"Ljudi koji znaju dobro pisati pisma ne osjećaju potrebu za pisanjem pisama. Njima je dovoljno to što vode zanimljiv unutrašnji život."
Haruki Murakami - "Lov na divlju ovcu"
Otvorena je Ivanina kuća bajke. Zanimljivo i neobično iskustvo, svakako preporučam da ju posjetite, a trebala bi ući u obavezni program svih osnovnih škola u Hrvatskoj, pa se nadamo da će ispuniti svrhu. Ajmo reći da je cijela izvedba u najmanju ruku neočekivana, bar za mene. Koliko će se dopasti djeci i prikazati im čarobni svijet Ivane Brlić Mažuranić i njenih bajki, to je drugo pitanje. Obzirom na to da joj svi tepaju da je naš Andersen, vjerujem da je zaslužila i više i bolje.
Možda će posjetiteljima netko moći približiti i objasniti Ivanin svijet, kao i utjecaj Ogulina i Kleka na njeno stvaralaštvo. Kako će im objasniti smrad koji se i dalje širi gradom i obavija i kuću bajki, to je drugi par rukava.
Volio bih da to bude zamašnjak da se nešto uradi i sa našom kulom, ili kako ju po novome vole nazivati kaštelom, iako ju nikada tako nismo zvali (ali njima je Ogulin i onako sredstvo ostvarenja nekih svojih ciljeva, a ne cilj, pa nam masakriraju ne samo sadašnjost, nego i prošlost). Ona bi se mogla uklopiti u turističku ponudu grada, samo zaista je potrebno hitno poduzeti mjere protiv njenog daljnjeg propadanja.
Sa 1.1.2015. na snagu stupa Zakon o regionalnom razvoju. Prema njemu, Ogulin ne zadovoljava parametre da bi i dalje bio uvršten u brdsko-planinska područja i uživao povlastice zbog toga. Te povlastice iznose prema riječima gradonačelnika oko 12 000 000 kn.
Obzirom da je cijeli proračun nešto preko 40 000 000, jasno je da je to zastrašujući udar na grad i sve njegove stanovnike.
Ako ste kad slušali sjednice gradskog vijeća dok direktni prenosi nisu ukinuti, onda ste mogli primjetiti dozu pompoznosti u nastupima svih vijećnika, uglednom tituliranju kolega, prisutnih, mogli ste čuti kićene govore prepune fraza i vrlo malo konkretnog i jezgrovitog.
Kao da se radi u najmanju ruku o britanskom parlamentu, a ne tijelu bez ikakve faktičke ovlasti, u jednom malom, svima bitnim nebitnom mjestu koje neumitno propada.
U tom revijskom tonu, ponukan potencijalnom katastrofom koja nam prijeti, gradonačelnik se latio pera i mastionice i napisao otvoreno pismo premijeru RH Zoranu Milanoviću, usput ga šaljući i saborskim zastupnicima, županu i gradskim vijećnicima.
Otvoreno pismo premijeru Zoranu MIlanoviću
U pismu na dvije strane gradonačelnik poziva premijera da se uključi u rješavanje te problematike, i da promijeni doneseni zakon, usput predlažući da se neki kriteriji zakona o otocima primjene i na Ogulin.
Čovjek bi očekivao da će se gradonačelnik i njegova nemala dobro plaćena svita malo više potruditi, da će dati kvalitetne informacije, projekcije, brojeve, trendove, predložiti projekte i pokazati da naša jedinica lokalne samouprave ima ljude dovoljno dobre da mogu sami njome upravljati, a ne samo da traži da se uzme drugima da bi se dalo nama.
Sad je samo pitanje, gdje su nestala sva ona obećanja i gdje je nestao sav onaj dobar život i kvalitetni pokazatelji kojima se busalo u prsa u predizbornoj kampanji. Gdje su investitori u zonu, gdje su nova radna mjesta, gdje je to sve nestalo, kad ispada da nam o statusu brdsko-planinskog područja ovisi sudbina.
Zašto se gradonačelnik priklonio opoziciji i priznao da ništa u gradu ne valja, da nema kvalitetnih ideja i da ne može upravljati gradom bez izdašne pomoći države, ostaje nejasno.
Da se razumijemo, on je tu potpuno u pravu, grad zaista sam ne može na ovaj način živjeti i pogotovo se razvijati, i on i opozicija su u pravu i pušu u isti rog.
