Bakterija
13.11.2005., nedjelja
LaŽi- jOj kAkO iH vOlIm
 Primijetila sam da svi koji pišu u boxevima što vole, pišu da ne vole laži. Ali, stvarno, što bismo mi bez laži? Nitko se ne osjeća dobro kada mu lažu, a pogotovo kada mu lažu nešto veliko. Kada mu ne kažu onu istinu koju ima pravo znati. Naravno, nitko se u tom trenutku ne pita jeli za njega bolje da zna ili ne zna istinu, jer, možda, da je ne zna mogao bi manje patiti. Život mu bi možda bio puno, puno lakši. A i uvijek ima onih situacija u kojima sami sebi lažemo. Na primjer, vjerujem da si svi ponekada lažemo da smo dobro, da ćemo nešto preboljeti, iako znamo da nećemo. Ali, moramo, jer se tako osjećamo puno bolje i na kraju tako nam je ipak lakše da za pravo prebolimo to. Onda i drugim ljudima govorimo tu istu laž… dok ne postane istina. Lažemo i kada se pokušavamo nekome svidjeti, pa samo dodamo još neke stvarčice kako bi cijela stvar ispala bolja. Onda su te laži jako pozitivne, zar ne? J možda na kraju te iste osobe postanu jako važne u našem životu, i to samo zato jer smo rekli da smo kao klinci imali band i to vrlo uspješan, ili da smo trenirali padobranstvo. To je jako zanimljivo, zar ne? Iako nije istina, ali tko će znati… A i ne možemo najboljim prijateljima uvijek reći što mislimo. Kako ćemo im reći da je ono na što su potrošili cijeli džeparac čisto sranje i nema nikakvu svrhu. I kako ćemo ih utješiti kada znamo da i te kako imaju razloga za plakanje. Pa moramo im nešto reći. I opet, tu nam pomažu laži, i to uspješno . (…jedno sotonističko pravilo- cilj opravdava sredstvo…) Na kraju uvijek se izvlačimo lažima. Onim sitim. Bus mi je pobjegao, bila sam u bolnici… Barem nećemo odgovarati… Hvala Bogu što nam je dao laži, iako su grijeh. |
align=left>
