Moj um je kao i moje vrijeme; ogranicen.

Namjeravao sam dati svoje misljenje o epidemiji naivnosti i skučenosti ljudske populacije, ali sam se u zadnji cas sjetio da moje misljenje nije siroko prihvaceno i da cu jedino uspjeti izazvati val zgrazanja (u najboljem slucaju). Zato cu se samo zadovoljiti jednom "retorickom" metaforom, paradigmom ako zelite.

I dok sjedim i razmisljam u svojoj sobi sa tapeciranim zidovima podstavljenim ugodnim lažima, poluistinama, obmanama i gluposcu, dok jedino svjetlo koje dopire do mene dolazi s malog pravokutnog prozora koji gleda u tudje sobe, veselim se jer je moja ludjacka kosulja morala i drustvenih normi dovoljno labava da se mogu mogu pocesati po guzici.