Ali pred par mjeseci nam je pričao nešto drugačije.
Osim toga, poznavajući socijalne i komunikacijske vještine Zorana Milanovića mogao si je prištediti taj trud i ne pisati mu. Na ovako sročeno neozbiljno pismo teško da može dobiti ikakav odgovor.
Pogotovo je iluzorno očekivati da će država u ovako teškoj situaciji biti spremna odreći se izdašnih sredstava koja joj trebaju za financiranje njenog golemog aparata, i da će ih prepustiti isto tako neefikasnom i glomaznom aparatu lokalne uprave i samouprave.
Osim toga, gradonačelnik je morao razmisliti o tome što ako zaista netko iz Vlade odluči provjeriti kako se u Ogulinu živi, i pročita što su on i njegova svita obećavali pred izbore. I što su govorili o gradu i stanju u njemu. I ako prošeću po gradu, pogledaju nove fasade, provozaju se brzom cestom prema Sabljacima i dalje, odu odigrati teniski meč u dvoranu. Još ako kanalizacija zakaže, pa ne bude smrdilo, imat će dojam da su došli u jedan vrlo lijep i napredan grad.
Ako odu u gradsku vijećnicu, dok budu hodali po parketu od autohtonog ličkog mahagonija, i sjedili u kožnim foteljama kakvih se ne bi postidjeli ni puno bogatiji gradovi, teško da će razumjeti što im se ovim pismom htjelo poručiti.
Grad koji jedini u Hrvatskoj ima tri dogradonačelnika i usto još jednog savjetnika gradonačelnika, koji ništa konkretno ne rade, a koštaju nas u mandatu debelo preko 3 000 000kn, nije siromašan.
Grad koji je imao proračun preko 90 000 000kn, pa je sada spao na 40-ak, a da nije smanjio troškove gradske uprave, nije siromašan.
Grad koji je u stanju sagraditi za nekih 15-ak mil. kn jedinu tenisku dvoranu u Hrvatskoj, nije siromašan.
Grad koji je u stanju u ovim vremenima povećavati izdatke za plaće zapsolenih, nije siromašan.
Grad koji je u stanju srušiti stoljetni park da bi zasadio neautohtona stabla koja koštaju skoro 50 000kn po komadu, nije siromašan.
Grad koji je u stanju sa 500 000 kn godišnje financirati povijesnu izmišljotinu kao što je Frankopanska garda, nije siromašan.
Grad koji je u stanju utrošiti preko 20 000 000 kn u zgradu kina koja nije dovršena i neće tako skoro ni biti, nije siromašan.
Grad koji je u stanju potrošiti preko 20 000 000 kn u zgradu knjižnice, da bi sa iste otpadali crijepovi i fasada, i da bi se sada sanirala (čijim novcem?) nije siromašan.
Grad koji je potrošio preko 90 000 000 kn na nedovršeni projekt kanalizacije koja se ne vidi, alis e jako dobro čuje i daleko je od funkcije, nije siromašan.
Grad koji je u stanju plaćati preko 50 000 kn jedno autobusno stajalište, iako isto košta manje od 12 000kn sa postavljanjem u izvođenju druge firme, nije siromašan.
Grad koji je u stanju za saonice sa dva žičana soba koja jednom godišnje iznese na trg ispred nekadašnjeg kina dati preko 100 000kn nije siromašan.
Grad koji je u stanju sa preko 2 000 000 kn platiti skulpturu koja nikome nije jasno što predstavlja i po čemu simbolizira Ogulin, nije siromašan.
Grad koji je u stanju nekoliko puta prekapati i asfaltirati iste ulice, svaki put svojim novcem, bez da pozove na odgovornost izvođače, nije siromašan.
Grad koji ima Poduzetničku zonu u kojoj plaća zaposlenike kao da su saborski zastupnici, trošeći samo za njihov prevoz 40 000kn nije siromašan.
Očekivati od ovakvog pisma bilo kakvu ozbilniju reakciju onoga na koga je adresirano je smiješno.
Očekivati od onih koji su ga napisali nešto bolje i kvalitetnije, nije smiješno nego žalosno.
Na današnji dan 1858. rođen Giacomo Puccini, 1941. osnovana JNA, 1971. nacistički zločinac Kurt Waldheim postaje generalni sekretar Ujedinjenih naroda.
