"San je davna i zaboravljena istina
Koju više niko ne ume da proveri
Sada tuđina peva ko more i zabrinutost
Istok je zapadno od zapada lažno kretanje je
Najbrže
Sada pevaju mudrost i ptice moje zapuštene
Bolesti
Cvet između pepela i mirisa
Oni koji odbijaju da prežive ljubav
I ljubavnici koji vraćaju vreme unazad
Vrt čije mirise zemlja ne prepoznaje
I zemlja koja ostaje verna smrti
Jer svet ovaj suncu nije jedina briga.
Ali jednoga dana
Tamo gde je bilo srce stajaće sunce
I neće biti u ljudskom govoru takvih reči
Kojih će se pesma odreći
Poeziju će svi pisati
Istina će prisustvovati u svim rečima
Na mestima gde je pesma najlepša
Onaj koji je prvi zapevao povući će se
Prepuštajući pesmu drugima
Ja prihvatam veliku misao budućih poetika:
Jedan nesrećan čovek ne može biti pesnik
Ja primam na sebe osudu propevale gomile:
Ko ne ume da sluša pesmu slusaće oluju
Ali:
Hoće li sloboda umeti da peva
Kao sto su sužnji pevali o njoj?"
Branko Miljković: "Poeziju će svi pisati"
Mali odmak od lokalnih tema i podsjećanje na jednu obljetnicu i prekretnicu.
Na današnji dan 1989. godine probijen je Berlinski zid, simbol jednog vremena i jednog poretka koji je time počeo definitivno nestajati sa svjetske pozornice.
20 godina poslije, svode se računi je li to bilo pozitivno ili negativno, što je dobra a što zla doneslo, kako njemačkom narodu, tako i cijelom svijetu. Socijalizam kao društveni poredak se pokazao nedoraslim kapitalizmu i izgubio je bitku, navijali za njega ili ne.
Čini se da ljudi nisu bili zreli za neke napredne ideje koje je donosio, a i oni koji su ga provodili (isti oni koji su ga rušili) su bili očito nedorasli.
Jasno, treba ga promatrati kao cjelinu, a ne selektivno, kako ga danas promatraju i pristaše i protivnici, izvlačeći samo ono dobro (a bilo ga je), ili samo loše (ne smije se nikada poreći da je bilo i lošeg).
Kao uspomenu na ovaj neporecivo veliki događaj ljubiteljima Roger Watersa je ostao nezaboravni koncert održan 8 mjeseci kasnije, pa sa tog koncerta njegova himnična verzija "Hey you".