Moj um je kao i moje vrijeme; ogranicen.

(Pokusat cu ovo prenijeti bez pretencioznosti i izmotavanja. Nista ne obecavam)

Lutao sam besciljno po jednom "trgovackom centru", cekajuci da obavi ono po sto je dosla pa da idemo. Ne smeta meni sto me vuce sa sobom, iskljucim se, prosetam i poslije kazem da je sve krasno.
U hodniku su stajali oni hindjibisi i mamipare (kako ih je moj deda zvao), djecji ringispili za jednu osobu u obliku slonica Dumba, Paje patka, kamiona, Buce iz smogovaca i stotigajaznam sto sve ne. Onaj koji plijeni pozornost je u obliku konja u prirodnoj velicini, s malom ogradicom oko sedla kako deca ne bi pala. Na konju je bila djevojcica s crvenim kaubojskim sesiricem.
Promijenio sam caskom drzanje iz slampavog u ozbiljno, ruke uz tijelo, prsa van. Zamisljam da sam izgledao ka netko tko se malocas iskobeljao iz bacve pune stirke. Stao sam pored konja, ostro salutirao i spustio ruku. Mala me pogledala, primila se za obod sesirica, kimnula i rekla:"Gospojo...", podbola konja i odtreskala u suton.

Majkemi!