i mnogi uvaženi gosti... Svi su bili tužni što sutra idemo, nisam vidjela, ali sigurno su pale i neke suze... (a nisam bila ja, sigurno...) Za zakusku smo imali svakakve fine engleske delicije (dobro, neke su bile malo više fine...) Završili smo večer s plesom i kolom... Nadamo se samo da smo se uspjeli bar malo odužiti domaćinima na svemu što su nam pružili...
Dan 7. 27.07. Jamboree, here we come...
Jutro je bilo malo kaotično - nisu svi došli u dogovoreno vrijeme jer su njihove obitelji malo produžile vrijeme koje provode zajedno, pa spremanje stvari, pa opraštanje, pa tko je obukao, a tko nije odredsku majicu... Mislili smo na vas na logoru... slikali se i poslali MMS-om u nadi da ćete dobiti... da će vam biti drago... Nismo pjevale jer su nam falile Maja, Eva i Sanja... Mi smo bili kod Tonija na pravom engleskom doručku... mmmm....
Još smo malo proveli vremena u Tunbridgu, prošetali, šopingirali... a Đole i ja smo se slikali ispred mjesta gdje je B.P. išao u osnovnu školu... I onda zadnje pozdravljanje i slikavanje ispred autobusa i put k Chelmsfordu...
Štefica je pronašla aerodrom na kojem smo trebali obaviti check-in, ali smo uspjeli izgubiti drugi autobus na jednom raskrižju... Srećom, na parkiralištu nas je vrlo brzo pronašao Raste iz Pule koji je tamo radio kao staffovac pa nas je i drugi autobus lako pronašao... I onda čekanje... Vodstvo je otišlo obaviti sve što treba, a mi smo žicali da idemo na wc... Pustili su nas u grupama po 10 uz pratnju nekog od staffa... koji strogi režim... Nakon nekih cca sat vremena bili smo gotovi.. I po prvi puta stavili Jamboree marame i akreditacije oko vrata - nešto što gotovo nismo skidali idućih 10 dana...
Dok smo se vozili prema samom site-u kroz šumarak smo vidjeli šatore... pa još šatora svih boja... ogromna polja šatora... Neke je tek tada lupila euforija... Ajme vidi, ajme vidi!!! Malo smo se vrtili oko ulaza dok nismo došli na pravi, a tamo su nas dočekali nasmiješeni staffovci... Iskrcali smo se, uzeli stvari i krenuli sa vodičem prema Plateou - tako se zvao naš podkamp... Hodajući sa gomilom stvari skoro sam poludila od svih Hello!! Hello!! Where are you from... Ajde kvragu ti i hello... pa pomogni mi ponesti stvari... Tek malo pred našim terenom dotrčala je grupica Škota koji su nam pomogli sa stvarima i ponudili pomoć oko podizanja kampa - e to su izviđači! Kako svaka trupa koja broji četiri patrole dobiva označeni teren, a mi za sada još nismo znali tko će nam biti 4. patrola, pokušali smo podignuti kamp tako da ostavimo mjesta za tu Euroaziju... Već je lagano padao mrak i prijetila se neka kišica, ali smo uspješno sve postavili... Od kuhanja večere smo odustali, pa smo mazali putar i marmeladu... Opet dobro... Još malo dogovora i u krpe... sutra nas je čekao velik dan.. Otvaranje Jamboreeja...